Elmedina MUFTIĆ: Divan je primjer mladića iz V sarajevske gimnazije, koji ne želi da mu se ime pominje, jer vjeruje da se računa da je nekome pomogao ako se ne uslika i ne spomene svoj identitet, taj skromni mladić se odrekao ekskurzije i novac od 300 eura donirao osobama koje su ostale bez krova nad glavom. Primjer koji treba da slijedimo svi. Puno je toga čega se svako od nas može i trebao bi odreći da bismo bili što djelotvorniji i ovu tešku situaciju, koja će kako dani prolaze, a štete postaju vidljivije biti sve složenija i teža, prebroditi što bezbolnije.

Bosna - to je jedna dobra zemlja u kojoj ima svakojakih ljepota, ali rahatluka nema, ovaj bosanski narod je predodređen za iskušenja, koja ga približavaju Stvoritelju.

Kiša koja se spustila nad Bosnom protekle hefte i sa sobom donijela poplave, klizišta, mogla bi se opisati sa tri riječi: iskušenje, opomena, ispit. Iskušenje je za one koji su ostali bez svojih domova i imetka; opomena svima onima čija su naselja, gradovi ostali pošteđeni da se zapitaju i pokušaju dati odgovor. Ispit je ovo golemi za sve nas. Kako ćemo ga položiti odgovorni smo sami...

Poplave i pokrenuta klizišta koja su gutala čitava naselja, za sobom su ostavili pustoš, slike koje pristižu s lica mjesta lede dah i svaka riječ gubi smisao. Opći potop, kao da je Israfil u Sur puhnuo tek da nas opomene, probudi iz gafleta jer smo izgleda u dubok san utonuli.
Ponovo su nam pred očima kolone ljudi koji utočište traže u nepoznatom, umorni, iscrpljeni, beznadnog pogleda koračaju, a ne znaju ni gdje ni kako. Sudbina, rekli bi... Umorne dedine oči, samo bi da dušu predaju Bogu, dž.š. jer on samo u preseljenju vidi smiraj, napatio ga je ovaj Dunja, odužio se ovaj most što spaja obalu prolaznog s obalom vječnosti, nikad da ga njegova umorna staračka duša pređe, a baš se zaželio smiraja. Bez žaljenja progovara: "Nije mi, sine, žao zemljišta, niti kuće... Žao mi, sine, što nemam više vremena da gradim nešta novo, a gdje proživjeti ovo što mi je ostalo...”

"Nije mi, sine, žao zemljišta, niti kuće... Žao mi, sine, što nemam više vremena da gradim nešta novo, a gdje proživjeti ovo što mi je ostalo...”

Ova rečenica najbolje oslikava portret bosanskog insana, kojeg ni jedna nedaća ne zaobilazi, al’ on se ne jadi, ne tuži, nego sabura znajući da se most mora preći i da na drugoj obali čeka smiraj. Al` otegao se put... Dugo se još mora hodati, i dušu u nosu držati da bi se savlada ova dunjalučka iskušenja... Ali izdržao je Bošnjo i gore, izdržat će i ovo...

Da smo najbolji kada je najteže pokazali smo i ovaj put, da nas nevolja najbolje ujedini, pa možda zbog tog usuda i ne volimo zajedništvo. Humanost bosanskog insana je opet nadjačala sve nevolje, pokazali smo da osjećamo tuđu bol i patnju. Priskočili smo nesebično u pomoć onima kojima je pomoć potrebna. Na hiljade je primjera koji oduzimaju dah i pokreću svakog od nas da da sve od sebe. Da budemo svjesniji da svijet možemo napraviti boljim. Barem nekome. Da je svako od nas sposoban i u mogućnosti pomoći drugome, samo ako ima želju i potrebu. Divan je primjer mladića iz V sarajevske gimnazije, koji ne želi da mu se ime pominje, jer vjeruje da se računa da je nekome pomogao ako se ne uslika i ne spomene svoj identitet, taj skromni mladić se odrekao ekskurzije i novac od 300 eura donirao osobama koje su ostale bez krova nad glavom. Primjer koji treba da slijedimo svi. Puno je toga čega se svako od nas može i trebao bi odreći da bismo bili što djelotvorniji i ovu tešku situaciju, koja će kako dani prolaze, a štete postaju vidljivije biti sve složenija i teža prebroditi što bezbolnije. Pred nama je vrijeme godišnjih odmora, koliko nas će slijediti primjer ovog mladića koje se odrekao ekskurzije, koju sanja svaki učenik da bi pomogao ugroženima, pa da se odreknemo odlaska na ljetovanje i taj novac damo za izgradnju kuća i obnovu naselja. Vrijeme je izbora, da vidimo kako će političari da se odnose spram situacije, gledamo ih ovih dana se stoje, gdje su kamere tu su i oni. Hoće li imati sluha za narod čije bi sluge trebali biti, i umjesto jambo plakata i svih rekvizita koji prate izborne kampanje, igranja, svirke, roštiljade, novac uložiti u humanitarne svrhe i jednom pokazati da su vrijedni glasa i povjerenja. Da li će razumjeti težinu situacije, ostaje da vidimo i na osnovu toga zaključimo ko je vrijedan povjerenja?
Tvoje je samo ono što daš. Vođeni ovom mišlju, treba da se takmičimo ko će više dati, jer mi to ne dajemo drugome, mi to dajemo sebi... Pomažući drugome, mi odražavamo želju da živimo pored sreće drugog čovjeka, ne kraj njegove bijede. Prepoznati pravi trenutak pomoći je veličina čovjeka, jer se izdašnost ne sastoji toliko u tome da se mnogo da, koliko da se da kad treba. Bosni i njenim građanima je pomoć potrebna... Dobrih ljudi je mnogo. Trebat će mjeseci, možda i godina da se život normalizuje, zato trebamo biti racionalni i pragmatični. Pokušati na najbolji način dostaviti pomoć onima koji su u potrebi. Napraviti razliku između osoba čija je egzistencija ugrožena poplavama i klizištima, i socijalnih slučajeva... Dešava se da se pomoć dostavlja u gradove, čija vlast pokazuje toliku drskost, da prihvata pomoć koju dobri ljudi šalju, a da nije bilo veći materijalnih šteta, gdje niko nije ostao bez krova nad glavom, ako je trodnevna blokada grada Vareša razlog da se u grad dostavlja humanitarna pomoć i otvaraju računi za uplatu novčanih sredstava, e onda ne znam šta je sve potrebno ljudima iz Željeznog polja, Maglaja, Cerske i drugih mjesta koja su zahvaćena poplavama i koja se još uvijek bore s istim. Trebamo kod sebe ubiti taj poriv gramizljivosti, i istinski pomoći onima kojima je najpotrebnije. U Varešu nema potrebe za takvim vidom pomoći, ali naši vlastodršci šute i puštaju da se pomoć dostavlja u grad. Na moju žalost kao građanina i njihovu sramotu. Ali uvijek je bilo i bit će "nekom brat, nekome rat"...