Svrha i smisao našeg postojanja Koprena zaborava i oprosta se sve više nadvija nad Bosnom. Ako se to dogodi, znajmo da smo mi sami krivi za to. I zato sa zabrinutošću kažem da onaj ko zaboravi Srebrenicu, Tomašicu, Štrpce, Šahoviće, plavsko-gusinjski pokolj i nasilno pokrštavanje, Korićanske stijene, zločine u Limskoj dolini, nema pravo da se Bošnjakom zove.

Nedžad ĆEMAN: Ako analiziramo mentalni sklop dušmana i metodologiju primjenjivanu kroz prošlost i u zadnjoj agresiji nad nama za očekivati je da se brojka od DESET HILJADA UBIJENIH ZA JEDAN DAN udesetostruči. Zato Bošnjaci prst na čelo i razmislite o vašem potomstvu. A nama izgleda je i najteže razmišljati. Naša savjest traži našu stalnu aktivnost i nalaženje pravih rješenja da nam se naša stalna krvarenja zbog brojnih genocida ne ponove. Većina nas se zadovoljava nekim dnevno politickim uspjesima a sutra ga čeka možda novi genocid.

Ljudi koji ostaju zarobljeni okolnostima ne kreiraju već samo reaguju na ono što im se dešava. Za njih je također karakteristično da nikada nisu u stanju da pravilno procijene momenat i metod kada je došao trenutak za intervenciju, tako da njihove akcije veoma često imaju destruktivan karakter i po njih i po njihovu okolinu. Nikada ne smije čovjek, niti narod, misliti da je došao kraj. Gubitak posjeda lako nadoknadimo. Za druge gubitke nas utješi vrijeme, jedino je zlo neizlječivo – a posebno ako narod sam digne ruke od sebe. Svake godine sve više je pokazatelja da smo mi Bošnjaci oboljeli od ovog neizlječivog zla koje se zove dizanje ruku samih od sebe, zaborav postaje efikasna činjenica. Nama Bošnjacima je teret ono što treba da nam bude najsvetija obaveza, a to je pamćenje i svjedočenje o svemu što nam se već stoljećima dešava, sve isto, isti scenario isti nalogodavci isti izvršitelji a mi također isto naivni. I ako bi nam bilo lakše da iznalazimo izvinjenja i sumnjamo u ono što se sa koljena na koljeno prenosilo sa manjkom pisanih činjenica moglo se i staviti u pitanje ili, ili? Međutim agresija na BiH i genocid koji su počinile srpske-crnogorske horde, svi vidovi vojnih i paravojnih formacija Srbije i Crne Gore kao i Hrvati i Hirvatska, nad bošnjačkim narodom na teritoriji Bosne i Hercegovine u periodu 1992-1995. godine, potvrdile su sve ono sšto se već ranije deset puta Bošnjacima desilo.

Genocid se ne smije zaboraviti Plavi Gusinje 1912/13 (Ilustracija: Ibrahim Reković) Šahovići 1924. Srebrenica

Opomena Srebrenice
U mjesecu julu, tačnije 11. jula obilježit će se devetnaest godina od genocida počinjenog nad Bošnjacima Srebrenice i okolnih gradova koji su svoje utočište pronašli u Srebrenici, bježeći pred svirepošću i mržnjom četničkih zlotvora. Devetnaest godina nas dijeli od užasa genocida u kojem je za nekoliko dana ubijeno više od deset hiljada ljudi, od pokušaja istrebljenja jednog naroda, samo zato što su Bošnjaci. Samo je devetnaest godina prošlo a veliki broj nas bi da zaboravi ili je već zaboravio. Svaka nam je trivijalnost ispred ove svete obaveze za koju će svako od nas biti pitan.

Šta je učinio? Je li se dovoljno trudio da čupa od zaborava počinjeni genocid? Da li je Srebrenica prisutna u našim mislima i mimo 11. jula? Patimo li ili zaboravljamo? Na ova pitanja većina daje odgovor, nekima je Svjetsko prvenstvo u fudbalu zasjenilo obilježavanje godišnjice genocida, drugi misle da je angažman oko humanitarnih akcija za poplavama ugrožena područja u BiH dovoljno od njih za ispunjenje ''duga'' prema domovini. Pa bi da se malo odmore od svega, i da obilježavanje 11. jula prepuste nekome drugom kao da to nije kolektivna obaveza, ne samo nas Bošnjaka nego cjelokupnog čovječanstva. Srebrenica nije samo bol bošnjačka, nego je ispit čovječanstvu, svjesni smo svi da puno toga je zakazalo kada je zlocin nad Bosnjacima Srebrenice u pitanju. Moralna dužnost svakog od nas je da dajemo sve od sebe da naša buduća pokoljenja ne budu ponovo platila cijenu naše uspavanosti...

Ako analiziramo mentalni sklop dušmana i metodologiju primjenjivanu kroz prošlost i u zadnjoj agresiji nad nama za očekivati je da se brojka od DESET HILJADA UBIJENIH ZA JEDAN DAN udesetostruči. Zato Bošnjaci prst na čelo i razmislite o vašem potomstvu. A nama izgleda je i najteže razmišljati. Naša savjest traži našu stalnu aktivnost i nalaženje pravih rješenja da nam se naša stalna krvarenja zbog brojnih genocida ne ponove. Većina nas se zadovoljava nekim dnevno politickim uspjesima a sutra ga čeka možda novi genocid.

Žalosno je da ne znamo naučiti jednostavnu lekciju, a to je da se za sebe moramo sami pobrinuti i dobro izabrati svoje prijateljei svoje predvodnike od kojih očekujemo potporu. Neophodno je da najprije u našim glavama valja promijeniti dosadašnja naučena i nažalost ponavljanja pogrešna razmišljanja, jedno od njih je često bivalo: „Neće nas komšija, a ako udari imaju ove velike sile , pa će intervenisati“... Tokom zadnje agresije čekali smo četiri godine da svijet otvori oči i progleda bar na jedno oko pa shvati da bi se razvoj ratne situacije u Bosni mogao i na njih odraziti, tek tada su intervenisali a mi dobro znamo kako. Opet je bilo u korist brojnijeg i jačeg.

Borba za slobodu i prava Bošnjaka je trajna i biće uvijek a mi moramo biti toga svjesni. Ipak, nekako mi se nameče utisak da smo mi najčešće sami sebi najveći dušmani. Jesmo li toliko ludi da sami od sebe dižemo ruke, pa šta bude da bude? Sve nam je tuđe što nije bošnjačko bolje, čak i draže. Bošnjake koji su uspješni marginaliziramo i ne znamo se ohajriti njihovim dostignućima. Potaknut sam na ovo pisanje realnom činjenicom što se o najvećoj, a nikada zaliječenoj rani Srebrenici govori i piše malo prije 11. jula, i poslije 11. jula, po koji tekst. O tome da ne zaboravimmo, a neki čak savjetuju da je spas u zaboravu, može nas spasiti stalno ponavljanje događaja koji su nam u 11 genocida glave došli.Ako spustimo ruke nadajmo se i 12. Niko drugi sem nas samih moramo obezbijediti generacijama koje dolaze da žive onako kako su zaslužili, a ne da se klanja i zločini ponavljaju iz genocida u genocid. A mi ništa naučili nismo. Na čijoj će savjesti ostati opomena da je uradio malo ili nimalo da se to ne ponovi ? Razmislimo i već danas okrenimo list, sami smo krojači svoje sudbine i svoje budućnosti.