Daniel TOLJAGA: Nastavlja se opstrukcija sjećanja i opstrukcija povratka Bošnjaka u RS. Možda vlasti u RS misle da će time ubrzati raspad Bosne i Hercegovine? Mi Bošnjaci taj raspad podržavamo na nivou entiteta -- ali ne na račun teritorije države BiH. Neka se RS i Federacija raspadnu i neka se novi ustav izglasa po standardima Europske unije, kako bi se svim građanima mogla obezbijediti ravnopravnost, pa tako i Bošnjacima koji su autohtoni stanovnici ove države.

Neće vam uspjeti!
Predstavnici Odjeljenja za inspekcijske poslove Općine Višegrad, predvođeni Ljiljanom Čiković, zajedno sa radnicima komunalnog preduzeća iz Višegrada, 24. decembra u 10 sati pokušali su sa spomen obilježja bošnjačkim žrtvama na mezarju Stražište u Višegradu, inače privatnom vlasništvu Islamske zajednice, ukloniti riječ „genocid“, čemu su se suprotstavile aktivistinje za ljudska prava predvođene Bakirom Hasečić iz Udruženja Žena - žrtva rata.

“Nas par žena, sjele smo pred kapiju. Postavili smo jednu crveno-bijelu traku u znak da je zabranjen pristup, jer to nije srpska zemlja, to nije SDS-ova zemlja. To je zemlja islamske zajednice, to je vakufska [zemlja], to je naše groblje bošnjačko gdje se vjekovima kopamo, prema tome oni nemaju nadležnosti prema našem groblju i svim ostalim grobljima, našom privatnom imovinom," pojasnila je Hasečić.^[1]

Dok se drama odvijala na Stražištu, u obližnjoj OŠ "Vuk Karadžić" (nekadašnjoj "Hasan Veletovac"), srpska djeca su kroz prozor skandirala „Nož, žica, Srebrenica". Ova djeca su pored navedenog skandiranja otpjevala još nekoliko pjesama u slavu fašističkih kolabotatora – četničkih snaga Draže Mihailovića. Bakira Hasečić je i ovaj put stala u odbranu ljudskog dostojanstva. Otišla je direktno u školu, prijavila slučaj direktoru škole, pozvala policiju, te ušla u razred koji je skandirao spomenutu parolu, fotografisala djecu, a potom sve to objavila na svom facebook računu.^[2]

Pitanje se postavlja ko je ove mališane učio da mrze Bošnjake, veličaju genocid u Srebrenici i slave kolaboratore fašizma? Ko ih je nagovorio da skandiraju „Nož, žica, Srebrenica"? Da li će direktor škole išta poduzeti da se ovaj incidenat sankcionira? Zašto vlasti RS tvrdoglavo šute o sve raširenijoj bošnjakofobiji u tom entitetu? Nespremnost vlasti i pedagoško-obrazovnih organa u RS da se djelotvorno bave ovim problemom, šalje poruku da je širenje anti-bošnjačkog sentimenta ne samo dobrodošlo, nego i socijalno prihvatljivo ponašanje.

"Inspektorica ubija našu istinu i sjećanje na genocid,” izjavila je Hasečić zabranjujući inspekciji da se približi spomeniku.

"Odite na megdan i porušite spomenik ruskim četnicima ko i dželatima našim koje veličate koji su nad nama izvršili ratni zločin. Završena priča!"

"Poklali ste nas, poubijali, spalili, ubijali, silovali, i sad želite da uništite naše sjećanje, ono jedino što imamo. Nećete moći!"

"Na silu ćemo uzvratiti silom!" - poručila Hasečić.^[3]

Nešto kasnije istog dana, ta ista inspekcija na čelu sa Ljiljanom Čiković pojavila se ispred spomen-kuće “Živa lomača” u kojoj su srpski vojnici 14. juna 1992. godine zabarikadirali oko 70 bošnjačkih civila, a potom ih žive zapalili.

Namjera inspektorice nije bila odavanje počasti ubijenim, nego rušenje spomen-kuće pod izgovorom da srpske vlasti Višegrada namjeravaju graditi cestu koja prolazi kroz privatno vlasništvo ovog imanja. Kao zakonska zastupnica vlasnice ove spomen-kuće, Sumbule Zebe (rođene Omeragić), Hasečić je zajedno sa ostalim porodicama žrtava kuću ogradila trakom, te uz pomoć ljudskog štita spriječila njeno rušenje.



Pored živih lomača, u Višegradu su postojali i logori za žene. Oni su korišteni u svrhe masovnog silovanja bošnjačkih žena i djevojčica. Moralno trule srpske vlasti ne dozvoljavaju podizanje spomenika ovim žrtvama.

Bakira Hasečić i njene dvije kćeri, u dobi od 13 i 18 godina, preživjele su brojna seksualna zlostavljanja u višegradskim logorima za žene. Njena sestra je nakon brutalnih silovanja bila ubijena. Umjesto mržnje, Hasečić je svoju energiju preusmjerila na borbu za ljudska prava Bošnjaka u manjem bh. entitetu i dovođenje zločinaca pred lice pravde.^[4]

Pozadina živih lomača
Na četvrti dan muslimanskog praznika Kurban-bajrama 14. juna 1992., grupa višegradskih četnika zabarikadirala je oko 70 bošnjačkih civila u kući Adema Omeragića u tadašnjoj Pionirskoj ulici, a potom su kuću zapalili. Ispred kuće, četnici su uz rakiju i mitraljeze slavili pravoslavni praznik Svete Trojice, pucajući na nesrećne ljude koji su pokušali pobjeći kroz prozore. Dokumentovano je 59 žena, djece i staraca koji su živi izgorjeli.^[5]

Nešto kasnije, slavom pravoslavnog praznika Vidovdana 27. juna 1992., višegradski četnici su odlučili da ponove zločin po istom scenariju. Ovaj put su zabarikadirali drugu grupu od oko 70-ak bošnjačkih civila u obližnju kuću Mehe Aljića u naselju Bikavac, a zatim ih žive zapalili. Ovaj put je najmanje 60 žena, djece i starijih izgorjelo u plamenu vatre.^[6]

Nesumnjivo je bilo više incidenata žive lomače, ali poslije Pionirske i Bikavca nije bilo preživjelih da svjedoče o njima. U Višegradu je na hiljade Bošnjaka ubijeno u periodu od svega nekoliko mjeseci nakon pada ovog grada pod srpsku kontrolu aprila 1992. godine.

Od 13.471 Bošnjaka koji su živjeli u ovoj općini 1991. godine, njih oko 3.000 je dokumentovano ubijeno nakon pada Višegrada pod srpsku kontrolu u aprilu 1992. godine.^[7] Međutim, ovaj broj nije konačan. U mnogim slučajevima čitave familije su istrebljenje, pa njihov nestanak niko nije mogao prijaviti, a mnogim ubijenim ni kosti nisu nađene, jer su tijela bila spaljivana, bacana u rijeku Drinu ili ukopavana u još neotkrivene grobnice.

Konačnom broju žrtava višegradskog masakra treba pridodati i na hiljade silovanih, mučenih i ranjenih – a tek onda bi imali stvarni pregled slike ratnih zločina koje su lokalne srpske snage, pod beogradskom komandom Jugoslavenske narodne armije, počinile u opštini gdje su Bošnjaci nekada činili 64% stanovništva.

Polovična pravda
Haški Tribunal je 1998. godine potvrdio jedinstvenu optužnicu protiv Mitra Vasiljevića, Milana Lukića i Sredoja Lukića. Optužnica ih je teretila za teške ratne zločine nad civilnim bošnjačkim stanovništvom Višegrada.

Za zločine u Pionirskoj i Bikavcu, Milan Lukić je punomoćno osuđen na doživotnu robiju, a Sredoje Lukić na 27 godina zatvora. Mitar Vasiljević se sumnjivim dokazima uspio 'oprati' od ovog zločina i to uz pomoć sumnjive bolničke dokumentacije dostavljene od dr. Aleksandra Moljevića, bliskog prijatelja optuženog. Upitna dokumentacija je korištena da potkrijepi alibi Vasiljevića da on, uprkos svjedočenju preživjelih žrtava protiv njega, nije bio na mjestu zločina, nego u užičkoj bolnici pošto je navodno pao s konja u Višegradu i slomio nogu.

U presudi Lukićima – čiji je postupak nastavljen u odvojenom postupku pošto je Vasiljevićevo hapšenje uslijedilo dok su ko-optuženi Lukići bili u bjekstvu – većina sudskog vijeća se usaglasila da je dokumentacija užičke bolnice uz pomoć koje je Vasiljević potkrijepio svoj alibi bila lažna. Nadalje, u presudi Lukićima se navodi da je Mitar Vasiljević bio prisutan na mjestu zločina u vrijeme transfera grupe Bošnjaka na živu lomaču, kao i za vrijeme samog spaljivanja nemoćnih žena, djece i staraca u Pionirskoj ulici 14. juna 1992.^[8]

Iz presude Lukićima saznajemo:
“...Pretresno vijeće je većinom glasova, uz protivan glas sudije Robinsona, zaključilo da činjenica da rendgenski snimak iz 1992. godine, suprotno tvrdnji Mitra Vasiljevića da je to snimak njegove noge, zapravo nije snimak njegove noge, predstavlja čvrstu osnovu za izvođenje razumnog zaključka da je on pribavio i ponudio kao dokaz lažni rendgenski snimak kako bi potkrijepio lažni alibi. Pretresno vijeće stoga većinom glasova, uz protivan glas sudije Robinsona, zaključuje da je time dovedena u pitanje vjerodostojnost druge medicinske dokumentacije koju je Mitar Vasiljević pribavio tokom suđenja u svom predmetu u prilog svom alibiju i koju su odbrana Milana Lukića i odbrana Sredoja Lukića predočile u ovom postupku.”^[9]

Iako je sudac Patrick Robinson izrazio suprotno mišljenje, on je ipak prihvatio iskaze svjedoka tužilaštva protiv Vasiljevića vjerodostojnim.^[10]

Nažalost, istina o lažnoj dokumentaciji dr. Moljevića u slučaju Vasiljević nije utjecala na obnavljanje suđenja, jer je istina na vidjelo došla prekasno. Nakon 2/3 odslužene kazne Vasiljević je u martu 2010. godine pušten iz austrijskog zatvora. U Višegradu je dočekan uz trube, a na glavi je imao četničku kokardu.^[11]

Iako je istina došla na vidjelo prekasno, ne postoji nijedna odredba Međunarodnog krivičnog suda koja sprječava lokalne sudove da iskušaju osumnjičene za bilo koje druge zločine za koje nisu odgovarali pred Haškim tribunalom.



Činjenica da je Vasiljević odgovarao samo za zločin u Pionirskoj otvara mogućnost da jednog dana odgovara i za zločin u Bikavcu pred sudom Bosne i Hercegovine. Svjedočenje Zehre Turjačanin i novi zaključci Lukićeve presude osigurali bi presudu protiv Vasiljevića za zločin u Bikavcu.

Ni Vasiljević, ni Lukići nisu odgovarali za brojna silovanja bošnjačkih žena i djevojčica. Da Sud BiH radi svoj posao kako treba, obnovio bi proces protiv Vasiljevića i tražio njegovu ekstradiciju iz Srbije.

Tačke za silovanja i seksualno ropstvo dodane su tek naknadno u optužbi protiv Lukića manje od mjesec dana prije njegovog suđenja. Međutim, dan prije početka njegovog postupka, Pretresno vijeće je odbacilo te tačke pod izgovorom da optuženi nema dovoljno vremena da pripremi adekvatnu odbranu za te zločine.

Svaki zaključak je suvišan
"Ubiti 486, samo žena, u mom Višegradu, i pitam se samo kome su bile prijetnje žene? A gledajući pred pravoslavnim grobljem na Megdanu da su postavili našim dželatima, ruskim četnicima, spomenik visine 10 metara, gdje su tu ukopati, niko se od vlasti u Bosni i Hercegovini nije upitao je li Rusija učestvovala na neki način u agresiji i da li to nama smeta. Normalno da smeta, ali mi smo nemoćni”, pojasnila je Hasečić.^[12]

Od učestalog policijskog uznemiravanja povratnika, povremenih fizičkih napada na povratnike, preko sistematske školske diskriminacije nad bošnjačkom djecom, kojoj se zabranjuje ustavom zagarantovano pravo da uče svoju historiju i maternji bosanski jezik (čiji je rječnik 200 godina stariji od prvog rječnika srpskog jezika), pa sve do zabrane podizanja spomenika žrtvama genocida i etničkog čišćenja, te pokušaja rušenja postojećih spomenika, Republika Srpska je postala uporediva sa diktatorskim režimima Sjeverne Koreje i Kine, a ljudska prava i politički mentalitet su na razini Sovjetskog saveza.

Nastavlja se opstrukcija sjećanja i opstrukcija povratka Bošnjaka u RS. Možda vlasti u RS misle da će time ubrzati raspad Bosne i Hercegovine? Mi Bošnjaci taj raspad podržavamo na nivou entiteta -- ali ne na račun teritorije države BiH. Neka se RS i Federacija raspadnu i neka se novi ustav izglasa po standardima Europske unije, kako bi se svim građanima mogla obezbijediti ravnopravnost, pa tako i Bošnjacima koji su autohtoni stanovnici ove države.

“Nezavisna RS” i “Velika Srbija” su propali projekti. Kako građanima, tako i vlasti u RS mora biti jasno -- jednom i zauvijek -- da je teritorij manjeg bh. entiteta sastavni, neodvojivi i vječni dio države Bosne i Hercegovine. Onima koji žele da žive u Srbiji nisu svezane ruke, neka spakuju kofere i neka žive gdje god hoće.

Što se tiče povratnika u Višegrad i RS, oni nisu na tuđoj, nego na svojoj maternjoj zemlji i u svojoj maternjoj državi i oni neće nikom dozvoliti da im osporava ustavom zagarantovana prava i slobode.

Pametnije bi bilo vlastima RS da rješavaju pitanje kompenzacije žrtava ratnih zločina u Višegradu, nego što troše vrijeme na pokušaje brisanja bošnjačke kulture i sjećanja.

FussNote:
^1] Intervju sa Bakirom Hasečić, Face TV, 24. dec 2013. youtube.com
^2] Višegrad: Srpska djeca koja su danas skandirala „nož, žica, Srebrenica", 27. dec 2013. bosnjaci.net

^3] Višegrad: Bošnjaci spriječili uklanjanje riječi "genocid", Visegrad24.info via YouTube, 24. dec. 2013. youtube.com

^4] Nobel laureates gather in Quebec to campaign against rape, The Globe and Mail, 24. May, 2011. www.theglobeandmail.com

^5] Milan Lukić and Sredoje Lukić, Podaci o predmetu, Međunarodni krivični tribunal, str. 7. icty.org

^6] Ibid.

^7] Sjećanje na 70 spaljenih civila u Višegradu, Al Jazeera Balkans, 27. juni 2012. balkans.aljazeera.net

^8] Pravda za Višegrad i Kolaps Alibija Mitra Vasiljevića, Daniel Toljaga, 17 sept. 2009. danieltoljaga.wordpress.com

^9] Prvostepena presuda Milanu i Sredoju Lukiću, MKSJ, 20. juli 2009. par. Paragraf 570-577, icty.org

^10] Ibid. Paragraf 1108, 1111.

^11] Ibid. “Pravda za Višegrad...”

^12] Ibid. Intervju sa Bakirom Hasečić, Face TV, 24. dec 2013. youtube.com