Elmedina MUFTIĆ: I kad sve sagledam, pomislim koliko su sretni hrabri ljudi. Živjeti jedan dan kao gazija, bez sluganstva i podaništva vrjednije je od hiljadu godina života kao kukavica, poltron, kao zadovoljna rob koji je najljuća prijetnja slobodi...

"Zadovoljan rob najljući je protivnik slobode". Interesantna misao. Traži da se o njoj dobro razmisli. Pravim paralelu s mudrošću i trenutnim stanjem BH-a društva i prilika u njemu.

U ovoj zemlji je sve više zadovoljnih robova, sve manje slobode. Sve više pojedinačnih interesa, koji kao razularena zvijer trgaju zajednicu želeći da je rasparćaju u što manje komadiće, koji bi se teško ponovo dali sastaviti. Pojedinačni interesi nadvladavaju razum i uzimaju krvavi danak nad narodom, čiji porobljeni um postaje zadovoljan stanjem u kojem se nalazi, jer mu je u glavu usađeno "da može biti i gore", iz bojazni za tim gorim pretvara sebe u zadovoljnog roba i time uništava slobodu, kako svoju tako i slobodu drugih, koji se ne osjećaju zadovoljnima.

Dovedeni u stanje letargije više se ničemu ne opiremo, sve nam postaje normalno. Danima smo ispred OHR-a nijemo posmatrali šatorsko naselje, više se ljudi okupi zbog ubijenog psa, nego zbog prava djeteta. Država grca u dugovima, općine nam pred kolapsom, zadužujemo se kako na državnom, tako i na lokalnom nivou. Podižemo kredite koje će generacije vraćati, trošit će ih opet samo pojedinci da bi zadovoljili svoje apetite koji ni malo nisu mali i bezazleni. I uz sve ovo pravimo novogodišnje prijeme kao da smo imali najuspješniju poslovnu godinu. I sve to opet da bi se pojedinac eksponirao i davao sebi na važnosti. I oprobanim načinom "hljeba i igara" skrenuo pažnju s problema na trivijalnost, produžio sebi vijek trajanja, mada mu se na ambalaži vidi da je rok pri kraju i da će u najskorije vrijeme biti neupotrebljiv. I dok se porazi proslavljaju kao pobjede, krediti uzimaju kao darovi, narod šuti, zadovoljna jer može biti i gore. Svi šute, kao da će šutnjom otjerati avet, nesvjesni da je upravo šutnja i zadovoljan rob jedan od uzroka ovakvog stanja. Hrabrost je odavno postala misaona imenica, čak se hrabri smatraju nepoželjnim i teretom društva, jer kad svi šute "zato da ti govoriš", tvoj govor "narušava" postojeći "mir" i sklad društva koje se nalazi pred krahom, ali svi kao očarani u zanosu posmatraju vlastiti nestanak. Zadovoljni činjenicom da su ovaj život proveli kao robovi, ali ne robovi Istine, već robovi vlastitog kukavičluka i brige za nafaku, nesvjesni da nafaka ne dolazi od čovjeka nego je Stvoritelj svojom milošću spušta svakome od nas, propast doživljavamo kao uspon. I kad sve sagledam, pomislim koliko su sretni hrabri ljudi. Živjeti jedan dan kao gazija, bez sluganstva i podaništva vrjednije je od hiljadu godina života kao kukavica, poltron, kao zadovoljna rob koji je najljuća prijetnja slobodi...