Elmedina MUFTIĆ: Od početka rata on je po šumama bosanskim, puška mu je postala ono što mu je do prije nekoliko mjeseci bila knjiga. Majku nije dugo vidio, haman pa lik joj smetnuo, samo joj glas pamti, blag, nježan i sikirljiv. I sad mu srce probadaju njezine riječi izgovorene kroz jecaje , -"Znam ja sve to, no što ti ne dođeš?" Isto k`o da sad joj čuje jecaje, a čuje i sebe kako joj gušeći jecaje govori "Majko slušaj ja iz Sarajeva pobjeći neću, ti možeš pomoći najviše, tvoju dovu Bog dž.š. ne odbija zato Ga moli za Bosnu i da ti preživim, i ako Bog da, da se vidimo kad sve ovo stane'.

Bistrim dječačkim pogledom pokušao je da obgrli veliki Grad. Sanjao je godinama ovaj dan i susret s njim. Nesigurnim korakom kao da opipava otkucaj vlastitog srca kretao se ka središtu. Oči su upijale i najmanju sitnicu, misli kao pčele u košnici sklapale su saće od želja i davno sanjanih snova. Tijelo je bilo nemoćno da podnese ovoliko uzbuđenje, ovaj susret davno ugovoreni. Još u Ezelu su uspostavili bliskost, Grad i on, dječak iz daleke provincije. Zajedno su duše na sedždu Gospodaru pale i u isti glas, "pokoravamo se", izustile. Ostala je povezanost. Sudbina ih je vezala u Gordijev čvor.

Babin glas ga vrati u stvarnost. "Od danas više nisi dijete, danas postaješ odgovorna osoba, nema mene u blizini da te pazim, ali znaš kako te babo odgajao i najbitnije je da je Allah uz tebe, on sine čuva svakoga i mrava i pticu, a da neće svoga roba poniznog. Uči sine, da se babo tobom ponosi, ne samo na dunjaluku, nego da budeš babina sreća na oba svijeta. Ahiret je sine vječan, sve ovo bude i prođe." Gledao je u baba i osjetio da mu je grlo suho, potreba za vodom je bila prejaka. Gužva oko njih postajala je sve veća na trenutak mu pogled priraste za raskošno dvorište Begove džamije, uzdah se otrže, a misao stade, ni danas ne zna kako su ga noge odnijele, ali postao je svjestan sebe tek kad mu niz grlo poče militi hladan mlaz vode. Trže se, Ramazan je Allahu dragi šta sam uradio. Postim. A Allah napoji svoga roba kad On hoće, sjeti se dječak i umiri, nije bilo namjerno, susret s Gradom učinio je da zaboravi...

Udar granate vratio ga je u stvarnost, pala je negdje dublje u šumi, upozorila da oni tamo ne miruju, zlo u njima im ne dozvoljava da puste tišinu da miluje njegove misli...

Ponovo zavlada mir... Blagi povjetarac pjevao je pjesmu lišću kao ašik svojoj dragoj. Misli ga povedoše daleko od Igmana, rata, najednom se našao u zagrljaju majke spreman da traži halal za svaku suzu koju je pustila zbog njega i za svaku brigu koja je ne napušta od kad je četnička puška i krvava kama označila početak agresije. Daleko je majka i kuća, i pogača i sahan rastopljenog kajmaka, i rahvanija koju je majka samo za njega pravila, kad bi joj se k`o softa iz medese kući vračao. Visok k`o brdo bosansko, stamen k`o planina, hrabar, odvažan među jelicama koje su za nebo svezale stajao je on, gazija, dječak koji se prije nekoliko godina , vode na Baščaršiji napio. To bezbrižno vrijeme kao da je bilo svjetlosnu godinu daleko, više se ne sjeća kakav je osjećaj leći u mehak krevet i zaspati mirnim snom. Od početka rata on je po šumama bosanskim, puška mu je postala ono što mu je do prije nekoliko mjeseci bila knjiga. Majku nije dugo vidio, haman pa lik joj smetnuo, samo joj glas pamti, blag, nježan i sikirljiv. I sad mu srce probadaju njezine riječi izgovorene kroz jecaje , -"Znam ja sve to, no što ti ne dođeš?" Isto k`o da sad joj čuje jecaje, a čuje i sebe kako joj gušeći jecaje govori "Majko slušaj ja iz Sarajeva pobjeći neću, ti možeš pomoći najviše, tvoju dovu Bog dž.š. ne odbija zato Ga moli za Bosnu i da ti preživim, i ako Bog da, da se vidimo kad sve ovo stane'. Ni u san mu majka da dođe ne može, i kad je sanja, ne vidi je, samo glas joj čuje. Čuje je kako sa sabaha, podne, ikindije, akšama i jacije dovu upućuje. i svjestan je on, gazija, da ga majčina dova čuva, kao da mu na uho šapuće, isto k`o što mu je u djetinjstvu mevlud pred spavanje skoro šapatom učila. A babo, e to je moj heroj, moj uzor, neću te babo osramotit, bit ću ja sin tvoj, tebi ponos i na Dunjaluku i na Ahiretu, hoću babo Onoga mi u čijoj je moči moj šehated, moj život i moja smrt, misilo je i u mislima babi dževap davao, a topla suza je polahko niz lice klizila...

Rat je postao svakodnevnica i normalan način života, pobjede su se nizale, ostajali ožiljci što tjelesni, što duševni. Pređene su mnoge planine, savladana brda, dobijene su mnoge bitke. Gazija je ostao gazija. Polahko su zarastale rane dobivene u borbama, davno ih je on prebolio i zaboravio. Nisu ga ni boljele koliko bole ove u dušu urezane. Gubio je prijatelje, svaki dan je po jedan odlazio, šehid insha-Allah, pomislio bi poslije svakog gubitka suborca, često je u dovama molio Gospodara da i njega počasti šehadetom. Da mu dušu uzme premili u borbi sa dušmanom. Namaz je bio njegovo utočište, na sedždi je nalazio smiraj i blizinu, znao je da je na sedždi najbliži Allahu i često je dugo ostajao čelom spuštenim na zemlju, a usne su izgovarale riječi kojima je veličao Stvoritelja.

Nekad davno je činio dove za svašta, da mu što prije dođe pismo od djevojke, da ga profesor ne prozove da odgovara... A sad samo Allaha moli da ga uputi i ojača mu iman i učini da ne posustane u borbi sa očuvanje zemlje i naroda.

O njegovoj hrabrosti se još dugo poslije rata pričalo...

Jednom gazija uvijek gazija. Gazija u ratu, gazija u miru. Dolaskom mira došla su nova iskušenja na koja je opet pokušao da odgovori onako kako ga je babo još u djetinjstvu naučio. Čistim nijetom i bismilom, hrabro i iskreno. Budi sine na istini pa makar i sam ostao, opet mu babine riječi prođoše mislima i napraviše slalom emocija. Ajfelov Toranj se uzdigao iznad njega k`o neka neman koja se sprema da ga svakog trenutka proguta. Jedno od svjetskih čuda, čuj toranj pa čudo, čudio se on, zar Allahu dragi nisu čudo srebreničke majke, bošnjačke majke čiju su djecu dušmani pobili, zar one Allahu da nisu čudo u svijetu, toliku bol za evladom nositi a opet zdravu pamet sačuvati, i dovom ne osvetu nego pravdu tražiti. Golemo su čudo naše majke bošnjačke Veliki Bože, golemo. I opet mu pred očima slika majke, oko očiju se kanali ocrtali od suza za njim prolivenih.

Zar majko da u tuđini život provodim ,ja sin tvoj koji se još u Ezelu za Grad vezao, zar da zelenilo svoje grude zamijenim sivilom tuđine. Ne mogu ja to majko. Ovdje ja nisam svoj. Tuđi sam sebi, tuđi i tuđini. Tuđi jedno drugom, nikad bliski postat nećemo.

Iz vazduha je bacio pogled i oprostio se od sivila i tuđine. Bliske osobe nosit će u duši, kako je već odavno naučio da nosi sve one drage ljude s kojima nije mogao da bude. Sjećanja su nam bitna. Sjećanja nam govore da smo živjeli, da smo dijelili sudbinu... Odlazi on. Vrača se sebi. Postaje lakši, i jasnije misli kako se približava zemlji za koju je bio spreman život dati...I tu je. Jedan naspram drugog Grad i on. Gledaju se oči u oči. Ljuti zbog odlaska. Sretni zbog susreta. Tišina. Uplašeni dječak, sad odrastao čovjek sa stavom i Grad umoran i još neoporavljen. Čitava erupcija emocija, u samo jednoj riječi. Njih oba. Ljubav. Priča. Suza.

Nekoliko metara ga još dijeli do njih. Porodica. Voljena žena, sin i kčerka. Čekaju ga. Vrijeme je za novi početak. Kao da grli Bosnu, zagrlio je njih, kao pastir svoje stado. Hvala ti Allahu, na njima, pomisli dok ih je čvrsto u zagrljaju držao...

Ezan je odzvanjao šumom, poziv za molitvu. Da je Bilal Habešija sad ovdje pa da svojim glasom zaori po ovoj planini, da se ezan od Igmana do Stambola razliježe. Da Bilal ezanom, Selam Fatihu prenese. Al’ nema Bilala, nema ni Fatiha. Al’ ima drugih Bilala, Fatiha, rađaju majke gazije, uči se ezan, odzvanja šuma. Odavno nije imao ovako bistre misli, dugo se vremena tražio, negdje u tranziciji ovog mira se izgubio. Odavno nije mogao ovako duboko da udahne miris borovine koji probada nosnice. Osjećao je puninu u plućima. Nije to do pluća. Do duše je. Napunio je dušu. Ponovo na obzorju je mogao da ugleda sebe, nekadašnjeg gaziju, koji se bio izgubio u prevelikom traženju. Jak, stamen, častan i izgrađen, stajao je opet u sred šume... Allahu Ekber...Odjekivalo je... Usne su se blago pomicale u ponavljanju uzvišenog Imena...Srce je kucalo bilom imana...Duša se oslobodila okova... Pred njim su nove ofanzive, borbe, novi gazija se rađa u njemu. Opet mora da odgovori zadatku. Nema više puške u rukama, mada su dušmani tu, na korak od njega. Utihnulo je topovsko oružje, sad se čuje samo oružje razuma. Neki unutarnji glas mu govori da je pred njim najvažnija borba, s kojom se dobija rat. Spreman da krene, odlučan da ostane na tom putu pa makar i sam ostao, kako mu babo reče. Duboko uzdahnu. Izusti šehadet. Potpuno siguran da je svjetlo konačne pobjede nazreo. Skoro pa stidljivo, aprilosko sunce provirivalo je iza visoke šume. Rukama podignutim u molitvi, podsjećao je na lik sa stećka koji poručuje...On nije poručivao on je dovio...Gospodaru podari mi smisao za ljepotom...Jer valja meni preko rijeke...