Enes RATKUŠIČ: Nekoliko ljudi je privođeno na informativne razgovore zbog glumljenja psećih zavijanja u momentima Zlatanovih prolazaka ulicom. Naivno premještajući pamet u vremena kada su ljudi znali za šalu, nekoliko mojih komšija, kao potencijalna opasnost po evropski put, evidentirano je u policijske knjige. A tamo koga evidentiraju, bihuzur je za sva vremena.

Problem pasa lutalica, zauzimanje stava prema ovom pitanju u kontekstu afirmacije humanizacije društvenog života tema je o kojoj se govori. Za vrlo kratko vrijeme, posebno zbog pojačanog angažmana nevladinih udruženja za zaštitu životinja, ali i građana koji zbog opasnosti traže njihovo uklanjanje sa ulica, ovaj problem je evoluirao od komunalno-kafilerijskog do političkog pitanja.

Interesantna zbirka priča autora Enesa Ratkušića, pod karakterističnim naslovom „Trovanje zdravom hranom“, koja kroz šaljivu formu tretira mnoga pitanja savremenog čovjeka, u rascjepu između tradicije i novog sistema vrijednosti, koji u živote ljudi unose niz zabuna, u šaljivo-sarkastičnoj formi tretira i ovaj problem.

Moja ulica je najduža u cijelom gradu. I ne samo da je najduža, nego je i jedna od najljepših. Ali, odnedavno je njena ljepota, dva prelijepa niza kuća u jednoj posebnoj i nesvakidašnjoj arhitektonskoj melodiji, u drugom planu. Matematički rečeno, njena veličina i ljepota je u svakom pogledu postala direktno proporcionalna strahu koji se uvukao u sve nas, njene stanovnike.

Svaki izlazak je ovdje, gdje je nekad vrvilo, postao rizičan. Od kako se moj rođak Zlatan vratio iz Amerike, u našoj ulici se namnožilo toliko pasa lutalica da im se broja ne zna. Bez velike potrebe više niko ne izlazi, dok je šetnja postala klasičan „discovery izazov“. Zlatan je preko noći ovdje postao važan. Prvo, lišen je ratne hipoteke što je, kao vrijeme odmiče, sve važnije kad su karijera, posao i drugi važni životni detalji u pitanju.

S druge strane, savladao je engleski tako dobro da jezikom zavrće i kad se udostoji progovoriti na bosanskom, da ga čovjek teško može razumjeti. Uz to, prošao je edukaciju iz domena borbe za zaštitu životinja sa najvećim ocjenama, što je zasigurno bilo presudno za njegovu inauguraciju za predsjednika ovdašnjeg Udruženja za zaštitu životinja.

Vrh njegove edukacije u pogledu zaštite psećeg svijeta ozvaničila je i slavna francuska glumica Brigitte Bardot, koja je upriličila zvaničan prijem za našeg Zlatana. Potrudio uvećati fotografiju, zabilježenu povodom tog susreta, koja ukrašava njegovu kancelariju i svakom ko tu dođe ta slika daje do znanja da je on ovdje važna figura.

Njegovi rezultati su impozantni. Vratio je dostojanstvo psima, koji ponosno krstare ulicom pored isprepadanog Homo sapiensa, koji se polahko prilagođava novim okolnostima, u kojima iz više razloga valja pokazati poštovanje prema do jučer ugroženoj vrsti. Prvo, bez promjene odnosa u tom pogledu nikad se nećemo naći u zagrljaju „Stare dame“, kako nazivaju Evropu. A dama je dama, a i zagrljaj je nešto što ne priliči odbijanju.

Pogotovo kad su dame u pitanju. S druge strane, uveliko se priča da psi imaju vrlo sofisticirane senzore koji gotovo nepogrješivo registriraju ljudska psihička stanja, bez obzira na manifestacije i eventualna prikrivanja. Osjeti li da iz Homo sapiens izbija kakva antipasja orijentacija, animozitet prema novoosvojenim pasjim slobodama i pravima, ko zna kako se eventualni susret na ulici može okončati. Ukoliko vidiš nekoga da slobodno ide ulicom, znaj da je on prošao edukaciju u tom smislu, i da ga u dobroj mjeri prožimaju pseći osjećaji.

Od kako je ustoličen na funkciju, koju smatra jednom od najvažnijih u nastupajućoj eri reformskih procesa, posebno u prvoj fazi stabilizacije i pridruživanja, kad pred licem demokratskog svijeta treba pokazati širinu i otvorenost spram svih vrijednosti zapadnog svijeta, sedamnaest ljudi je završilo u zatvoru zbog upotrebe vatrenog oružja protiv pasa.

Da budem iskren, ni malo mi ih nije žao, jer oni su ukaljali obraz naše ulice koja je tokom rata dala sedam „Zlatnih ljiljana“. Toliko su se ispromašivali da bi ih i ja najradije strpao u zatvor, jer kako se osloniti na njih ako se sutra ne daj Bože, zarati. Kad su u tolikoj pucnjavi uspjeli lakše raniti samo jedno pašče, i ne zaslužuju ništa drugo.

Nekoliko ljudi je privođeno na informativne razgovore zbog glumljenja psećih zavijanja u momentima Zlatanovih prolazaka ulicom. Naivno premještajući pamet u vremena kada su ljudi znali za šalu, nekoliko mojih komšija, kao potencijalna opasnost po evropski put, evidentirano je u policijske knjige. A tamo koga evidentiraju, bihuzur je za sva vremena.

Ovo, istina, onako za sebe pričam, ne bih naglas, jer bi se u ovakvim stavovima mogla osjetiti sklonost ka nasilnom načinu rješavanja problema s kojima se suočavamo. Ozbiljno govorim, jer ja da znam, a ni stariji ne pamte da je ovakav strah vladao u našoj ulici. Udba, nekadašnja državna bezbjednost, je spram ovog bila mila majka.

Sve se donekle moglo trpjeti, ali kad se pročulo da su Helsinški komitet, potom i ambasade nekoliko država, Avdu Mašića stavili na crnu listu, proglašavajuči ga „personom non grata“, sklonost za šalu napustila je i najveće optimiste u našoj ulici. Avdino pismo Udruženju za zaštitu životinja shvaćeno je kao svojevrsno izrugivanje demokratskim tekovinama zapadnog društva, ali da ne bi bilo kakve zabune oko iznesenih stavova, evo šta je tamo stajalo:

Poštovani gospodine predsjedniče!

Cijeneći Vaš nesebični angažman u pogledu zaštite životinja, posebno pasa lutalica, koji su danas ukras i ponos naše ulice, želio bih Vam se pridružiti u toj humanoj misiji. Uvjeren da je, u jednom ovako sudbonosnom trenutku za našu zemlju, u njenim evroatlanskim nastojanjima i ambicijama, kao i strateškim planovima, svaka pomoć više nego dragocjena, kao revnosan građanin želim Vam ukazati na određene devijacije koje sam uočio, a koje ne služe na čast nikom, pogotovo onima kod kojih sam ih uočio.

Cijeneći Vaše dragocjeno vrijeme, Vašu borbu koja traži ogromna odricanja, neću da duljim, nego ću odmah preći na stvar. Polazeći od činjenice profilirane u samom nazivu udruženja (Društvo za zaštitu životinja op.a.), smatram da se zaštitne aktivnosti ne smiju zaustaviti niti fokusirati isključivo na pse i mačke, nego sve životinje, koje čine i ukrašavaju naš planetarni mozaik. U tom kontekstu ne mogu da razumijem ponašanje mojih komšija Pave i Nedžada, koji vrše masovni pomor pripadnika životinjskog svijeta. Na stotine, možda i hiljade

Krompirovih zlatica, tih malih stvorenja, jučer je stradalo u njihovim baštama.

Ja takvo ponašanje, gosp. predsjedniče, doživljavam ne samo kao masovni zločin nad tim jadnim stvorenjima, koji se hrane krompirovim lišćem, nego prije svega kao antiamerički akt, s obzirom da je upravo Amerika kolijevka krompira, samim tim i Krompirove zlatice, koju treba doživljavati kao svojevrstan biljni ukras, a ne obrušavati se pesticidima spram nje.

U nadi da ćete moje sugestije temeljito razmotriti, te poduzeti adekvatne korake u tom pogledu, toplo Vas pozdravljam.

Vaš

Avdo Mašić

Odmah po saznanju da je Avdo zbog jednog pisma, koji je pokazao manjak vještine u prikrivanju ironije i sarkazma, proglašen nekom vrstom opasnosti po tekovine koje je iznjedrio demokratski svijet, u najvećoj tajnosti sazvao sam ljude s kojima sam u samo predvečerje rata osnovao prvi „Krizni štab“. Bili su to i ostali ljudi od najvećeg povjerenja, čeličnih moralnih konstrukcija, spremni na najveće izazove.

Vijećali smo do zore jer nam je delikatnost problema nalagala bezrezervnu ozbiljnost. Takav pristup polučio je rezultat. Dogovoreno je da Munib, nekadašnji sekretar Kriznog štaba i policajac u onom starom vaktu, koji je ujedno bio i dreser pasa, što je bila i ostala informacija za vrlo uzak krug ljudi, pripremi kakvog psa koji će obaviti zadatak koji smo kao spasonosnu varijantu prihvatili jednoglasno.

Oko dva popodne sutradan začula se sirena. Hitna! Znao sam o čemu je riječ. Munib je bio brži nego što smo očekivali. Uključio sam radio. Informacija u samom vrhu Vijesti u 15 sati.

Pas napao predsjednika Udruženja za zaštitu životinja i nanio mu više povreda po cijelom tijelu.

Predsjednik je zbrinut u Kliničkom centru, gdje će ostati nekoliko dana.

***

Oko petnaest sati i dvanaest minuta u mojoj ulici vladalo je pravo ratno stanje. U najmanju ruku podsjećalo me na vojne manevre u Slunju, u kojima sam učestvovao služeći vojni rok u JNA. Niko nije čekao niti su koga zanimale vijesti iz sporta i vremenska prognoza.

Izbezumljeni psi, lišeni predsjednikove zaštite, našli su se na udaru sa svih strana i iz svih oružja, od motki do lovačkih pušaka. Eksplozije petardi su odjekivale na sve strane, kao neka vrsta artiljerijske pripreme za pješadijski napad. Posebno snažne detonacije čule su se kad bi petarde završavale u kontejnerima za smeće, gdje su se psi uglavnom grupirali. Tad bi nastajala prava strka.

Ne senzorirajući razloge naglog gubitka vlastite dominacije u ulici, odnosno iznenadnu promjenu defanzivnog statusa dvonožnih neprijatelja, izbezumljeni psi su obezglavljeno bježali na sve strane.

Mada je akcija vraćanja naoružanja detaljno provedena pod strogim nadzorom SFOR-a i IPTF-a, u nekim uličicama odjekivala je i rafalna paljba.

Tu večer proradio je i korzo, a i stariji svijet je izašao napolje da se nakon višemjesečnog tavorenja u kućama, neke vrste neplaniranog kućnog pritvora, nadišu svježeg večernjeg vazduha, i sve je nekako bilo veselije.

Na kojem su rejonu psi otišli potražiti azil više nikoga nije zanimalo.