Elmedina MUFTIĆ: Ubijali su čovječanstvo, ljubav, mladost, djetinjstvo. Ubijali su snove i nadanja. Ubijali su proljeće i ljeto, jesen i zimu. Ali nisu uspjeli ubiti bošnjački ponos, čast i dostojanstvo. Ubijali su život, ne znajući da se mi Bošnjaci umirući rađamo. Da se na ovoj bosanskoj grudi krvlju bošnjačkom natopljenoj umire da bi se živjelo. Njih četrdeset četvoro nije uspjelo da preživi, oni tišinom svjedoče i opominju. Njihovi kaburi su naše sjećanje, njihova nevina krv je naša obaveza da nikad ne zaboravimo. Četrdeset četiri duše pišu historiju koju Bošnjaci moraju da pamte. Jer oni koji zaboravljaju prošlost osuđeni su da im se ista ponavlja...

Oktobra 23. 1993.godine u Općini Vareš, postrojbe HVO Vareš potpomognute Maturicama i Apostolima iz Kiseljaka, u ranim jutarnjim satima su upale u selo Stupni Do i za samo nekoliko sati ubili trideset osam osoba među kojima je bilo djece od samo dvije godine starosti, u gradu Varešu su ubili šest osoba. Epilog krvavog krstaškog pohoda na Bošnjake Vareša su četrdeset četiri ubijene osobe. Selo Stupni Do je zapaljeno i zločinci su pokušali da prikriju zločin, ali su jedinice UN ušle u selo i svjedočile užasu koji su pripadnici HVO Vareš ostavili iza sebe. U samom gradu Varešu su otvoreni logori u koje su odvođeni muškarci bošnjačke nacionalnosti, gdje su bili izvrgnuti torturi i premlaćivanju od kojeg pojedinci i danas imaju trajne posljedice. Silovanje i pljačka su bili sastavni dio ovog krvavog pira. Ni građevine od vitalnog interesa za Općinu Vareš nisu ostale pošteđene, tako da su zapaljeni stambeni blokovi, Silos, hotel Ponikve, srušena džamija u selu Daštansko. Prošla je dvadeset jedna godina od krvavog vareškog oktobra.

Hoćemo li odabrati zaborav ili pamćenje? Hoćemo li pristati da zaboravom postanemo saučesnici zločina? Ili ćemo izabrati put istine koji poziva na pamćenje i generacijama koje dolaze u emanet ostaviti da halaliti mogu ikad, ali zaboraviti ne smiju nikad. Nit im halalim nit zaboravljam. Istinom im na zločin uzvraćam. Istinu kad govoriš nikad ti riječi ponestat ne može.

Topla jesenja noć. Tišina. Tišina je najbolji sagovornik. Čovjek se najbolje ispriča sa tišinom. Tišina najbolje zna da sluša. Tišinom kažemo ono što ne bi smo uspijeli ni sa hiljadu riječi. Tišinom govorimo onome ko zna tišinu razumjeti...

Oktobar je mjesec kad tišina zanijemi, kad tišina ne može od stida da govori. Oktobar je još jedan u nizu mjeseci u kojem Bošnjaci obilježavaju svoja stradanja, svoja stratišta, genocid...

Stupni Do spaljen u hrvatskom krstaškom genocidnom pohodu

Ostaci iskasapljenih tijela

Ističem, HVO Vareš potpomognut Maturicama i Apostolima iz Kiseljaka 23. oktobra 1993.godine krvavim slovima ispisuje historiju vareških Bošnjaka. Za nas, Bošnjake Vareša 23. oktobar je dan kad su nas ubijali samo zato što smo Bošnjaci, što smo se usudili živjeti na "hrvatskoj grudi" što smo ljiljane umjesto šahovnice svojim osjećali. Ubijali su nas jer smo šehadet svjedočili i ezan nas na molitvu pozivao. Ubijali su samo zato što smo po njihovim zločinačkim mjerilima bili drugačiji. Ubijali su nas. Ali ubiti nas nisu mogli. Preživjeli smo. Da bi svjedočili. Pamtili. Pričali. Zapisivali. Da ne bi zaboravili. Da ne bi ostalo neupamćeno. Da bi se stid do neba crvenio...

Da bi se istina mogla istinom zvati. Da bi smo ponijeli emanet njih četrdeset četvoro ubijenih na bigajri hakk. Da svjedočimo o jednom vremenu, kad je čovjek u zvijer pretvoren, ili je zvijer dobila čovječiji oblik. Da sjedočimo da je 23.oktobra 1993.godine u svirepom krstaškom pohodu u selu Stupni Do u Općini Vareš u samo jednom danu ubijeno trideset osam osoba, dok u gradskom području šest života je ugašeno. Među njima je bilo i djece od dvije do trinaest godina, jedanaestoro je živo zapaljeno, ubijena je starica od osamdeset godina, ubijali su sve pred sobom u želji da nam trag zatru, kao da su oni "gospodari života" zaboravljajući da nikad ne mogu ubiti sve. Ubijali su čovječanstvo, ljubav, mladost, djetinjstvo. Ubijali su snove i nadanja. Ubijali su proljeće i ljeto, jesen i zimu. Ali nisu uspjeli ubiti bošnjački ponos, čast i dostojanstvo. Ubijali su život, ne znajući da se mi Bošnjaci umirući rađamo. Da se na ovoj bosanskoj grudi krvlju bošnjačkom natopljenoj umire da bi se živjelo. Njih četrdeset četvoro nije uspjelo da preživi, oni tišinom svjedoče i opominju. Njihovi kaburi su naše sjećanje, njihova nevina krv je naša obaveza da nikad ne zaboravimo. Četrdeset četiri duše pišu historiju koju Bošnjaci moraju da pamte. Jer oni koji zaboravljaju prošlost osuđeni su da im se ista ponavlja...

Žrtve genocida Hrvatskog vijeća odbrane

Samo razumom obdareni mogu razumjeti tišinu, i njenu poruku kao emanet ponijeti i njen nagovještaj kao vapaj pamćenja naslutiti.

Tišina nam nagovještava 21. godišnjicu od krvavog hrvatskog krstaškog pohoda na selo Stupni Do i zločina neviđenih razmjera sa primjesama genocida. Pamtiti bi trebali svi... Istinu svjedočiti nije hrabrost to je obaveza... Negirati istinu o zločinu počinjenom nad Bošnjacima Stupnog Dola i Vareša je rađanje novog krstaškog pohoda i zločina genocida.
Biti svjedokom istine znači biti dostojan namjesništva na zemlji....

Sve dok se oni brane lažima, mi ćemo ih tući istinom.

UNPROFOR sakuplja ostatke tijela nakon krstaškog pohoda