Muftija dr. GRABUS: I u najtežim trenucima moramo sačuvati svoje dostojanstvo, učiti se kako međusobno raditi i poštovati se pa i kada se ne slažemo u nekim stvarima. Samo tako civilizirani narodi mogu opstati. To je razlika između civilizacije i necivilizacije, između kulture i nekulture. Mi ne smijemo sebi dozvoliti da grupa neodgovornih ljudi može upravljati našim životima. Mi ovdje ne pravdamo ničije postupke niti političare. Ali mi moramo dići svoj glas kao civilizirani ljudi, kao odgovorni ljudi, kao ljudi koji svoju vjeru poštuju i zasnivaju na jasnim propisima da nasilje nije put rješavanja opravdanih zahtjeva.

U subotu, 8. februara 2014. godine, muftija dr. Nedžad Grabus sa saradnicima zamjenikom Ibrahimom Malanovićem i sekretarom Nevzetom Porićem učestvovao je na svečanosti povodom 20. godišnjice Džemata Nur u Linzu (Austrija).

Džemat Nur u Linzu započeo je u februaru 2011.godine, graditi džamiju u centru grada. Trenutno se izvode završni radovi i, ako Bog da, nakon mjesec dana džamija u Linzu će služiti svojoj namjeni gdje će se mnogobrojni muslimani okupljati radi ibadeta i obavljanja vjerskih dužnosti. Delegacija IZ Slovenije na čelu sa muftijom Grabusom obišla je sa domaćinom Rasim ef. Zahirovićem novosagrađenu džamiju i uvjerila se da se radi o prekrasnom zdanju koje će krasiti centar četvrtog grada po veličini u Austriji - Linza.

Na samoj svečanosti okupilo se blizu dvije hiljade ljudi koji su imali priliku čuti izlaganje imama Rasima ef. Zahirovića, zatim predsjednika izvršnog odbora g. Elvisa Mutapdžije, zamjenika gradonačelnika Linza i drugih. U dijelu programa predviđenom za ilahije i kaside sudjelovali su polaznici mekteba iz Linza i hor "Hazreti Hamza" iz Sarajeva.

Muftija dr. Nedžad Grabus bio je glavni gost, a ujedno i predavač na samoj svečanosti. Između ostalog muftija Grabus je kazao: “Meni je zadovoljstvo da sam večeras među vama. Danas smo imali priliku boraviti u vašem džematu. Vidjeli smo kako je džemat organiziran.Vidjeli smo kako je vaš imam sistematiziran u radu. To može biti pouka svima nama. Zato čestitam vama i vašem imamu Rasimu ef. Zahiroviću. Allah mubarek olsun 20. godišnjica džemata.

Mi smo kao muslimani i Evropljani, bitno određeni životom u našoj domovini sa dva naroda, jedni su pravoslavni, a drugi su katolici. I obilježeni smo dvjema civilizacijama. Jedna je Osmansko carstvo od kojeg smo učili vrijednosti islama i s druge strane Austro-Ugarskim carstvom kojemu je 1878. dodjeljen na Berlinskom kongresu mandat upravljanja BiH, i od tada počinje naša evropska putanja. U toj evropskoj putanji mi smo do 1918. godine, bili unutar Austro-Ugarske. Poslije imamo iskustvo Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Imamo iskustvo Kraljevine Jugoslavije, imamo iskustvo SFRJ i imamo sada iskustvo suverene i nezavisne Bosne i Hercegovine. Zašto je nama važno iskustvo Austrije? Zato što je to bio prvi period, odnosno prvo naše susretanje sa evropskom kulturom i civilizacijom. Čitavo 20. stoljeće za nas muslimane je bilo veliki izazov. Kao što vidite, izazov je i danas.

Islam je dio svjetske kulture i civilizacije
Prvu stvar koju želim s vama podijeliti, a koju učimo kako u Linzu tako i u bilo kojem drugom džematu u kojem živimo, u Bosni ili izvan Bosne i Hercegovine, jeste vrijednost sustava na kojem mi razvijamo svoje poslanje i djelovanje. Islam je velika svjetska religija. Islam kao veliki sistem ima puni potencijal da jeste dio svjetske kulture i civilizacije. Unutar tog sustava koji je utemeljen na našoj svetoj knjizi Kur’anu i hadisu Muhammeda, a.s., te praksi koju su razvijali ashabi i tab’ini te kroz povijest naših velikih alima, mi smo naučili šta znači imati etiku i šta znači poštovati susjeda, odnosno čovjeka. I zato polazimo uvijek od ajeta u kojima nas Uzvišeni Allah podučava na koji način izražavamo svoje vjerovanje na ovom svijetu. Kroz riječi Ibrahim, a.s., u jednoj kur’anskoj dovi kaže se slijedeće: ‘Gospodaru, učini ovaj grad sigurnim. Sačuvaj mene i moju djecu, moje potomke od robavanja idolima ili lažnim vrijednostima. Gospodaru, idoli su puno ljudi odveli krivim putem. Ko mene slijedi, on je samnom. A ko mi se suprotstavlja, pa Ti si, uistinu, Milostiv i Praštaš.’ To je naše vjerovanje. Nema prisilnog ulaska u vjeru. Islamski zakon ne dozvoljava da ikoga "prisilimo" da bude musliman. U vjeru se ulazi slobodno i dobrovoljno.

Mi moramo imati crvenu liniju preko koje ne smijemo
Danas, u svijetu u kojem živimo, islamu i muslimanima se često imputira nasilje. Mi moramo imati crvenu liniju preko koje ne smijemo tolerirati stvari. Onaj ko pali naše zgrade, onaj ko pali naše naslijeđe, onaj ko ne razumije da ćemo to morati sutra ponovo plaćati, on je prešao crvenu liniju i mi muslimani ne smijemo nigdje tolerirati nasilje i ne smijemo tolerirati huligane. Zakon se mora poštovati. Svi smo jučer bili tužni. Zato što je dio naše povijesti, našeg naslijeđa, između ostalog arhiva Više islamske teološke škole, spaljeno jučer u Sarajevu. To je kulturna sramota. To je biljeg koji će nas obilježiti i mi moramo o tome govoriti. Sjećam se kada sam radio magistarski rad o poznatom bosansko-hercegovačkom alimu Šejh Juji Mostarcu , odnosno o njegovom tumačenju akaida (vjere), zapamtio sam jedan njegov stih kojeg nikad nisam zaboravio. On je studirao u Istanbulu. Nudili su mu da tamo predaje. Mostarci su ga pozvali da bude muftija u Mostaru. Tada je izrekao slijedeći stih: ‘Vjetar Milostivog puše iz Hercegovine. Da nije ljubavi prema domovini, propale bi slabe zemlje.’

I u najtežim trenucima moramo sačuvati svoje dostojanstvo, učiti se kako međusobno raditi i poštovati se pa i kada se ne slažemo u nekim stvarima. Samo tako civilizirani narodi mogu opstati. To je razlika između civilizacije i necivilizacije, između kulture i nekulture. Mi ne smijemo sebi dozvoliti da grupa neodgovornih ljudi može upravljati našim životima. Mi ovdje ne pravdamo ničije postupke niti političare. Ali mi moramo dići svoj glas kao civilizirani ljudi, kao odgovorni ljudi, kao ljudi koji svoju vjeru poštuju i zasnivaju na jasnim propisima da nasilje nije put rješavanja opravdanih zahtjeva. To su djeca koja su odrastala u teškim uvijetima, ali nema opravdanja ni roditeljima ni djeci da se uništava imovina i kulturno naslijeđe. Kada bismo se tako svi ponašali, onda na ovom svijetu ne bi bilo civilizacije. Tako je prvo određenje naše vjere da je to red, da je to civilizacija i da je to kultura. Ako budemo tako odgajali djecu, onda ima smisla i načina da nas i drugi poštuju na lokalnom i glabalnom nivou.

Imali smo teško 20. stoljeće
Druga poruka koju želim s vama podijeliti jeste da bez obzira koliko promoviramo određene vrijednosti, mi pripadamo određenoj kulturi. Naša kultura bitno je obilježena mjestom rođenja, odgojem, pripadnosti naciji, jezičkoj skupini itd. Mi smo Bošnjaci. Imali smo teško 20. stoljeće. Ne znamo kakvo će biti 21. stoljeće. Mi imamo u Austriji i u Sloveniji tragove da su Bošnjaci davali svoje živote za veliku imperiju Austro-Ugarsku. Zato su im mezarja ostala u Lebringu i Logu pod Mangartom. I u Trstu imamo značajan broj kaburova. U Austriji i u Sloveniji, hvala Bogu, ukopani imaju odgovarajuća obilježja, dok u vojnom groblju u blizini Trsta nemaju adekvatna obilježja. Moramo pokušati riješiti to pitanje.

Drži se pravoga puta
Vi ste ovdje korisni građani. Hadis u kojem se kaže: ‘Najbolji čovjek je onaj koji koristi ljudima,’ jeste smisao našega vjerovanja. Vi koristite ovom društvu i ono to zna prepoznati. Zato ste ovdje cijenjeni. Nekad nas je malo. Vi koji ste pravili džamiju znate da ste nekad bili u manjini. Ima jedan stih Ibn Kajjima el-Dževzija u kojem se kaže: ‘I kad si sam i kad si u manjini drži se ispravnog puta. Nemoj se iznenaditi što je na pravome putu malo tragalaca za istinom. Čuvaj se krivoga puta. I nemoj se obeshrabriti zato što veliki broj ljudi ide krivim putem.' Dakle, i kad si u manjini, drži se pravoga puta. Mi smo na ovome svijetu i svaki dan donosimo odluke. Vi znate da ko se u mladosti ne nauči i ne usvoji vrijednosti vjere, da može teško u starim godinama mijenjati svoja uvjerenja. Zato je džemat srce našega postojanja jer u džematu usvajamo vrijednosti naše vjere.

Nama ne treba govoriti da se integrišemo
Mi smo Bošnjaci i mi smo Evropljani. Nama ne trebaju pričati priče da se moramo integrirati. Potrebno je slušati i od nas na koji način mi razumijemo evropske vrijednosti, jer mi kao evropljani možemo razumjeti i Istok i Zapad. Komforno se osjećamo i na Istoku i na Zapadu. Mi kao evropljani u potpunosti razumijemo kontekst u kojem živimo. Skoro mi neki parlamentarci kažu da su Bošnjaci odlično integrirani. Pa zašto bi se neko integrirao ako je već evropski narod. Da li drugi evropski narodi dobijaju poruke da se integriraju u Evropi? Pa naravno da ne. Dakle, taj stereotip postoji o nama zato što smo muslimani, jer je islam velika i globalna priča, a mi moramo nositi taj teret. Mi jesmo dio Ummeta Muhammeda, a.s, ali pripadamo i svojoj lokalnoj zajednici. Razvijamo svoje vrijednosti i pokazujemo i svoju pripadnost sredini u kojoj živimo. Tako ćemo biti poštovani.

Važnost bosanskog jezika
Da bismo ovdje funkcionirali kao Zajednica imamo izazov kojim jezikom govoriti. Mlada generacija govori njemačkim jezikom. Mi učimo vjeronauku u školi u Austriji na njemačkom jeziku. U mektebu ima sve više pritisaka da se mekteb izvodi na njemačkom jeziku. Neki dan smo imali sastanak u Sarajevu i iz Njemačke dolaze incijative da se uvede mekteb na njemačkom jeziku. Nije problem da mi govorimo dva jezika. Džamija i mekteb ostaju mjesto gdje mi možemo ovu vrstu islamske kulture očuvati. Hoćemo li da nam djeca sutra ne mogu razumjeti mevlud Safvet-bega Bašagića ili Rešada Kadića? To su najljepši spjevovi koji opisuju Muhammeda, a.s. Takvih spjevova gotovo da nema ni na arapskom jeziku. Tu je izražena naša ljubav prema našem poslaniku Muhammedu, a.s. Mi moramo čuvati svoju kulturu i na takav način. Ako ne može sve biti na bosanskom, neka onda barem bude dio onoga što radimo na bosanskom jeziku, i hutba i mektebska nastava kao i naši programi, jer na takav način čuvamo sebe. Govoriti dva jezika je prednost, učiti jezik zemlje u kojoj živimo ali čuvati i svoj bosanski jezik, jer tako ostajemo zajedno u našoj kulturi i vjeri. Kao što imam povezuje džemat i simbolizira i čuva naše zajedništvo.

Meleki su sve zapisali
I nikada ne treba zaboraviti volontere. Svi mi možemo učiti od vas. Naša Zajednica postoji i temelji se na volonterima i volonterskome radu. Vi koji plaćate članarinu i koji dajete donaciju za funkcioniranje Zajednice i izgradnju džamija, znate da to dajete u ime Boga, dž.š. Ako nekada ne pročitaju vaše ime kao donatora, znajte da su to meleki zapisali i da ćete to naći pred Uzvišenim Stvoriteljem. To je plemenitije i važnije od bilo čega. Kada smo imali svečanost polaganja kamena temeljca u Ljubljani jedna žena iz Cazina, koja nije imućna, prodala je kravu i poslala donaciju za džamiju u Ljubljani. Kada su je upitali zašto je to uradila kazala je da ćefini nemaju džepova.

Moramo plaćati članarinu u mjestima porijekla
Džamija nas čuva da idemo srednjim putem. Muhammed, a.s, je rekao: ‘Najbolji je srednji put.’ To vas uči džamija i to vas uče imami. Hvala vam što ste svih ovih godina bili uz džemat i uz Islamsku zajednicu. I hvala vam što ste članovi džemata u svojim rodnim krajevima. Nije to za vas mnogo. Nemojte nikad pitati da li moramo biti članovi npr. u Linzu i u nekom džematu u BiH. Moramo. Ako mi nećemo, ko će onda te naše džemate u BiH podržati. Mi smo narod kojem država ne podržava vjerske aktivnosti. Ali smo zato ponosni. Imamo ljepše i čišće džamije od nekih naroda kojima to država plaća, a oni se ne mogu organizirati da očiste svoju džamiju pa da osjetiš miris (miruh) kao da si ušao u neku džamiju gdje si odrastao. Ovdje će vaša džamija-nur biti svjetlo sviju nas. Sretan sam da sam večeras mogao biti s vama”, kazao je muftija Grabus uz preporuku da kada dođemo kući uzmemo abdest i klanjamo dva rekata te proučimo dovu Allahu, dž.š., da rasvjetli pamet svima nama, da nam da mir u našoj Bosni.