Zijad BEĆIREVIĆ: U nadi da pronađu svoje najmilije ili saznaju nešto više o njihovoj sudbini lokalitet Tomašice svakodnevno posjećuju porodice žrtava, ali i mnogi drugi. Prije nekoliko dana sa 25 autobusa lokalitet su posjetile žene Srebrenice, uposlenici Instituta za nestale osobe sa glasogovornicom Instituta Lejlom Čengić, članovi nevladinih organizacija i brojnih udruženja i saveza nestalih, invalida, logoraša, civilinih žrtava rata…. Među njima su bili članovi Udruženje DŽB Brekovica, saveza, udruženja i nevladinih organizacija Unsko-Sanskog kantona. Blizu 2.000 ljudi s područja cijele BiH došlo je ovih novembarskih dana u Tomašicu da oda počast žrtvama i obnovi sjećanja na sve što se 92-95. događalo na ovim prostorima. Svi oni su istovremeno željeli izraziti nezadovoljstvo sa odnosom prema žrtvama agresije i uputiti poruku međunarodnim i lokalnim sudovima da moraju raditi ažurnije. O posljednjim alarmantnim ekshumacijama u Tomašici upoznat je i generalni sekretar UN Ban Ki-moon, a dans na Dan državnosti BiH masovnu grobnicu u Tomašici i lokaciju bivšeg logora Omarska posjetio je Predsjednik Haškog Tribunala (ICTY) g. Teodor Meron.

Koliko još jama treba biti otkopano, koliko bošnjačkih žrtava iz njih iskopano, koliko dženaza za više stotina šehida klanjano, koliko godina sudskih procesa održano, pa da svijet uvidi i shvati da je genocid počinjen ne samo u Srebrenici, već u Prijedoru, Zvorniku, Bratuncu, Višegradu, Foči, Rogatici …, nad svim Bošnjacima BiH, nad Bosnom i Hercegovinom?! … A sa malo više svjetla u tami, grobovi bi se otvorili sami.
Samo istinom se može uspješno boriti protiv zlobe, nepravde i zaborava. Ključ rješenja je u istini - Istina je ključ rješenja. Svugdje u svijetu za istinom se traga na zemlji, a samo u Bosni i Hercegovini istina se mora tražiti pod zemljom. Kad u proljeće okopne snjegovi, Tomašica kod Prijedora, Krive Strane kod Rogatice… otvoriće svoja njedra. Istina o onom što se dogodilo u Bosni je pod zemljom i mi moramo doći do nje. Tomašica bi morala biti posljednja opomena svima koji negiraju genocid, štite počinioce zločina, podržavaju zločin, poigravaju se sa osjećajima žrtava, prkose istini i smiju se u lice pravdi.

Bosna i Hercegovina ulazi u još jednu paklenu Dejtonsku zimu koja će za još neko vrijeme svojim prljavim snjegovima pokušati sakriti tragove srpskih zločina u Tomašici, Rogatici, Bratuncu, Srebrenici, Zvorniku, Foči, Sanskom Mostu ili nekom drugom lokalitetu sa masovnim grobnicama ( u koje su bačena tijela pogubljenih Bošnjaka) i za još bezbroj dugih besanih noći produžiti zebnju i iščekivanja ucviljenih bošnjačkih majki koje slute, ali još ni nakon 20 godina, ništa ne znaju o sudbini svoje djece, istrgnute iz njihovih zagrljaja, iz njihovih ruku, i sada spremnih da ih čežnjivo grle i miluju.

Na teritoriji BiH 5.000 lokacija sa masovnim, zajedničkim i pojedinačnim grobnicama
Istraga za 30.000 nestalih traje već 16 godina i produžuje se u nedogled. Uz ogromne napore Komisije za istraživanje nestalih i Istraživačko- dokumentacionog centra Sarajevo (pomognutih Međunarodnom komisijom za nestale ) nadljudskim naporima malih timova na čelu s Amorom Mašovićem i Milanom Bogdanićem, otkrivaju nove lokalitete sa masovnim grobnicama. Poslije Tomašice – opet Tomašica! U Prijedoru ili nekom drugom poprištu pogubljenja Bošnjaka? Do sada je na teritoriji BiH otkriveno 5.000 lokacija sa masovnim, zajedničkim i pojedinačnim grobnicama. Samo na teritoriji Republike srpske otkriveno je preko 500 masovnih i 3.000 pojedinačnih grobnica, u kojima su pronađena većinom tijela Bošnjaka, ali Hrvata, Roma i Albanaca koje su tokom agresije na BiH pobile srpske snage. Najviše ih je u okolini Foče, Višegrada, Vlasenice, Rudog, Čajnića, Zvornika, Srebrenice, Bratunca, Prijedora, Sanskog Mosta i Ključa. U njima je do sada pronađeno 25.000 posmrtnih ostataka. U nastojanju da sakrije počinjene zločine okupator je tijela žrtava iz masovnih primarnih prebacivao u bolje skrivene sekundarne grobnice.



Lokalitet Tomašica posjećuju porodice žrtava, organizacije i pojedinci
U nadi da pronađu svoje najmilije ili saznaju nešto više o njihovoj sudbini lokalitet Tomašice svakodnevno posjećuju porodice žrtava, ali i mnogi drugi. Prije nekoliko dana sa 25 autobusa lokalitet su posjetile žene Srebrenice, uposlenici Instituta za nestale osobe sa glasogovornicom Instituta Lejlom Čengić, članovi nevladinih organizacija i brojnih udruženja i saveza nestalih, invalida, logoraša, civilinih žrtava rata…. Među njima su bili članovi Udruženje DŽB Brekovica, saveza, udruženja i nevladinih organizacija Unsko-Sanskog kantona. Blizu 2.000 ljudi s područja cijele BiH došlo je ovih novembarskih dana u Tomašicu da oda počast žrtvama i obnovi sjećanja na sve što se 92-95. događalo na ovim prostorima. Svi oni su istovremeno željeli izraziti nezadovoljstvo sa odnosom prema žrtvama agresije i uputiti poruku međunarodnim i lokalnim sudovima da moraju raditi ažurnije. O posljednjim alarmantnim ekshumacijama u Tomašici upoznat je i generalni sekretar UN Ban Ki-moon, a dans na Dan državnosti BiH masovnu grobnicu u Tomašici i lokaciju bivšeg logora Omarska posjetio je Predsjednik Haškog Tribunala (ICTY) g. Teodor Meron. U kratkom obraćanju prisutnim g. Meron je dao do znanja da stoji “pred hororom”ali nije dao do znanja da će se u Haškom sudu odrediti adekvatna pravna mjerila prema projektantima tog horora- Mladiću i Karadžića, već izrazio uvjerenje da će ovo napraviti prekretnicu u pravcu pomirenja.


Nove masovne grobnice na mapi masovnih grobnica BiH
Jedinstvena mapa, mapa masovnih grobnica u BiH, kakve još nema u atlasima i na geografskim kartama svijeta, popunjava se novim trgičnim obilježjima, imenima koja označavaju novotkrivene masovne grobnice, u koje su srpski okupatori bacali svoje žrtve, pretežno Bošnjake, pokušavajući zemljom pokriti i prikriti trag svojih zvjerstava.




Sve više novih krvavih tačaka na mapi masovnih grobnica BiH
Nakon masovne grobnice Crni Vrh kod Zvornika, iz koje je ekshumirano 629 osoba Bošnjačke nacionalnosti, Tomašica je danas potvrđena kao najveća masovna grobnica Bošnjaka u BiH, ali i na Balkanu. Masovnu grobnicu u Tomašici otkrio je švedski reporter još 1996. godine, a tek ovih mjeseci i dana otkriva svoju utrobu. Iz Tomašiće je prvi put 2004. godine ekshumirano 26 žrtava, drugi put 2006. godine 10 žrtava, a tokom oktobra i novembra ove godine 430 osoba Bošnjačke nacionalnosti. Očekuje se da će biti ekshumirano između 800 do 1000. Na lokalitetu Jakarina Kosa 2002. godine nađeni su posmrtni ostaci 373 osobe, koje su prethodno bile pod rudničkom jalovinom Tomašice i iz nje prebačene da se prikrije trag. U Institutu za nestale osobe (INO) znalo se za Tomašiću od ranije, ali se nije znala tačna lokacija i trebalo je 2 godine traganja da se otkrije. Na području Prijedora do sada je ekshumirano 2.008 osoba a traga se za još za 1.000 do 1.200. Ovih dana najtužnije mjesto u BiH je Šejkovača kod Sanskog Mosta, jer se u njoj uz bol, strepnju i uzdahe porodica koje tragaju za svojim najmilijim, kompletiraju nađeni posmrtni ostaci žrtava Tomašice.
Sjećanja i ispovjesti Prijedorčana o događajima iz juna i jula 1992. godine su stravična. Svaka ispovjest je jedna tužna porodična historija koja je počela u srećnom porodičnom domu a završila u jednom od Prijedorskih logora ili u nekoj od masovnih grobnica, kao što je Tomašica. Dok porodice žrtava još traže svoje nestale, najveći broj počinilaca zločina slobodno šeta Prijedorom, a veliki broj do sada procesiranih se vraćaju ili će se skoro vratiti u Prijedor da prkose svojim žrtvama i uživaju privilegije kao uvaženi građani i heroji Rs.

Od Tomašice u Prijedoru do Krive Stijene u Rogatici
Masovna grovnica: Nova jama Krive Stijene kod Rogatice
Agonija Tomašice se nije ni stišala, a već se najavljuje ekshumacija u novoj jami Krive Stijene kod Rogatice. Nakon završetka ekshumacije na 182 lokaliteta u Rogatici, gdje je do sada već ekshumirano 456 Bošnjačkih žrtava iz 22 masovne, 13 zajedničkih i 146 pojedinačnih grobnica, počinje ekshumacija na tek otkrivenom lokalitetu Krive Stijene na putu Sjemeč- Rogatica, gdje se na deponiji smeća nalazi više posmrtnih ostataka Bošnjaka ubijenih u Rogatici 1992 .godine.
Desetine gradova, stotine naselja širom Bosne tragaju za svojim najmilijim, koji su im nestali iz zagrljaja devedesetih godina prošlog vijeka. Na spisku nestalih još uvijek je 9.000 Bosanskih sinova i kćeri, očeva i majki. Ono što nam ovih dana otkrivaju Tomašica, Crni Vrh, Krive Stijene… sviju nas ispunjava dubokim bolom, otima uzdahe iz naših grudi, suzama kvasi naša lica i ukazuje na nešto neshvatljivo i strašno, što ljudski um ne može pojmiti.

Porodicama žrtava zima produžuje agoniju do proljeća
I ovih hladnih jesenskih dana, kada zabrinuti Bosanski rodoljubi odlaze iz Mrkonjić Grada, u kojem su i oni kao njihove majke i očevi prije 70 godina povicima “Smrt fašizmu- Sloboda narodu!” obilježili 25. Novembar – Dan državnosti BiH, kada timovi istražitelja gonjeni zimom odlaze iz Tomašice na neželjini zimski odmor, kada studenti Beogradskih fakulteta (ne pročitavši pismo studentice Jovane Kljaić iz Mrkonjić Grada upućeno s puno gorčine predsjedniku Dodiku) polaze na predavanja uznemireni Dodikovim podmetanjima, nebulozama i lažima, prijedorske majke i očevi će u produženoj agoniji neizvjesnog iščekivanja, ispunjeni bolom, uzdasima i jecajima, nove dane i mjesece presjediti pored zamagljenih prozora s pogledima usmjerenim prema Tomašici. A kada s proljeća snjegovi počnu kopniti i povlačiti se ponovno će u traganju za sudbinom svojih najmilijih krenuti na iskopine Tomašice. Možda snjegovi skinu naslage zemlje i potisnu s njene površine rudničku jalovinu koja već 21 godinu krije tijela i kosti njihovih najmilijih?...

U sjeni Tomašice žene Višegrada sprečavaju rušenje kuće “strave i užasa”
I dok Prijedorske porodice žrtava još jednom preživljavaju Devedeset drugu, Udruženje žena - žrtava rata Višegrad predvođeno predsjednicom Bakirom Hasečić očajnički pokušava spriječiti genocidne vlasti Rs da sravne sa zemljom kuću Sumbule Zebe na Bikavcu, poznatu pod imenom “Živa lomača”, u kojoj su Milan i Sredoje Lukić i njihovi “osvetnici” 14.6. 1992. spalili 70 Bošnjačkih civila. Pod motom višeg opšteg interesa Vlasti Rs po svaku cijenu žele maknuti”kuću strave i užasa”, živo muzejsko svjedočanstvo o najstrašnijim zločinima počinjenim nad Bošnjacima na ovim prostorima od 92 do 95. godine.

Sa više svjetla u tami grobovi bi se otvorili sami
Koliko još godina trebaju čekati porodice žrtava da urazume administraciju Međunarodne zajednice da prepozna njihovu bol? Da li će itko od odgovornih u pravnim institucijama zemlje i institucijama MZ makar površno na Fecebooku pogledati spisak sa blizu 200 imena osumnjačenih s podrućja Prijedora, koje su sačinile prijedorske organizacije i predzeti nešto što vodi okončanju agonije ? Da li će ikad doći na red formalni i neformalni spiskovi osumnjačenih za ratne zločine koje imaju klubovi izbjeglih i prognanih za skoro sve opštine Republike srpske?
Liste ubijenih i nestalih na jednoj strani i liste ubica na drugoj su Aktiva i Pasiva Bosne i Hercegovine. To je krvavi bilans kakav nakon Drugog svjetskog rata nema niti će imati ijedna zemlja Evrope. A koliko još jama i masovnih grobnica treba otkopati i koliko nevinih beživotnih rasturenih tijela treba izvaditi i sastaviti u Prijedoru i širom BiH, da tijela i njihove kosti mogu biti dostojno ukopani, da se dođe do spoznaje i istine da je nad Bošnjacima – Muslimanima izvršen genocid najvećih razmjera i posljedica nakon Drugog svjetskog rata.
Kako prekinuti šutnju kojom se ubija istina? Zar još nije sazrelo shvatanje da svojim pasivnim odnosom prema pitanju nestalih i ubijenih, svojom šutnjom i mi postajemo odgovorni, i mi ubijamo?!!! A sa malo više svjetla u tami grobovi bi se otvorili sami. Istina će izići na vidjelo i šutnja je neće zaustaviti. Ako je ne nađemo na zemlji, tražit ćemo je i naći pod zemljom. Poslije Tomašice – opet Tomašica. Da li u Prijedoru, Rogatici ili nekom drugom dijelu Republike srpske, gdje naslage zemlje, smetovi ili rudnička jalovina i nakon 20 godina kriju teške zločine počinjene na ovim prostorima tokom agresije na nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu, koja će uprkos upornom nastojanju agresora sačuvati najvažnije tekovine Prvog zasjedanja ZAVNOBIH-a – granice, kontinuitet i ravnopravnost?