Aziz HUREM: Koliko god su pape obraćali pažnju i cijenili seksualnu suzdržljivost svojih podanika i redovnika, isto toliko na suprot toga se sami nisu držali propisanih i proklamovanih principa. U XV i XVI stoljeću skoro da nije bio ni jedan pontifex u starom Rimu (titula današnjeg pape) koji je iskreno, i savjesno papinski djelovao te stoga su lijepim ženama i lijepim muškarcima bila otvorena vrata vatikanskog dvora.

Na Trgu Sv. Petra u Rimu u nedjelju, 27. 04. 2014., papa Franjo pred oko 800 hiljada prisutnih posjetilaca proglasio je papu Ivana XXIII i papu Ivana Pavla II svetim. Ceremonija kanonizacije je počela pjevanjem crkvenih pjesama. Nadamo se da te pjesme već odavno ne pjevaju kastrirani dječaci.
Negdje u srednjoj školi jedan moj kolega je jednoj djevojci isto tako iz našeg razreda, uporno spočitavao kao ti M....a imaš nešto sa fra P....m. A, ona se samo onako nevješto doimala u ženskom rumenilu i šutnjom negodovala. Nisam mogao ni slutiti a kamoli vjerovati da bi tu išta moglo biti jer sam bio ubijeđen da je to ovaj M.... činio iz nestašluka ili pakosti, pošto sam znao da crkveni svećenici moraju poštovati celibat (beženstvo, zabrana ženidbe svećenicima).
Crkveni oci (pape) sebe vide kao nasljednike Isusa Krista (Isaa a.s.). Sv. Petar je na osnovu kazivanja i prenošenja došao u Rim 42-ge god. n.e. i ostao na vlasti dvadeset i pet godina kada su ga ubili oni koji su se borili protiv religije. On je do danas imao 265 nasljednika, a pored toga i još nekoliko protupapa koji su na vlast došli kroz sukobe u vijeću kardinala. Samo u desetom stoljeću je pet papa ubijeno ili su umrli u zarobljeništvu, a u XIV vijeku njih sedam su bili izgnani i vladali su izvan Rima.
Na vrhu katoličke crkve u toku dva milenija bilo je od krajnje loših do krajnje dobrih ljudi u pravom smislu te riječi. Mnogi od tih „nesretnih svetih“ očeva bili su u periodu renesanse na vlasti. Držali su sebi svoje konkubine (ljubavnice) sa kojima su imali mnogobrojnu djecu, koja su postajali ponovo kardinali ili čak pape. Tih do sada oko 265 papa bili su sve i svašta, baš onako kako čovjek može biti, u širokom rasponu od pozitivnog do negativnog. Tako je bilo intriganata, mutikaša, spletkara, kriminalaca, homoseksualaca, despota i seksualno opsjednutih monstruma. Ali svakako i primjernih Božijih sluga u dvije hiljade godina dugoj povijesti crkve.
Kada je u pitanju inkvizicija, Crkva je tu nezaobilzna. Papa Gregor IX je bio taj koji je ustanovio inkviziciju proglasivši da je ubijanje ljudi navodno otpadnika od crkve i društva tzv. dužnost i sveti čin. Naredna tri stoljeća stotine hiljada ljudi su postali žrtve inkvizitora u čemu je Crkva imala prvu i glavnu ulogu. Na drugoj strani nisu bili imuni na nepotizam koji je u najužim crkvenim krugovima bio više nego na djelu pa je zloglasni papa Gregor o kome je riječ bio bliski rođak pape Inosenca, jednog od najznačajnijih u povijesti Crkve, a koji je opet Gregora doveo do samog vrha. Kada su rođačke veze u pitanju onda su tu prvenstveno prednjačile rimske porodične loze kao npr. Medici, Barbarini, Borgezi i Borgia, koji su svojim sinovima, rođacima ili ljubavnicima homoseksualcima namjestili i osigurali mjesto kardinala ili čak papskog nasljednika.
Kršenje zakona i crkvenih i svjetskih je bilo najizraženije u periodu renesanse, a u tome se posebno isticao papa Aleksandar VI kao najdrastičniji primjer koji se prvotno zvaše Rodrigo Borgia. Kako kažu poznavaoci papa Aleksandar je najvjerojatnije došao na mjesto pape mitom i spletkama i bez prethodnog pristanka konklave (vijeće kardinala koje se sastaje radi izbora pape) koje o tome odlučuje. Aleksandar kada je ustoličen je već tada imao osmero vanbračne djece, a tokom njegove pontifikacije (vrijeme vladavine jednog pape) dobio najmanje još dvoje. Jedan carev poslanik na jednoj audijenciji je bio zaprepašten kada je jedna djevojčica pritrčala “svetom ocu” i uzviknula tataaaaa. Svoju djecu i svoje prilježnice je enormno nagrađivao i obogatio na račun crkve, a istovremeno je bio pod poražavajućim uticajem svog najdražeg sina Cezara, koji je Vatikan uvukao u rat i političke probleme.
Koliko god su pape obraćali pažnju i cijenili seksualnu suzdržljivost svojih podanika i redovnika, isto toliko nasuprot toga se sami nisu držali propisanih i proklamovanih principa. U XV i XVI stoljeću skoro da nije bio ni jedan pontifex u starom Rimu (titula današnjeg pape) koji je iskreno, i savjesno papinski djelovao te stoga su lijepim ženama i lijepim muškarcima bila otvorena vrata vatikanskog dvora.
Dok su konkubine (ljubavnice) većinom tajno uvođene u privatne odaje i halvate, papa Aleksandar VI je bez ustručavanja to činio javno. Njegove orgije nadmašuju i one prije i one poslije njega, pa tako nije se libio ni ustezao mladu tek vjenčanog bračnog para odvesti sebi u krevet. Jedna od tih friško vjenčanih se zvala Gulija Farnese i ušla je u povijest kao papina ku…a, a njen brat je “zaslugom” svoje sestre postao kardinal a kasnije i papa pod imenom papa Pavle III. Poznavaoci i historiografi koji se bave Crkvom i Vatikanom (npr. Viktor Hugo i Aleksandar Dumas) ističu da je papa Alexandar VI sa svojom najdražom kćerkom po imenu Lukrecia Borgia živio u rodoskrvnuću (incest), što savremena povijest niti poriče niti tvrdi vjerovatno iz razloga što imaju namjeru da te mrlje gurnu ispod tepiha.
Jedna priča iz XI stoljeća kazuje da je postojala žena-papa po imenu Johana. Oko ove tvrdnje su stavovi i mišljenja oprečni, ali Johana se navodno maskirala u mušku odjeću i sebe nazivala Johanes. Prevara se otkrila kada je “papa Johanes” postao trudan i kada mu je stomak buknuo.
Ali ne samo u renesansi, nego također i u tzv. mračnoj eri prije hiljadite godine mnoge su pape praktikovale nered i zlo, prodavali svoju službu i usluge, a neki opet svojim neobuzdanim seksualnim ponašanjem nanijeli ogromnu štetu ugledu Rima i općenito Katoličke crkve. Pa je tako papa Johan XII godine 963. svoje seksualne orgije platio životom kada ga je navodno ubio muž jedne njegove ljubavnice. Većina od njih je sebe prezentirala kao nepogriješive, te su tako i široke narodne mase držali u tom ubjeđenju.
Najomiljenije ime koje su sebi uzimali kada već budu izabrani je bilo ime Pio čime bi se na neki način obavezivali na principe svog prethodnika koji je isto tako nosio ime Pio samo drugi redosljedni broj. Tako je 1846. g. izabrani Pio IX vjersku slobodu, slobodu izjašnjavanja, slobodu štampe, i demokratiju nazvao pogrešnom praksom, a potom zabranio svim katolicima Italije učestvovati na slobodnim izborima prijeteći im isključenjem iz Crkve. Baš taj Pio IX je proglasio nepogriješivost pape, što je izazvalo burna reagovanja i podvajanja. Sljedeći Pio X se borio protiv svih novatorija i modernizacija a 1910. g. iznudio je od svojih sveštenika zakletvu da će se boriti protiv modernizacije u djelokrugu crkve. Ta odredba sa zakletvom je ukinuta tek 1967.g. od strane pape Pavla VI. Pio XI je na sebe navukao podozrivost i osude najvećeg dijela svijeta kada je sa Hitlerom sklopio Rajhkonkordat (ugovor o posebnom statusu između države i jednog dijela stanovništva te države, u ovom slučaju katoličkog stanovništva) te da se navodno nije dovoljno angažovao protiv nacionalsocijalizma, iako je 1937.g. osudio NS-ideologiju. Za njegovog nasljednika Pio-a XII analitičari konstatuju da je mirno posmatrao holokaust i nije čak ni verbalno reagirao protiv istog. Svaki od ove četvorice je samim izborom imena najavljivao svoju i nastavak strategije svog prethodnika. Međutim, za posmatrače s polja ostaće kontradiktorno da svi ovi i dan-danas uživaju veliki respekt iako su povlačili nerazumne poteze, pa je Pio X proglašen svetim, a Pio-a XI je papa Jovan Pavle II je proglasio blaženim.
Između ostalih bilo je o onih koji su bili preokupirani arhitektonskim i umjetničkim djelima Mikelangela, Leonarda da Vincija i drugih umjetnika pa su u te svrhe trošili ogromna sredstva kao npr. Papa Julius II koji je sagradio Baziliku sv. Petra, ili papa Sixstus IV koji je 1473. g. dao da se izgradi Sikstinska kapela. Kako najčešće u životu s polja sve izgleda bajno i perfektno a iznutra truhlo i jadno, bilo bi zgodno u skladu sa ovim navesti da su njene unutrašnje zidove oslikali mnogi slikari pa među njima i Mikelangelo Bonuaroti. To njegovo djelo na zidu iza oltara nosi ime „Posljednji sud“ i smatra se jednim od najznačajnijih ostvarenja renesanse. Možda je taj slavni umjetnik htio da upozori sve ove pape da ih kao i sve nas čeka Posljednji sud (u islamskoj terminologiji Sudnji dan). Ne smijemo propustiti Sikstinske soprane. To su dječaci sa lijepim visokim glasovnim mogućnostima (alt i sopran) koji su pjevali u Sikstinskoj kapeli. Nekada su te dječake škopili ili kastrirali da bi zadržali glas odnosno da bi ih mutacija zaobišla.
Na trpezi rimskih vladara mogla su se naći jela od bataka sićušnih ptica prepelica. Složićemo se da su carstva, (a Vatikan je bio dio carstva) surova i okrutna. Što je koje bilo moćnije utoliko je sirovije i okrutnije.
Jedan književnik je rekao: I najveća carstva padaju na prostoru koji nije ništa širi od jednog dušeka.
Crkveni komentatori su jedinstveni u svojim stavovima i slažu se da je „institucija pape“ sada i danas ipak bez prigovora i da je u dvadesetom stoljeću dobili na značaju širom svijeta i cijenjena kao visoka moralna institucija, a tome je najviše doprinio papa Ivan XXIII koji je 1962. formirao Drugi vatikanski koncil, i svakako Ivan Pavao II koji je izrekao izvinjenje odnosno kajanje u ime Katoličke crkve u Bazilici sv. Petra za pogrešne poteze u minulim stoljećima od Krstaških ratova do Inkvizicije. Njegovo još jedno veliko djelo je kada je u Jerusalemu na Zid plača položio pismo kojim se simbolizira traženje oprosta od Jevreja a opet u ime Katoličke crkve i njeno držanje prema Jevrejima. Dodamo li ovome pomilovanje Ali Agdže koji je pokušao izvršiti navodno atentat na njega onda je Ivan Pavao II zasluženo ispred svih papa koje bilježi povijest. Uzgred da napomenemo da još uvijek ostaje zagonetka u čijim rukama je bio Ali Agdža, ko je stajao iza njega, od koga je bio instrumentaliziran, ko su bili njegovi nalogodavci i mentori...
Kod drevnih naroda proglašavanje bogova i svetaca je bio sastavni dio kulture, dok su neki opet sami sebi prišivali to zvanje. Sve to je bilo manje ili više u okviru tadašnjeg nivoa razuma i stupnja prosvijećanosti. Možemo li zamisliti da su po zemlji do prije nekoliko godina ili decenija hodali sveci? Ako je to tako, “onda i danas vjerojatno među nama ima poneki samo ih mi ne primjećujemo i ne znamo koji su to”. A, ako ne znamo sada kako ćemo znati kada umru? Dakle ipak, još uvijek pokušavamo da odigramo ulogu Konačnog Sudije. Pa, čemu onda ona Mikelanđelova slika “Posljednji sud”u Sixtinskoj kapeli, ili ovi gore nabrojani ne razumiju poruku slavnog umjetnika pa vjeruju da se slika nalazi na pravom mjestu.