Posjetom hrvatske delegacije predvođenene gradonačelnikom Zagreba g. Ivanom Bandićem Banja Luci i Bosanskoj / Kozarskoj Dubici obnavljaju se pokidani mostovi i otvara put za obnovu odnosa Bosanske i Hrvatske Dubice, ali i za rješavanje složenih pitanja ratnog nasljeđa, koja opterećuju odnose ne samo dvaju Dubica, već i ostalih gradova s obe strane rijeka Une i Save.

Zijad BEĆIREVIĆ: Po popisu stanovništva 1991. na području bosanskodubičke opštine živjelo je 31.606 stanovnika, od čega 21.728 Srba, 6.440 Muslimana, 488 Hrvata, 1.851 Jugoslaven i 1.099 ostalih. U gradu Bosanska Dubica 1991. je živjelo 13.680 stanovnika, od toga Bošnjaka-Muslimana 6.084, Srba 5.540, Hrvata 288, Jugoslavena 1.329 i 439 ostalih. Vjeruje se da je pred početak ovog posljednjeg rata u Bosanskoj Dubici živjelo oko 700 Hrvata. Većina njih se tokom agresije na BiH morala iseliti. Danas ih u Bosanskoj Dubici živi oko 150.

Delegacija Hrvatske posjetila Banjalučku biskupiju i Dubičku župnu crkvu
Petog decembra ove godine petočlana delegacija R Hrvatske predvođena gradonačelnikom Zagreba Milanom Bandićem prvi put je posjetila Bosansku Dubicu i Banja Luku. Za neke ovoj posjet ima historijski značaj. Za takav tretman ima osnova, jer nakon svega što se na ovim prostorima dogodilo od devedesetih godina prošlog vijeka do danas,uključujući posljedičnu operaciju “Oluja“, obnova odnosa je od velikog značaja za obe strane, Hrvatsku i Bosansku. Iako se tokom posjeta Banja Luci i Dubici prvenstveno razgovaralo o položaju Katolika, obnovi parohija i vraćanju prognanih, sigurno je da će na stol za razgovore uskoro biti postavljena sva druga pitanja, za koje su zainteresirane i Hrvatska i BiH. Od posebnog značaja za građane dvije Dubice je obnova graničnog prometa preko mosta “Bratsvo-Jedinstvo“ koji je nekad povezivao a sada još uvijek razdvaja dvije Dubice, Hrvatsku i Bosansku. Ulaskom Hrvatske u Evropsku uniju ovaj granični prelaz na štetu obe Dubice prekategorisan je u malogranični i ne može se koristiti za prelaz robe i putnika već ga mogu koristiti samo građani s propusnicama nastanjeni na jednoj ili drugoj obali Une, 5 km od granične linije. Time je Dubica ostala jedini grad na granici prema EU koji je izgubio raniji status. A to je jedan od bitnih razloga što je posjeta gradonačelnika Zagreba g. Milana Bandića Bosanskoj Dubici u obe Dubice i dubičkoj dijaspori prihvaćena s novim optimizmom, jer vraća nadu u normalizaciju odnosa, bez koje nema sretnog života Dubičanima s obe strane Une, ali isto tako ni jednom gradu uz obele Une i Save.

Obnova Župne crkve u Bosanskoj Dubici

Prema pisanju medija hrvatsku delegaciju u Banja Luci pored gradonačelnika Slobodana Gavranovića i drugih zvaničnika dočekao je banjalučki Monsinjor dr. Franjo Komarica, a u Bosanskoj Dubici uz načelnika opštine Zlojutro Milu bili su dr. Franje Komarica i Ministar u vladi Rs za izbjeglice i raseljena lica g. Davor Čordaš. Gosti iz Hrvatske u Banja Luci su posjetili sjedište Banjalučke biskupije i Katolički školski centar, a u Dubici gradilište Župne crkve, koju su kao i sve četiri Bošnjačke džamije tokom rata razorile srpske snage. Mada je glavna tema u oba grada bila položaj hrvatskog naroda i povratak prognanih, logično je prepostaviti da će kao teme za skoru buduću raspravu doći sva druga pitanja koja iz ovog proizilaze.

U Bosanskoj Dubici danas živi svega 150 Katolika
Do Austro-Ugarske okupacije (1878) u Bosanskoj Dubici nije bilo Katolika, mada su u srednjem vijeku bili većinsko stanovništvo. Dolaskom austro-ugarske stanje se korjenito mijenja. Odmah poslije okupacije u Dubici je obnovljena katolička župa i izgrađena drvena katolička crkva. Naseljavanjem zanatlija i činovnika Dubička župa se brzo razvijala, tako da je 1935.godine brojala 120 domaćinstava sa oko 600 duša. Po popisu stanovništva 1991. na području bosanskodubičke opštine živjelo je 31.606 stanovnika, od čega 21.728 Srba, 6.440 Muslimana, 488 Hrvata, 1.851 Jugoslaven i 1.099 ostalih. U gradu Bosanska Dubica 1991. je živjelo 13.680 stanovnika, od toga Bošnjaka-Muslimana 6.084, Srba 5.540, Hrvata 288, Jugoslavena 1.329 i 439 ostalih. Vjeruje se da je pred početak ovog posljednjeg rata u Bosanskoj Dubici živjelo oko 700 Hrvata. Većina njih se tokom agresije na BiH morala iseliti. Danas ih u Bosanskoj Dubici živi oko 150.
U Hrvatskoj Dubici danas živi 2.341 stanovnik, od čega u gradu 987. Po popisu iz 1991. u Hrvatskoj Dubici je živjelo 4.237 stanovnika, što znači da je stnovništvo Hrvatske Dubice tokom rata skoro prepolovljeno, uglavnom raseljavanjem na područje Zagreba i Siska.

Obnova odnosa Bosanske i Hrvatske Dubice ima veliki značaj

Hrvatska Dubica

Obnova odnosa između Hrvatske i Bosanske Dubice u ovom vremenu ima izuzetno veliki značaj, kako u privrednom tako i u političkom smislu. Razlog za to je što je posljednji ratni sukob produbio jaz dijelom nasljeđen i iz prošlih vremena. Nasljeđene traume iz Drugog svjetskog rata, produbljene devedesetih godina prošlog vijeka, ne samo da nisu zaboravljene već ponovno izranjaju i koriste se za revidiranje historije. U Hrvatskoj Dubici nije i ne može biti brzo zaboravljeno da su već prvih dana agresije na BiH sprske snage prešle rijeku Unu, okupirale Hrvatsku Dubicu i počinile teške zločine nad hrvatskim stanovništvom. Punu podršku u tome pružili su im Srbi s područja Hrvatske Dubice, kojih je na tom području pred rat živjelo mnogo više nego se znalo i vjerovalo. Nakon rata odgovor je usljedio s hrvatske strane. U Hrvatskoj operaciji „Una“, izvedenoj 18.9.1995. kao dijelu operacije“Oluja“, hrvatske trupe prešle su Unu, razorile dio grada, pobile 46 a ranile 38 građana Bosanske Dubice, skoro isključivo Srba, jer u to vrijeme svi neSrbi iz Dubice su bili protjerani. Ostaje upitno zašto se hrvatske jedinice ,kada su već oslobodile Hrvatsku Dubicu (5. Avgusta ) nisu zaustavile na obalama Une, već prešle Unu i napale Bosansku Dubicu. Da li je to bilo po zahtjevu prognanih- radi osvete, teritorijalnih pretenzija ili zbog jednog i drugog?

Dobra saradnja Bosanske i Hrvatske Dubice u prošlosti ne smije biti zaboravljena
Ne smije se zaboraviti da dobra saradnja Bosanske i Hrvatske Dubice u prošlosti ima dugu tradiciju. Bosanska Dubica je uvijek bila veća i privredno razvijenija, pa je Hrvatska Dubica na neki način uz nju djelovala i funkcionirala” kao sporedna ulica Bosanske Dubice“. Mladost jedne i druge Dubice odrastala je zajedno, učestvovala u sportskom i kulturnom životu, bila kreator i nosilac progresa.
Građani Hrvatske Dubice svoje susjede preko Une zvali su Bosanci, a građani Bosanske Dubice svoje prekounske komšije zvali su Kauri. Iz te korelacije nastala je izreka „Preko Une pružio se lanac, Kaurkinjo ljubi te Bosanac“. I nije ovo bilo samo na jeziku. Na mostu između dviju Dubica rođene su i vođene mnoge ljubavi između momaka i djevojaka. Djevojke iz Hrvatske Dubice bile su posebno izazovne i u svim generacijama Bosanci su bili opsjednuti i zasljepljeni njihovom ljepotom. Malo je mladića koji su odrasli u Bosanskoj Dubici a da nisu noči i noći proveli u nekoj od zapuštenih i zadimljenih gostionica Hrvatske Dubice u nadi da će kroz zadimljeni prozor makar nakratko vidjeti svoju vilu u prolazu. U vrijeme Božićnih praznika, za vrijeme ponoćke, crkva Hrvatske Dubice je bila prepuna bosanskih mladića.
Posebnio značajna veza BiH i Hrvatske, koja je spajala dubičko područje s hrvatskim, bio je zajednički Memorijalni centar Jasenovac, koji je objedinjavao prostore bivšeg zloglasnog ustaškog logora Jasenovac s ljeve i područje dubičkog sela Donja Gradina s desne strene Une i Save na kome se nalaze masovne grobnice u kojima je ukopano oko 300.000 Jasenovačkih žrtava, među kojima 68.500 Dubičana. Memorijalni centar Jasenovac sa spomenikom koji simbolizira cvijet u vječnom obnavljanju bio je i ostao simbol borbe protiv fašizma kojim se snažio duh mladih i na kome se gradilo zajedništvo hrvatskih i bosanskih opština uz Unu i Savu.
Kako Hrvatska Dubica nije imala razvijenu privredu, osim poljoprivrede, najveći broj Dubičana Hrvatske Dubice sa nekim višim stepenom obrazovanja zaposlenje je nalazio u Bosanskoj Dubici. Građani Hrvatske Dubice, kao potvrđeno marljivi i dobri poljoprivrednici, redovno su snabdjevali građane Bosanske Dubice sa poljoprivrednim proizvodima. Vrijedne Kaurkinje su rano ustajale i svojim bosanskim mušterijama svakog dana u ranim jutarnjim satima donosili svježe mlijeko i mlječne proizvode, koje su kupci pretežno plaćali na kraju mjeseca. Hrvatska Dubica u najvećem periodu svog postojanja nije imala svoju pijacu, već je sav višak njihovih proizvoda prodavan na Zelenoj pijaci Bosanske Dubice a samo manji dio je povremeno usmjeravan u pravcu Siska i Zagreba, što je za većinu bilo skupo i neracionalno zbog udaljenosti Hrvatske Dubice od Siska 50 a od Zagreba 100 km. Bez poljoprivrednih proizvoda iz Hrvatske Dubice dubička pijaca ne bi postojala ili bi radila samo dva puta sedmično.
S druge strane, za građane Bosanske Dubice Hrvatska Dubica je bila izlaz u svijet, činila glavnu vezu sa Zapadom. Most “Bratsvo- Jedinstvo“, kako se zvao most između dvije Dubice izgrađen prvi put 1895. a obnavljan više puta, bio je najkraća veza ova dva grada bez koje se nije mogao zamisliti moderan život jedne i druge Dubice. Preko njega se odvijao skoro sav trgovinski promet. Njegova uloga izmjenjena je tek 1974. godine puštanjem u promet drugog mosta na ušču Une u Savu kod Jasenovca, 15 km niže od dvije Dubice, koji su otvorili poznati državnici Mudžibur Rahman i Džemal Bijedić.
Dubičke firme pretežno su trgovale s Hrvatskom, posebno sa Zagrebom. Zagrebački “Tekstilpromet“, RIO Rijeka, Varaždinska konfekcija bili su skoro 100% zastupljeni u Dubici sa svojim proizvodima. Samo manji dio prometa dubičkih privrednika bio je usmjeravan u pravcu Prijedora i Banja Luke. Dubičani su rado pili Daruvarsko i Karlovačko pivo, provodilivikende u Zagrebu. Skoro kompletne lječničke usluge, koje se nisu mogle obezbjediti ambulantno u Dubici, korištene su u bolničkim ustanovama Zagreba i Siska. Kako Bosanska Dubica nema željezničku prugu, sav željeznički transport robe i putnika odvijao se preko Željezničke stanice Hrvatska Dubica, udaljene 7 km od Bosanske Dubice. Subotom i nedeljom, vozovi za Zagreb bili su puni Dubičana, koji su odlazili u Zagreb na provod i šoping, naročito u vrijeme dok nije bio razvijen cestovni saobraćaj. Ne smije se zaboraviti ni to da je Bosanska Dubica, naročito za vrijeme devetogodišnjeg predsjedničkog mandata Svetozara Mećave, imala izuzetno dobru saradnju sa opštinama Jasenovac i Novska i bila zbratimljena s opštinom Podravska Slatina.

Posljednjim ratnim sukobima pokidane su sve veze između dvije Dubice
U predvečerje agresije na BiH građani obe Dubice, u pokušaju da zaustave ratnu agoniju, organizirali su “Marš mira”. U dugoj koloni učestvovalo je oko 3.000 građana, koji su krenuli iz Bosanske Dubice, prešli most i zaustavili se ispred Katoličke crkve u centru Hrvatske Dubice, koja je već tada bila u ruševinama. Ali time nije zaustavljena ratna mašinerija.
Već početkom septembra 1991. godine vode se borbe oko Hrvatske Dubice, Novske i Jasenovca. U Bosanskoj Dubici se ukopava artiljerija da tuče Hrvatsku Dubicu, a četničke formacije iz Srbije zauzimaju položaje oko mosta na Uni i u pojasu sela Draksenić, prema Jasenovcu, gdje su već bile stacionirane jedinice XI Kozarske brigade. Srpski mediji tada govore o hrvatskim snajperistima i agresivnim planovima hrvatskog MUP-a, a banjalučki korpus dijeli oružje Srbima, prelazi Savu i ratuje uPakracu i Lipiku. Zapaljen je Hotel „Sava“ u Jasenovcu. Hrvatska vojska se povlači iz Hrvatske Dubice, Jasenovca, do savskog kanala Bročice (3 km od Novske). Dana 20. Septembra 1991. srušen je most “Bratstva- Jedinstva“ između dvije Dubice, a 10. oktobra srušen je i drugi most kod Jasenovca koji se sa bosanske obale sa jednim krakom spuštao u selo Ušticu a drugim u Jasenovac. Time su bile prekinute sve veze između BiH i Hrvatske na tom području.
Tokom rata Srpske vojne i paravojne formacije u sadejstvu s Martićevcima protjerali su skoro kompletno nesrpsko stanovništvo s područja Bosanske i Hrvatske Dubice, zaposjeli imovinu Bošnjaka i Hrvata, počinili zločine i ostavili paljevine. Odgovor hrvatske strane usljedio je operacijom „Una“ izvedenom u okviru operacije “Oluja“. Područje Bosanske Dubice napadnuto je 18. Septembra 1995.godine. Prema srpskim medijima ispaljeno je oko 4.000 granata. U napadu su učestvovale dvije brigade i prva rezervna regimenta obučene kao “Crne mambe“, koje su prešle Unu i okupirale dio teritorija kod TI „Knežopoljka“, razorile veliki broj stambenih i privrednih objekata, a ubijeno je 46 i povrijeđeno 38 osoba. Operacija “Oluja“ je potpuno izmjenila političke prilike u obe Dubice. Nakon operacije “Oluja“ opština Bosanska Dubica je ostala u avnojevski utvrđenim granicama BiH, a Hrvatska vratila sav privremeno zaposjednuti teritiorij koji joj je ranije pripadao, uključujući područje Hrvatske Dubice. Pretpostravlja se da je operacija “Una“ kao dio operacije „Oluja“ odgovor Hrvatske na zlodjela koja su počinile srpske paravojne formacije na lijevoj obali Une 8. Juna 1991. godine, kada su ubijeni brojni građani Hrvatske Dubice i okolnih sela. Tog dana pripadnici četničkih postrojbi izvršili su napade na Hrvatsku Dubicu i sela Baćin, Cerovljane, Predore, razorili više stambenih i sakralnih objekata i likvidirali 75 građanina. Nakon rata, 4.8.1995. u Baćinu je otkrivena masovna grobnica i iz nje ekshumirano 56 civilnih žrtava.

Ukidanjem graničnog prelaza Bosanska i Hrvatska Dubica gurnute u izolaciju
Mnogi Katolici Hrvatske Dubice posjeduju zemljište na području Bosanske Dubice, a određen broj građana Bosanske Dubice je stekao posjede na području Hrvatske Dubice, naročito uz rijeku Unu, gdje su pred rat izgrađene i prve vikendice u vlasništvu Bosanaca. Nekolicina građana Bosanske Dubice, koji su protjerani iz svojih domova, po uspostavi mira nastanilo se u Hrvatrskoj Dubici, gdje i danas žive.
Po uspostravi Dejtonskog mira obnovljen je most između dvije Dubice i uspostavljn promet, tako da su, iako uzdražno, građani dvije Dubice mogli međusobno komunicirati i obilaziti svoja imanja, porodice i prijatelje. Ulaskom Hrvatske u Evropsku uniju ukinut je granični promet, što je obe Dubice gurnulo u potpunu izolaciju, otežalo obnovu i privredni napredak. Obnova međugraničnog prometa dviju Dubica je goruće pitanje bržeg razvoja. U ovakvim okolnostima svi oni koji preko Dubice putuju u Hrvatsku ili iz Hrvatske u BiH moraju granicu preći kod Jasenovca ili ići na granični prelaz Kostajnica, što znači da zaobilaze Dubicu i prave više sati vožnje i više pređenih kilometara. Ovo je veliki razlog što se u građanima obe Dubice obnovljena nada da će posjeta gradonačelnika Zagreba g. Bandića ubrzati rješenje ovog problema, koji je od vitalnog značaja za obe Dubice.
Zbog toga je prvo ključno pitanje koje bi trebalo doći na dnevni red političkih struktura obe Dubice zajedničko angažovanje na tome da se graničnom prelazu Dubica vrati ranija fukcija i preko njega ponovno otvori putnički saobraćaj, bez kojega su obe Dubice osuđene na životarenje i postupno umiranje.
Svojom posjetom Banja Luci i Bos.Dubici hrvatska delegacija na čelu s gradonačelnikom Zagreba napravila je veliki korak i dala do znanja da želi nastaviti kontakte kako bi se što prije prevazišao jaz koji nas dijeli i krenulo normalizaciji odnosa. Logično bi bilo očekivati da će bosanske oštine, prije svega Bosanska Dubica pristupiti obnovi odnosa sa svojim susjedima u Hrvatskoj - Hrvatskom Dubicom, Hrvatskom Kostajnicom, Jasenovcem i Novskom. Bez pune suradnje sa susjedima Bosanska Dubica je kao tijelo kojem je oduzeta jedna strana i egzistira samo na osnovu fukcija jednog dijela svoga tijela.