Mr. Fatmir ALISPAHIĆ: Najdrastičniji masovni oblik nasilnog pokrštavanja Bošnjaka dogodio se 1912. i 1913. godine u Plavu i Gusinju, kada je strijeljano sedam posto bošnjačke populacije, da bi ostali razumjeli kako moraju birati između krsta i smrti. Tada je ubijeno više od 1.000, a pokršteno 12.500 muslimana, Bošnjaka i Albanaca. Upravo se navršilo 90 godina od pokolja u Šahovićima, kada je u ime pravoslavne vjere ubijeno blizu 1.000 Bošnjaka. Sve ovo usložnjava značenje prelaska Bošnjaka u srpstvo, odnosno, muslimana u pravoslavlje, pa i posrbljavanje Meše Selimovića i Emira Kusturice ima dublje značenje, od onog kojeg bi imalo da nije kontinuiteta genocida nad Bošnjacima. Kada Bošnjak odlučuje da ne bude Bošnjak, već prihvata da bude Srbin, to neminovno nosi negativan, genocidan, historijski refleks.

Trojica Bošnjaka, novoizabranih zastupnika u Skupštini Kantona Sarajevo, izjasnili su se kao Srbi kako bi bili izabrani u Dom naroda Federacije BiH.

Ovu vijest su uglavnom vidjeli svi urednici medija, sva politička, pravosudna i moralna javnost, ali, nije bilo nikakve reakcije – niotkle. Ispade da je normalno da se neko ko je jedno izjasni kao nešto drugo kako bi ostvario materijalnu ili drugu korist. Time se krivično djelo lažnog predstavljanja izdiže na pijedestal legaliteta, odnosno, prakse koja je šutnjom odobrena od široke javnosti. Ako se tolerira pojava da se etnički Bošnjak izjašnjava kao nacionalni Srbin, onda je za očekivati nove krugove prevara i obmana.

Zašto, napose, u skladu sa gender teorijama, ne bi neki muškarac mogao sebe proglasiti udovicom!? Sve je moguće poslije praga na kome društvo pristaje tolerirati prevaru. No, ovaj slučaj, u bošnjačkom kontekstu, otvara neke neprebolne rane.

Metak ili politika genocida
Najdrastičniji masovni oblik nasilnog pokrštavanja Bošnjaka dogodio se 1912. i 1913. godine u Plavu i Gusinju, kada je strijeljano sedam posto bošnjačke populacije, da bi ostali razumjeli kako moraju birati između krsta i smrti. Tada je ubijeno više od 1.000, a pokršteno 12.500 muslimana, Bošnjaka i Albanaca. Upravo se navršilo 90 godina od pokolja u Šahovićima, kada je u ime pravoslavne vjere ubijeno blizu 1.000 Bošnjaka. Sve ovo usložnjava značenje prelaska Bošnjaka u srpstvo, odnosno, muslimana u pravoslavlje, pa i posrbljavanje Meše Selimovića i Emira Kusturice ima dublje značenje, od onog kojeg bi imalo da nije kontinuiteta genocida nad Bošnjacima. Kada Bošnjak odlučuje da ne bude Bošnjak, već prihvata da bude Srbin, to neminovno nosi negativan, genocidan, historijski refleks.

Prije 20-tak godina, posebno u Semberiji, Bošnjaci su tjerani da se pokrste, ako su htjeli da sačuvaju glavu na ramenima i imovinu u tek rođenoj Republici Srpskoj. Tamo i danas živi veliki broj pokrštenih Bošnjaka. Slično se događalo i u ratnom ambijentu tzv. Herceg-Bosne.

Čudno je da ova tema nikada nije istražena, iako se radi o obliku genocida.

Između ubijenog i pokrštenog Bošnjaka nema nikakve razlike, jer je prvi ubijen metkom genocida, a drugi politikom genocida, u ime istoznačne namjere da tog Bošnjaka ne bude. U kakvoj je korelaciji sa ovom definicijom onaj bošnjački političar koji javno i dobrovoljno pristaje da bude Srbin, kako bi ostvario materijalni interes preko zastupničkog statusa u Domu naroda?

Genocid nad Bošnjacima Nasilno masovno pokrštavanje Šahovići, novembar 1924.

Vjerovatno je taj izdanak krajnji produkt zahvata u mentalno tkivo bošnjačke nesvijesti – budući da ne razumije uvredu koju čini svim žrtvama genocida nad Bošnjacima, i onim pobijenim, i onim pokrštenim. Je li moguće da trojica bošnjačkih zastupnika u Skupštini Kantona Sarajevo, koji su odlučili da budu Srbi, ne pamte blisku prošlost?!

Moguće je, jedino, da oni bolje od mnogih osjete stvarnost u kojoj moralni i patriotski parametri više ne igraju nikakvu ulogu. Osjetio je to, svojevremeno, i Meša Selimović, pa ga srpstvo slavi kao svoga, bolje nego što bi ga Bosna ikad pripazila.

Da je Mak Dizdar, tako, postao Srbin, vjerovatno ne bi bio ubijen od domaće, sarajevske, bošnjačke zluradosti. Dokaz da srpstvo ne žali para za posrbljene primjerke, upravo je tzv. Andrićgrad, koji je dat u vlasništvo Emira Kusturice, a čija je glavna zasluga to što je prestao biti Bošnjak i postao Srbin. Nema sumnje da će ekstremno srpstvo sa radošću, materijalnom i političkom logistikom, dočekati i svakog novog „Nemanju Kusturicu“. Onom normalnom srpstvu, kao i svakoj zdravoj nacionalnoj ideji, nije stalo do prljanja svoga bitka genocidnim i asimilatorskim programima.

Ispisivanje iz naroda
Kad suzimo ili izopćimo historijski kontekst upisivanja u Srbe trojice bošnjačkih parlamentarnih zastupnika, tu ostaje tek taj materijalni aspekt jagme za parama. Zašto bi on dobijao novac samo kao kantonalni zastupnik, kad još toliko para može uzeti kao zastupnik u federalnom Domu naroda koji se popunjava iz kantonalnih skupština?

Pa i ako je sve u parama, zar baš sve može biti na prodaju? Ili, da se zapitamo, da li je moguće naći nekog Srbina ili nekog Hrvata koji će za pare prodati pripadnost svome narodu? Ne postoje pare kojima se ni najbolji, a ni najgori Srbin mogu kupiti da ne budu Srbi.

Isto, apsolutno isto, je i kod Hrvata. Moralan i zdrav čovjek neće nikada pristati da prodaje ili izdaje pripadnost svome narodu. Kod Bošnjaka, pak, ovo je redovna pojava – da se zbog para, ovakvih ili onakvih interesa, izdaje i prodaje interes naroda i domovine. Primjera je sijaset. Ali, to da se jedan Bošnjak izjasni kao Srbin, u ime interesa, samo je dno ove prizemnosti.

Nije toliki problem u izuzecima, poput Meše Selimovića i Emira Kusturice, koji pristanu da budu to što rođenjem i porijeklom nisu bili, pa redizajniraju porodično stablo kako bi izmislili da su ipak to što nisu, a što snishodljivo hoće biti. Nije problem ni u ovoj trojici anonimnih zastupnika u Skupštini Katona Sarajevo, iz nekakvih stranaka, koji su poletili da se upišu u Srbe.

Oni su ipak izuzeci u odnosu na pravilo da apsolutna većina Bošnjaka se, još uvijek, ne upisuje u Srbe. Dokazao je to i popis stanovništva. Međutim, ono što zabrinjava u ovom slučaju jeste šutnja javnosti – koja je uvijek projekcija političkog ambijenta – a ta javnost kao da sa jednom perverznom zluradošću prati slučajeve autodestrukcije i samoponiženja u Bošnjaka.

Niko da kaže kako se radi o kriminalnoj nakani, o instaliranju laži i prevare u javni i politički prostor, jer se može znati kako ni Haris ni Rasim ni Nermin nisu Srbi, već su Bošnjaci, i kako njihovo upisivanje u Srbe jeste nepoštivanje i naroda, i zemlje, i države, i zakona.

Naravno da svako ima pravo opredijeliti se da bude šta hoće, ali, u politici su ova pravila izoštrena. Preljuba je jedno za svakog Amerikanca, a drugo za Billa Clintona, jer je on predsjednik, a ne građanin. Konvertitstvo je jedno za svakog građanina BiH, neka se upisuje ko u šta hoće, ali, kad to rade zastupnici u parlamentu, kako bi ostvarili materijalnu dobit, onda je to varanje i građana i birača. Otud je indikativno kad jedna tako osjetljiva tema ostane na margini dejtonske javnosti. (NAP)