Dr Harun HADŽIĆ: Dobro je poznato da se Crna Gora 90-tih godina prošlog vijeka bila opredijelila i podržala Miloševićevu ratnu opciju u rješavanju jugosolvenske krize, pri tom odbacivši, nakon što ga je jednom bila prihvatila, dokumet Evropske Zajednice za mirno redefinisanje dotadašnje zajedničke države južnih Slovena. Na taj način Crna Gora je izbjegla etiketu “izdajstva svekolikog srpstva”, ali je, s druge strane, na sebe navukla odioznost demokratskog svijeta zbog te svoje pogrešne odluke, zbog koje je, sasvim nepotrebno i nerazumno uzela učešća u “zajedničom zločinačkom poduhvatu” u kome su, shodno presudama Haškog tribunala, na jugoslovenskim prostorima počinjeni takvi zločini kakvi nisu zabilježeni u periodu nakon Drugog svjetskog rata. O ovome se mogu voditi razne apologijske rasprave, ali ono što je već sada nesporno jeste da ostaje neizbrisiva mrlja na savjesti ne samo tadašnjeg aktuelnog državnog rukovodstva Crne Gore već i svih onih “običnih” ljudi koji su dali legitimitet jednoj takvoj pogrešnoj, nadasve štetnoj i pogubnoj politici. Lanac uzročno-posljedičnih dešavanja koja su potom uslijedila doveo je do straha, međukomšijskog nepovjerenja, mržnje, sumnji, formiranja paravojnih formacija, progona, pljački, naoružavanja civila, ubistava, referenduma o stvaranju autonomnih oblasti, hapšenja političkih neistomišljenika, montiranih suđenja, diskriminacije, obespravljivanja, gaženja elementarnih ljudskih i građanskih prava i sloboda, riječju - do ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida. Da Crna Gora nije stala uz Miloševića, da se privoljela većinskom stavu “naroda i narodnosti SFRJ” i ondašnje EZ, ne bi došlo do čega je došlo i stvari bi bile riješene dijalogom. Bio bi sačuvan neki oblik zajednice te nam nekadašnje drage države. Još tada bismo ušli u integrativne evropske procese - mnogo ranije od svih ostalih istočnoevropskih zemalja.

U zadnjih nekoliko mjeseci i sedmica čulo se više izjava raznih političkih i javnih ličnosti, koje su u javnosti dovele do ambivalentnih i uz to vrlo pesimističnih, čak i opasnih prognoza. S jedne strane - lideri bosanskih Srba, neke političke partije iz Srbije, Patrijarh Srpske pravoslavne crkve, aktuelni predsjednik Srbije… po ko zna koji put ponavljaju svoju dobro psihološki konotiranu mantru da će se Republika Srpska, uskoro, definitivno otcijepiti od BiH. S druge strane - bošnjačke političke stranke, političari, bivši oficiri i razni drugi probosanski orijentisani subjekti, čvrsto obećavaju da otcjepljenja RS-a neće, ne smije i ne može biti. Dozu zabrinutosti, međutim, unijela je i “vijest” da se, navodno i nekadašnji predstavnik EU za prostore bivše SFRJ, a sada ministar inostranih poslova Slovačke Miroslav Lajčak, “saglasio” sa tvrdnjom predsjednika Srbije Nikolića – “da BiH stvarno ne može da opstane”. U čitavom tom zamješateljstvu izvjesnu nadu u “opstanak BiH” unijela je izjava predsjednika srpske Vlade Vučića, data prilikom nedavne posjete Sarajevu, i nekoliko puta ponovljena i u Beogradu, koji je “jasno” stavio do znanja, da Srbiji ne treba “ukrajinski scenario”, te da će BiH ostati cijela (naravno iz dva dijela), shodno Dejtonskom sporazumu. Da li ovo iznenadno nepodudaranje izjava Nikolića i Vučića znači da Vučiću, kao proevropski deklarisanom političaru, predstoji neminovan obračun sa jastrebovima unutar svoje Srpske napredne stranke, ostaje da se vidi. Za sada, međutim, imamo sasvim sinhronizovanu politiku srpskog vladajućeg establišmenta.
Ali, obzirom da je stvar više nego ozbiljna, neophodno je pokloniti joj dužnu pažnju i što je moguće više objektivno, analitički podrobno, i sintetički nedvosmisleno pokušati definisati neke zaključke i prognoze. Naravno, ovo ne samo sa stanovišta interesa BiH, nego i reperkusija koje se mogu odraziti na susjedne države, prije svega na Crnu Goru i Srbiju, ali i na čitav Balkan, pa i šire. Situacija mnogo više dobija na ozbiljnosti ako pri tumačenju ovog političkog rebusa imamo u vidu ulogu “nove ruske politike” u odnosu na tzv. postsovjetski geopolitički prostor.
Kao polazište za razrješenje zadate teme, najprije pogledajmo nekolliko interesantnih analiza i raznih medijsko-političkih spekulacija, koje nam mogu poslužiti kao relevantna podloga za objašnjenje hipoteze postavljene u naslovu ovoga rada:
Bivši ambasador BiH u Ruskoj Federaciji, prof. dr. Enver Halilović u svojoj knjizi, kao najboljoj do sada urađenoj analizi nove ruske politike, pod naslovom “Postsovjetski geopolitički prostor i Balkan”, između ostalog ističe: “Sa ukidanjem sovjetskog političkog i kulturnog identiteta, ne odričući se imperijalističkih ambicija, Rusija se našla pred velikim izazovom uspostave i samoizgradnje novog kulturnog, socijalnog, ekonomskog i političkog identiteta. Velikodržavničke, imperijalističko-hegemonističke ideje predsovjetske Rusije, slavenofilstvo i evroazijstvo u postsovjetskoj Rusiji postale su ponovo veoma aktuelne, na jedan kripto način ali i oficijelno, posebno od 2000-te, kada dolazi do njenog naglog finansijskog jačanja koje nastaje ne privrednim razvojem, već zbog enormnog povećanja cijena prirodnih energenata na svjetskom tržištu i akumuliranja ogromnog novca”.^[i]
Analizirajući dalje rusku politiku, naročito prema državama nekadašnjim članicama SSSR-a, Halilović izvlači svoj vrlo jasan zaključak - “Ruska Federacija je posebno zainteresovana za očuvanje svog ekonomskog, vojno-bezbjednosnog, kulturno-historijskog i političkog uticaja na geopolitičkom prostoru bivšeg SSSR-a. Zbog toga se oštro suprotstavlja pojavi bilo kojeg novog političkog uticaja na ovom prostoru: zapadno-evropskog, američkog, kineskog, turskog, iranskog.”^[ii]
Predsjednik Rusije Putin je više puta izjavljivao da nedavna ruska aneksija Krima nije protivna međunarodnom pravu, jer se, navodno, narod Krima analogno “poslužio” pravnim mišljenjem Međunarodnog suda pravde - da odluka o osamostaljenju Kosova nije protivna tome pravu. Na ovaj način, nasuprot stavu Srbije da nezavisnost Kosova nikada neće priznati, Putin je u ime Rusije, ipak, de fakto, priznao samostalnost i nezavisnost Kosova. Zato on, u svom nedavnom redovnom godišnjem TV obraćanju, nije potencirao “argument Kosova” već je na pitanje gledalaca “diplomatski” odgovorio: “Pogledajte šta su uradili sa Jugoslavijom – rascjepkali je na male komade, i sada manipulišu svim čime se može manipulisati. A tamo se može manipulisati praktično svime (…) Rusija nije planirala aneksiju ili vojne akcije na Krimu, bila je spremna da gradi odnose polazeći iz geopolitičkih realnosti. Međutim, opasnosti za Ruse su bile konkretne i opipljive. To je podstaklo narod Krima da se zamisli o budućnosti i da se obrati Rusiji za pomoć i upravo time smo se rukovodili”.^[iii]
Nekadasnji visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Pedi Ešdaun, ocjenjujući trenutno stanje stvari u BiH, je prokomentarisao – “predsjednik manjeg bh. entiteta Milorad Dodik uporno i bez otpora EU radi na razgradnji BiH i otcjepljenju RS…BiH bi mogla postati žrtvom borbe za teritorije, kako rastu ambicije ruskog predsjednika Vladimira Putina”.^[iv]

Genocidne crte: Bosna i Hercegovina Nikolić - Lajčak Patrijarh Irinej i premijer Vučić Đukanović, Bulatović i Milošević

Stavljajući pod sumnju više puta izrečene deklarativne tvrdnje predstavnika aktuelne crnogorske vlasti o namjeri uključivanja u evroatlantske integracije, bivši general JNA, i bivši savjetnik predsjednika Parlamenta Crne Gore Ranka Krivokapića, Blagoje Grahovac, je nedavno izjavio - “Djukanović je godinama bučno pričao priču o evroatlantskim integracijama, a ispod stola sprovodio okupaciju prirodnih resursa Crne Gore od strane ruskih tajkuna”.^[v]
Podgorički dnevni list DAN, prenoseći reakcije službene Moskve u vezi pridruživanja Crne Gore sankcijama koje je EU uvela Rusiji povodom nedavne aneksije Krima i nedavne Đukanovićeve službene posjete Vašingtonu, piše: “Izdao je svakoga, što ne bi i Putina. U svojim istupima Đukanović je dopustio neprijateljske izjave na račun Rusije, koje zajedno sa pridruživanjem Crne Gore EU u sankcijama prema Rusiji izazivaju duboko razočarenje…Crna Gora je 11. aprila uskladila svoj stav sa odlukom EU o uvođenju sankcija za 25 ruskih i osam ukrajinskih državljana…Ministarstvo inostranih poslova Rusije optužilo je juče crnogorskog premijera Mila Djukanovića za neprijateljski odnos prema toj zemlji…U Moskvi su obratili pažnju na nedavnu posjetu predsjednika Vlade CG Mila Djukanovića SAD. Crnogorski rukovodilac u glavnom gradu SAD tražio je da Crna Gora što prije bude primljena u NATO… Takve izjave u suprotnosti su sa tradicijom prijateljstva i međusobnog razumijevanja među narodima dvije zemlje – navedeno je u saopstenju MIP-a Rusije, na čijem čelu je Sergej Lavrov.”^[vi]
Komentarišući jednu skoro poluincognito posjetu Aleksandra Vučića Rusiji, koja se odigrala u martu ove godine, portal The Bosnia Time je konstatovao -“Nagađanja su se obistinila: Aleksandar Vučić nije bio u tajnoj jednodnevnoj posjeti Moskvi radi zdravstvene kontrole – već iz razloga konsultacija – i po mišljenje Kremlja…Što je odmah potvrdio i po slijetanju u Beograd – gdje ga je dočekao Milorad Dodik…takođe prije ivjesnog vremena posjetivši Moskvu (a u jeku oružane aneksije Krima). Prva izjava Aleksandra Vučića je bila da Srbija neće imati neprijateljski stav prema Moskvi, drugim riječima Beograd neće slijediti politiku EU i SAD – osuđujući Rusiju za aneksiju Krima i nasrtaj na Ukrajinu.” ^[vii]
A osvrćući se na izjave predsjednika Srbije, Nikolića, “da BiH ne može opstati”, Sonja Biserko, osnivač i predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, ozbiljno je upozorila: “Rusi su jako involvirani u Republici Srpskoj, Srbiji i Crnoj Gori i to je jedna faza gdje se sama Srbija očituje mnogo jasnije nego prije kada je govorila kako svi zajedno volimo i priznajemo integritet BiH i tome slično. Znači dolazi jedna nova faza u kojoj Rusi imaju glavnu ulogu…Pri tome razni ruski analitičari najavljuju da će BiH, nakon svih konferencija kojima se obilježava stota godišnjica od početka Prvog svjetskog rata, krenuti u fazu destabilizacije gdje će biti i njen kraj”. Biserko je posebno iskazala zabrinutost zbog izraženog skepticizma u ovogodišnjem izvještaju visokog predstavnika u BiH Valentina Incka podnesenog Savjetu bezbjednosti, pa nastavlja - “ Apsolutno postoji potencijali za to da se BiH još više destabilizuje i ono što je zabrinjavajuće jeste i izvještaj Incka …da stvari idu na gore, a ne na bolje. Apsolutno je to poželjan scenarij zato što je u skladu sa strateškom orijentacijom srpske politike…To je vrlo jasna poruka. Zato, Bosna i Bošnjaci treba da izađu s nekim inicijativama koje bi išle ka stabilizaciji odnosa. Treba insistirati na tome da Bosna i cijeli Zapadni Balkan što prije postanu dio EU i NATO-a jer je to jedini način da se sačuva Zapadni Balkan od destabilizirajućeg uticaja Rusije."^[viii]
I, još jedna vrlo zanimljiva konstatacija dopisnika Radia Slobodna Evropa, Dragana Štavljanina, koji ističe -“Zapad u ovom trenutku ne može da sagleda šta će Rusija dalje da čini, ali Rusija tačno zna šta će Zapad učiniti – i što je važnije – šta neće. To stvara opasnu asimetriju. Na primjer, kada Moldavija bude zatražila članstvo u EU, Moskva može da posegne za aneksijom njene separatističke regije Pridnjestrovlje…Moldavija sada zna, da u tom slučaju, Zapad neće vojno intervenisati da zaštiti njen suverenitet”. ^[ix]
Mogli bismo navoditi još niz sličnih činjenica i opservacija, dovoditi u vezu sa ukupnom BiH situacijom najavu kandidature bivšeg, po mnogima vrlo kontroverznog, reisa Cerića za člana Predsjedništva BiH (koji prema sopstvenim izjavama - želi pokušati učiniti nešto na jačanju funkcionalnosti države BiH i jačanju njenog opstanka, obzirom da dosadašnji bošnjački političari nisu dovoljno učinili na tom planu), komentarisati nekoliko, “nedovoljno transparentnih”, srpsko-crnogorsakih međusobnih kontakata na najvišem nivou, koji su se dogodili u posljednje vrijeme, komentarisati spekulacije o navodnom eksplicitnom zahtjevu Rusije da bivši Miloševićev kadar i sadašnji predsjednik SPS-a Ivica Dačić “obavezno” uđe u novoformiranu Vučićevu vladu, komentarisati predstojeću za 17. jun zakazanu posjetu ruskog ministra spoljnih odnosa Sergeja Lavrova Beogradu i sl., ali, smatramo, da je i na osnovu već iznesenog činjeničnog stanja moguće dati neke prilično utemeljene analize, zaključke i procjene, zato, pođimo redom:
Dobro je poznato da se Crna Gora 90-tih godina prošlog vijeka bila opredijelila i podržala Miloševićevu ratnu opciju u rješavanju jugosolvenske krize, pri tom odbacivši, nakon što ga je jednom bila prihvatila, dokumet Evropske Zajednice za mirno redefinisanje dotadašnje zajedničke države južnih Slovena. Na taj način Crna Gora je izbjegla etiketu “izdajstva svekolikog srpstva”, ali je, s druge strane, na sebe navukla odioznost demokratskog svijeta zbog te svoje pogrešne odluke, zbog koje je, sasvim nepotrebno i nerazumno uzela učešća u “zajedničom zločinačkom poduhvatu” u kome su, shodno presudama Haškog tribunala, na jugoslovenskim prostorima počinjeni takvi zločini kakvi nisu zabilježeni u periodu nakon Drugog svjetskog rata. O ovome se mogu voditi razne apologijske rasprave, ali ono što je već sada nesporno jeste da ostaje neizbrisiva mrlja na savjesti ne samo tadašnjeg aktuelnog državnog rukovodstva Crne Gore već i svih onih “običnih” ljudi koji su dali legitimitet jednoj takvoj pogrešnoj, nadasve štetnoj i pogubnoj politici.
Lanac uzročno-posljedičnih dešavanja koja su potom uslijedila doveo je do straha, međukomšijskog nepovjerenja, mržnje, sumnji, formiranja paravojnih formacija, progona, pljački, naoružavanja civila, ubistava, referenduma o stvaranju autonomnih oblasti, hapšenja političkih neistomišljenika, montiranih suđenja, diskriminacije, obespravljivanja, gaženja elementarnih ljudskih i građanskih prava i sloboda, riječju - do ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida.
Da Crna Gora nije stala uz Miloševića, da se privoljela većinskom stavu “naroda i narodnosti SFRJ” i ondašnje EZ, ne bi došlo do čega je došlo i stvari bi bile riješene dijalogom. Bio bi sačuvan neki oblik zajednice te nam nekadašnje drage države. Još tada bismo ušli u integrativne evropske procese - mnogo ranije od svih ostalih istočnoevropskih zemalja.
Danas, dvije decenije kasnije, Montenegro je ponovo u prilici da donese mudru i pametnu, ili, pak, pogrešnu i štetnu odluku. No, svojom nekonzistentnom i nedovoljno jasnom politikom, ona je svoje građane već dovela pred vještački stvorenu dilemu – ili se istinski opredijeliti za evroatlantske integracije, ili se pridružiti velikodržavnim i ekspanzionističkim projektima nastavljača onog istog koncepta koji je onih 90-tih i doveo do kataklizme na ovim našim oskudnim prostorima, čije posljedice još ne uspijevamo da otklonimo.
Ova “nabildana” dilema je značajno zavela javno mnjenje i u Srbiji i u Crnoj Gori, tako da je u ovom trenutku većina građana “dva oka u glavi” protiv ulaska u NATO-a, odnosno “za neutralnost”, ali još uvijek sa vrlo labavom i nesigurnom većinom “za uključivanje u EU”, mada i tu skepticizam “svakim danom u svakom pogledu sve više napreduje”.
Ako sagledamo kuda vodi svaka od dvije opcije narečene dileme i ako pokušamo protumačiti njihov raison de etre onda, sa priličnom tačnošću, možemo izvući najmanje dva logična zaključka, i to:
1. Prvi zaključak nedvosmisleno podrazumijeva odbijanje uključivanja Crne Gore (i Srbije) u NATO, ali, za sada ne i otvoreno odbijanje uključivanja u EU. U ovom trenutku, dakle, treba nastaviti praviti privid prihvatanja evrointegracija - pregovori, harmonizacija propisa, standardi i dr. (Slično nekadašnjoj Titovoj politici – daj žmigavac prema Istoku, ali vozi prema Zapadu, s tim sto se u ovom našem slučaju smjerovi žmigavca i vožnje dijametralno razlikuju od Titovih). Ovakva politička “eskivaža” establišmenta Crne Gore i Srbije je, uopšte, moguća obzirom da su pregovori o uključivanju u EU dugotrajan proces, pa se ima dovoljno vremena za “definitivno izjašnjenje”, čak i za sprovođenje “referenduma” po tom pitanju, a to će biti onda kada se, u međuvremenu, razbistri situacija oko nekih krupnih nedoumica - kad se, naime, vidi da li Rusija stvarno postaje odlučujući svjetski faktor, da li je Kosovo stvarno izgubljeno za sva vremena, da li Krim definitivno postaje ruski državni prostor, da li neke druge oblasti Ukrajine, Moldavije, Gruzije, Ukrajine i sl. idu stazama Krima. A, naročito kad se procijeni da li se dodatnim “lobiranjem” može isposlovati međunarodna podrška za definitivno otcjepljenje Republike Srpske i rastakanje BiH, “zbog zaštite Evrope od nadirućeg islama...” Kada sva ova i još neka druga pitanja dobiju “pozitivan” odgovor, tada će se saopštiti konačna odluka o eventualnom “odustanku” od EU integracija i privoljenju “ruskom carstvu”. Svakako, sve ovo uz prebacivanje krivice na “drugu stranu”. Izgovor bi npr. glasio – “EU nema perspektivu, eurozona nije položila ispit, EU ne garantuje bezbjednost, Srbija i Crna Gora će bolje zaštititi svoje nacionalne interese sa Rusima nego sa EU - gas, nafta, investicije, kapital, kultura i tradicija, religija, pravoslavno bratstvo, već započeta vojna, ekonomska i privredna saradnja.” Dakle, nakon ovakvog razvoja situacije Srbija i Crna Gora bi mogle sasvim jasno i otvoreno saopštiti – “samo sa Rusijom možemo ići na ujedinjenje srpskih zemalja, jedino sa Rusima je moguća vojnostrateška, geopolitička i bezbjednosna zaštita srpstva i vaskolikog pravosljavlja,ne treba nam ni EU ni NATO”. I u tom slučaju Crna Gora bi se “svim bićem” neminovno morala “vratiti” sestri Srbiji i majci Rusiji, jer bi tada, kao geostrateški važan prostor, shvatila da je bitnija za Rusko nadmetanje sa zapadnim interesima, nego Srbija, koja nema izlaz na more. Pogotovu što bi za Crnu Goru tu, naravno, “bilo velike koristi”. Zato su Srbija i Crna Gora, samo “u paketu” životno važne za rusko viđenje novog svjetskog poretka. Bez Crne Gore interesi Rusije su gotovo neostvarivi u Mediteranu. Takođe, bez zagrljaja Crne Gore sestra Srbija (koja neće u NATO jer je već proglasila vojnu neutralnost), ostaje izolovana, opasana neprijateljskim EU i NATO državama, bez izlaza na more, potpuno vojno i ekonomski blokirana. A da bi se Rusija nametnula kao nezaobilazan svjetski faktor, i da bi dil sa Srbijom imao smisla, Crna Gora, kao članica pravoslavno-vaseljenskog kulturnog kruga, mora dozvoliti pomorske baze ruskoj floti negdje na svojiim obalama. Jer, istorijska težnja Rusije (uostalom kao i Srbije), je i bila i ostala - izlazak na tzv. topla mora. Tek takva Rusija može postati svjetska silla broj 2, a možda i broj 1. Tek tada bi ona stvarno bila protivteža NATO-u i hegemonističkim namjerama zapadnih vojno-ekonomskih i NATO stratega. Tek tada bi ona mogla biti zaštitnica vaskolikog pravosljavlja. I, što je za velikosrpske romantičare najvažnije, tek u tom slučaju bi se moglo neometano ići na prisjedinjenje Republike Srpske Srbiji (i Crnoj Gori).
2. Drugi zaključak znači prihvatanje ulaska u NATO i EU integracije, jer je to, po shvatanju pristalica ove opcije (postavljene dileme), najbolji put ne samo Crne Gore, nego i Srbije, za dalji napredak i razvoj. Rezon je jasan - ove dvije države već jesu dio kulturnog, ekonomskog, tržišnog, civilizacijskog, obrazovnog, bezbjednosnog, tradicijskog, istorijskog i inog evropskog prostora. One ne btreba da učestvuju u ruskoj “konfrontaciji” sa zapadom, pa stoga ni da potpadnu pod rusku geostratešku sferu uticaja. One, faktički i ne pripadaju niti gravitiraju ruskoj geografskoj i geopolitičkoj zoni, niti kulturi, ni mentalitetu. Odbijanje uključivanja u evroatlantske integracije bi od Crne Gore i Srbije načinilo “progorjelu rupu” na šarenom tepihu evropskog poimanja slobode, demokratije, napretka, humanizma, sveopšteg razvoja. Uostalom, istorija je više puta pokazala da je Rusija uvijek gledala samo svoje uskonacionalne i uskodržavne interese i nije poznato kada je to tako značajno pomogla Srbiji i Crnoj Gori. Naprotiv, na Berlinskom kongresu 1878.godine, na primjer, Rusija je lobirala u korist Bugarske a protiv Srbije. Pri svemu ovome treba reći da su mnoge države i narodi, koji su nekada bili “pod Rusima” ili “sa Rusima”, sačuvali vrlo ružne uspomene, čak su izrekli onu čuvenu, svojevrsnu, vrlo humornu i sumornu molitvu – “Bože sačuvaj nas ruske čizme”.
Istini za volju i objektivno posmatrajući stvari, treba reći da i Rusi u mnogo čemu imaju “pravo”. Naime, svjedoci smo da su se, nakon pada komunizma i Berlinkog zida, Amerikanci stvarno bili “malo previše osilili”. Pretpostavili su da su jedina super sila i proglasili tzv. novi, monopolarni, svjetski poredak. Često puta i ne pitajući Ujedinjene nacije i ne poštujući medjunarodno pravo radili su šta su htjeli. Bez odobrenja Savjeta bezbjednosti, unilateralno ili putem NATO alijanse gdje imaju preovlađujući uticaj, počeli su preduzimati tzv. “humanitarne intervencije”, rušiti suverene i nezavisne države, smjenjivati legitimne vlade, bombardovati, ne priznavati Međunarodni krivični sud, ne prihvatati tzv. Kjoto sporazum o zaštiti čovjekove okoline, špijunirati, prisluškivati, kršiti elementarna ljudska prava pritvorenikka u Gvantanamu i Abu-Graibu i td. NATO, kao nekada vojnoodbrambeni savez, čiji su komandanti Amerikanci, promijenio je svoju koncepciju i svrhu postojanja i počeo preduzimati neke akcije “neodbrambenog” karaktera. Apsorbujući pojedine zemlje bivšeg Varšavskog pakta počeo se približavati ruskim granicama, što je dovelo do straha od napada ili barem ugrožavanja vitalnih nacionalnih i vojnoodbrambenih interesa Rusije. A onda se pojavi Putinova, u međuvremenu veoma osnažena, Rusija, da pokaže svijetu da je factor, da je i ona svjetska sila. Da može da radi isto, ili čak “više i gore od onoga što rade Amerikanci” – da ne poštuje međunarodno pravo, da blokira Savjet bezbjednosti, da anektira tuđe teritorije, da krši ljudska prava... (Svete knjige kažu - da Bog ne suzbija jedne narode drugim na zemlji bi haos nastupio)
I, tako, nakon svega, Amerikanci se nađoše u čudu. Nemaju valjan odgovor na postupke probuđenog “sibirskog grizlija”. Sad bi oni da poštuju medjunarodno pravo, da potegnu Ujedinjene nacije i Savjet bezbjednosti, ali a-a, Rusi (i Kinezi, koji su takođe mnogo čime nezadovoljan globalni svjetski igrač) imaju pravo veta. Imaju atomske bojeve glave, koje nisu pametne baš kao one američke, ali i one, i te kako, posjeduju zastrašujući killing capacity. I šta sad? Ništa. Vojno rješenje ne postoji. Nuklearni rat je nešto što je suludo, što niko ne želi, po bilo koju cijenu. Hajde, onda, iz očaja, da barem zavedemo neke ekonomske sankcije Rusima, koje naravno neće imati mnogo pozitivnog, ali najvjerovatnije hoće i previše negativnog efekta.
Krim je već postao ruski suvereni državni prostor. Ostatak Ukrajine je pred velikim znakom pitanja. Sad Rusi žele da se sve okonča po principu svršenog čina. Traže izlaz na drugoj strani – jer (zbog pritriska Amerike na EU) odnosi sa Evropom su pod znakom pitanja. Okreću se ekonomskoj saradnji sa Kinezima. Sa Kazahstanom i Bjelorusijom su već potpisali ugovor o stvaranju “svog tržišta i svoje monetarne zone”, kao pandan EU. Postaje jasno da Rusija “preko noći” postade vrlo ozbiljan i neugodan geopollitički igrač. Svojim energentima, svojom kreditnom infiltracijom, povoljnijom vojno-tehničkom saradnjom nastoji da privuče i, zbog NATO bombardovanja, nezadovoljne Srbe i Crnogorce. Na scenu stupaju razne ratne teorije, razne varijante teroije igara. Možda smo ponovo na pragu hladnoratovskog nadmudrivanja i kaubojskog, ili bolje reći “žandarmskog šepurenja” dvije najjače svjetske sile.
Ovdje sad dolazimo do smisla naše političke prognoze koja objašnjava srpsko-crnogorsku politiku “čekanja” da se “razbistri” situacija, prije nego se odluče za jednu od dvije opcije postavljene dileme.
Pravni i politički analitičari i ovaj put, kao najrazumniju mjeru, zahtijevaju povratak međunarodnom pravu i poštovanju međunarodnih univerzalnih foruma. U protivnom, kako su stvari krenule, imat ćemo potpuni haos. Možda neće baš doći do sveopšteg nuklearnog rata, ali ako se započeti trend nastavi, sigurno će doći do krvavog raspada još mnogo drugih malih zemalja. Biće ohrabreni tzv. “ratovi treće vrste” – ratovi unutar postojećih suverenih država zbog otcjepljenja i samoopredjeljenja tzv. malih naroda, te stvaranja njihovih samostalnih, najvjerovatnije marionetskih držav(ic)a. Može sasvim izvjesno doći, na primjer, do rata u BiH, čemu u stvari i posvjećujemo čitavu ovu analizu.
Zato smatramo da je minut do dvanaest. Mnogo je argumenata za ovu našu, nažalost, vrlo onespokojavajuću hipotezu, od kojih smo samo one najmarkantnije naveli u prvom dijelu ovoga teksta. Zato spasonosnu formula vidimo u drugoj opciji gore postavljene dileme – prevashodno i neodložno uključivanju Crne Gore u NATO i EU. Svakako i Srbije. Svakako i BiH. Ali neodložnim i hitnim uključivanjem Crne Gore u evroatlantske integracije, bila bi onemogućena namjera svih onih koji idu na najavljeno rastakanje BiH. Zbog “tadašnje” blizine NATO-a i zbog onemogućavanja dalje “infiltracije” Rusije na prostore Crne Gore i Srbije, a time i BiH (Repuublike Srpske).
Sasvim prirodno, u svakoj varijanti podrazumijevamo prijateljske odnose i saradnju sa Rusijom, kao i svim ostalim zemljama Istoka i Zapada. To je pametnije, kulturnije, civilizovanije, korisnije, normalnije. Samo na taj način se mogu neutralisati i pravilno usmjeriti neke “nove” težnje osnažene Rusije i neke “stare” romantične, mitološke, velikonacionalne težnje određenih srpsko-crnogorskih nacionalističkih ideologa i protagonista. Bez obzira što neki zli jezici, imajući u vidu dijagnosticirano stanje stvari, samouvjereno ponavljaju “samo je pitanje dana kad ćemo ići u otcjepljenje RS-a, koje ćemo sprovesti uz pomoć majke Srbije i Rusa, te da su ruski kozaci već uveliko pristigli u Republiku srpsku” i sl., i bez obzira, što na drugoj strani mnogi Bosanci ne ostajući dužni, ponavljaju – “ne damo Bosnu, po cijenu rata do sudnjeg dana”. I dodaju – “nije Kosovo, nego Bosna je najveća srpska zabluda”. Jer, ovakav zastrašujući scenario najvjerovatnije podrazumijeva mudžahedine i Al-kaidu, koji još nisu pristigli, ali sasvim izvjesno bi i oni došli da se “pridruže” braći po oružju – kozacima, u “rješavanju” još jednog svjetskog gorućeg problema. I kataklizma bi mogla da počne. Evropske institucije i međunarodna zajednica bi tada rekle - dogovorite se. Zvuči poznato, i već viđeno. Strašno liči na početak 90-tih.
Ako, ne daj Bože, novo srbijansko rukovodstvo bude poneseno stečenim legimitetom i velikom podrškom svojih glasača na posljednjim izborima, pa se odluči za prvu opciju postavljene dileme - za rusku opciju, onda stvarno za ove naše prostore i za ove napaćene narode nema nade. Pogotovo ako im se u toj namjeri pridruži Crna Gora.
Zato, Crna Gora i ovaj put, isto kao i onih 90-tih, presuđuje. Toga ona mora biti svjesna. Ona je taj teg na vagi. Devedesetih je pogriješila podržavši Miloševićevu ratnu opciju, nakon čega su stvari pošle pogrešnim tokom i uslijedila je kataklizma. Danas, ako odustane od ulaska u NATO i EU i opredijeli se za srpsko-rusko bratstvo, sa politikom razbijanja Bosne i Hercegovine, i tako pomogne usmjeravanju stvari u pogrešan pravac, to će biti još jedna njena velika, ali ovaj put mnogo pogubnija i strašnija greška. Budućnost svih nas na ovim prostorima, bila bi dovedena u pitanje. Srbija bez Crne Gore za Ruse ne znači mnogo. Zato su Rusi bijesni zbog nagovještaja da im Crna Gora okrene leđa i pođe u zagrljaj EU i NATO-a. Remeti im čitavu geostratešku zamisao. U tom slučaju oni bi najvjerovatnije odustali od varijante konfrontiranja sa zapadnim interesima. Zato, birajući evropsku opciju Crna Gora može, i bez njihovog pristanka, pomoći i samoj Srbiji i Rusiji.
Možda je zadnji čas da se udruže sve pametne glave i pokažu da ne mora biti tačna ona predrasuda - da će na Balkanu doći do mudrih poteza tek onda kada se isprobaju sve moguće najgore varijante. Crna Gora je, valjda, konačno naučila da treba da ide dalje i dalekosežnije od svog uskog nacionalističkog interesa. Ona mora da pruži doprinos razvoju i pobjedi snaga prosperiteta, da tako pruži svoj doprinos humanom razvoju čovječanstva. Čak da Evropska Unija i ne uspije, put i Crne Gore i Srbije je u zajednici i saradnji sa državama Evrope. Sa njima moraju dijeliti zajedničku sudbinu. Kamo sreće da su to shvatile onih 90-tih. I upravo zbog “osjećanja krivice prema BiH”, baš Srbija i Crna Gora treba da daju najveći doprinos očuvanju njenog državnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta. Tu je svakako i Hrvatska. I sve to uz pomoć i saradnju i EU i NATO i SAD i Rusije. Nije teško, nakon svega, izračunati koji je to najcivilizovaniji način građenja budućnosti Balkana i Evrope i uopšte međunarodne zajednice. Ako predstojeća posjeta Sergeja Lavrova Beogradu ima taj smisao, onda je treba pozdraviti. Ako Dačićevo “vraćanje” politici nesvrstanih ima za cilj “aktivnu miroljubivu koegzistenciju” i sa zemljama “trećeg svijeta”, a ne samo stvaranje odstupnice za slučaj odustajanja od evroatlantskih integraacija, onda je to značajno ohrabrenje za sve nas koji želimo slobodu, jednakost, mir, stabilnost, prosperitet, saradnju… Sve dugo je opasna i nepotrebna avantura.
U pripremama za istorijski susret Vaseljenskog patrijarha Vartolomeja i Pape Franje koji se već dogodio 25. i 26. maja ove godine u Jerusalimu, patrijarh Vartolomej je između ostalog rekao: “Mi ćemo kroz naš sastanak i našu molitvu reći da je namjera obojice da radimo dalje za hrišćansko jedinstvo i pomirenje…da ćemo pomoći da se približe dvije crkve i okonča njihova hiljadugodišnja podjela.“ Zvuči vrlo ohrabrujuće, nadati se je.
I Rusija, kao neosporna sjetska sila, zbog svojih državnih interesa i interesa svojih građana, mora nastaviti razvijati svekoliku saradnju sa svijetom, naročito sa Evropom. Mora poštovati međunarodne i evropske norme ponašanja. Vladimir Solovjov, veliki ruski filozof i teoretičar, s početka dvadesetog vijeka, ocjenjujući rusku politiku svog doba, često je isticao da nacionalna uskogrudost, izolacija, autarhičnost, konflikti, nikom ne donose dobro. On je opetovano poručivao: "Doveden do krajnjih granica, nacionalizam uništava narod koji je zahvaćen njime i pretvara ga u neprijatelja čovječanstva, čovječanstva koje je uvijek jače od svakog naroda uzetog ponaosob. Ukidajući nacionalizam, hrišćanstvo spašava narode, jer nadnarodno nije nenarodno ...Uvek kada je nastojala da se utvrdi u svom nacionlnom egoizmu, kada se odvajala od ostalog hrišćanskog sveta, Rusija je pokazivala da nije sposobna da stvori nešto veliko i značajno. Samo u najtešnjem spoljašnjem i unutrašnjem opštenju sa Evropom, ruski život je zaista kreirao velike stvari.“

Amin!

---

Reference:

^i]
Halilović, E.: Postsovjetski geopolitički prostor i Balkan, Dobra Knjiga, Sarajevo, 2012. str. 18.
^ii]Ibidem, str. 40.
^iii]Tanjug, Beta: Putin: U zemljama ex Jugoslavije se može manipulisati svime, www.vijesti.me; Objavljeno 17.04.2014.
^iv]S.N.: Kako rastu Putinove ambicije, BiH bi mogla postati zrtva borbe za teritorije, Dnevni avaz, Sarajevo, 16.04.2014.godine.
^v]Kajošević, S.: Grahovac - Đukanović je odavno talac Moskve, www.vijesti.me, 16.04.2014.godine.
^vi]V. R.-M.V.: Neprijateljske izjave prema Rusiji:Đukanović nedavno sa Bajdenom, DAN, Politika, 15.04.2014.
^vii]The Bosnia Time: VUČIĆ ODABRAO RUSKU RUKU: Zbogom Evropi, parama i životu! TBT, 23. mart, 2014.
^viii]The Bosnia Time: NEMA BOŠNJAČKE INICIJATIVE: Boserko: Ruski uticaj u Srbiji nikad nije bio jači - Bosnjaci moraju pokrenuti inicijative, TBT, Sarajevo, 11.maj 2014.,
^ix]Štavljanin, D.: Putinova Rusija, RSE: Blog i stranica o ukrajinskoj krizi, 03.04.2014.
^x]BETA: Patrijarh i papa za okončanje hiljadugodišnje podjele, www.vijesti.me, 09.05.2014.
^xi]Solovjov. V.: POLITIČKA FILOZOFIJA, Izbor tekstova, JP Službeni list SRJ, Beograd, 2001. str. 34. i 98.