Elmedina MUFTIĆ: Bili su elitna jedinica za posebne namjene. Gdje su Labudovi gnijezdo svili, tu je sloboda pjesmu pjevala. Ponos su Armije BiH, njena snaga i vjera... Vraćam se u ne tako davnu prošlost i pokušavam da približim sjećanja. Bili su to hrabri i neustrašivi momci, s jasnim ciljem i samo jednom željom, da sačuvaju Bosnu i Bošnjake u njoj. Vjera je bila njihova ideja vodilja, i njihov orjentir ratovanja. Hrabrost je odlika mudžahida i poklon koji se rijetko dobija. Oni su imali tu čast da budu hrabri i odvažni, da budu na braniku domovine, kad su mnogi odlučili da odu i sebe svrstaju u red kukavica. Borili su se za svaki pedalj Bosne, dajući živote, kao da ih imaju devet, a ne ovaj jedan.

Proljeće je simbol života... Život proljećem dobija notu postojanja, ako i podsjećanje da će sve mrtvo jednog dana da oživi... Svaka će jesen da dočeka svoje proljeće... Svako će proljeće da dočeka svoju jesen... Sve ima kraj i početak... A u suštini svaki kraj i jeste novi početak... Bitno je biti na putu... Najbitnije je znati izabrati pravi put...

Nekoga proljeće podsjeti na radost života. Mene od 1992. godine proljeće podsjeća na rat, na zločin, na ubijanje čovječanstva i poraz civilizacije. Podsjeća me na krvavu bosansku zemlju, natopljenu našom, bošnjačkom nevinom krvlju, na kolone muhadžira izbezumljenog pogleda uprtog u bezdan bosanske zbilje, na pomračeni zločinački um i zamućene oči zlikovaca koji osim krvi, smrti i progona ne mogu da vide ništa drugo i ni u čemu da nađu smiraj osim u zvjerstvu. Takav je njihov gen...

Bosna je zemlja iskrenih, vjernih i hrabrih ljudi-gazija... Bosna je zemlja u kojoj se čast i dostojanstvo zalijeva i uzgaja poput mirisnog zambaka... Bosna se naprosto voli... Bosnu živimo... Bosnu dišemo... Bosna je naša voda, njome žeđ gasimo...

U sjećanje mi dolaze, jedinice Armije RBiH koje su branile čas i opstanak Bosne i njenih građana. Sjećam ih se... Posebno se sjećam jedinice Armije RBiH "Crni labudovi", gazije kakve bi i sam sultan Fatih poželio da ima uza sebe... Dolazili su iz svih krajeva naše zemlje, a najviše iz okupiranog dijela BiH, pa im je to bio poseban motiv, želja za oslobođenjem rodnog kraja i povratka na vlastito ognjište. Bili su elitna jedinica za posebne namjene. Gdje su Labudovi gnijezdo svili, tu je sloboda pjesmu pjevala. Ponos su Armije RBiH, njena snaga i vjera... Vraćam se u ne tako davnu prošlost i pokušavam da približim sjećanja. Bili su to hrabri i neustrašivi momci, s jasnim ciljem i samo jednom željom, da sačuvaju Bosnu i Bošnjake u njoj. Vjera je bila njihova ideja vodilja, i njihov orjentir ratovanja. Hrabrost je odlika mudžahida i poklon koji se rijetko dobija. Oni su imali tu čast da budu hrabri i odvažni, da budu na braniku domovine, kad su mnogi odlučili da odu i sebe svrstaju u red kukavica. Borili su se za svaki pedalj Bosne, dajući živote, kao da ih imaju devet, a ne ovaj jedan. Bili su to golobradi mladići, koji su školske klupe zamijenili rovovima, momci koji su prvu ljubav poklonili voljenoj zemlji, iskusni ljudi koji su ne žaleći život odlučili da na smrt odgovore životom... Svi oni su činili tu posebnu jedinicu koja je zločincima bila kamen spoticanja i kost u grlu. Njihove mubarek noge su gazile preko bosanskih vrleti, dolina, brda, planina i donosile miris slobode i opstanka... Polagali su svoje živote kao garant našeg opstanka, šehidska krv i danas kao mošus miriše na mjestima gdje je kanula... Branili su Bosnu u ratu... Brane je i u miru...

Jučer su bili gazije i heroji... Najbolji sinovi Bosne... Naš oslonac i naš garant...
Danas su oni, pripadnici jedinice "Crni Labudovi", osobe koje svojim djelovanjem unaprjeđuju bosanskohercegovačko društvo, uspješni su na svim poljima... Danas su to očevi koji s ponosom svojoj djeci prenose istinu o Bosni, koji s pravom sanjaju bosanski san. Danas oni izgrađuju Bosnu onakvu kakvu su sanjali, dok su za nju prolijevali krv. Danas su njihovi sinovi ponos naše zemlje, hafizi, najbolji sportisti, učenici i studenti. Naši najbolji ambasadori u svakom pogledu...
Oni su bili tu kad je bilo najteže... Odbranili su zemlju, očuvali njen integritet i opstanak... Svoju su zadaću dostojanstveno odradili... Znali su da izaberu pravi put na najzamršenijoj raskrsnici života. Birali su i izabrali da ostanu uspravni, baš onakvi kavi trebaju da budu Bošnjaci... Nisu se pogeli i nisu spas tražili tamo negdje daleko, gdje se ne čuje pucanj topova i zastrašujući zvuk granata... Ljubavlju su odgovarali na topovske granate... Jačina njihove ljubavi, nadjačavala je mržnju zločinca. Dova mudžahidska je zaustavljala i tenkove i topove...Šehidi su bdjeli nad nama...

Vraćam se mislima u sadašnjost, suza na licu polahko pronalazi silaznu putanju. Podižem ruke i upućujem dovu... Molim te Svemoćni da se nikad i nikome ne ponovi... Nagradi ih Allahu iz obilja Svoje milosti... A šehidi... Oni su miljenici Gospodara svoga...

I evo osamnaest godina poslije rata s ponosom se sjećam njih.Bili su moji prijatelji. I danas su moji prijatelji i moja braća... I danas su Crni Labudovi - Sablja Bosne...

Dana 26.11.2013.godine na Bjelašnici je osnovano udruženje boraca "Crni labudovi", neka vam je hairli gazije naše...