Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
ICTY analiza
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Kolumne

Uz Dan nezavisnosti domovine BiH
22 GODINE: OD REFERENDUMA DO NEZAVISNOSTI RBIH
Autor: Mehmed Meša Delić
Objavljeno: 28. February 2014. 02:02:02
Mehmed Meša DELIĆ:
Bosna i Hercegovina je prošla i još prolazi težak put od referenduma o nezavisnosti 1992. godine, ali izazovi s kojima je suočena danas nisu nimalo lakši, naprotiv, puno su teži.

Bosna i Hercegovina 1. marta ove 20014. godine, obilježava 22. godišnjicu nezavisnosti. Tog dana 1992. godine, od 64% građana Bosne i Hercegovine koji su se odazvali referendumu o nezavisnosti Bosne i Hercegovine, 99,44% glasalo je „ZA“ .

Referendumsko pitanje je glasilo:
„Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana,, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?
Referendum o nezavisnosti, održan 29. februara i 1. marta 1992. godine, s jedne strane značio je potvrdu opredjeljenja većine građana prema budućnosti Bosne i Hercegovine. No, referendum je bio i uvod u trogodišnji krvavi rat, sa izvršenim genocidom, agresiju koja je odnijela više od stotinu hiljada žrtava, dok je više od milion građana Bosne i Hercegovine protjerano s ognjišta. Rat je ostavio trajne posljedice po stanovništvo, infrastrukturu i ekonomiju Bosne i Hercegovine koja se nije opravila sve do današnjih dana.

Do današnjih dana se stavovi u dva bosanskohercegovačka entiteta, (blentiteta), Federacije Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj, u vezi sa obilježavanjem ovog dana nisu (pri)bližili. Tako će i ovaj 1. mart u Federaciji BiH biti obilježen (ne)radno, dok će u Republici Srpskoj to biti uobičajen radni dan, popunjen sa puno priča, diskusija, negiranja...

Ukaz o proglašenju zakona kojim se 1. mart proglašava Danom nezavisnosti Bosne i Hercegovine i državnim praznikom potpisao je predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović 6. marta 1995. godine, neposredno nakon okončanja krvave agresije i tačno tri godine nakon što je Republička izborna komisija Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine potvrdila rezultate referenduma o određivanju statusa Bosne i Hercegovine.

Predhodno je Zakon o 1. martu donijela Skupština RBiH, 28. februara 1995. godine. No, na osnovu ovog akta, danas se Dan nezavisnosti obilježava samo na dijelu teritorije BiH, odnosno u Federaciji BiH.

Odluka o održavanju referenduma o nezavisnosti u Skupštini SRBiH donijeta je u vrijeme disolucije bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), kada su bivše jugoslovenske republike Slovenija i Hrvatska već proglasile nezavisnost. Bilo je to vrijeme intenzivnih, ali uglavnom neuspješnih razgovora šest predsjednika predsjedništva jugoslovenskih republika o iznalaženju izlaza iz jugoslovenske krize.

Bilo je to vrijeme kada su ratna dešavanja iz Hrvatske već prelila u Bosnu i Hercegovinu napadom Jugoslovenske narodne armije (JNA), u septembru 1991. godine na selo Ravno u jugoistočnoj Hercegovini.

Od pomenute JNA, će ubrzo postati četnička, a mjesto Ravno kao simbol četničkih namjera, sve da bude ravno sa zemljom.

Unutar Bosne i Hercegovine to je bilo vrijeme formiranja paralelnih struktura vlasti. Pod vodstvom tadašnje Srpske demokratske stranke (SDS), na Palama, nedaleko od Sarajeva, 24. oktobra 1991. godine formirana je tzv. Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini koja je 9. januara 1992. godine usvojila Deklaraciju o proglašenju tzv. Srpske Republike Bosne i Hercegovine (čije ime je u augustu 1992. godine promijenjeno u Republika Srpska). U Grudama je 18. novembra 1991. godine proglašena tzv. Hrvatska zajednica Herceg – Bosna.

O sudbini republika bivše Jugoslavije, pa i Bosne i Hercegovine, intenzivno se razgovaralo i na međunarodnom planu. U holandskom gradu Den Haagu je 5. novembra 1991. godine održana Konferencija o Jugoslaviji nakon koje je Arbitražna komisija Konferencije donijela ocjenu kako se radi o disoluciji zemlje. U praksi je to značilo da SFRJ više nema pravni identitet na međunarodnom planu.
Evropska zajednica je 16. decembra 1991. godine usvojila Deklaraciju o Jugoslaviji kojom su pozvane jugoslovenske republike da do 23. decembra apliciraju za status nezavisnih država. Predsjedništvo SRBiH je tri dana pred istek tog roka, bez glasova srpskih članova, donijela odluku o podnošenju zahtjeva za priznavanje SRBiH kao nezavisne države.

Međutim, izvještaj Arbitražne komisije Konferencije o Jugoslaviji, kojom je presjedavao Robert Badinter, uslovio je međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine provođenjem općeg referenduma o nezavisnosti pod međunarodnom kontrolom.

Vođena uvjetom Arbitražne komisije, Skupština SRBiH je na burnoj i teškoj sjednici sa puno prijetnji 25. januara 1992. godine donijela odluku o raspisivanju referenduma o statusu Bosne i Hercegovine. Istovremeno, Skupština SRBiH donijela je odluku o povlačenju predstavnika SRBiH iz svih saveznih državnih organa i organizacija SFRJ.

Mnogi se sjećaju te teške i burne sjednice, rasprave i prijetnji, a koje su Srbi u djelo pretvorili. Za skupštinsku odluku o referendumu glasali su predstavnici Bošnjaka i Hrvata, dok nije dobila podršku većine predstavnika srpskog naroda, koji su prije glasanja, na prijedlog Srpske demokratske stranke (SDS), koju je predvodio današnji haški optuženik Radovan Karadžić, napustili skupštinsko zasjedanje. Odluka je donesena nedugo nakon otvorene prijetnje koju je pred očima cijele bosanskohercegovačke, ali i svjetske javnosti, (bio je direktan prenos), Radovan Karadžić uputio muslimanskom narodu.


Da li je Bosna i Hercegovina zaista nezavisna? (Ilustracija: Šukrija Meholjić)


„Ovo nije dobro što vi radite. Ovo je put na koji vi želite da izvedete Bosnu i Hercegovinu, ista ona autostrada pakla i stradanja kojom su prošle Slovenija i Hrvatska. Nemojte da mislite da nećete dovesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod, možda, u nestanak. Muslimanski narod ne može da se odbrani, ako bude rat ovdje“, poručio je Karadžić sa skupštinske govornice 15. oktobra 1991. godine prilikom donošenja Akta o reafirmaciji suverenosti Republike Bosne i Hercegovine koji je predhodio odluci o referendumu.

Na Karadžićevu izjavu odmah je reagirao Alija Izetbegović, predsjednik Predsjedništva RBiH.
„Njegov (Karadžićev, op.a.) način izlaganja, njegove poruke možda na najbolji način objašnjavaju zašto mi možda više i nećemo da ostanemo u Jugoslaviji... Njegov način izlaganja, njegove poruke možda najbolje objašnjavaju zašto i drugi neće da ostanu u toj Jugoslaviji. Takvu Jugoslaviju kakvu hoće gospodin Karadžić neće više niko. Neće, možda, niko više osim srpskog naroda. Takvu Jugoslaviju su u očima jugoslavenskih naroda, Slovenaca, Hrvata, Makedonaca, Albanaca, Mađara, Muslimana... Jednostavno omrzli, kao i u očima Evrope i svijeta. Takvi način kako to Karadžić radi“, istakao je Izetbegović.
Prema odluci Skupštine SRBiH, referendum je provela Republička izborna komisija i općinske izborne komisije.
Tadašnji SDS je učinio sve kako bi onemogućio građane srpske nacionalnosti da učestvuju u referendumu. Pristalice SDS-a su se žestoko suprostavljali referendumu, a mnogi od njih su već dobro naoružani. Postavljene su zapreke na cestama kako bi se onemogućilo dostavljanje referendumskog materijala.

Noć uoči referenduma iz Travnika je došla uznemirujuća vijest da su srpski ekstremisti na Komaru postavili barikade i ubili dvojicu ljudi. Kako su izvjestili mediji, na barikadi su bili „srpski teritorijalci, pripadnici JNA i četnika“.



No, ipak, na referendum su izašli građani srpske nacionalnosti koji su živjeli uglavnom u većim gradovima. Prema novinskim izvještajima, prvog dana referenduma Srbi iz Jajca su izašli na glasanje u naseljima Bare, Volijak i Pijavica... Navodi se da su u Tuzli glasali građani svih nacionalnosti... Drugi dan referenduma počeo je u opuštenijoj atmosferi jer je stigla vijest da su noć prije sklonjene barikade na Komaru.

Miro Lazović, jedan od osnivača Foruma parlamentaraca BiH 1990. godine, u vrijeme referenduma poslanik u Skupštini SRBiH, bio je među srpskim predstavnicima koji su podržali odluku o održavanju referenduma. Nakon toga, i on i njegova porodica bili su izloženi direktnim prijetnjama. Ipak, Lazović koji je sve vrijeme opsade ostao u Sarajevu, smatra da će „1. mart ostati jedna od najsvjetlijih tačaka u historiji BiH“.

Tog dana, prije zatvaranja glasačkih mjesta, Alija Izetbegović je na konferenciji za novinare izjavio:
„Mislim da možemo da kažemo da smo ne samo suverena i nezavisna država, nego i međunarodno priznata država“.
Ali, samo nekoliko sati nakon te izjave, nove slike glavnog grada BiH su šokirale svijet. Naime, u predvečerje 1. marta na Baščaršiji, kod Stare pravoslavne crkve, ubijen je srpski svat Nikola Gardović. To je bio povod da u organizaciji tadašnjeg SDS-a tokom noći budu dignute barikade na svim važnijim raskrsnicama u Sarajevu.

Narednog dana Sarajevo je osvanulo potpuno blokirano. Krizni štab SDS-a objavio je zahtjev da se obustave sve aktivnosti na priznanju suverene i nezavisne BiH. Dnevni list „Oslobođenje“ osvanuo je s naslovnicom na kojoj je pisalo: „Barikade protiv Sarajeva“.
No, bosanskohercegovačke patriote su se brzo organizirale i odgovorile na barikade. Sa Dobrinje je ka centru grada krenula povorka ljudi pred kojom su se maskirali ekstremisti s barikada počeli povlačiti...

Šestog marta 1992. godine republička izborna komisija je proglasila rezultate referenduma.
„Na osnovu člana 28. Tačke 6. Zakona o referendumu („Službeni list SRBiH“, br. 29/77 i 24/91), Republička izborna komisija na sjednici održanoj 6. marta 1992. godine, utvrdila je rezultate Republičkog referenduma za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine koji je održan 29. februara i 1. marta 1992. godine i iste objavljujem:

Od ukupnog broja glasača 3.253.847, na republički referendum za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine izašlo je i glasalo 2.073.568 građana sa pravom glasa ili 64,31% i to prema izvodima iz opštih biračkih spiskova 1.989.786 i na osnovu potvrda o upisu u opšti birački spisak 83.535. glasača. Važeđih glasačkih listića bilo je 2.067.969 ili 64,14%, dok je „PROTIV“ glasalo 6.037 ili 0,29%, a nevazećih glasačkih listića bilo je 5.227 ili 0,25%.


Dakle,, od ukupnog broja (2.073.568) građana koji su glasali na republičkom referendumu za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine 29. februara i 1. marta 1992. godine, za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive izjasnilo se 2.061.932. građanina ili 99,44% („Službeni list RBiH, br. 7; 27. mart 1992.“).

Ovi rezultati su omogućili međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine kao nezavisne države. Zemlje članice Evropske zajednice priznale su Bosnu i Hercegovinu 6. aprila 1992. godine. Sjedinjene Američke Države priznale Bosnu i Hercegovinu dan kasnije, 7. aprila.

Bosna i Hercegovina je 22. maja 1992. godine primljena u punopravno članstvo Ujedinjenih naroda.
No, već prvih dan bosanskohercegovačke nezavisnosti agresorske snage pod direktnom komandom Slobodana Miloševića, a koji je vladao uz pomoć optuženika za genocid Radovana Karadžića i Ratka Mladića u tadašnjoj takozvanoj Republici Srpskoj, započele su napade na Sarajevo i BiH.
Pakao sa kojim je Kradžić prijetio bosanskoj državi i Muslimanima okončat će se tek potpisivanjem Dejtonskog mirovnog (ne)sporazuma 14. decembra 1995. godine u Parizu.

Mirovnim (ne)sporazumom potvrđene su međunarodno priznate granice, suverenitet i teritorijalni integritet države Bosne i Hercegovine. No, priznato je i njeno unutrašnje teritorijalno ustrojstvo, odnosno podjela na dva entiteta (blentiteta) – Federacija Bosne i Hercegovine (51% teritorija) i Republiku Srpsku (49%).

Alija Izetbegović možda je najbolje opisao postignuti (ne)sporazum kojim je okončan trogodišnji krvavi rat i agresija na Bosnu i Hercegovinu.
„U svijetu kakav je i sa ljudima kakvi jesu, nije se moglo više postići“, kazao je Izetbegović neposredno nakon potpisivanja Dejtonskog (ne)sporazuma.

Dejtonski mirovni (ne)sporazum i Ustav Bosne i Hercegovine, koji je donesen kao njegov sastavni dio, na snazi su do danas sa svim svojim manjkavostima. Za Bosnu i Hercegovinu manjkavost, a za njene dušmane i previše od koje se neći nikada odmaknuti, jer i zašto bi, kada su kao na tanjiru dobili pola BiH (č)etnički očišćene.

Poznato je da je u posljednjih dvadesetak godina bilo i „pozitivnih“ iskoraka u namjeri da se poprave nedostaci dejtonskog Ustava. Zato srpski političari i govore o Ustavu Dejtona, a ne Ustavu Bosne i Hercegovine. I odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o konstitutivnosti tri naroda – Bošnjaka, Hrvata, i Srba, na cijeloj (polovici) teritorije Bosne i Hercegovine.

Odluka je provedena na način da su izmjenjeni entitetski ustavi u smislu uvođenja jednakopravnosti tri naroda u organima zakonodavne, izvršne i sudske vlasti.

Formirano je državno Ministarstvo odbrane i Oružane snage BiH koje su danas na takvom nivou obučenosti i kapacitiranosti da učestvuju u međunarodnim mirovnim misijama pod vodstvom NATO saveza.
Međutim, iako su njene vlasti i građani odavno izrazili opredjeljenje, u čemu je značajno pomogla i međunarodna zajednica, o pristupanju BiH Evropskoj uniji, zemlja posljednjih nekoliko godina uglavnom stagnira u ispunjavanju uvijeta na putu ka članstvu u Evropskoj uniji.

Vlasti nisu provele ni političku odluku o upisu vojne imovine na državu, kojom bi bio otkočen godinama blokirani put ka članstvu u NATO-u, odnosno dobijanje Akcionogog plana za članstvo.
Od 2009. godine, kada je Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu donio presudu u predmetu Sejdić – Finci protiv BiH i ona postala jedan od uvjeta za dalje napredovanje ka članstvu u EU-u, nije učinjen napredak u provođenju te odluke. Naime, implementacija presude u najkraćem znači izmjene Ustava Bosne i Hercegovine kojima bi se izjednačili svi građani Bosne i Hercegovine prilikom kandidiranja za člana Predsjedništva BiH i u Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH i to postalo pravo svih, a ne samo pripadnika tri konstitutivna naroda (Bošnjaci, Hrvati, Srbi) u BiH.
Bosna i Hercegovina je država koja nema državno ministarstvo zdravstva, poljoprivrede,, rada i socijalne zaštite. Njeni građani koji su zdravstveno osigurani u Sarajevu, ne mogu to osiguranje koristiti za liječenje u stotinjak kilometara udaljenoj Tuzli ili Mostaru i obrnuto. Dok recimo građani Njemačke sa svojom osiguravajućom karticom mogu u bilo kojoj zemlji Evropske unije da se liječe, odnosno posjete ljekara. Isto je i sa penzijama. Penzioneri u Banja Luci ne primaju istu najnižu ili najvišu penziju kao penzioneri Sarajeva.

Bosna i Hercegovina što je više nezavisna sve je sporija. Umjesto da izvrši popis stanovništva kada se to u cijelom svijetu praktikuje, a to je uradila u oktobru 2013. godine umjesto 2011. godine. Iz nekih (ne)poznatih razloga rezultati popisa iz 2013. godine će biti kasnije objavljeni, a prema međunarodnim procjenama iz 2011. godine u BiH živi oko 3,8 miliona stanovnika.

Ova međunarodna procjena je približna rezultatu popisa iz oktobra 2013. godine. Agencija za statistiku BiH, koja je u oktobru 2013. godine provela popis i obrađuje prikupljene podatke, još nije službeno objavila informacije o etničkoj strukturi osim općeg podatka da je popisano 3.791.622 stanovnika.

Manje je svih, a posebno Hrvata. No, barem zasad, niti jedan narod nema apsolutnu većinu, 50% plus jedan stanovnik. Bošnjaci su blizu, njih u BiH ima 48,4%. Udjel Srba se također povećao i čine skoro trećinu bosanskohercegovačkog stanovništva, dok se tek svaki sedmi stanovnik izjasnio kao Hrvat, a svaki 23. ne pripada niti jednom od tri konstitutivna naroda.

Posmatrano po entitetima, Bošnjaci su „osigurali“ dvotrećinsku većinu u Federaciji BiH, gdje ih živi 1,6 miliona, ili 60%. Hrvata je nešto manje od pola miliona, 495.000 ili 20,9% te 95.000 ili 4% Srba, a 6% čine pripadnici manjinskih etničkih skupina.

U Republici Srpskoj udio Srba u ukupnom broju stanovnika je 1,1 milijun ili čak 83,2%, Bošnjaka je 175.000 ili 13,2%, dok je Hrvata svega 33.000 ili 2,5%, a ostalih 1,1%.
Zanimljivo je stanje u Distriktu Brčko gdje Srbi također čine većinu stanovništva s udjelom od 43%, Bošnjaka i Hrvata odprilike podjednako, sudjeluju s po 26,9%, ranije je bilo više Hrvata, a ostalih je 3,2%.

Od tog broja, prema domaćim statistikama, radilo je oko 700.000 Bosanaca i Hercegovaca., dok je oko 550.000 njih nezaposleno, približno toliki je i broj penzionera. Bosna i Hercegovina, koja muku muči s budžetskim deficitima svih nivoa vlasti, još ne nalazi način da osigura nova radna mjesta i zaustavi rast stope nezaposlenosti.

I u posljednjim općim izborima u oktobru 2010. godine potrošila je veći dio vremena na formiranje parlamentarne većine i izvršne vlasti, a evo novi su izbori na pragu, a ništa nije urađeno u bilo kojoj važnoj državnoj oblasti. U BiH nakon izbora odmah nastupa predizborna kampanja. Možda trenutna okupljanja i demonstracije u Federaciji BiH, a uskoru i u RS, možda će nešto promijeniti.
Dvadesetdvije godine nakon referenduma o nezavisnosti BiH, politički sljedbenici onih koji su se protivili referendumu i dalje ne odustaju od zapaljive retorike koja poziva na podjele zemlje i teritorijalnom preustroju i daljoj decentralizaciji.

No, za razliku od vremena u kojem je organiziran referendum o nezavisnosti, danas oni koji govore o podjelama više nemaju podršku bosanskohercegovačkih susjeda sa istoka i sa zapada. Poruke političkog establišmenta i Srbije i Hrvatske odavno su jasne – BiH je suverena i nezavisna država u granicama potvrđenim Dejtonskim mirovnim (ne)sporazumom.

Prvi mart 1992. godine, bio to državni praznik ili se nekad u budućnosti utvrdilo da će kao dan nezavisnosti obilježavati neki drugi važan datum iz historije BiH, ostaje historijska činjenica, fakat, dan kad se većina stanovništva BiH izjasnila da želi živjeti u suverenoj, nezavisnoj BiH, državi ravnopravnih građana i naroda.



Ostali prilozi:
» KOSTAJNIČKA NOĆ UŽASA
Ferhat Korajac | 15. February 2019 17:23
» PSIHIČKI GENOCID
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 13. February 2019 15:48
» KOLORITNA DUGA, NAŠIH ZABLUDA!
Mr. Milan Jovičić | 13. February 2019 14:00
» KAD GA MILJENKO JERGOVIĆ UPRSKA
Šemso Agović | 11. February 2019 19:51
» SRPSKI I SVJETSKI REVIZIONISTIČKI HOHŠTAPLERI
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 11. February 2019 19:12
» RAZNORAZNE VIBRACIJE SA SVRHOM DOBIJANJA INFORMACIJE
Ajša Čišija | 11. February 2019 17:44
» RAZMISLI, ČOVJEČE!
Mehmed Meša Delić | 11. February 2019 17:02
» NAZIV ENTITETA REPUBLIKA SRPSKA JE NEODRŽIV
Prof. dr. Jusuf Mulić | 10. February 2019 15:26
» BOŠNJAČKA BORBA ZA IME, DOMOVINU I DOSTOJANSTVO
Akademik dr. Suad Kurtćehajić | 10. February 2019 00:36
» INZKO, ODLAZI SA POZICIJE VISOKOG PREDSTAVNIKA U BIH!
Džebrail Bajramović | 09. February 2019 20:25
» OD RAIFA DO VIZNIH BARIJERA: OD BOSNE S LJUBAVLJU KOSOVARIMA
Dr. Muljaim Kaćka | 08. February 2019 18:58
» TRADICIJE, JEZIK I UMJETNOST
Mustafa Kahramanyol, prof. dr. emeritus | 06. February 2019 21:42
» MAKEDONIJA U NATO: ZORAN ZAEV JE PARADIGMA VELIKOG DRŽAVNIKA
Dženis Šaćirović | 06. February 2019 17:30
» SELMA, NE NAGINJI SE KROZ PENDŽER!
Mr. Milan Jovičić | 06. February 2019 17:14
» CRNA GORA U PARADOKSU RAZUMNOG KRIMINALIZOVANJA SVIJESTI
Hazbija Kalač | 05. February 2019 17:14
» PRINCIPI LJUDSKOG BRATSTVA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 04. February 2019 20:25
» RUSIFIKACIJA UKRAJINE KULTURNI I IDENTITETSKI GENOCID
Božidar Proročić | 04. February 2019 16:55
» BANKARSKI FENOMEN
Hazbija Kalač | 01. February 2019 02:36
» POSLIJE BOJA KOPLJEM U TRNJE
Ajša Čišija | 31. January 2019 20:54
Ostali prilozi istog autora:
» RAZMISLI, ČOVJEČE!
11. February 2019 17:02
» ŽIVOT I OBIČAJI MUSLIMANA
02. January 2019 17:11
» KURBAN TREBA BITI LIJEP
09. August 2018 20:43
» S E V D A L I N K A
18. June 2018 18:07
» BOSANSKO BURE BARUTA
22. December 2017 01:27
» SUZE I NIšANI
10. July 2017 21:26
» „STEĆAK SREBRENICA“
04. July 2017 03:34
» DJECA BOSNE U OLUJI GENOCIDA
13. March 2017 00:04
» SARAJEVSKI NIŠANI
06. April 2016 14:43
» TRADICIONALNI ISLAM
22. February 2016 01:01