Elmedina MUFTIĆ: Ko može da osjeća slast pobjede ili gorčinu poraza, a da je Bošnjak u zemlji u kojoj je 48% glasova dobio čovjek koji je, javno, za skupštinskom govornicom izjavio: "Ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu muslimana!" Ko može da se raduje ili tuguje, a živi u najnerazvijenijem dijelu Srbije. Kome je do toga da prijeti bratu Bošnjaku hapšenjem, a sam se kiti perjem politike koja je zasnovana na ideji zločina i čije su vođe do jučer bile sljedbenici Šešelja - ratnog zločinca, što ne znači da i sada nisu, mogu oni promijeniti priču, al` ih rukopis odaje.

Dok nekom ne smrkne drugom ne svane...
Poslije izbora u Srbiji ne vidim kome je u Bošnjaka svanulo, a kome se smrklo. Jedni slave, drugi prijete, treći najavljuju da idu dalje. A svima isto. Crna kapa zli biljezi. Bošnjak je Bošnjak. Srbija je Srbija. Vučić je Vučić. I tako redom. Pa se pitam kome je u ovakvim društvenim prilikama do veselja, taman i kad je pobjeda u pitanju? Jer koja je odgovornost i kakva je situacije nikome se ne piše dobro. Ko može da osjeća slast pobjede ili gorčinu poraza, a da je Bošnjak u zemlji u kojoj je 48% glasova dobio čovjek koji je, javno, za skupštinskom govornicom izjavio: "Ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu muslimana!" Ko može da se raduje ili tuguje, a živi u najnerazvijenijem dijelu Srbije. Kome je do toga da prijeti bratu Bošnjaku hapšenjem, a sam se kiti perjem politike koja je zasnovana na ideji zločina i čije su vođe do jučer bile sljedbenici Šešelja - ratnog zločinca, što ne znači da i sada nisu, mogu oni promijeniti priču, al` ih rukopis odaje. Čemu tolika euforija? Zar ne bismo trebali biti tužni jer nismo jedinstveni, možda smo mogli imati 10 umjesto 3 poslanika u Skupštini Srbije. Trebalo bi da nam je žao. Jer se smrklo svima... Svanulo je slabo kome...

Ono što svakog razumom obdarenog Bošnjaka treba da brine je naša razjedinjenost, ustitnjavanje. Kad god se mi usitnjavamo drugi se ukrupnjuju. I uvijek mi platimo ceh. Slodoba mišljenja je preduslov slobodi čovjeka, ali to ne znači da zbog ne slaganja mišljenja moramo biti jedni drugima neprijatelji. Zar nije moguće da Bošnjak razmišlja i živi na principu; "Ja se ne slažem niti s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš." Zar Bošnjak mora Bošnjaku biti vuk? Šta je to u nama, kakva je to greška u našoj genetici, kad nam dušmani koji su učestvovali u genocide nad našim narodom postaju bliži od jednih drugima? Naša najveća pobjeda bi bila naše jedinstvo. Naša spremnost da jedni drugima oprostimo i pružimo ruku pomirenja. U oprostu se ogleda veličina čovjeka. U spremnosti da zbog dobrobiti zajednice nekad i prešutimo i ako znamo da smo u pravu. Pobjeda nije u broju ruku u Skupštini, niti je poraz u ne prelasku cenzusa. Pobjeda i poraz je nama. Našim nijjetovima, našim idejama, našem zalaganju i našoj spremnosti da prvi napravimo korak ka pomirenju i jedinstvu naroda. Sve dok ne bude tako. Pobjednik ne postoji. Svi smo gubitnici, i to ne samo na izborima, nego u životu. Gubitnici smo i na Dunjaluku i na Ahiretu. Gubitnici smo jer ne znamo šta je pobjeda. Pobijedimo sebe i svoj egoizam, onda ćemo da pobijedimo i mnogobrojnije protivnike...

Novi srpski Europejac ili stari srpski genocidni vuk u Vučićevoj koži