Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
ICTY analiza
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Intervjui

Azemina AHMEDBEGOVIĆ, predsjednica Udruženja 'Gračaničko keranje' iz Gračanice i jedna od dizajnerica cvijeta 'Sjećanje' - Srebreničkog cvijeta
ZLATNE RUKE BOŠNJAKINJA DIZAJNIRALE SU CVIJET SJEĆANJA NA ŽRTVE GENOCIDA
Autor: Dr. Mersada Nuruddina Agović
Objavljeno: 14. June 2014. 12:06:18

Umjetnički rad udruženja "Gračaničko keranje": CVIJET - Simbol sjećanja na žrtve genocida



Kad iz planetarnog bola nikne mali bijeli cvijet nade, kad se nakon smrti glave porodice žena nastavi boriti kroz život i djecu odgajati, kad u iskušenjima ne klone, već naprijed korača, znajte da je riječ o posebnoj ženi – ženi Bošnjakinji. Naša sagovornica je Azemina Ahmedbegović predsjednica Udruženja 'Gračaničko keranje' iz Gračanice i jedna od dizajnerica cvijeta 'Sjećanje', u narodu poznatom kao "Srebrenički cvijet".




Azemina AHMEDBEGOVIĆ: Svaki cvijet je ručni rad, svaki cvijet je izraz našeg bola, ali svaki cvijet je i naša poruka ljubavi, naš poklon od srca srcu svima koji ga nose, posebno uoči 11.jula koji je Europski parlament proglasio Danom sjećanja na srebrenički genocid nad našim narodom. Poznato je da je moj brat, reisu-l-ulema emeritus dr. Mustafa Cerić, najzaslužniji, zajedno sa udruženjima Srebreničkih majki za tu rezoluciju Europskog parlamenta o srebreničkom genocidu. I, naravno, ja sam ponosna na sve to. Dozvolite mi da ovdje kažem važnu stvar, a to je da ovaj cvijet jest urađen povodom 11.jula, kad je kolektivna dženaza srebreničkim šehidima u Memorijalnom centru žrtava genocida u Potočarima, ali ovaj cvijet je simbol koji podsjeća na genocid nad cijelim našim bošnjačkim narodom u Foči, Višegradu, Prijedoru, Tomašici, Stocu, Mostaru i svim drugim mjestima gdje su ubijani ljudi samo zato što su bili drugačiji od svojih ubica.
Brat Mustafa preuzeo je nadamnom roditeljsku brigu

Bošnjaci.Net: Uvažena gospođo Azemina, es selamu 'alejkum! Zamolili bismo Vas na početku ovog razgovora da nam kažete odakle ste, iz kakve porodice potičete i ukratko o Vašem djetinstvu, školovanju i udaji!
AHMEDBEGOVIĆ:
Rođena sam u Velikom Čajnu kod Visokog kao šesto dijete od majke Džemile i oca Ibrahima. Kao djetinstvo najmlađeg djeteta, moje djetinstvo je bilo ispunjeno bezbrižnošću i naslonjeno je na iskustvo mojih starijih braće i sestara: Munibe, Fethije, Mustafe, Huse i Halime. Bila sam njihova mezimica i jako sam bila vezana za sestru Halimu koja jedina od nas šestero djece više nije među živima. Pomagala mi je u mojim školskim zadaćama, nosila bih sve ono sto bi njoj omanjalo jer je bila dvije godine starija od mene. Majka je bila stroga i morali smo je slušati, ali njena strogoća nam je ulijevala sigurnost. Posebno je bila stroga u vjerskom, moralnom načinu odgoja nas djece. Taj pečat odgoja bio je veoma važan u našim životima. Bio nam je vodilja u načinu življenja i rada.
Iako kao dijete nisam imala sve, odnosno, imala sam malo, moje djetinstvo je bilo ispunjeno lijepim sadržajima koja zauvijek pamtim. Često se i sad prisjetim dječijih nestašluka i igara koja su bile mnogo ljepše od današnjih dječijih igrica na kompjuteru. Otac je rano otišao u penziju nakon zatvaranja rudnika u kojem je bio radio. Bilo nas je mnogo djece za sofrom. Roditelji su htjeli svima nama omogućiti dobar odgoj i obrazovanje, jer su smatrali da je to najvažniji imetak koji vrijedi uložiti u svoje dijete. Iako im je bilo teško u onom vaktu, za nas šestero uradili su mnogo, da sam danas svi sretni po pitanju svog obrazovanja i odgoja. Brigu o mlađima tada su preuzimali stariji, pa sam tako ja dosla u Gračanicu da završim započetu gimnaziju u Visokom. Moj stariji brat Mustafa preuzeo je nadamnom roditeljsku brigu. Dolazak u Gračanicu je bio početak mog novog i drugačijeg života. Sudbina je htjela da sam Gračanici, u Sokolu pronađem čovjeka sa kim sam srcem i brakom krunisala svoj život. Ulazak u porodicu Ahmedbegović je bilo moje novo duhovno bogatstvo i Allahov blagoslov.
Moj suprug Osman je bio magistar ekonomskog fakultelta u Sarajevu. Radio je u jednoj naprednoj firmi kao rukovodilac službi, veoma odgovorno i savjesno. Ostavio je iza sebe prepoznatljive rezultate i priznanja koja su pokazatelj kako se postaje uspješan radom i upornošću. Odolijevao je hrabro političkim pritiscima, kao sin mladomuslimana u komunističkom režimu. On je samo svojim radom i moralom mogao sačuvati svoje radno mjesto. Njemu politika nije puhala u leđa. Tako je bilo sa svima koji su bili ponosni na svoju duhovnu slobodu. Iako sam dosta mlada stupila u brak, njegova jaka ličnost mi je pomogla da život obogatim znanjem i iskustvom koje je on imao i nesebično meni davao. Naš sretni brak je postao bogatiji i ljepši kad nam je Allah dž.š. podario dvije kćerke. Najljepši trenuci u mom životu jesu radost tog zajedničkog života koji smo sve nas četvero skupa imali...
Rat koji je svima poremetio ljepotu uživanja porodičnih blagodati poremetio je i nas. Usmjerili smo se na sve obaveze koje su u ratnom vihoru bile neminovne. Moj r. Osman je od prvog dana stupio u obavezu i radni zadatak odbrane naše nam jedine domovine Bosne i Hercegovine. Ni dana nije ostavljao svoje obaveze i sav svoj kapacitet i umijeće uložio za njenu odbranu. Onoliko koliko je imao snage. A imao je toliko da je izdržao do kraja. Kad je postigao maksimum i nije mogao više, njegovo srce je 1997. g. zauvijek prestalo da kuca. Ostala su njegova velika djela. Za vrijeme svog života i posthumno dobio je mnoga priznanja za požrtvovanje i rad. Naša djeca i unučad uvijek će imati lijepog toga da ispričaju i uzmu pouku iz vrijednosti koje ostaju iza nas. Sve je zapisano u Knjizi vječnosti. Neka je rahmet njegovoj duši plemenitoj…
U ratnom periodu naša kuća je bila prepuna. Uprkos teškoj situaciji u njoj se kadkad dešavalo ponešto lijepo. Dolazili su oni kojima je trebala pomoć i organiziranje sigurnijeg života. Naša Mjesna zajednica je primila prvi konvoj Srebreničana koji su došli da se spase preko šuma. Žene, djeca, stari, iznemogli su kamionima dovoženi. U jednom od konvoja stiglo je pet trudnica koje su bile pred sami porod. Preuzela sam brigu oko organiziranja njihovog što lakšeg poroda. Bilo je to novo iskustvo. Miješanje tuge i radosti. Pomiješana su bila njihova osjećanja tuge za izgubljenim muževima i rađanje djece koje nikada neće upoznati svoje očeve. Sretna sam da sam mogla da budem djelić njihove sreće u tim teškim trenucima. Danas često dođu da me vide i sada su to već odrasli ljudi.

Iz naše foto arhive

Neke od vrijednih članica udruženja "Gračaničko keranje"

Članice udruženja sa američkim ambasadorom Patrickom Moonom

Radovi udruženja za vaš dom

Hedije za svaku priliku

Svojoj djeci sam dala primjer kako se upornošću i voljom može postići sve željeno u životu

Bošnjaci.Net: Spoznali ste iskustvo odgajanja djece kao samohrana majka nakon smrti Vašeg supruga. Jeste li se uspješno izborili sa životnim nedaćama u ovoj ulozi i ko vam je u toj borbi bio najveća podrška?
AHMEDBEGOVIĆ:
Nova prekretnica u mom životu je iznenadna smrt mog supruga. Sve je postalo drugačije. Morala sam se pomiriti sa sudbinom. Briga i odgovornost oko podizanja moje dvije kćeri učinili su me snažnijom. Za emocije i tugu za voljenim suprugom sam našla utjehu u osvrtu na njegove roditelje koji su izgubili sina jedinca. Zamišljala sam u tom trenutku da je bol roditelja za izgubljenim djetetom mnogo teža. Našli smo zajedničku utjehu u mojim kćekama, tj. njihovim unukama. Snaga vjere koju smo zajednički dijelili davala je nadu da ćemo moći skupa sve podnijeti ne pomjerajući ono sto smo već izgradili. Nastavili smo da živimo zajedno onako kako smo i prije živjeli. Roditelji mog supruga, Abdulaziz-Zijo i Esma, su imali razumjevanje i moje poštovanje prema njima nije bilo drugačije od poštovanja prema mojim vlastitim roditeljima. Sa druge strane, dobila sam jedno okrilje zaštite koja mi je bila potrebna i razumjevanje kao da sam im kćerka rođena. Nismo štedili svoja međusobna osjećanja i poštovanje koje se uzajamno njeguju pronalazeći prave vrijednosti koje traju za čitav život. Mislim da je vrijednost očuvanja porodice mnogo jača od materijalnih vrijednosti i ne može se nigdje kupiti…
Iako sam imala ponudu da se zaposlim u opštinskoj službi ostala sam da živim sa roditeljima svog supruga gdje i danas živim. Sretni smo i zadovoljni onim što smo izgradili za našu djecu. Sigurnost u porodici i njena podrška je najbolji prijatelj kojeg neko može imati. Ja sam sretna da sam imala priliku da učim iz iskustva starijih, svega onog sto su oni prošli kroz život. Mnogo je važno imati iskrene osobe pored sebe koje ti zele dobro kad ti je tesko i kad ti je lijepo u životu.
Otac mog supruga, Abdulaziz-Zijo, bio je napredni poljoprivredni proizvodač. Modernu tehnologiju poljoprivrede prvi je primijenio. Ona je bila izazov za njega i uspjeh. Prateći njegov rad i primjenjujući njegovo znanje dosta sam naučila vezano za zemlju i proizvodnju plodova od kojih smo živjeli. Sretna sam bila da sam imala priliku da se upoznam sa prirodom koja je uvijek znala vratiti ono što joj se da. Proizvodili smo razno povrće: mrkvu, krastavce, karfiol, kupus, cveklu, paradajz, od žitarica kukuruz. Imali smo 800 stabala voća: šljive, kruške, jabuke, proizvodili smo i jagode. Imali smo krave i proizvodnju mlijeka za zeničku mljekaru. Sve se radilo ‘’na veliko’’. Proizvodilo se u tonama na površini od 100 duluma zemlje. Od te proizvodnje smo živjeli. Moram istaći da su proizvodi koje smo proizvodili bili unaprijed prodavani i proizvodnja ugovarana sa kupcima. Zatim je došao period kad se to promijenilo i naša proizvodnja se umanjila. Fabrike su mnoge zatvarane, a proizvodači krenuli u samostalnu proizvodnju.
Najveći nam je izazov i posao bila prva proizvodnja sadnice maline na prostoru Bosne i Hercegovine. Prvi smo u BiH, pod nadzorom Instituta i stručnog tima, krenuli u proizvodnju sadnice maline. Bilo je rizično i teško odlučiti se za taj veliki poduhvat. Šest godina rada sa sadnicama nije baš lahka odluka i na meni je bilo da odlučim, a desilo se to nedugo nakon smrti mog supruga, odmah nakon rata. Odluku da krenem u ovaj naporan posao je prevagnula briga za egzistenciju i školovanje moje djece jer smo ostali bez materijane osnove koju je moj suprug donosio kroz svoju zarađenu platu.
Bilo je naporno svaki dan raditi po vrelom suncu, ali moja želja da djecu izvedem na pravi put bila je jača i najsretnija sam bila kad smo postigli rekord sa 140. 000 sadnica koje smo samo u jednoj godini proizveli. Sretna sam bila da sam upornošću i radom svojoj djeci dala primjer kako se upornošću i voljom može postići sve željeno u životu. Moje kćerke su prepoznale moju žrtvu i zalaganje pa im je i samima bilo lakše da se žrtvuju za ono što je njima bila obaveza.
Nakon završene gimnazije u Gračanici krenule su na studij u Sarajevo. Za vrijeme studiranja bile su u kući daidže Mustafe i tetke Azre gdje su imale pažnju i brigu kao da su kod svoje kuće. Naime, nakon što je moj brat Mustafa, tadašnji glavni imam u Gračanici, oženio Azru, ja sam se udala za njenog brata Osmana. To je tako lijepo da ne mogu opisati. Reisu-l-ulema je moj brat, na kojeg sam ponosna na mnogo načina, ali najviše na način da smo jedna porodica. Starija kćerka Lejla je završila knjizevnost i engleski jezik i danas radi kao profesor engleskog jezika u gimnaziji u Gračanici. Stekla je svoju porodicu i ima supruga Faruka, sina Bilala i kćerku Lamiju. Druga, godinu mlađa kćerka Enisa završila je ekonomiju kao njen babo, udala se za Hajrudina i ima kćerku Iman. Sretna je svaka majka koja ima lijepo odgojenu i uspjesnu djecu.

Bošnjaci.Net: Dakle, bavite se organskom proizvodnjom voća i povrća. Jesu li Vam protekle elementarne nepogode prouzročile gubitke u proizvodnji?
AHMEDBEGOVIĆ:
Meni lično nisu. Kako sam već kazala, cijeli sam život provela na selu baveći se proizvodnjom voća i povrća. Danas nešto u manjim količinama proizvodim za potrebe moje uže porodice. Jako sam sretna što moje iskustvo rada sa prirodom pomaže mojoj djeci da se uključe i njihovom zrelom razmišljaju o prirodi kao resursu zdrave ishrane. U zadnje vrijeme svi smo izloženi raznoj proizvodnji proizvoda sumnjivog sadržaja za zdravlje i treba razmisliti o tome. Mi u našoj divnoj Bosni imamo prekrasnu prirodu i ona nam daje mnogo mogućnosti da je na lijep način koristimo. Sve je do nas i našeg odnosa prema njoj. Najmanje smo ulagali u ono što nam je dragi Bog u izobilju darovao. Više smo težili zapadu i uzimali ono sto nam nije bilo dostupno. U težnji da ostvarimo evropski san ne pitamo koliko košta. Uzimamo sve što nam se nudi, a kad je u pitanju ishrana i zdravlje dosta je loša situacija. Koristi se previše raznih hemikalija, nedovoljno ispitanih i provjerenih. Time zagađujemo našu prelijepu prirodu i postajemo njene žrtve. Trebamo se izboriti za vlastitu proizvodnju koju ćemo tretirati savremenim i pouzdanim metodama.

Cvijet je simbol koji podsjeća na genocid nad cijelim našim bošnjačkim narodom

Bošnjaci.Net: Jedan od najznačajnijih projekata koje je Vaše udruženje ostvarilo, po svemu sudeći, je iniciranje i dizajniranje simbola sjećanja na genocid nad Bošnjacima – cvijet 'Sjećanje' koji je nikao iz najvećeg bošnjačkog bola i koji je u narodu poznat kao 'Srebrenički cvijet'. Možete li nam kazati kako je došlo do ove inicijative i ko je, ustvari, pravi dizajner i autor ovog simbola?
AHMEDBEGOVIĆ:
Prvi put udruženje je promoviralo ‘cvijet’ 1. jula 2011. g sa udruženjem Majke enklave Srebrenica u svim gradovima Bosne i Hercegovine, zatim u Hrvatskoj, Sloveniji i Sandžaku. 800 cvjetova je izrađeno za članove Evropskog parlamenta. Na promociji je urađeno 15. 000 cvjetova koje su žene uradile i podijelile besplatno u mnogim mjestima.
Ideju za cvijet, kao simbol sjećanja na genocid nad Bošnjacima dao je lično dr. Mustafa ef. Cerić. On je to prvo meni povjerio u jednom razgovoru i zamolio me da nađem nekoga ko će dizajnirati bijeli cvijet od jedanaest latica sa zelenim tučkom u sredini. Ja sam ideju prenijela Jasmini Čamdžić. Ona se oduševila tom idejom i u kratkom vremenu je uradila nekoliko uzoraka od kojih je moj brat izabrao ovaj koji je danas prepoznatljiv u cijelom svijetu. On je dao prvu ličnu donaciju da se cvijet dalje razvija. To je bilo tako spontano i prirodno da i dan danas mi to predstavlja poseban ugođaj. Moja Jasmina koja je dizajnirala ovaj cvijet je ponosna na svoj rad. Žene iz Udruženja su to srčano prihvatile i tako je to danas najuvjerljiviji simbol naše priče o genocidu nad našim narodom, posebno u Srebrenici, ali taj cijet je i poruka ljubavi, mira i pomirenja među ljudima i narodima. Moj brat se velikodušno odrekao svojih intelektualnih i drugih prava u korist našeg Udruženja i nikad ne propusti priliku da naglasi da je to Jasminin dizajn kojoj skromnost ne dopušta da se time hvali. Jasmina je presretna, posebno zato što je ovaj cvijet zadržao svoju originalnost, spontanost i prirodnost. Moje žene iz Udruženja ovaj cvijet rade iz duše i zato mi ne dopuštamo njegovu komercijalizaciju na bilo koji način. Svaki cvijet je ručni rad, svaki cvijet je izraz našeg bola, ali svaki cvijet je i naša poruka ljubavi, naš poklon od srca srcu svima koji ga nose, posebno uoči 11.jula koji je Europski parlament proglasio Danom sjećanja na srebrenički genocid nad našim narodom. Poznato je da je moj brat, reisu-l-ulema emeritus dr. Mustafa Cerić, najzaslužniji, zajedno sa udruženjima Srebreničkih majki za tu rezoluciju Europskog parlamenta o srebreničkom genocidu. I, naravno, ja sam ponosna na sve to. Dozvolite mi da ovdje kažem važnu stvar, a to je da ovaj cvijet jest urađen povodom 11.jula, kad je kolektivna dženaza srebreničkim šehidima u Memorijalnom centru žrtava genocida u Potočarima, ali ovaj cvijet je simbol koji podsjeća na genocid nad cijelim našim bošnjačkim narodom u Foči, Višegradu, Prijedoru, Tomašici, Stocu, Mostaru i svim drugim mjestima gdje su ubijani ljudi samo zato što su bili drugačiji od svojih ubica.
Kao što rekoh, našem udruženju ''Gračaničko keranje'' reisu-l-ulema emeritus dr. Mustafa Cerić pravno je poklonio svoju ideju i mi smo nosioci prava izrade, promocije i distribucije cvijeta. Ovaj cvijet, kojeg ljudi vole da zovu ''Srebrenički cvijet'', je zaštićen autorskim pravom, tako da zakonski samo Udruženje ‘’Gračaničko keranje’’ ima pravo da ga izrađuje. Udruženje za izradu ovog cvijeta okuplja žene koje najbolje znaju raditi ručne radove. Organizuju se radionice u kojima se vrši obuka za kvalitetnu izradu cvijeta. Žene koje su ostale bez svojih najbližih izrađujući ovaj cvijet svoju tugu pretvaraju u nadu da će biti bolje generacijama koje dolaze. Cvijet govori u ime onih koji su nevino stradali i oni koji ga nose pokazuju svoju solidarnost sa žrtvama genocida, protiveći se onim koji imaju namjeru da vrše genocid bilo gdje u svijetu. Mi smo se izborili za to da ovaj simbol da bude prihvaćen u cijelom svijetu kao simbol sjećanja na naše stradanje. On govori istinu o nama.

Želim živjeti u zemlji u kojoj će naša djeca biti lijepo odgojena, da budu vrijedna, da pošteno rade i budu ponosna na svoju domovinu

Bošnjaci.Net: Institut za intelektualno vlasništvo Bosne i Hercegovine je Udruženju 'Gračaničko keranje' dodijelilo rješenje o priznavanju zemljopisne oznake udruženja koje je registrovano i čime su zaštićena autorska prava udruženja. To, dakle, znači, kako ste kazali, da trenutno samo Vaše udruženje ima autorsko pravo nad izradom simbola 'Srebreničkog cvijeta'...
AHMEDBEGOVIĆ:
Tako je. Naše udruženje je osnovano 2006. godine. Ja sam jedna od osnivača i od prvog dana nosilac odgovornosti rada udruženja. Uložila sam svu svoju energiju snagom entuzijazma, volje i odricanja da udruženje funkcioniše kako treba. Priča o keranju je bila započeta i ona je imala svoju misiju i viziju. Glavni naš cilj je bio okupljanje žena koje rade tehniku keranja koja se najviše zadržala na području Gračanice iako je ovaj ručni rad rađen i poznat u cijeloj Bosni i Hercegovini. Jedan od ciljeva je bio da se ovaj ručni rad kao bošnjačka tradicija zaštiti i stavi na mjesto kojem pripada u kulturi i baštini našeg naroda. Morale smo proći dug i naporan put da to i ostvarimo, jer u našoj državi nije bilo zakona za ovu vrstu zaštite zanata. Uspjeh je uslijedio 2010. godine kad smo zvanično dobili certifikat geografske oznake od strane Instituta za intelektualno vlasništvo. Sad smo ponosni da smo prvi i, na žalost, dosad jedini uspjeli zaštititi naše vrijednosti, u ovom slučaju našu ‘keru’ koja je već postala prepoznatljiva u svijetu.

NAKON RAZGOVORA: Azemina i Nuruddina

Udruženje okuplja par stotina žena koje svoje znanje prenose na mlade. Činjenica je da su od ove vrste aktivnosti mnoge porodice izdržavale i školovale svoju djecu. Želja nam je i cilj da sto više znanja iz tehnike izrade ovog ručnog rada prenesemo na mlade generacije kako bi je zauvijek otrgnuli od zaborava. Mladi, hvala Bogu, imaju želju i interesovanje od nas starijih učiti samo ih treba malo usmjeriti i obezbijediti im uvjete i mogućnosti.

Bošnjaci.Net: Gospođo Azemina, vjerujemo da je saznanje da Vam je reisu-l-ulema emeritus dr. Mustafa Cerić brat bilo, u neku ruku, ekskluzivna informacija za našu širu čitalačku publiku. Vaš cijenjeni brat je trenutno kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Šta nam možete kazati o ovom njegovom angažmanu? Jeste li optimista po pitanju njegove izborne pobjede i kakav je Vaš odnos prema ovome?
AHMEDBEGOVIĆ:
Ja sam sretna radi ove njegove odluke i mnogo sam ponosna na svog brata. Moj odgovor će biti najiskreniji kada kažem da bih željela da moj brat pobijedi. Najviše iz razloga što je odlučio pomoći zemlji u ovom teškom vremenu za sve njene građane. Želim živjeti u zemlji u kojoj će naša djeca biti lijepo odgojena, da budu vrijedna, da pošteno rade i budu ponosna na svoju domovinu. Nikad se nisam se bavila politikom, ali sam kao građanin odgovorno vodila brigu o svojim dužnostima. Pratila sam dešavanja oko sebe i nastojala uvijek primjerom pokazati ono što mislim. Trenutno stanje u našoj državi je veoma loše i jako sam nesretna i zabrinuta. Moj brat je skupio snage i hrabrosti da svojom energijom, kapacitetom, iskustvom i znanjem učini nešto za ovu zemlju. Poznavajući njegov dosadašnji rad i njegove uspjehe u svemu što preuzme kao emanet, on će uspjeti, ako Bog da. Takvi kao što je on treba da grade ovu napaćenu zemlju i obezbijede nam njenu ljepšu budućnost. Moj brat je, zaista, iskren u svojim namjerama! On zna da ova zemlja zaslužuje bolje . Oni koji žele da zadrže stanje u kojem jesu, moj brat ih u tome ne sprječava, ali im daje priliku za promjenu na bolje. Imajući ove dvije opcije u vidu, imamo priliku da dobro razmislimo i izaberemo, a moj brat je, svakako, pobjednik jer je na Allahovom putu. Molim dragog Allaha da nam ga čuva i štiti pod svojim uzvišenim okriljem. Amin!



Ostali prilozi:
» SENADIN LAVIĆ – NAŠ VIZIONAR I REVOLUCIONAR
Šemso Agović | 17. August 2019 08:53
» DRUŠTVO MORA BITI PROAKTIVNO
AA | 04. August 2019 11:15
» ŽELIM OSTAVITI PISANE TRAGOVE IZA SEBE
Asmir Bihorac | 23. July 2019 10:49
» ŽELIM DA SVAKI MOJ USPJEH BUDE USPJEH SVIJU NAS
Bošnjaci.Net | 07. April 2019 20:41
Ostali prilozi istog autora:
» ISLAMSKA KALIGRAFIJA
15. March 2018 18:32
» RASPRODATO ROŽAJE
17. October 2016 17:59
» SANDŽAČKA AVLIJA
16. September 2016 21:37
» DOVEDIMO LAĐU DO NJENE LUKE!
13. March 2015 13:54