Interesantno je kazivanje koje u neobjavljenom romanu o Gavrilu Principu pod naslovom "Nedam ja Gavrila" iznosi autor Ševko Kadrić, a koje je u svom subotnjem prilogu Pogledi od 16. novembra, 2013. godine objavilo sarajevsko Oslobođenje (Oslobođenje,16. 11. 2013, Pogledi, str. 36-37).

Haris SEJDIĆ: Čitajući odlomak iz neobjavljenog romana “Nedam ja Gavrila” autora Ševke Kadrića, a i sagledavajući već aktuelne medijske kampanje u kojima se on svim sredstvima želi prikazati kao heroj, iz današnje perspektive globalnog rata protiv terorizma, čitalac se ne može oteti zaključku da su ustvari Srbi Evropi dvadesetog stoljeća kroz lik i djelo Gavrila Principa ponudili ideju globalnog terorizma, istog onog kojeg će kasnije Zapad proizvesti kroz kooptiranje raznih drugih radikalnih buntovnika i miltantnih islamista.

S obzirom da se naredne godine 2014., navršava punih 100 godina od zloglasnog “Sarajevskog atentata” vrlo je uputno pročitati neke ideje i informacije koje u romanesknom stilu kustosa komunističkog muzeja “Mlade Bosne” iznosi i pripovjeda (u uslovima agresije i granatiranja opkoljenog Sarajeva) autor Ševko Kadrić.

Kroz cijeli tekst pripovjedač pokušava razumijeti paradoks da ga sa brda granatama i snajperima zasipaju isti oni koji u Gavrilu Principu vide heroja, a o kojem je on godinama prije agresije, na BiH i Sarajevo, turistima morao pričati “najčišće revolucionarne bajke” i ostale herojske priče.

Gavrilo Princip (1894-1918), potiče iz srpske porodice iz sela Obljaja kod Bosanskog Grahova.
Porodica je zbog neimaštine mladog Gavrila poslala starijem bratu Jovi u Sarajevo da ga upiše u oficirsku školu, ali s obzirom da je u ranoj mladosti bolovao tuberkulozu bio je sitan pa su ga odbili. (Od tuberkuloze je kasnije i umro 1918. u zatvoru u Terezinu).

Upisao se u trgovačku školu pa su ga izbacili navodno zbog demonstracija protiv Austrougarske vlasti. U Sarajevu se priključio “Mladoj Bosni” koja je okupljala “revolucionarnu slavensku omladinu”, a ustvari se radilo o čistoj pro-velikosrpskoj organizaciji koja je glavne instrukcije za djelovanje dobijala iz Beograda.

Nakon što je izbačen iz trgovačke škole Gavrilo iz Sarajeva odlazi u Tuzlu da polaže razliku predmeta i upiše gimnaziju. U Tuzli mu je inspiracija bio, navodi autor Kadrić, učitelj izvjesni Bogdan Žerajić koji 15. 6. 1910. pokušao izvršiti atentat na carevog zamjenika i poglavara BiH Marijana Varešanina.

Taj Žerajić je postao "simbol borbe protiv tuđina i sveslavenskog ujedinjenja”, odnosno kako su to srpski velikonacionalisti tumačili “borbe za svesrpsko ujedinjenje."

Žerajić je ovim činom poslao jednu važnu poruku koja se s današnje distance može opravdano razumijevati kao začetnica ideje o globalnom terorizmu, jer je Sarajevski atentat, poznata je stvar pokrenuo prvi Veliki globalni rat. Sve do početka Drugog svjetskog rata Prvi svjetski rat se samo zvao “Veliki rat” (The Great War).

Prema autoru Kadriću Bogdanu Žeraviću je čin atentata na visokog političkog dostojanstvenika bio "način kako se boriti protiv tuđina, pištoljem i pucanjem u najvažnije predstavnike vlasti.” Princip je napustio Tuzlu i bez znanja porodice prešao u Beograd 1912. godine, gimnaziju pokušao nastaviti u Beogradu ali nije mogao završiti peti razred. Za vrijeme Prvog balkanskog rata prijavio se u Srpsku vojsku, ali je odbijen, iz istog ranije razloga: sitan i neuhranjen. "Jedino ko ga ni takvog nije odbio bila je srpska nacionalistička tajna organizacija “Crna ruka”."

Srbi su Evropi dvadesetog stoljeća kroz lik i djelo Gavrila Principa ponudili ideju globalnog terorizma

Podsjećanja radi Crna ruka (poznata i pod nazivom "Ujedinjenje ili smrt") bila je tajna srpska teroristička i militaristička organizacija, osnovana 1911. godine, mada je djelovala kao urotnička skupina još od 1903. godine.

Članovi su bili uglavnom oficiri srpske vojske, naročito oni koji su maju 1903. sudjelovali u prevratu i ubistvu srpskog kralja Aleksandra Obrenovića. Vođa te skupine bio je Dragutin Dimitrijević Apis. Cilj im je bio stvoriti Veliku Srbiju.

Taj čin odbijanja, čin neprihvatanja zbog nečeg što on nije mogao promijeniti, duboka je rastužio i razočarao mladog i buntovnog Gavrila Principa.Interesantan je prikaz Principove razočaranosti kojeg opisuje autor Kadrić. "'Vidjećete vi ko je unuk Jove Principa,’ - žalio se pomalo pripit prijateljima premećući po glavi podvige svoje porodice, krijući da je postao član Crne ruke. I deda Jovan i stric Ilija su se žestoko tukli protiv Turaka.

Stric Ilija je odlikovan medaljom za hrabrost kneževića Petra Karađorđevića, i otac Petar se tukao u Crnopotočkoj buni protiv Turaka,” piše Kadrić u sarajevskom Oslobođenju. Autor Kadrić zapaža kako je na dan atentata 28. juna 1914. godine u Sarajevu, Gavrilu "nedostajalo 20 dana do punoljetstva, najmanje 10 kilograma do uhranjenosti, jedna izliječena tuberkuloza, jedna knjižica i diploma gimnazijalca, krov nad glavom i stalna adresa, bilo kakav posao od koga se moglo živjeti i jedna uzvraćena ljubav. Sa neuzvraćenom ljubavi naroda kom se nudio kao žrtva, bi se moglo živjeti, ali neuzvraćena ljubav Nade N.”

To mu je, prema ovom piscu svaku misao u glavi kamenilo, a otkucaje u srcu u pretvaralo u lupu.Autor Kadrić donosi i jednu veoma intrigantnu pozadinsku storiju o Sarajevskom atentatu, a čija se radnja iz Sarajeva prenosi u London.“Evo me razmišljajući o Gavrilu i bojeći se eksplozije granata, sjetio sam se agenta Stivensa. Negdje sam u podsvijesti imao, ali ga posjetiocima muzeja nismo smjeli pominjati, priča o “Mladoj Bosni” je morala biti što više revolucionarna, čista. Roveći po starim knjigama, iskopao sam nešto vrlo interesantno. Agent Stivens - pravo ime mu je Del Val (vjerovatno Meksikanac). On je radio za izvjesnog S. Grujića, srpskog poslanika u Londonu, a Grujić je opet bio eksponent “Crne ruke”.

Tog agenta Stivensa su obučavali srpskom jeziku i uz pismenu pogodbu o zadatku i visini nagrade za obavljeno djelo, poslali u Sarajevo (svakako riječ je o mjesecu junu, 1914. godine). Poslije atentata u Sarajevu, agent Stivens se vratio u London i u Poslanstvu Kraljevine Srbije (stoji i datum 5. jula, 1914. godine) od M. Boškovića (koji je nasiljedio u Poslanstvu dr. S. Grujića) tražio obećanih još 1.000 funti sterlinga. Ovdje saznajemo da mu taj novac novoimenovani, vjerovatno i ne previše lukavi M. Bošković nije dao, drugo doznajemo i razloge zašto je agent Stivens trebao dobiti novac. Trebalo je da atentatore, ukoliko se sami ne ubiju, on ubije. Već sam napisao da je Nedeljko čim je bacio bombu prema nadvojvodinom automobilu odmah stavio kapsulu cijankalija u usta… da je Princip, vidjevši ga uhapšenog pomislio da puca i u njega i u sebe, ili kasnije, o tome ću pisati, kad je Princip ispalio dva hica prema prestolonasljedniku i njegovoj supruzi, slijedeći je bio usmjerio prema svojoj sljepočnici, ali su ga zaustavili… popio je i kapsulu cijankalija, ali je povratio. Plaćeni ubica Stivens, na pitanje zašto nije izvršio posao do kraja (ubio atentatore u Sarajevu?), odgovorio je da od mase svijeta i brzog djelovanja policije, naprosto nije imao šansu da im priđe.

Šest dana poslije posjete Poslanstvu Srbije, plaćeni ubica Stivens je pogodbu sa dr. Grujićem, poslanikom Kraljevine Srbije u Londonu, ali i sva ostala dokumenta koja je posjedovao, prodao austro-ugarskoj Ambasadi. Ubrzo je faksimil pogodbe objavio londonski list “Juhn Bulla”. Živi, uhapšeni atentatori su postali opasniji poslije atentata nego prije. Ratne strasti su se potpirivale, svijet se dijelio u tabore, ratne trube, samo što nisu počele trubiti.”

Čitajući odlomak iz neobjavljenog romana “Nedam ja Gavrila” autora Ševke Kadrića, a i sagledavajući već aktuelne medijske kampanje u kojima se on svim sredstvima želi prikazati kao heroj, iz današnje perspektive globalnog rata protiv terorizma, čitalac se ne može oteti zaključku da su ustvari Srbi Evropi dvadesetog stoljeća kroz lik i djelo Gavrila Principa ponudili ideju globalnog terorizma, istog onog kojeg će kasnije Zapad proizvesti kroz kooptiranje raznih drugih radikalnih buntovnika i miltantnih islamista.