Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
ZLOCINCI'
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English  |  Prijava/ Registracija

Kolumne

Sjećanje na ljudinu kojeg plavska dolina ne smije zaboraviti
SLOVO O DAIDŽI DR. RAMIZU PARIPOVIĆU
Autor: Šefka Begović-Ličina
Objavljeno: 23. March 2014. 19:03:30
Šefka BEGOVIĆ-LIČINA: Vidjeh daidžu Ramiza kako barabar sa radnicima ručno kopa temelj za novu Bolnicu, kojoj je bio određen kao Upravnik i godinama obavljao tu dužnost. Sjetih se teksta, objavljenog u dnevnom listu „Politika“ o humanisti dr. Ramiza, uslikanom, kako kroz bespuće plavske okolne, gazeći snijeg do pasa, preskače plotove, da, iako pedijatar, pri porodu, pruži nekoj ženi ljekarsku pomoć. Kada bi ga noću ljudi u kasne sate na stanu budili, za običan lijek „plivadon“ (jer mu ženu boli glava, nema sna), na njih nikada nije viknuo niti im rekao da je umoran.
Tada se nije znalo za krvave koverte, ko zna kako napabirčenih eura, koje se krišom daju prije operacije, nekom medicinskom monstrumu, da mu se nahrani nezajažljivi apetit i prepuni džep za ovaj dunjaluk. (A, Allah sve vidi, čuje i za svako će se zlodjelo Njemu račun podnosit).
Za daidžu Ramiza, govorili su da je običan narodni čovjek, neposredan, topao, osjetljiv na tuđe nevolje, uspješan i bez članstva KPJ, i bez ikad oprobane kapi alkohola, „lafčina“ spreman da zapleše, zapjeva, i kad zatreba da pomogne ljudima i Plavu, kojeg je volio istom dušom kao i svoje rodno Berane.
Putopise u knjizi „DUŠA U LEPTIRU“ posvetila sam rahmetli daidži dr. Ramizu Paripoviću, načelniku Pedijatrije kliničkog centra i profesoru Medicinskog fakulteta u Prištini.
On je bio moj daidža, odan drug, veliki prijatelj, mudar savjetnik, najčasniji mi uzor.
Svojim rano završenim životom, pokazao mi je, kako čovjek i kad dosegne najveće visine uspjeha, sreće i imetka, ipak se vraća zemlji i postaje zemlja. Njegovim odlaskom, porodici je slomljeno krilo...

SLOMLJENO KRILO: Limsku dolinu je, tog oktobarskog dana, k'o kliještima, mrčna i gusta magla, stezala, uvlačeći se, poput džinovske aždahe, u jednu zanijemjelu, tugom obavijenu bašču na vrh Harema.
Osušeno lišće kruške begarke, jezivim šuštanjem, gutalo je povremeni vrisak tri žalosne sestre.
U dnu bašče, nedovršene tarabe, grlile su natruhli panj, na kom se caklila ostavljena testera. Sa vrha ogromnog oraha, jedna je vrana, okrenuta ka kući, neprestano graktala.
Dok je na Jasikovcu maloumni Mule, sav oznojen, stenjući, krampom iz dubine izbacivao zemlju na površinu, mamin i bapkov mezar, su se, odmicali jedan od drugog i pravili mjesto svom mezimcu Ramizu, gledencetu kuće broja tri. Nadvijen oblak je, prosutom kišom na jasikovačkom mezarju, spirao suze sa rasplakanih nišana beranskih komšija i prijatelja.
Bašča mog djetinjstva gdje sam u ljetnjim raspustima u kući Majke Stare odrastala, sladila se uzrelim kupinama, umršenim u tarabe sestri Labanki, i u hladu jabuke, zavaljena u stolici, završavala roman „Rat i Mir“ uživajući u isprekidanoj muzici iz obližnjeg hotela „Berane“, polahko je tonula u neku duboku provaliju, nemilosrdno me povlačeći u mrčni bezdan.
Od svoje boli, nemadoh snage tješit polusvjesnu mi majku, obamrlu i naslonjenu mi na rame.
Kao mravi, kad po nekom neodsviranom taktu, odjednom svi iz zemlje izhmile, tako se u bašči sve zacrni od prispjelih ljudi i mladih studenata, koji su visoko, na svojim rukama nosili tabut profesora pedijatrije, doktora Ramiza Paripovića, mog najmlađeg daidžu.
Jugoslovenska zastava se vihorila preko nijemog lijesa, koji kao da se otvori i pred tom istom zastavom, Ramiz, diplomac Medicinskog fakulteta u Beogradu te, 1959. god. uz zasluženi prosjek 9, od dekana prihvati diplomu sa titulom Dr.
Baščom odjeknu vrisak:
„Poštovani profesore... Dragi doktore... Cijenjeni komšija... Odani druže... Čovječe, ljudino!!!
Brate moj!!! Krilo naše slomljeno! Golube sestrin! Roditelju!!! Dajidža!!!“ - nisam više ništa čula, gubila sam svijest. Bez ijedne suze, padala sam u džombu sa svezanim lancima oko dušnika, gdje se borih za život i dah.
Kad osjetih mlaz vode na licu, bi mi lakše i ja se u snovima rashladih na obali Plavskog jezera, sretna se umiješah sa plavskom rajom, tu na izvoru, gdje je Lim, poput neke netaknute djevojke, najčistiji.
Osjetih onu uzdrhtalu radost, koja mi se skupljala pred svakim krajem školske godine i predstojećeg putovanja za Berane i Plav, gdje su me u toplini čekali moji daidže, tamošnji ugledni građani, gdje sam blizu Jezera, u podnožju Visitora, ispod padina Završa i Kofiljače, Skića i hlada Hrida na kojem počiva Hridsko jezero, sa mojim društvom: Vanjom Redžepagić, Jasminom Bašić, Bahtom Hodžić, Belkizom, Milom, Miškom, Šukrijom Omeragićem, Fekom, Belim, Zekom, ispisivala najljepše uspomene djetinjstva.

Vidjeh daidžu Ramiza kako barabar sa radnicima ručno kopa temelj za novu Bolnicu, kojoj je bio određen kao Upravnik i godinama obavljao tu dužnost. Sjetih se teksta, objavljenog u dnevnom listu „Politika“ o humanisti dr. Ramiza, uslikanom, kako kroz bespuće plavske okolne, gazeći snijeg do pasa, preskače plotove, da, iako pedijatar, pri porodu, pruži nekoj ženi ljekarsku pomoć. Kada bi ga noću ljudi u kasne sate na stanu budili, za običan lijek „plivadon“ (jer mu ženu boli glava, nema sna), na njih nikada nije viknuo niti im rekao da je umoran.
Tada se nije znalo za krvave koverte, ko zna kako napabirčenih eura, koje se krišom daju prije operacije, nekom medicinskom monstrumu, da mu se nahrani nezajažljivi apetit i prepuni džep za ovaj dunjaluk. (A, Allah sve vidi, čuje i za svako će se zlodjelo Njemu račun podnosit).
Za daidžu Ramiza, govorili su da je običan narodni čovjek, neposredan, topao, osjetljiv na tuđe nevolje, uspješan i bez članstva KPJ, i bez ikad oprobane kapi alkohola, „lafčina“ spreman da zapleše, zapjeva, i kad zatreba da pomogne ljudima i Plavu, kojeg je volio istom dušom kao i svoje rodno Berane.
Jedino u njegovom životu, nije mu valjalo ime, koje je nekim plavskim ljekarima, uz njegov veliki autoritet, zasmetalo, pa se on odlučio povući i ka Prištini, polahko krenuti u mirnije radne vode.
U svojoj kući je bio i moler i parketar i vodoinstalater, bravar, vrtlar, govoreći mi kako, dok okopava paradaiz, uvijek misli na majku i na bašču rodne kuće.
Divan otac, nježan suprug, koji nikada mrava zgazio nije, niti ikome ružnu riječ uputio, volio je život, ljude, fotografiju, violinu, volio je nas...
Kao da je znao, grabio je da sve prigrli, da ljepotu upije, da nam poruke poučne ostavi, da se naukom do najvećih visina uzdigne.
Na odbrani Doktorata, 1984. godine, suznih očiju, bio je sretan poput djeteta i dok sam mu čestitala, čula sam mu šapat:
„Eh, sve bih dao da su mi ovdje još bapko i mama.“
Sjećam se ponosa u očima moje majke, koja ga je kao starija sestra njivila, i tada, za Doktorat meni, čudnog, uručenog mu dara (heklan veliki stolnjak i četiri jastučića) koji tek sad razumijem, kao utkanu sestrinsku ljubav.
Čitam iz majčine sehare, dječačkom rukom, u mastiljavoj olovci, davno joj napisano pismo:
„Draga sestro, Muniba, Pirga (pilica) je pronijela.“
Koliko ljubavi i bratsko-sestrinske povezanosti u tom Pirginom „podvigu“ koje je kao dječačić u prvom redu pisma, smatrao najvažnijim.
Dok me fićom vozio iz Plava za Berane, savjetovao me je:
„Odabir pravog životnog saputnika, najvećeg prijatelja, na čije se rame, kad ti je teško, uvijek možeš oslonit, vrjedniji je, no sve sorbonske i harvardske diplome, no svo blago ovog Svijeta. Dobro otvori oči i nikad ne dozvoli, da neko zbog tebe, sagne glavu ka zemlji!“
Kad su mi djeca dobijala temperaturu, u panici sam ga, noću zvala: „Dajo, šta ću, već se temperatura popela na 39 c?“
Uz savjete me smirivao, upućivao na pravu terapiju, smijao se što plačem, brinem...
Kada nekad prošetam do Plava, njegovo ime uvijek oživi, jer ga se stariji ljudi sjećaju i dan danas i ispune me ponosom što sam njegove krvi i što mogu uzdignute glave prošetati glavnom plavskom ulicom, od Pošte do mostića.
Kada iz čovjeka ne ostane ničiji uzdah, ni prolivena suza, kad ne ostane tuđ hak i kad ljudi za njim, jednoglasno kažu: “Bio je divan čovjek“ , to će mu biti najljepša sprema, najbogatije odjelo, koje će mu, insha-Allah, i kod Svemilosnog Gospodara biti ulaznica u Džennet.
Djeca mu: Dr. Esad Paripović u Vankuveru, menadžer Amer Paripović u Sarajevu i Merima Paripović, visoki broker Meri Linč banke u Londonu, zbog svog roditelja, nikad ne sagoše glavu, nego ga u tuđinu poniješe u srcu, da ih tamo u ponosu grije...

El Fatiha




/Bošnjaci.Net će u narednom periodu nastojati objaviti sjećanja na rahmetli dr. Ramiza Paripovića, ovog velikog čovjeka, humanistu, ljudinu... koji je mnoge zadužio u plavskom kraju i šire. Dom zdravlja u Plavu trebao je nositi ime čovjeka koji je prvi udario temelje na obali Plavskog jezera.
Pozivamo naše čitatelje iz Plava, Gusinja, Berana, Prištine... koji su poznavali rah. dr. Ramiza Paripovića da nam se jave sa prilogom i ujedno ako posjeduju arhivu starih slika da nam pošalju na e-mail: [email protected] Namjera nam je obnoviti sjećanje na dr. Paripovića i vratiti ga Plavu i Plavljanima, jer je on to svojim predanim i humanim radom zaslužio. (Urednik)/



Ostali prilozi:
» UZNEMIRILI SE ČUVARI KORIJENA GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 21. January 2017 16:18
» DOLAZI LI VRIJEME ZA BUĐENJE?
Dr. Zlatko Hadžidedić | 21. January 2017 15:36
» ZUVDIJA I NJEGOŠ
Šemso Agović | 19. January 2017 19:18
» SRPSKI MEDIJSKO-DIPLOMATSKI ATAK NA BOŠNJAKE LUKSEMBURGA
Mr. Muhamed Ćeman | 19. January 2017 15:26
» THANK YOU, AMERICA! - DODIK NIJE VIŠE DODIK!
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 18. January 2017 19:41
» NJEGOŠ NA PORTALU RADIJA PETNJICA
Šemso Agović | 17. January 2017 19:03
» AKO SIJEŠ KAKTUS, NE OČEKUJ GROŽĐE
Avdo Metjahić | 17. January 2017 18:49
» UJEDINIMO SE U ODBRANI BOSNE I HERCEGOVINE
Zijad Bećirević | 16. January 2017 12:50
» KOZMOPOLITSKA DIMENZIJA BOŠNJAŠTVA
Džebrail Bajramović | 12. January 2017 01:39
» ZLOUPOTREBA GORSKOG VIJENCA
Šemso Agović | 11. January 2017 15:44
» UZROCI I POSLJEDICE FRAKCIONAŠKOG DJELOVANJA MEĐU MUSLIMANIMA
Mirsad Mahmutović | 11. January 2017 02:13
» SRPSKA, MOSTARSKO-BANJALUČKA, PARADIGMA?
Mr. Milan Jovičić | 11. January 2017 00:23
» NA FESTIVALU GENOCIDA SOTONSKI ATENTAT NA ISTINU
Elmedina Muftić | 10. January 2017 00:24
» VRAĆA LI 9. JANUAR EVROPU U SREDNJI VIJEK?
Muhamed Fazlagić | 09. January 2017 02:31
Ostali prilozi istog autora:
» KRVNICA
07. January 2017 18:26
» UTULJENO OGNJIŠTE
19. October 2016 17:16
» BAJRAMSKI NASIHAT
08. September 2016 19:23
» SVATOVI ZELENI
11. July 2016 02:31
» DANAS, PLAČEŠ LI, TUGO
08. July 2016 15:16
» REFIKIN PRKOS
03. March 2016 17:19
» POKIDANE OJICE
22. February 2016 21:41
» SOFRA
15. March 2015 13:26
» PISAK IZ KRVI
09. January 2015 01:13
» ŠTO ŠUTE LJUDI?
21. November 2014 14:21
» U BRISELU SRCE SREBRENICE
25. July 2014 18:09
» NADOŠLA ZEMLJA
05. June 2014 01:05
» NE DAJ SE, SARAJEVO!
08. April 2014 13:43
» KAD ZAPLAČU LJUBIČICE
03. April 2014 02:33
» ODLETJELA PTIČICA
26. February 2014 01:28
» TO JE MOJA BOSNA
12. December 2013 16:28
» TOMAŠICE KUKAVICE
17. November 2013 19:36
» AIŠINA SUZA
22. October 2013 15:11
» DR. KEMAL, VITEZ HIPOKRATOV
03. September 2013 21:08