Avdo HUSEINOVIĆ: Strahota kroz koju su prolazile silovane žene bolna je i teška priča koju i kad nas ne bude bilo neke nove generacije neće moći ravnodušno posmatrati. Hiljade je žena silovno u logorma. Mnoge od njih ni dvadeset godina nakon o takvom zločunu koji je izvršen nad njima nemju snage da govore. No, u ovom filmu neke od njih su progovorile. Više nisu mogle da tu mračnu stranu svog života, kao teret koji ih pritišće, skrivaju od javnosti.

U ponedeljak, 24.novembra ove godine, u velikoj sali Bosanskog kulturnog centra u Sarajevu sa početkom u 19 sati, održat će se premjera novog dokumentarnog filma Avde Huseinovića „Logori smrti“. Radi se o jedinstvenom video svjedočanstvu o torturama kroz koje su tokom odbrambeno-oslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini 1992.-1995.godine prolazili logoraši u najvećim logorima na prostoru BiH. Premijeru organizuje Savez logoraša u Bosni i Hercegovini. Avdu Huseinovića pitamo kako je došlo do realizacije ovog filma:

- Čelnici Saveza logoraša u Bosni i Hercegovni, koji su pratili moj dosadašnji rad, željeli su da imaju jedan dokument u okviru kojeg ćemo, kroz savremeni medij, pokušati ispričati tešku logorašku golgotu, kaže Avdo Huseinović. Uspjeli smo je smjestiti u skoro dva sata dinamične filmske priče. Plan je bio da se obradi desetak logora smrti u Bosni i Hercegovini. Međutim, mi smo to za duplo proširili i na neki način se dotakli svega onog kroz šta su prisilno zatočeni Bošnjaci i drugi koji su voljeli našu domovnu Bosnu i Hercegovinu prošli u 657 agresorskih logora. U filmu o tome, kroz kakve su tortre prolazili, govori 67 logoraša te brojni analitičari. Prikazano je dosta auteničnih video zapisa iz perioda agresije te drugih dokumenata, svjedočenja pred Haškim tribunalom. Ovo je jedan od najzahtjevnijih prorjekata kojeg sam do sada radio i, zasigurno je prvi film na našim prostorima koji se dotakao ovako ogromne i teške priče, brojne dokumentacije te velikog prostora na kojem su se zločini dešavali. Od agresorskih lgora na području Sarajeva, preko Kalinovika, Foče, Višegrada, Rogatice, Bratunca, Zvornika, Vlasenice, Batkovića, Brčkog, Doboja, Manjače, Prijedorskih logora, logora u Istočnoj Hercegovni, logora na području takozvane „Herceg Bosne“, logora Dretelj i Hliodrom u Mostaru.... Iako se radi dokumentarnom filmu on ima formu putopisa koji gledaoce ostavlja bez daha. Ovjekovječili smo mjesta zatočenja koja su danas u većini slučajeva, u vrlo zapuštenom stanju. Produkcijski film je urađen tako da zadovoljava sve evropske standarde kvalitetne video produkcije.

Avdo i snimatelj: Detalj sa snimanja

Bošnjaci.Net: Torture su, zasigurno, na logorašima ostavle neizbrisiv trag. Kakav trag njihove priče ostavljaju na one koji bilježe njihovu golgotu?
HUSEINOVIĆ: Kod mene se sve nekako dešava retroaktivno. Valjda u žaru da iz ljudi izvučem ono najbolje što se u tim trenutcima može nekako nisam sto posto optrećen onim što slušam i zapisujem. Međutim, kasnije kad se spuste zavjese, često mi trebaju posebne odaje u kojma na nekin način sve to odbolujem. Sama riječ logor je strašna. Torture kroz koje su ljudi u tim kazamatma prolazili nešto je što, koliko god se čovjek trudio da to istraži i sazna što više o njima, na kraju svih priča vidi da u stvari malo zna, pogotvo malo da bi se razumjelo šta je to uopšte neke ljude tjeralo da čine zločine prema svojim dojučerašnjim komšijama, prijateljima, poznanicima...

Bošnjaci.Net: Neki od logoraša, pogotovo žene koje su prošle torture silovanja, po prvi put u ovom filmu javno govore o traumama koje su doživljavali?
HUSEINOVIĆ: Strahota kroz koju su prolazile silovane žene bolna je i teška priča koju i kad nas ne bude bilo neke nove generacije neće moći ravnodušno posmatrati. Hiljade je žena silovno u logorma. Mnoge od njih ni dvadeset godina nakon o takvom zločunu koji je izvršen nad njima nemju snage da govore. No, u ovom filmu neke od njih su progovorile. Više nisu mogle da tu mračnu stranu svog života, kao teret koji ih pritišće, skrivaju od javnosti. Inače, što se tiče mjesta prisilnog zatčenja torture na koje su logoraši nalazili u svima njima bile su slične. Sve je, što bi se nardski reklo, u pet deka. U srpskim logorima koji su bili najbrojniji torture su bile slične onima u logorima u Hercegovni ili logorima Fikreta Abdića u Velikoj Kladuši. Zabilježio sam priču jedne žene iz Velike Kladuše čiji je jedini grijeh bio taj što je njen muž bio pripadnik Petog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, pripadnik 505. Bužimske brigade. Njena braća bila su velike „čivije“ u policiji i vojsci Autonomne pokrajine „Zapadna Bosna“. Molila ih je da joj bar djecu poštede. No, molbe joj nisu uslišili. Prošla je sve golgote kroz koje su prolazile druge žene u mjestima prisilnog zatočenja. Šta reći o postupku vojnika HVO-a koji su, preko noći, na zajedničkoj liniji na kojoj su se više od godinu dana borli protiv istog neprijtelja, razoružali svoje kolege Bošnjake i strpale ih u logor Dretelj gdje su bili izloženi nezapamćenim torturama. Takav postupak teško da će historija ikada moći na pravi način osvijetliti i odgonetnuti.

STOLAC: Avdo iznad grada 9.januara naredne godne, vrijeme dok manji bosanskohercegovački entitet bude veličao stvaranje svoje tvorevine pustit ćemo ovaj dokument, koji će na najbolji način svijetu reći kako je ta genocidna tvorevina nastala.

Bošnjaci.Net: Kako se Vlast odnosi prema projektima koje ti i slični istražvači radite. Je li bilo pomoći u obezbjeđenju arhivske i druge građe?
HUSEINOVIĆ: Da je bilo do vlast najvjerovatnje do mnogi projekti sličnih ovim mojim nikada nebi bili realizovani. Istraživači entuzijasti imaju više arhvske građe nego li sama država. Ono i što ima država čuva u nuslovnim i memljivim prostrima, i teško je dostupno u nekoj digitalno formi... Ono što smo sakupili, bukvalno, nemamo gdje adekvato pohraniti, da bude dostupno budućim generacijam, nekim novim autorima, istraživačima. Savez logoraša u Bosni i Hercegovini najbolje zna sa čime smo se sve suočavali da na pravi način dokumntujemo ono što nam se dešavalo u bliskoj prošlosti a o čemu mladi naraštaji ne mogu učiti u školskim klupama. Čast mi je bilo sarađivati sa Jasminom Meškovićem, predsjednikom Saveza logoraša u Bosni i Hercegovini. To je čovjek koji posjeduje veliku energiju i ima viziju za koju živi a ona je vezana za to da iza sebe ostavi trajne dokumente o onome kroz šta su prolazili logoraši. Film „Logori smrti“ zasigurno je jedan od takvh dokumenata. Obilježavanje značajnih datuma i obilježavanje mjesta zatočnja ima svoje vrijednosti. Međutim, moderna tehnološka dostignuća nude mogućnost da se priče o našoj golgoti jače i dalje čuju. Ovaj film vidjet će milion ljudi širom svijeta. Rijeka je to koju niko ne može zaustaviti.

Bošnjaci.Net: Film će imati i televizijsku premijeru?
HUSEINOVIĆ: Da. Ona će biti 9.januara naredne godne. U vrijeme dok manji bosanskohercegovački entitet bude veličao stvaranje svoje tvorevine pustit ćemo ovaj dokument koji će na najbolji način svijetu reći kako je ta genocidna tvorevina nastala. Logoraši nerado govore o tome kroz šta su prolazli. Nerijetko te tajne odlaze sa njima kada pođu na drugi svijet. Važno je iza sebe ostavljati dokument koji će potomcima govoriti o onome šta se zbivalo, ne radi osvete već zbog toga da se takvo nešto nikada i nikome ne ponovi.

Avdo Huseinović i Eset Muračević: Unutar logora „BUNKER“ kod Pansiona „KON TIKI“ u Vogošći u kojem je autor ovog teksta bio prisilno zatočen sedam mjeseci

Bošnjaci.Net: Dva dana prije premijere filma bit će promocija još jednog tvog djela?
HUSEINOVIĆ: Da. U Ženevi će se promovisati moja treća knjiga knjige „Stazama bosanskihvitezova“. To je kompilacija mojih kolumni, istraživačkih tekstova o viteškom putu bosanskih vojnika tokom odbrambeno-oslobodilačkog rata u BiH 1992.-1995.godine, a koje sam, godinama unazad, objavljivao u raznim listovima. Knjiga ima tri poglavlja. U prvom govorim o devet heroja iz našeg odbrambeno-oslobodilačkog rata. U drugm o herojima koji su ostali legende u narodu i o čijim se podvizima prepričavaju priče sa koljena na koljeno, a nisu se okitili nekim velikim ordenjem. Treće poglavlje obrađuje neke od važnijih bitaka i prelomnih događaja iz munulog rata. Nisam imao namjeru to štampati, no Kulturno društvo Bošnjaka Ženeve izrazilo je želju da se to štampa u jednoj knjizi koja bi na neki način bila njihov vakuf i raduje me što je došlo do realizacije te ideje. Iznimno je važno ostavit zapis o fenomenu Armije Republike Bosne i Hercegovine, jedne goloruke vojske, koja se herojski usprotivila mnogim nadmoćnijm i dobro opremljenijim vojskama. Važno je to da priča o njihovom herojstvu ode širom svijeta a ne da se neki od važnih datuma iz naše historije obilježavaju na lokalnm nivou, bukvalno na nivou nekih Mjesnih zajednica. Brdo Žuč kod Sarajeva imalo je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu planetarni značaj. Samo je Armija Republike Bosne i Hercegovine, u svim ratovma koji su na ovom prostoru vođeni kroz historiju, uspjela sa njega otjerati one koji su se na njega prvi popeli a oko obilježavanja značajnih bitaka na njemu „svađaju“ se neke lokalne zajednice. Slično je i sa oblježavanjem akcije izuzimanja materijalno tehničkih sredstava iz kruga firme „Pretis“ u Vogošći. Neke naše nelogičnosti treba odbaciti i prave priče plasirati u eter da se čuju širom svijeta.

Bošnjaci.Net: Koliko je ovaj posao oko filmova i knjiga uticao na tvoju muzičku karjeru?
HUSEINOVIĆ: U ovaj istraživački posao ušao sam na vrhuncu svoje muzičke karijere. Godinu prije prvog filma „Vanzemaljci iznad Sarajeva“ proglašen sam kompozitorom godine, pjesme koje sam pjevao bivale su u vrhovim top lista narodne muzike. U region sam bio među pet-šest najjačih i najuspješnijih autora čije su pjesme izvodile brojne zvijezde širom regiona. Ni jednog trenutka nisam kalkulisao sa svojom karijerom. U poslu kojim se danas bavim nisam okaljao ni jednog časnog čovjeka ma koje nacionalnosti bio, čak ni korektnog vojnika neke od vojski protiv kojih sam se u minulom ratu borio. Filmovi i knjige koje radim jesu dokumnti istine, utemeljeni na faktičkim činjenicama, na žvoj riječi onih koji su prolazili kroz golgote i svijetla obraza hodam, ne samo Bosnom i Hercegovinom, već Regionom i, uopšte, širom Svijeta. Istina, danas se manje bavim estradnim poslom ali bavm. Napišem poneku dobru pjesmu i dam je onima koji je znaju iznijet na pravi način. Neke kolege iz Srbije pa i iz same Bosne i Hercegovne „plaše“ se saradnje sa mnom. Kad pogledam jad i čemer u kojem funkcioniše estrada to mi je donekle i razumljivo. Nikoga ne krivim zbog toga. Estrada je jedan lijep period iz mog života. U njoj sam stekao mnoga iskustva koja mi pomažu da u ovom poslu kojim se sada bavim lakše savladavam prepreke. U njoj sam naučio kako treba plivati nabujalim medijskim vodama, izoštrio sam osjećaj za dobru priču, naučio sam da znam razlučiti bitno od nebitnog. Kao pjevač naučio sam kako držati pažnju publike dva sata i više. To sada, znalački, koristio i sa dokumentarnim filmovima koji obično traju 45 minuta do jednog sata, tako da znam zadržati pažnju gledalaca da s pažnjom gledaju moje projekte koji znaju trajati i više od dva sata. Kada u montaži filma naiđem na neku prepreku, kad ne znam kako da poentiram sa nekom pričom uključim svoj estradni pristup i uvijek pronađem dobro rješenje.



Inače, novinar i publicista Avdo Huseinović rođen je 1973. godine u Sarajevu. Autor je knjiga „Dželati naroda mog“ (2009.), „Naser - od Gazimestana do Haga i nazad“ (2013,) i „Stazama bosanskih vitezova“ (2014.).
Autor je dokumentarnih filmova: „Vanzemaljci iznad Sarajeva“ (2008.), „Krvavi ples po šeheru“ (2010.), „Daleko je Tuzla“ (2010.), „Bosna ili smrt“ (2011.), „A bili su samo djeca“ (2012.), „Dvadeset godina 1.korpusa Armije RBiH“ (2012), „Na Drini krvavi Višegrad“ („014.), „Prijedorska polja smrti“ (2014.) i „Logori smrti“ (2014.).