Srpsko-crnogorska fašistička bulumenta koja je u crno zavila na stotine hiljada Bošnjaka

Nakon što smo objavili presudu Osnovnog suda iz Bijelog Polja Bošnjaci.net objavljuju i žalbu na presudu protov Ibrahima Čikića, žrtve Đukanovićevog režima i policijeske genocidne akcije “Lim” . Isključivo radi međunarodne i domaće javnosti kako bi imali potpun uvid o kakvom sramnom procesu je riječ i dalje ćemo pomno pratiti ovo posljednje političko suđenje u Crnoj Gori.

Potresno svjedočenje Ibrahima Čikića upravo predstavlja latentnu opasnost fašističkom režimu Crne Gore.

Najveća opasnost režimu Mila Đukanovića predstavljaju hrabri svjedoci koji uporno godinama dostojanstveno svjedoče o zločinima tadašnje, nažalost aktuelne i danas crnogorske fašističke vlasti. Zastrašivanjima, ucjenama, prijetnjama, dezinformacijama, ekonomskim i psihofizičkim iscrpljivanjima, montiranim sudskim procesima… žele ubiti bošnjačko sjećanje na genocid - najsramniji period najnovije crnogorske historije. Period u kom je bošnjački narod iznova na krilima veliko-srpskog i crnogorskog nacionalizma nadahnut Srpskom pravoslavnom crkvom i Njegošem pobijen, opljačkan, silovan i raseljen širom zemaljske kugle. Potresno svjedočenje Ibrahima Čikića upravo predstavlja latentnu opasnost fašističkom režimu Crne Gore. Možemo zamisliti šta bi se dogodilo Crnoj Gori kada bi se usudile desetine hiljada bošnjačkih žrtava javno poput Ibrahima progovoriti o zločinima i policijskoj torturi kroz koju su prolazili tokom devedesetih godina prošloga vijeka i u malo suptilnijoj formi i sada.

Čovjek ne mora biti pravni stručnjak da bi otkrio suštinu tužbe u kojoj dželati tuže žrtvu. U pitanju je fenomen opasnog svjedoka, zločina protiv čovječnosti koji nikada ne zastarijevaju. Zato se i koriste upravo zarobljenim pravnim institucijama. Europska komisija i Vlada SAD uporno ukazuju da je pravosuđe u Crnoj Gori korumpirano i partijsko. Bošnjaci.Net mole sve Bošnjake do kojih dođu presuda i Ibrahimova žalba, prevedu na jezik država u kojima trenutno žive i uz prevod i originalni tekst presude i žalbe dostave, ambasadama, Ministarstvima vanjskih poslova, pravosudnim institucijama, NVO i sredstvima informisanja. Također pozivamo bošnjačku dijasporu da organiziraju okrugle stolove na koje bi pozivali poznate humaniste i borce za ljudska prava kako bi širili istinu o fašističkoj Crnoj Gori i Čikićevom dvadesetgodišnjem neprekidnom stradanju.

Jedino ako svaki Bošnjak ustane u Ibrahimovu odbranu i da lični doprinos njegovoj borbi protiv zaborava i otkažu poslušnost zločinačkoj i politicidnoj organizaciji DPS-a možemo stvoriti normalne uslove za život budućih generacija.

Pažljivo pročitajte žalbu, prevedite na jezike država u kojima trenutno živite i uputite na sve relevantne adrese. To je sigurno put kojim će Ibrahim i pored toga što smo dobro svjesni sa kojim pravosuđem vodi borbu pobijediti. Sjetite se oslobađajućih presuda za deportacije, Bukovicu, Štrpce, policijsku akciju Lim, Kaluđerski laz…

Bošnjaci u ime pravde otkažite lojalnost crnogorskom režimu, prestanite koalirati i glasati zločince i jednom u svom životu podržite sebe i svoju djecu. Upravo podrška Ibrahimu predstavlja podršku vama, vašoj djeci i unučadima.

---

U NASTAVKU U CJELOSTI OBJAVLJUJEMO ŽALBU PRVO OPTUŽENOG IBRAHIMA ČIKIĆA NA PRESUDU SUDA U BIJELOM POLJU

---

OSNOVNI SUD U BIJELOM POLJU za P.br. 965/11
VIŠI SUD U BIJELOM POLJU
Bijelo Polje

Tužioci: Bulatović Luka i dr. Iz Bijelog Polja
Tuženi: 1. Čikić Ibrahim, iz Bijelog Polja
2. „Daily Press“ d.o.o. Podgorica

Ž A L B A P R V O T U Ž E N O G
protiv prvog stava presude P.br.965/11

U prvom pobijanom stavu presude P.br. 965/11 odlučeno je:
Obavezuje se tuženi Ibrahim Čikić da na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda i časti isplati I to:
- Tužiocu Bulatović Luki iznos od 2.000,oo €
- Tužiocu Karišik Tomislavu iznos od 2.000,oo € I
- Tužiocu Vukiću Popoviću iznos od 2.000,oo €,
Sa zateznom kamatom počev od 03.06.2014. godine, kao dana presuđenja, pa do konačne isplate, kao I na ime troškova parničnog postupka postupka iznos od 2.836,oo €, a sve prednje u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
Naprijed citirani prvi stav presude pobijamo u cjelosti zbog:
- Bitne povrede odredaba parničnog postupka,
- Pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i
- Pogrešne primjene materijalnog prava

O b r a z l o ž e nj e
U odnosu na tužioca prvog reda Bulatović Luku sud zaključuje da su navodi tužioca “očigledno uvredljivi, posmatrano odvojeno i u cjelini, pa se istim na neprimjeren način (iznošenjem mišljenja o istom u neprimjerenoj formi i neistinitih navoda) sa namjerom omalovažavanja, vrijeđa navedeni tužilac, njegova čast i ugled”. U donošenju ovog zaključka sud citira navod sa strane 168 knjige: “da ima i malo čovječnosti i ljudskosti u tebe, ti bi podnio ostavku na to mjesto, jer ne bi sebi dozvolio da budeš upravnik zatvora gdje drže skoro slijepa čovjeka”. Za ove navode sud nalazi (na početku str. 10.) da su vrijednosni iskazi i stavovi i nije moguće dokazati da li su istiniti ili ne, što je netačan i proizvoljan zaključak suprotan izvedenim dokazima. Dakle, potuno je nejasan zaključak suda da li su ovi vrednosni iskazi istiniti ili ne, jer je u prvostepenom postupku nesporno utvrđeno:
da je prvotuženi bio 100 % slijepa osoba, da mu je kao takvom neophodan nužni pratilac, pomoć i njega drugog lica i da kao takav ne može samostalno funkcionisati u nepoznatoj sredini, naročito ne u zatvorskom ambijenu neosvijetljene samice u kojoj je boravio, što je konstatovano na 8 strani obrazloženja presude.
Tužiocu prvog reda Bulatović Luki kao Upravniku zatvora potpuno je jasno bilo da prvotuženi ne može funkcionisati u zatvorskim uslovima, jer kako je navedeno na str. 8 obrazloženja: “na osnovu medicinske dokumentacije i konzilijarnog pregleda obavljenog dana 01.07.1994. godine, u zatvorskoj ambulanti u prisustvu upravnika Luke Bulatovića u kojem su iznijeli zaključak da je Čikić Ibrahima neophodno uputiti u KPD u bolnicu u Beograd radi daljeg medicinskog tretmana. Istog dana kada je navedeni ljekarski nalaz sačinjen, od strane istražnog sudije Višeg suda u Bijelom Polju, izdata je naredba Ki.br.2/94 od 01.07.1994. godine da se Čikić Ibrahim uputi na dalje liječenje u KPD bolnicu Beograd, koju naredbu će izvršiti radnici Zatvora Bijelo Polje. U ocjeni ovog dokaza sud nalazi da u spisima predmeta nema dokaza da je navedena naredba ikada uručena upravi zatvora Bijelo Polje. Dakle, Upravnik zatvora Bulatović Luka prisustvovao je pregledu prvotuženog i bio je upoznat sa alarmantnim zdravstvenim stanjem i neophodnošću njegovog upućivanja u bolnicu u Beograd, pa je kao čovjek mogao, a kao upravnik te institucije morao povesti više računa o potrebi hitnog upućivanju tuženog na liječenje u Beograd. To što je zatajio poštar, dostavna služba ili pak uprava zatvora ne može i ne smije biti opravdanje zašto prvotuženi nije upućen na liječenje u Beograd uprkos postojanju i uputa i naredbe o hitnom sprovođenju. Ovakva latentnost u postupanju zatvorskih vlasti i tužioca kao Upravnika ne može i ne smije biti necijenjena kao što je to propušteno u prvostepenoj presudi. Dakle, prisustvovao je pregledu i znao je za alarmantno stanje vida kod prvotuženog, kao upravnik je morao znati da isti ne može samostalno funkcionisati u zatvorskim uslovima, a poslije 20 godina od tog događaja svoje nepostupanje opravdava riječima “navedena naredba nikada nije uručena upravi zatvora”, a sud to prihvata opisujuću tužioca kao uzornog i savjesnog Upravnika zatvora, kome je nanijeta duševna bol naprijed citiranom rečenicom.
U nastavku obrazloženja za ovog tužioca sud nalazi da riječi: “Kako ne Čikiću, daćemo ti najbolju ćeliju u zatvoru, ćeliju sa pogledom na more, ćeliju koja ima toliko svijetla da ti u večernjim satima ne treba električno svijetlo”, koji , po mišljenju suda predstavlja činjenični iskaz koji je leziono sposoban kada je neistinit. Ovaj zaključak suda je nejasan naročito u dijelu koji se odnosi na njegovu istinitost. U postupku je nesporno utvrđeno da je prvotuženi tražio prijem i vapio za pomoć u smislu adekvatnog smještaja i liječenja. Što se tiče uslova i osvjetljenja u samici u kojoj je boravio prvotuženi saslušanjem svjedoka Erović Rafeta na zapisniku 27.08.2012. godine, koji u svom iskazu jasno navodi da je sa zatvorenikom Lazovićem iz samice bukvalno donio tuženog Čikića, jer se nije mogao samostalno kretati. Na njemu je primijetio modrice i tragove nasilja i tuženi Čikić ga nije prepoznao iako su se od ranije poznavali, niti je vidio kada mu je ponudio hranu i vodu. Takođe ovaj svjedok koji je izveo Čikića iz samice primijetio je: “u mračnoj sobi, u kojoj nije bilo nikakve svjetlosti i koja je ličila na rupu vidjeli smo Čikića i između sebe izveli ga na sprat do naše sobe, jer je isti bio nesposoban da se samostalno kreće. Koliko se sjećam u ćeliji u kojoj se nalazio bio je smješten sam, tu je bio jedan dušek i posteljina a da je postojao WC ja nijesam primijetio. Čikić Ibrahim je bio u teškom stanju izgledao je mnogo gore nego prije pritvaranja, a što je bilo očigledno”. Ovaj svjedok takođe ističe da ni u kolektivnoj sobi u kojoj su bili zajedno smješteni nije postojao WC već su koristili kantu koju su praznili prilikom šetnje. Prilikom ocjene istinitosti citiranih navoda iz knjige sud je morao cijeniti iskaz ovog svjedoka.
Svjedok Hadžić Umer na zapisniku od 02.11.2012. godine navodi da u samici u kojoj je on boravio bila je toliko puna vlage pa su sijalice morali često mijenjati, jer su od vlage crkavalje i prvih 4-5 dana je spavao na patosu, jer nije imao krevet. I iskaz ovog svjedoka sud je morao posebno cijeniti prilikom ocjene istinitosti citiranih djelova knjige.
Uslovi u kojima je boravio potpuno slijepi prvotuženi vlažne i neosvijetljene samice najbolje su oslikani u iskazima naprijed citiranih svjedoka, tako da riječi koje je upotrijebio tuženi preblage su za stanje u bjelopoljskom zatvoru 1994. godine i prvotužioca kao glavnog i odgovornog lica u toj instituciji. Tužilac Bulatović Luka kao prvi čovjek i Upravnik zatvora u tom periodu snosi odgovornost i mora trpjeti kritiku što je u njegovom zatvoru tuženi boravio u neljudskim uslovima, tako da u riječima da u tebi ima i malo ljudskosti podnio bi ostavku na mjesto upravnika, jer ne bi sebi dozvolio da budeš upravnik zatvora gdje drže slijepa čovjeka ne predstavlja uvredljiv navod već tužnu istinu I kritiku koju je tuženi prenio na papir, a tužioci je ovom tužbom pokušavaju ugušiti i zatrijeti svaki trag tom tmurnom periodu crnogorske istorije.
Imajući u vidu činjenicu da je tužilac Bulatović Luka u spornom periodu bio Upravnik-viši državni službenik, to je sud morao uzeti u obzir da je je kritika upućena njemu kao službenom licu, te da prag tolerancije u tom slučaju mora biti daleko viši u odnosu kad se radi o privatnom licu. Prilikom ocjene duševnih bolova ovog tužioca sud potpuno zanemaruje iskaz tužioca Marjanović Blaža kome je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Naime, ovaj tužilac je u svom iskazu na zapisniku od 27.02.2013 godine, navodi: “želio je da mu pomažemo da ide zbog čega sam ja htio par puta dag a išibam, da nije bilo zbog dr Kema I u to vrijeme dok je bio u zatvoru, što nijesam uradio zbog njegovog brata sa kojim sam dobar”. Dalje u svom iskazu ovaj tužilac pojašnjava “neću da te vodim pod ruku, sad kad bi tune mrtav ja nijesam ni oca ni majku vodio tako da neću ni tebe. On mi na to ništa nije rekao… Pojašnjavam da sam njegovo traženje da ga vodim pod ruku doživio kao provokaciju…”. Ovaj iskaz najbolje oslikava odnos zatvorskih službenika i Upravnika kome su bili potčinjeni, prema prvotuženom te daleke 1994. godine. Najveći grijeh prvotuženog je što nije dozvolio da taj odnos padne u zaborav već je o tome napisao knjigu zbog koje i dalje biva progonjen kroz ovaj postupak naknade štete. S druge strane usvajanjem tužbenog zahtjeva pruženo je “adekvatno zadovoljenje Upravniku zatvora zbog pretrpljenih duševnih bolova” koji nije znao da:
- njegovi čuvari žele da “šibaju” prvotuženog,
- da su u instituciji na čijem je čelu bio sijalice pucale od vlage, da su samice bile neosvijetljene, bez grijanja i WC-a,
- da je prvotuženog po nalazu konzilijuma (kom pregledu je lično prisustvovao prvotužilac) bilo neophodno uputiti u Beograd radi liječenja ali on za to nije dobio naredbu koja postoji ali pak “u spisima ne postoji dokaz da je upravi zatvora ta naredba uručena. Upravnik se kao “savjestan” vođa zatvora o tome nije interesovao, odnosno ništa nije učinio da dodatno provjeri zašto slijepi Čikić još uvijek kod njega boravi u zatvoru. Takav nemar prvog čovjeka ne samo da je za kritiku i osudu već je i za neku ozbiljniju sankciju iako se dogodio u “specifičnim vremenima” kako to ovaj tužilac slikovito opisao u svom iskazu.
Prilikom ocjene da li navodi iz knjige prvotuženog mogu povrijediti ugled inanijeti štetu tužiocu sud ispušta iz vida da su navodi citirani u tužbi i prenešeni u presudi samo isječci iščupani iz konteksta, tako da u toj formi ne mogu poslužiti pri ocjeni lezione sposobnosti. Na 10 strani sud zaključuje: “ovaj sud je zaključio da se tužilac Bulatović Luka nije nekorektno ophodio prema prvotuženom, niti mu je dao povoda da se na navedeni način izražava o istom ili pak da ga smatra “najvećim dušmaninom”. Naprijed citirane riječi su izvađene iz konteksta gdje prvotuženi prilikom prve posjete zatvoru svojim najbližim ocu, majci i ženi opisuje uslove u zatvoru i postupanje prema njemu na način: “ovaj upravnik koji vam se pravi prijatelj najveći je moj dušmanin u zatvoru. Dao mi je najgoru ćeliju, ćeliju u kojoj se drže osuđenici na smrt. Ćeliju u kojoj nema ni vode ni WC-a. Gledajte kakvu upalu očiju sam dobio. Već desetak dana tražim da mi omogući odlazak kod doktora kako bih se liječio, a on mi onemogućava i sprečava posjetu i pregled”.
U odnosu na tužioca Tomislava Karišika sud ovog tužioca pokušava predstaviti kao uglednog građanina, savjesnog doktora i humanistu, međutim, dokazi izvedeni u ovoj parnici govore suprotno. Na kraju 11 strane sud zaključuje “činjenica je da je navedeni tužilac vršio pregled prvotuženog bez prethodnog uklanjanja lisica sa njegovih ruku ni u kom slučaju ne može biti opravdanje za iznošenje mišljenja o istom u neprimjerenoj formi, kao što je to učinio prvotuženi, zbog čega se njegove suprotne tvrdnje pokazuju kao neosnovane”. Vršiti pregled slijepog lica svezanog i “pod pratnjom” dovoljno govori o humanosti ovog čovjeka i doktora što sud nije nažalost prepoznao.
Pored naprijed navedenog sud nije cijenio činjenicu da ovaj tužilac najblaže rečeno nije govorio istinu na sudu. Podsjećanja radi na zapisniku od 27.02.2013. godine ovaj tužilac je izjavio da je u tom spornom period tuženi imao umanjenje vida na jednom oku 20 % a na drugom 30% i da je mogao samostalno funkcionisati u zatvorskim uslovima što je neistina i što smo dokazali materijalnim dokazima (potvrda saveza slijepih, medicinska dokumentacija i iskazi ostalih pritvorenika). Dakle, neistinitim iskazom pred sudom ovaj tužilac je pokušao tuženog predstaviti kao slabovidu osobu koja je mogla funkcionisati u zatvorskim uslovima, međutim, negov izvještaj od 15.06.1994. godine, u cjelosti ga je demantovao. U tom izvještaju ovaj tužilac predlaže vađenje lijevog oka prvotuženom i konsultantski pregled u Beogradu. I laicima iz oftamologije potpuno je jasno da se oči sa 20 do 30% oštećenja ne odstranjuju, a neistinit iskaz pred sudom dovoljno govori o moralnim i ljudskim kvalitetima ovog tužioca koji je bio dugogodišnji ljekar prvotuženom. Sud nažalost nije cijenio ove dokaze I iskaz ovog tužioca na pravi način i nalazi da su riječi iz predmetne knjige “da je bilo i malo humanosti i ljudskosti u njemu imao je kad reagovati” predstavljaju vrednosne iskaze koji vrijeđaju čast i ugled tužioca dr Tomislava Karišika.
Na 11 strani obrazloženja sud zaključuje o namjeri tuženog da povrijedi ljudsko dostojanstvo ovog tužioca navodeći: “najteži vidovi povrede časti ugleda sastoje se u ataku na ljudsko dostojanstvo, u neuvažavanju nekog kao ljudskog bića, u vrijeđanju prava koje pripada svakome da bude uvažen kao osoba … koju namjeru potvrđuje i navod sa strane 158 iste knjige gdje je za istog istakao da li je moguće da čak i doktor koji mora u duši biti humanista prelazi granice svih kodeksa normi ljudskog i poprima osobine i kodeks ponašanja koje ne priliči ni najkrvoločnijim divljim zvijerima”. Pri ocjeni ovog navoda Sud ispušta iz vida da isti počinje sa da li je moguće, dakle ima hipotetički karakter, tuženi ne daje vrednosni iskaz o tužiocu, to nije ni konstatacija, tuženi postavljajući sebi pitanje, samo na glas razmišlj da li je moguće. Ovakav zaključak suda potpuno je proizvoljan, jer hipotetički karakter ovog navoda i glasno razmišljanje tuženog ni u kom slučaju ne predstavlja iskaz ili konstataciju koja je leziono podobna da tužiocu nanese duševnu bol kroz povredu ljudskog dostojanstva.
U odnosu na tužioca Vučića Popovića sud o njegovoj duševnoj boli donosi odluku samo na osnovu navoda tužbe. Ovaj tužilac nije saslušan pred sudom što je bilo neophodno radi utvrđenja činjenice da li je predmetnu knjigu čitao ili je za duševnu bol saznao po nečijem kazivanju kao što je to slučaj bio sa ostalim tužiocima u ovoj parnici čiji je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
Potpunu konfuziju i nejasnost pobijana presuda sadrži u obrazloženju dosuđenih troškova parničnog postupka. Primjera radi punomoćniku tužilaca priznati su troškovi za 17 održanih ročišta, punomoćniku prvotuženog za 15 održanih ročišta dok punomoćniku drugotuženog 13 održanih ročišta glavne rasprave, kao da se ne radi o istoj parnici I istim strankama. Isti slučaj je i sa odloženim ročištima gdje je punomoćniku tužioca priznato 14 odloženih ročišta, punomoćniku prvotuženog 4 odložena ročišta, a punomoćniku drugotuženog 8 odloženih ročišta. Prilikom obračuna troškova tužilaca sud je napravio grešku, naime, u završnom izlaganju na zapisniku od 09.05.2014. godine punomoćnik tužioca je troškove opredijelio na iznos od 200 € za sastav tužbe i zastupanje na održanim ročištima uz uvećanje od 50 % po AT. U obračunu i obrazloženju troškova sud je za osnovu uzeo iznos od 300 €, pa ostaje nejasno na koji način je došao do te osnove. Takođe sud nije prvotuženom priznao troškove sastava dva obrazložena podneska, sastava žalbe i odgovora na žalbu uz obrazloženje da isti nijesu bili neophodni za zaštitu I ostvarenje njegovih prava.
Naprijed navedeno ukazuje da je prvostepena presuda u prvom pobijanom stavu zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka, jer sud nije cijenio sve dokaze provedene u postupku. Razlozi presude suprotni su ispravama i iskazima datim u postupku, što je imalo za posledicu pogrešno utvrđenje činjeničnog stanja i pogrešnu primjenu materijalnog prava.
Sa navedenog smatramo da je ova žalba osnovana i stavljamo:

P r e d l o g
da Viši sud u Bijelom Polju ukine prvi usvajajući stav presude P.br.965/11 Osnovnog suda u Bijelom Polju i preinači presudu u tom dijelu na način što će u cjelosti odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužilaca, a ako tako ne odluči da u tom dijelu ukine prvostepenu presudu i predmet vrati na ponovni postupak i odlučivanje.

U Podgorici,
17.06.2014. godine
Punomoćnik prvotuženog
Aleksandar Vojinović, advokat