Nedžad ĆEMAN: Dokaz da pacijenti te vrste ne žive u realnom vremenu je i neka ''srpska snaga'' u koji je ubjeđen da samo to Srbi imaju, bijeda i jad reći će realisti, ali kao da nismo bili svjedoci da je nedavno on lično potpisao kapitulaciju ''srpskog svetog Kosova i Metohije'' i lično u Briselu predao ''kolijevku nebeskog naroda'' premijeru nezavisne države Republike Kosovo. Kad dublje razmislimo i nije baš za čuđenje, rastao je on na mitovima, poraz na Kosovu Polju (1389) proslavljao kao pobjedu na Gazimestanu 1989. Guslao Njegoševe genocidne epove iz Gorskog vijenca i napajao dušu na izvoru zla. Klasičan primjer poremećaja vrijednosti.

Umišljena sićušna, arogantna kreacija i propast srpske politike zvana Ivica Dačić, prizivajući fantome prošlosti i sa sjetom se prisjećajući na svog duhovnog oca, ratnog zločinca i u svijetu poznatijeg Balkanskog kasapina Slobodana Miloševića, je na predizbornoj konvenciji koalicije koju čine Socijalistička partija Srbije, Partija unije penzionera Srbije i Jedinstvena Srbija, pokazao da Srbija i dalje u civilizacijskom kolapsu, da se i dalje gaji i obnavlja mržnja prema svima koji žive i okružuju tu nesretnu i prokletu zemlju što se zove Srbija, a sudbina im nije bila "naklonjena" i pusti snovi o nebeskom narodu, davno propali. Dobar poznavalac srpske čudi je rekao: "U svakom narodu ima korova, ali se u Srbiji taj korov zaljeva", da je tačna ova misao potvrđuje i Dačićeva izjava i njegova nesposobnost da se odrekne mračnjaštva politike koja je krajem prošlog vijeka sijala smrt na prostoru bivše Jugoslavije.

Pokazao je Ivica Dačić da je teško živjeti s maskom, maska mora pasti, ne može velikonacionalista i šovinista, čovjek koji je nasljednik zločinačke genocidne politike glumiti liberala i političara srednjeg puta, protagonistu tzv. evropske Srbije. Dačić je pokazao da je mržnja duševna hrana srpske nacije, a u svome hiru priznao još jednom da su on i njegove pristalice planirali, naredili i počinili genocid nad Bošnjacima, ali i Hrvatima i Albancima. Ali da se ni trunke toga ne stidi ''upozorio'' je Albance i ''muslimane'' da se ne igraju sa genocidnom tvorevinom, baš onako luđački kao što je to i Karadžić 1992. prijetio u bosanskohercegovačkom parlamentu da će ''muslimanski narod nestati''. Dokaz da pacijenti te vrste ne žive u realnom vremenu je i neka ''srpska snaga'' u

Milošević se rodi: Dačićeve prijetnje ratom

koji je ubjeđen da samo to Srbi imaju, bijeda i jad reći će realisti, ali kao da nismo bili svjedoci da je nedavno on lično potpisao kapitulaciju ''srpskog svetog Kosova i Metohije'' i lično u Briselu predao ''kolijevku nebeskog naroda'' premijeru nezavisne države Republike Kosovo. Kad dublje razmislimo i nije baš za čuđenje, rastao je on na mitovima, poraz na Kosovu Polju (1389) proslavljao kao pobjedu na Gazimestanu 1989. Guslao Njegoševe genocidne epove iz Gorskog vijenca i napajao dušu na izvoru zla. Klasičan primjer poremećaja vrijednosti. Kod njega je obrnut sistem rasuđivanja, što je dobro za njega je loše za normalnog insana. Riječ mir, ljubav i humanost ne postoje u Dačićevom vokabularu. Mržnja ovog Miloševićevog kepeca je osnovna emocija. Samo historijski gubitnici u sebi imaju toliko mržnje i naboja prema svojim komšijama. Dijalog je nepoznata imenica, jedino kada je na koljenima. Sila mu je sredstvo komunikacije. Zaboravio je da takva politika više ne prolazi. Da su mu braća po mržnji sad u Hagu i tamo polažu račune za svoja genocidna (ne)djela. Da je takvima kao što je on davno otkucao politički sat i da je on lično svojom fašističkom retorikom sazrio za optuženičku klupu, to nam je pokazao u svom rušilačkom hiru pred zaluđenom masom srpskih neofašista.

A, ako već hoće da prijeti, ''mali Slobo'' treba da bude svjestan da se na silu odgovara silom, da one nekadašnje naivne komšije ne vjeruju više u JNA i četničke šajkače ta vremena su prošla. I da u najskorijoj budućnosti može od vjekovima sanjane a nikad nedosanjane "Velike Srbije" realno da ima samo “Beogradski pašaluk”, pa da bude tražili ste gledajte.

Nego Bošnjaci, s obje strane Drine, svjestni su istrebljivačke genocidne politike koja im se nekoliko stoljeća servirá sa Terazija. Više nema igre. Zato sudbinu moraju uzeti u svoje ruke, kako u Bosni i Hercegovini tako i u Sandžaku. U BiH se trebaju pripremiti za predostojeće izbore i izabrati svoje predstavnike koji radi vlastitih interesa neće prodati narod i državu. Dok u Sandžaku su izbori za desetak dana, na kojima trebamo izaberiti nove snage. One političke snage koje će dostojanstveno predstavljati Sandžak i sve narode u njemu. Nedajte glas onima koji su na vlasti više od dvadeset godina i koji su promijenili sve kape. Koji su trgovinom sa Koštunicom, Tadićem, Dačićem i dačićima svoj narod doveli na rubu propasti.

Sada kada je primjetno da im narod sprema izbornu “čistku”, javno uklanjaju zastave i prijete ubistvima političkim neistomišljenicima, dok srbijanska policija to mirno posmatra čekajući da se opet prolije nedužna krv Bošnjaka.

Zbog takvih, i posebno zbog Dačićevih prijetnji naš izbor u BiH i Sandžaku trebaju biti novi i pošteni ljudi koji će se časno boriti za svoj bošnjački narod, za državu Bosnu i Hercegovinu i Sandžak!