Kolumne
Plav i Plavljani njihovo dobro ne smiju zaboraviti
HASAN I RAMIZ - DVA PLAVSKA POSINKA
|
|
Autor: Dr. Mejra Mekica Paripović
Objavljeno: 31. March 2014. 02:03:00
Prošle hefte tekstom Slovo o daidži Ramizu Paripoviću, autorice Šefke Begović-Ličine, inače poznate bošnjačke književnice, obznanili smo namjere web magazina Bošnjaci.Net, da iz pera raznih autora obnovimo sjećanje na dr. Ramiza Paripovića i vratiti ga Plavu i Plavljanima, jer je on to svojim predanim i humanim radom zaslužio. O tome smo pričali sa Šefkom, koja je u svojim putopisima „Duša u leptiru“ jednu dirljivu priču posvetila svom rahmetli daidži dr. Ramizu Paripoviću, načelniku Pedijatrije kliničkog centra i profesoru Medicinskog fakulteta u Prištini, a prije toga liječniku u gradu na obali Plavskog jezera. Urednik Bošnjaci.Net od svog oca rahmetli Redžepa mulla Arif ef. Krcića, kroz djetinjstvo je čuo lijepih riječi o rah. Ramizu i njegovom starijem bratu Hasanu Paripoviću. Poznato je da je u Plavu Ramiz udario temelje za Dom zdravlja, a Hasan je otvorio prvu apoteku. I jedan i drugi su vodili računa o zdravlju mještana… Nažalost Ramiz je rano otišao iz Plava, (pod pritiskom, i o tome ćemo pisati), a Hasan je sa porodicom nastavio tu da živi i radi. Bilo nam je zadovoljstvo da smo posredstvom Šefke Begović-Ličina stupili u kontakt sa Hasanom i njegovom kćerkom koji žive u Švicarskoj, koju smo ubjeđivali da nekoliko redaka posveti Ramizu i Hasanu, i uspjeli smo… što u nastavku možete pročitati.
Javljam se na vaš poziv povodom teme: «Obnove sjećanja na dr. Ramiza Paripovića i vratiti ga Plavu i Plavljanima» sa velikim ponosom, jer sam mu bratična, ali i bila mezimica čitavih 12 godina prije nego što mu se, poslije dva sina Esada i Amera, rodilo najmlađe dijete, jedina mu kćer Merima.
Sjećam se i pišem dok mi suza klizi niz obraz, tog izuzetnog čovjeka koji je ostavio dubok trag u Plavu (i šire), i to ne samo kao osnivača i graditelja prve bolnice, već kao izuzetnog čovjeka, humanistu i ljekara merhametli duše, kojem su razdor među ljudima bili neshvatljiva tamna strana mjeseca i čovječanstva, nepoveziva sa njegovom ovodunjalučkom misijom, čovjekom koji je spasavao živote ljudi bez obzira na vjeru, naciju, starost ili spol.
*****
U ranu zoru, poslije jedne noći dežure u prištinskoj univerzitetskoj bolnici u kojoj je bio profesor na pedijatriji, amidži Ramizu se srce po prvi put slomi pred absurdnim prizorom smrti pod iskricavim osvjetljenjem krvavog, zamućenog, još neodbjeglog mjeseca, sada već daleke 1981., među mnogobrojnim leševima mladih demonstranata prosutim oko bolnice, ležala su tijela i njegovih studenata medicine. Od tada nije prestajao da plače kad god to pomene a nekoliko godina kasnije preminuo je pred vratima iste, pokošen - umjesto metkom, masivnim srčanim udarom.
Mogu samo da potvrdim riječi književnice Šefke Begović-Ličine da nam svima u familiji nedostaje, ali i ostao uzor blagosti, humanosti i znanstvenosti.
U ovom napisu bez namjere da ponavljam što je književnica Begović-Ličina već opisala, vjerujući da će se tome posvetiti živi prijatelji, ili oni koji su ga poznavali ili pak koji su čuli za velikog doktora humanistu sa obale Plavskog jezera rah. Ramiza Paripovića, već koristim priliku da istaknem jednog isto tako velikog čovjeka koji je svoj radni vijek posvetio Plavu i Plavljanima. Radi se o starijem bratu dr. Ramiza Paripovića, magistru Hasanu Paripoviću. Nadam se da će se čitatelji umjesto zamjerke okoristiti i znati cijeniti sve one koji su im u njihovim srednima darivali životni vijek.
*****
Da, riječ je upravo onom Hasanu apotekaru koji je ostao u Plavu i poslije tužnog i iznenadnog odlaska dr. Ramiza u Prištinu, onoga što je ostao da bije bitke sa epidemijama «Variole verae» (velikih boginja) zarazne žutice, tuberkuloze, pa sve do obične gripe, onih davnih 60-tih, 70-tih, … Onome što je bivao trzan iz sna regularno u toku noći, dežuran šak i onda kad je bivao na odmoru, pa se time bar djelimično može objasniti što mu ni porodica, ni on, nikada ne odoše na zaslužni godšnji odmor na more. A i ondašnje Nove godine su najčešće provodili u posjeti siromašnima, pomažući im, dajući sadaku umjesto da slave u hotelu, što je u ono socijalističko vrijeme jednako kao i odlasci na more bilo vrlo u modi.
On dakako nije nikad bio čovjek od mode, koju je prezirao kao i svaku površnost. Silazio bi on tako lahkim tihanim koracima do svoje apoteke, prateći uplakane roditelje sa febrilnim djetetom, gdje bi davao prvu pomoć u lijekovima i savjetima, u malim hiruškim intrvencijama i u hitnim kućnim posjetama bolesnicima u Koritama, Završu, Malom selu… Koliko puta sam bila svjedok tih pospanih mu koraka ušuškanih u tami, iskradajućih i nezgrapnih u uzaludnoj namjeri da me ne probudi i tako poremeti predstojeći školski mi dan. U stalnoj dežuri naizmenično sa suprugom mu Maricom, čiji korak je bio majčinski lakši, ali ipak dovoljno čujan da postanem i ostanem svjedok jednog bezrezervnog ljudskog davanja i dobrovoljnog im žrtvovanja.
*****
Sjećam se još i sad kao da gledam, čovjeka iz Nokšića na galopirajućem konju sa kojeg se uz tmulu buku stroposta na beton ispred apoteke, povraćajući zeleni sadržaj, dok gotovo istovremeno prihvatiše ga ruke Hasana i Marice, i sa već pripremljenim antizmijskim serumom u špricu ne čekaše više ni trena… čovjek je progledao bistro već poslije 15 minuta, a sljedećih 15 godina nam donosio zrele nokšićke lješnike uprkos ljutnji njih oboje. Nikada nisu primali nikakvo mito, čak i poklone u lješnicima ili voću sa mukom su prihvatali, više da ne uvrijede zahvalnika. Tim više su bivali šokirani kad bi se tako nešto desavalo u zdravstvu.
*****
Jedne noći sjećam se dobro, zalupa žena u 3 sata ujutru, bijaše mraz napolju a ona došla čak iz Meteha sa febrilnim djetetom, uspjela je bila probuditi dežurnog dr. B. pridošlog iz Beograda, doktora-biznismena koji joj uze dječije ćebe u zalog dok mu ne donese dužne pare. Jer kako u to vrijeme seljaci nisu imali zdravstveno osiguranje, bili su tretirani kao privatnici, morali su plaćati ljekarske usluge, a ona jadnica nije imala ni za tu injekciju penicilina. Plačnim glasom zatražila nam pomoć, samo ako imamo ćebe, da prenese dijete živo do kuće… Dobila je i novac i ćebe i antibiotik u sirupu, a sutradan je cijela plavsko-gusinjska kotlina od nje saznala za sramni čin doktora B.
No, vratimo se na plavsku priču o dva brata…
Ramiz je Hasanu bio mezimac, 15 godina bio mu je mlađi, strijepio je Hasan nad njim… uputio ga na medicinu.
Otac im Arif, nikšićko ratno siroče, potomak epskog junaka Zuka Paripovića, dođe u Berane poslije pada Nikšića avgusta 1877., poslije smrti majke mu, izdahnule od malarije pod prognaničkim šatorom na obalama Skadra. Dođe Arif i nastani se u Hareme, oženi pljevaljsku odivu i imade 4 sina i 3 kćeri… Poštenju i merhametu ih učio, ali i pored nedostatka sredstava muške je na škole uputio.
Radnju svoju manufakturne robe izgubi, spašavajući komšinsku djecu što pod fesovima provede do svoje kuće i spasi, tvrdeći da su njegova, te srdžbi odmazde Austrougara utekoše. A bilo je zabranjeno po zakonu radnje zatvoriti, te Arif zateče konjušnicu kad se vrati sa svog plemenitog zadatka te zapade u bankrot.
Uz strah provedenih ratnih godina 1941 -1945., preteče mu porodica, a sin najstariji Muharem, profesor u Medresi mobilisan u staro-jugoslovenskoj vojci, zarobljen po padu stare Jugoslavije od Nijemaca, pa zatvoren u logor Pijemontski. Bi spašen od italijanske familije što život 13 članova stavi u rizik zbog njega, baš k’o što mu babo Arif učini nekad za komšije.
Eto s takvom vizijom života Hasan dođe po prvi put 01.12.1956. na obali Plavskog jezera i ostade opijen prirodnim ljepota i čvrstinom karaktera ljudi. Nekoliko godina kasnije povuče on i svog mezimca Ramiza, koji morade otići tog tužnog 12.11.1965.
Ostalo je poslije njih predanje u Plavu, uspomena - legenda na dr. Ramiza Paripovića i Hasana Paripovica, pijonire zdravstva, osnivače bolnice i apoteke.
Apoteku je Hasan osnovao, prvo radeći u prizemlju iznajmljene kuće, već odavno rahmetli udovice Kime, na običnim sanducima umjesto namještaja, da bi već u avgustu 1957. «proširio» farmaciju u prizemlju kuće rah. Kaplana Draškovića (u susjedstvu mesare), gdje je istina bilo memljivo, ali je barem ličilo na apoteku.
Tek sredinom sedamdesetih apoteka je sinula u svom sjaju u novoj zgradi «Plavljanka», a Hasan uspio da od vlasti iz Podgorice iskamči novi namještaj, pa iako je bila materjalna kriza. Dobio je u istoj zgradi stan od Opštine Plav, tako da mu je najzad apoteka bila pod nogama. Tu se apoteka nalazi i dan danas. Noći su postale podnošljivije, jer nije više morao hodati po hladnoći.
Tako je Hasan godinama stajao na punoj «borbenoj liniji» u odsustvu usnulih dežurnih ljekara, najčešće hostilnih zbog iznenadnih noćnih buđenja tako da su Plavljani znali gdje da se slobodno obrate. Oni su znali da «on će da skoči i Plavljanima u pomoć priskoči», rimovala bi često gorda već odavno rahmetli nana Selima Pejčinović.
Oni su mu vjerovali i nazivali najboljim doktorom za tih 25 godina kojih je praktično sve proveo u apoteci gdje je zbrajao mnoge vještine medicine. A ljekari se nisu ljutili. Uprkos međusobnom rivalstvu i tihom ratu među doktorima koji su se smenjivali, Hasan je jedini bio neprikosnoven, nedodirljiv i samo su njemu dopuštali da ih uči, savjetuje u medicini, bez trunke ljutnje, niti uvrede.
To je onaj čovjek što je u ranim 60-tim zagovaro plavske seljake da ne posipaju krompire praškom DDT (diditi), a za koji je zvanična zabrana u cijelom svijetu stigla tek 40 godina kasnije. To je onaj zagovornik protiv alkohola i duhana pod čim su se savjetima mnogi Plavljani oterasili ružnih manira i sebi uljepšali i vjerovatno produžili životni vijek.
To je onaj čovjek što je prao ruke kad drugi to nisu, možda i pretjerivao, al’ bio i siguran da preko maske i čistih ruku smanjuje opasnost od širenja zararaze (sjetite se samo velikih boginja u Plavu!).
Evo ga i danas mash-Allah, još uvjek živ i zdrav apotekar Hasan u 93. godini života, još uvjek zaljubljen u svoj voljeni grad nad Plavskim jezerom i zelenom Limu, o kojem sa čežnjom mašta zarobljen u betonu švajcarskoga raja.
Nada se da još bar jedno ljeto smješi pred njim «tamo gdje se bijele ovce i kape i oblaci» (cit. D. Kostić), da će još tamo pronaći mnoštvo Plavljana koji ga prepoznaju i koje još poznaje a dobro su mlađi od njega. Možda vidi Ibra Mujana što ga je kao dječaka doveo iz Bosne da preuzme apoteku u Gusinju, možda vidi Ibra Markišića, legendarnog fotografa plavske ljepote, ili umjetnika Ibra Rekovića, ili možda nečijeg babu, djeda ili komšiju. Jedno je sigurno, svaki susret tamo na ulici mu je mubarek dan i događaj. Kad mu prošlog ljeta viknuše ljudi preko mostića Plavske rijeke «Hasane, jesi li ti to plavska legendo, zar je moguce?!» - lice mu se ozari, a iz staračkih očiju mu grunuše suze.
«Ovo je meni moja nadoknada, nikakave pare ovo ne mogu platiti» - obrati mi se promuklo.
Ako ga vidite negdje opet po Plavu, savjetujem, pažljivo s njim, postao je ranjiv, izgubio je, ima već godina, desnu ruku svoju, Maricu, saputnicu vjernu bez koje bi sva ova priča ostala sakata.
Hasan i Marica, spoj dva svijeta, harmonija čovječnosti, oboje su se dali svom svojom dušom i radnim vijekom bez proračuna i obračuna, sa čistim idealom, do te mjere da su se odrekli ponuđenog prava na društveni stan koji su kasnije mogli privatizovati.
Bili su srećni da ga se odreknu i ostave nuždanima na upotrebu, odlazeći iz Plava kao penzioneri.
Nek ova priča i sjećanje budu putokaz potomcima onih koji su ih poznavali i cijenili zbog pravednosti, poštenja i nesebične ljubavi prema bližnjima.
Kao plemeniti amanet, neka su na ponos svim Plavljanima u zavičaju a i u svijetu, u dijaspori, jer iako nisu genetskim porijeklom, oni su duhovno pripadali Plavu, a duhovna pripadnost je važnija nego krvna. Time su zaslužno postali i ostali građani Plava u ljudskoj jednakosti koju su privilegovali.
| Dr. Mejra Mekica PARIPOVIĆ: U ovom napisu bez namjere da ponavljam što je književnica Begović-Ličina već opisala, vjerujući da će se tome posvetiti živi prijatelji, ili oni koji su ga poznavali ili pak koji su čuli za velikog doktora humanistu sa obale Plavskog jezera rah. Ramiza Paripovića, već koristim priliku da istaknem jednog isto tako velikog čovjeka koji je svoj radni vijek posvetio Plavu i Plavljanima. Radi se o starijem bratu dr. Ramiza Paripovića, magistru Hasanu Paripoviću. Nadam se da će se čitatelji umjesto zamjerke okoristiti i znati cijeniti sve one koji su im u njihovim srednima darivali životni vijek. |
Sjećam se i pišem dok mi suza klizi niz obraz, tog izuzetnog čovjeka koji je ostavio dubok trag u Plavu (i šire), i to ne samo kao osnivača i graditelja prve bolnice, već kao izuzetnog čovjeka, humanistu i ljekara merhametli duše, kojem su razdor među ljudima bili neshvatljiva tamna strana mjeseca i čovječanstva, nepoveziva sa njegovom ovodunjalučkom misijom, čovjekom koji je spasavao živote ljudi bez obzira na vjeru, naciju, starost ili spol.
U ranu zoru, poslije jedne noći dežure u prištinskoj univerzitetskoj bolnici u kojoj je bio profesor na pedijatriji, amidži Ramizu se srce po prvi put slomi pred absurdnim prizorom smrti pod iskricavim osvjetljenjem krvavog, zamućenog, još neodbjeglog mjeseca, sada već daleke 1981., među mnogobrojnim leševima mladih demonstranata prosutim oko bolnice, ležala su tijela i njegovih studenata medicine. Od tada nije prestajao da plače kad god to pomene a nekoliko godina kasnije preminuo je pred vratima iste, pokošen - umjesto metkom, masivnim srčanim udarom.
Mogu samo da potvrdim riječi književnice Šefke Begović-Ličine da nam svima u familiji nedostaje, ali i ostao uzor blagosti, humanosti i znanstvenosti.
kliknite na sliku za uvećati  Dr. Ramiz Paripović r.a.  Porodica Paripović na putu Berane - Plav  Na putu Plav - Čakor - Peć  Hasan sa suprugom i kćerkom  Paripoviće sa podmlatkom  Priština, 7. maj 1967.: Dva Ramizova sina i Hasanova kći |
Da, riječ je upravo onom Hasanu apotekaru koji je ostao u Plavu i poslije tužnog i iznenadnog odlaska dr. Ramiza u Prištinu, onoga što je ostao da bije bitke sa epidemijama «Variole verae» (velikih boginja) zarazne žutice, tuberkuloze, pa sve do obične gripe, onih davnih 60-tih, 70-tih, … Onome što je bivao trzan iz sna regularno u toku noći, dežuran šak i onda kad je bivao na odmoru, pa se time bar djelimično može objasniti što mu ni porodica, ni on, nikada ne odoše na zaslužni godšnji odmor na more. A i ondašnje Nove godine su najčešće provodili u posjeti siromašnima, pomažući im, dajući sadaku umjesto da slave u hotelu, što je u ono socijalističko vrijeme jednako kao i odlasci na more bilo vrlo u modi.
On dakako nije nikad bio čovjek od mode, koju je prezirao kao i svaku površnost. Silazio bi on tako lahkim tihanim koracima do svoje apoteke, prateći uplakane roditelje sa febrilnim djetetom, gdje bi davao prvu pomoć u lijekovima i savjetima, u malim hiruškim intrvencijama i u hitnim kućnim posjetama bolesnicima u Koritama, Završu, Malom selu… Koliko puta sam bila svjedok tih pospanih mu koraka ušuškanih u tami, iskradajućih i nezgrapnih u uzaludnoj namjeri da me ne probudi i tako poremeti predstojeći školski mi dan. U stalnoj dežuri naizmenično sa suprugom mu Maricom, čiji korak je bio majčinski lakši, ali ipak dovoljno čujan da postanem i ostanem svjedok jednog bezrezervnog ljudskog davanja i dobrovoljnog im žrtvovanja.
Sjećam se još i sad kao da gledam, čovjeka iz Nokšića na galopirajućem konju sa kojeg se uz tmulu buku stroposta na beton ispred apoteke, povraćajući zeleni sadržaj, dok gotovo istovremeno prihvatiše ga ruke Hasana i Marice, i sa već pripremljenim antizmijskim serumom u špricu ne čekaše više ni trena… čovjek je progledao bistro već poslije 15 minuta, a sljedećih 15 godina nam donosio zrele nokšićke lješnike uprkos ljutnji njih oboje. Nikada nisu primali nikakvo mito, čak i poklone u lješnicima ili voću sa mukom su prihvatali, više da ne uvrijede zahvalnika. Tim više su bivali šokirani kad bi se tako nešto desavalo u zdravstvu.
Jedne noći sjećam se dobro, zalupa žena u 3 sata ujutru, bijaše mraz napolju a ona došla čak iz Meteha sa febrilnim djetetom, uspjela je bila probuditi dežurnog dr. B. pridošlog iz Beograda, doktora-biznismena koji joj uze dječije ćebe u zalog dok mu ne donese dužne pare. Jer kako u to vrijeme seljaci nisu imali zdravstveno osiguranje, bili su tretirani kao privatnici, morali su plaćati ljekarske usluge, a ona jadnica nije imala ni za tu injekciju penicilina. Plačnim glasom zatražila nam pomoć, samo ako imamo ćebe, da prenese dijete živo do kuće… Dobila je i novac i ćebe i antibiotik u sirupu, a sutradan je cijela plavsko-gusinjska kotlina od nje saznala za sramni čin doktora B.
No, vratimo se na plavsku priču o dva brata…
Ramiz je Hasanu bio mezimac, 15 godina bio mu je mlađi, strijepio je Hasan nad njim… uputio ga na medicinu.
Otac im Arif, nikšićko ratno siroče, potomak epskog junaka Zuka Paripovića, dođe u Berane poslije pada Nikšića avgusta 1877., poslije smrti majke mu, izdahnule od malarije pod prognaničkim šatorom na obalama Skadra. Dođe Arif i nastani se u Hareme, oženi pljevaljsku odivu i imade 4 sina i 3 kćeri… Poštenju i merhametu ih učio, ali i pored nedostatka sredstava muške je na škole uputio.
Radnju svoju manufakturne robe izgubi, spašavajući komšinsku djecu što pod fesovima provede do svoje kuće i spasi, tvrdeći da su njegova, te srdžbi odmazde Austrougara utekoše. A bilo je zabranjeno po zakonu radnje zatvoriti, te Arif zateče konjušnicu kad se vrati sa svog plemenitog zadatka te zapade u bankrot.
Uz strah provedenih ratnih godina 1941 -1945., preteče mu porodica, a sin najstariji Muharem, profesor u Medresi mobilisan u staro-jugoslovenskoj vojci, zarobljen po padu stare Jugoslavije od Nijemaca, pa zatvoren u logor Pijemontski. Bi spašen od italijanske familije što život 13 članova stavi u rizik zbog njega, baš k’o što mu babo Arif učini nekad za komšije.
Eto s takvom vizijom života Hasan dođe po prvi put 01.12.1956. na obali Plavskog jezera i ostade opijen prirodnim ljepota i čvrstinom karaktera ljudi. Nekoliko godina kasnije povuče on i svog mezimca Ramiza, koji morade otići tog tužnog 12.11.1965.
Ostalo je poslije njih predanje u Plavu, uspomena - legenda na dr. Ramiza Paripovića i Hasana Paripovica, pijonire zdravstva, osnivače bolnice i apoteke.
Apoteku je Hasan osnovao, prvo radeći u prizemlju iznajmljene kuće, već odavno rahmetli udovice Kime, na običnim sanducima umjesto namještaja, da bi već u avgustu 1957. «proširio» farmaciju u prizemlju kuće rah. Kaplana Draškovića (u susjedstvu mesare), gdje je istina bilo memljivo, ali je barem ličilo na apoteku.
Tek sredinom sedamdesetih apoteka je sinula u svom sjaju u novoj zgradi «Plavljanka», a Hasan uspio da od vlasti iz Podgorice iskamči novi namještaj, pa iako je bila materjalna kriza. Dobio je u istoj zgradi stan od Opštine Plav, tako da mu je najzad apoteka bila pod nogama. Tu se apoteka nalazi i dan danas. Noći su postale podnošljivije, jer nije više morao hodati po hladnoći.
Tako je Hasan godinama stajao na punoj «borbenoj liniji» u odsustvu usnulih dežurnih ljekara, najčešće hostilnih zbog iznenadnih noćnih buđenja tako da su Plavljani znali gdje da se slobodno obrate. Oni su znali da «on će da skoči i Plavljanima u pomoć priskoči», rimovala bi često gorda već odavno rahmetli nana Selima Pejčinović.
Oni su mu vjerovali i nazivali najboljim doktorom za tih 25 godina kojih je praktično sve proveo u apoteci gdje je zbrajao mnoge vještine medicine. A ljekari se nisu ljutili. Uprkos međusobnom rivalstvu i tihom ratu među doktorima koji su se smenjivali, Hasan je jedini bio neprikosnoven, nedodirljiv i samo su njemu dopuštali da ih uči, savjetuje u medicini, bez trunke ljutnje, niti uvrede.
To je onaj čovjek što je u ranim 60-tim zagovaro plavske seljake da ne posipaju krompire praškom DDT (diditi), a za koji je zvanična zabrana u cijelom svijetu stigla tek 40 godina kasnije. To je onaj zagovornik protiv alkohola i duhana pod čim su se savjetima mnogi Plavljani oterasili ružnih manira i sebi uljepšali i vjerovatno produžili životni vijek.
To je onaj čovjek što je prao ruke kad drugi to nisu, možda i pretjerivao, al’ bio i siguran da preko maske i čistih ruku smanjuje opasnost od širenja zararaze (sjetite se samo velikih boginja u Plavu!).
Evo ga i danas mash-Allah, još uvjek živ i zdrav apotekar Hasan u 93. godini života, još uvjek zaljubljen u svoj voljeni grad nad Plavskim jezerom i zelenom Limu, o kojem sa čežnjom mašta zarobljen u betonu švajcarskoga raja.
Nada se da još bar jedno ljeto smješi pred njim «tamo gdje se bijele ovce i kape i oblaci» (cit. D. Kostić), da će još tamo pronaći mnoštvo Plavljana koji ga prepoznaju i koje još poznaje a dobro su mlađi od njega. Možda vidi Ibra Mujana što ga je kao dječaka doveo iz Bosne da preuzme apoteku u Gusinju, možda vidi Ibra Markišića, legendarnog fotografa plavske ljepote, ili umjetnika Ibra Rekovića, ili možda nečijeg babu, djeda ili komšiju. Jedno je sigurno, svaki susret tamo na ulici mu je mubarek dan i događaj. Kad mu prošlog ljeta viknuše ljudi preko mostića Plavske rijeke «Hasane, jesi li ti to plavska legendo, zar je moguce?!» - lice mu se ozari, a iz staračkih očiju mu grunuše suze.
«Ovo je meni moja nadoknada, nikakave pare ovo ne mogu platiti» - obrati mi se promuklo.
Ako ga vidite negdje opet po Plavu, savjetujem, pažljivo s njim, postao je ranjiv, izgubio je, ima već godina, desnu ruku svoju, Maricu, saputnicu vjernu bez koje bi sva ova priča ostala sakata.
Hasan i Marica, spoj dva svijeta, harmonija čovječnosti, oboje su se dali svom svojom dušom i radnim vijekom bez proračuna i obračuna, sa čistim idealom, do te mjere da su se odrekli ponuđenog prava na društveni stan koji su kasnije mogli privatizovati.
Bili su srećni da ga se odreknu i ostave nuždanima na upotrebu, odlazeći iz Plava kao penzioneri.
Nek ova priča i sjećanje budu putokaz potomcima onih koji su ih poznavali i cijenili zbog pravednosti, poštenja i nesebične ljubavi prema bližnjima.
Kao plemeniti amanet, neka su na ponos svim Plavljanima u zavičaju a i u svijetu, u dijaspori, jer iako nisu genetskim porijeklom, oni su duhovno pripadali Plavu, a duhovna pripadnost je važnija nego krvna. Time su zaslužno postali i ostali građani Plava u ljudskoj jednakosti koju su privilegovali.
