Elmedina MUFTIĆ: Čudan smo mi narod. Nikad da pameti dođemo. Niti da se držimo one narodne "ne vjeruj neprijatelju ni kad ti darove donosi", vuk u jagnjećoj koži je donirao incubator bolnici dr. Abdulah Nakaš, da se spasi neki novi dječiji život, koji će oni i njegovi za nekih dvadeset godina ponovno ubijati s brda i klati pa u masovne grobnice bacati. Vuk dlaku mijenja, al’ ćud nikada. Bošnjaci bi u ruke trebali čeličnu četku uzeti, pa oribati svaki pedalj zemlje na koju je njegova krvlju uprljana noga stala, da operemo poganluk i smrad, da nam zemlja četnikom ne zaudara.

"Izuj obuću kad prelaziš
Koranu, Glinu,
Savu i Drinu.
Operi noge u rijekama,
Bosna je ćilimom zastrta"(Nedžad Ibrišimović)

Pitam se šta bi rekao rah. Nedžad Ibrišimović da vidi (a znam da njegova čista bošnjačka duša vidi, zna i čuje) ovo što smo doživjeli u Bosni odnosno Sarajevu. I Vječnik bi bio premalehan da se opiše ibret doživljenog. I ova kiša koja se nad Bosnom supstila pa lije kao iz kabla nije dovoljna da opera poganluk koji je na svojim nogama donio osvjedočeni četnik Aleksandar Vučić.
Prvo sam imala potrebu da šutim. Da tišinom pokušam reći svu sramotu i bijedu koju osjećam, zbog nemoći da se suprotstavim ovom poniženju kojem je izložen bošnjački narod. A onda pomislih, kako ovi bošnjački prvaci - što politički što vjerski, nisu u stanju ni vrisak da čuju, a kako će tek tišinu razumjeti. I progovorih, da i ova sramota, jad i čemer ostane zabilježen, da se pamti i ne ponovi.
Doživjesmo i to da Baščaršijom šeta onaj koji je ideološki sljedbenik Vojislava Šešelja, ratnog zločinca, kojem se još uvijek u Hagu sudi za zločine počinjene nad Bošnjacima u vrijeme agresije na BiH. Došao četnik na mjesto zločina i umjesto da bude manji od makovog zrna, da traži oprosta na svakom koraku i od svakog prolaznika kojeg je sreo, da se izvini za sve što su njegovi politički, ideološki i zločinački lideri i on ovoj zemlji i ovom narodu prouzročili, on nadmeno k`o da je umjesto krvi i suza Bosnom med tekao, po Sarajevu šeta i još u džamiju u obući ulazi. Da nas Allah, dž.š. zaštiti od takvih kao on i od ovakvih koji nas vode u sigurnu propast, koji nam umjesto pamćenja nude zaborav, umjesto ponosa i dostojanstva poniženje, onih između nas koji nemaju hrabrosti da kažu zločincu da je zločinac i da mu takvom nema mjesta u Sarajevu, da njegova noga koja je do jučer preko ubijenih bošnjačkih tijela gazila nije dostojna ni u džehenem da uđe, a ne da obuven u džamiju kroči. Visok nam je prag tolerancije previsok, skupo ćemo ga platiti. On se trebao još s onu stranu Drine izuti, pa se okupati u vodi koju su on i njemu slični krvlju bošnjačkom zamutili, al’ džaba mu i kupanje, voda sve osim ukaljanog obraza briše, a on obraza i nema. On nema obraza, bošnjački prvaci nemaju dostojanstva, pa se tako našli da zajedno gaze po svetinjama. Pitam se kako je samo duši Gazi Husref-bega kad vidi ko joj po vakufu gazi i u obući u džamiju ulazi? Vapi Husref-beg dovom, da nam se pamet rasvijetli, jer ne znamo šta radimo, ili znamo al’ ne hajemo. Šta će reći šehidi što s Kovača posmatraše ovaj jad što nam prirediše, imamo li stida koliko i pod nokat? Kako ćemo im pred oči? Kako im objasniti da smo im pred oči zlikovca doveli, još mu crveni tepih prostrli, samo je boja dobra, mogla ga je na krv sjetiti, onu krv što se nevina po Bosni i Hercegovini prolijevala. Čujemo li nijemi plač 1.600 ubijene djece Sarajeva? Da li osjetimo tu tišinu kojom nas upozoravaju, oni, čije je djetinjstvo prekinuto, zbog ovakvih koji nam u obući nije ti šala u džamiju ulaze? U džamiju, ibret je to golemi. Kako li se osjeća majka Hava Tatarević, Nazija Beganović, srebreničke majke? Zašto im so na ranu sipamo? Ja šta li bi nam sve jama Tomašica rekla, samo da progovoriti može? Zar je moguće da se uopće priča o bilo čemu sa političkim liderima iz Srbije, dok ta ista Srbija neće da genocid nazove genocidom, dok negira zločine i veliča zločince u narodne heroje? Počiniti zločin može biti individualna odgovornost, veličati zločinca je kolektivna odgovornost. Vučić je veličao Šešelja, prijetio da za jednog ubijenog Srbina će biti ubijeno stotinu Muslimana, i za sve to izrečeno i učinjeno dočekan je u Sarajevu rašrenih ruku.

OBUVEN ČETNIK U BEGOVOJ DŽAMIJI: Pitam se kako je samo duši Gazi Husref-bega kad vidi ko joj po vakufu gazi i u obući u džamiju ulazi?

Kiša se spustila, al` sramota se oprati ne da. Ostaće trajno zapisana. I treba da se pamti. I treba da se piše, da se dobro upamti dan 13.05.2014. godine, kad je čuveni četnik uz sve počasti s prostrtim tepihom boje krvi dočekan kao najveći mirotvorac u državi koju je želio uništiti, trag joj zamesti i u obući u džamiju ušao. Ja ću pamtiti, od stida bih da zaboravim, al` neću; treba se sramota upamtiti. Da znamo kakvi smo, da smo često sebi sami najgori. Kad od sebe načiniš mrava, ne čudi se što te drugi gaze. Mi od sebe nismo načinili mrava, jer je mrav dostojanstven i Gospodar ga u Kur`anu spominje, mi smo od sebe načinili prah po kojem može da gazi ko i kad hoće. Čudan smo mi narod. Nikad da pameti dođemo. Niti da se držimo one narodne "ne vjeruj neprijatelju ni kad ti darove donosi", vuk u jagnjećoj koži je donirao inkubator bolnici dr. Abdulah Nakaš, da se spasi neki novi dječiji život, koji će oni i njegovi za nekih dvadeset godina ponovno ubijati s brda i klati pa u masovne grobnice bacati. Vuk dlaku mijenja, al’ ćud nikada. Bošnjaci bi u ruke trebali čeličnu četku uzeti pa oribati svaki pedalj zemlje na koju je njegova krvlju uprljana noga stala, da operemo poganluk i smrad, da nam zemlja četnikom ne zaudara...
A kiša nad Bosnom se spušta, berekt je to, možda najava nekog boljeg vakta, s dostojanstvenim liderima.
Mogla bi se ova kiša i kao opmena razumjeti, Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem je rekao: "Nije sušna godina da na vas ne padne kiša, nego je sušna godina da vam pada i pada, a iz zemlje ništa ne nikne."