„Silent leges inter arma“ (U ratu zakoni šute)
„Danas kad je mir i kada imamo dovoljno znanja i hrabrosti moramo dokazivati genocid, ne smijemo zaboraviti naše nevino ubijene Bošnjake koji su dali život za ovu državu, narod i vjeru.“

Armin ČUSTO: Anilizirajući elemente genocida, sadržanih u međunarodnim propisima, ali i domaćem pozitivnom pravu Bosne i Hercgovine, jasno se može vidjeti namjera tadašnjih vlasti (Vojska RS-a), da s tog područja trajno istrijebi Bošnjake, posebno imajući u vidu da su u Prijedoru Bošnjaci predstavljali relativnu večinu oko 43% od ukupnog stanovništva, a 6% su činili Hrvati, dok su Srbi predstavljali 42 % stanovništva.

Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1951. godine definira genocid kao zločin međunarodnog prava koji može biti izvršen kako u miru tako i za vrijeme rata. U skladu s tim Konvencija normira genocid kao djelo počinjeno u namjeri da se potpuno ili djelomično uništi neka nacionlana, etnička, vjerska ili rasna skupina, odnosno genocid podrazumijeva;

- ubistvo članova grupe
- teška povreda fizičkog ili mentalnog integriteta članova grupe
- namjerno podvrgavanje grupe takvim životnim uslovima koji treba da dovedu do njenog potpunog ili djelomičnog fizičkog uništenja
- mjere usmjerene ka sprječavanju rađanja u okviru grupe
- prinudno premještanje djece iz jedne grupe u drugu.

U duhu navedene Konvencije države ugovornice se obavezuju da će preduzeti sve mjere s ciljem da se kazne lica za genocid, bilo u svojstvu direktnog izvršioca, pomagača ili podstrekača.

Na temelju navedene Konvencije, ali i drugih međunarodnih propisa koji reguliraju pitanje genocida, Bosna i Hercegovina je u svom važećem pozitivnom pravu (Krivični zakon Bosne i Hercegovine, Krivični zakon F BiH) normirala kirvično djelo genocida, budući da su se u periodu od 1991-1995. godine u Bosni Hercegovini desila masovna ubistva koja po svom zakonskom elmentu i biću predstavljaju zločin protiv čovječnosti i vrijednosti koji je zaštićen međunarodnim pravom.
Kako je Međunarodni sud u Haagu, dešavanja u Srebrenici pravno kvalifikovao kao krivično djelo genocida počinjeno s ciljem da se s tog područja trajno unište Bošnjaci, postavlja se pitanje, da li se dešavanja u Prijedoru mogu kvalifikovati kao krivično djelo genocida, jer smo svjedoci da se ovih dana u Prijedoru iz masovne grobnice vrši ekshumacija ubijenih Bošnjaka i Hrvata.

Anilizirajući elemente genocida, sadržanih u međunarodnim propisima, ali i domaćem pozitivnom pravu Bosne i Hercgovine, jasno se može vidjeti namjera tadašnjih vlasti (Vojska RS-a), da s tog područja trajno istrijebi Bošnjake, posebno imajući u vidu da su u Prijedoru Bošnjaci predstavljali relativnu večinu oko 43% od ukupnog stanovništva, a 6% su činili Hrvati, dok su Srbi predstavljali 42 % stanovništva.



U Prijedoru je za vrijeme agresije ubijeno oko 5 000 Bošnjaka, a ostali dio bošnjačkog i hrvatskog stanovništva je protjerano, uglavnom žene i djeca, što direktno upućuje na stav 1. i 5. Konvenicije, koji normiraju masovna ubistva i prinudna premještanja nacionalne, vjerske grupe, odnosno kako je to normirano u KZ-u Bosne i Hercegovine, ubijanje pripadnika skupine ljudi i prisilno preseljenje djece iz te u drugu skupinu ljudi.

Sljedeći argument koji ide ka činjenici da se u Prijedoru desio genocid predstavljaju logori koje su srpske vlasti formirale (Keraterm, Omarska, Trnopolje, Topola...). U navedenim logorima je na hiljade Bošnjaka prinudno zatvoreno, a bili su izloženi brutalnom premlaćivanju i ubistvima, što direktno upućuje na stav 1, 2, i 3. Konvencije: „ubistvo članova grupe“, „teška povreda fizičkog ili mentalnog integriteta članova grupe“ i „ namjerno podvrgavanje grupe takvim životnim uslovima koji treba da dovedu do njenog potpunog ili delomičnog fizičkog uništenja“, odnosno, stav 1, 2 i 3 KZ-a BiH „ubijanje pripadnika skupine ljudi“, „nanošenje teške tjelesne ozljede ili duševne povrede pripadnicima skupine ljudi“ , „smišljeno nametanje skupini ljudi ili zajednici takvih životnih uvjeta koji bi mogli posljedovati njenim potpunim ili djelomičnim istrjebljenjem“.
Sljedeći argumenat koji potvrđuje činjenicu da se u Prijedoru desio genocid predstavljaju masovne grobnice u kojima se nalaze tjela nevino ubijenih Prijedorčana (masovna grobnica Tomašica, u kojoj se trenutno vrši ekshumacija, masovna grobnica Jaruga i Karan).

Dakle, masovna ubistva, silovanja, prinudna protjerivanja, prinudna zatvaranja u logore, sve ono što je navedeno u elementu krivičnog djela genocida, daje jasan argument da se dešavanja u Prijedoru mogu pravno kvalifikovati genocidom, naravno, uz postojanje direktne namjere tadašnjih srpskih vlasti, da potpuno ili djelomično s područja Prijedora istrijebe Bošnjake kao nacionalnu skupinu.