Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
ICTY analiza
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Kolumne

NAZDRAVLJE, DA SMO ŽIVI I ZDRAVI
Autor: Fadil M. Kardović, prof.
Objavljeno: 18. November 2013. 03:11:06
Zabilježio Fadil M. Kardović, prof.: Dobru organizaciju u berberskom salonu, prihvatio je mlađi brat Feriz, koji je, pored ostaloga bio strastven lovac od mladosti. Vrijedni atletski građen mladić sa Bandžovog brda, na prvim Sandžačkim igrama predstavljao je Rožaje donoseći mu prvu zlatnu medalju u skoku u dalj.
Feriz Luboder sa Bandžovog brda od djetinjstva je želio da postane berberin. Ferizov stariji brat Meho i ostala djeca, često su se smijali tome da postoji neko ko želi da bude brica. Bilo je mnogo, raznih poslova koje su obavljali kroz bezbrižne dječje igre i maštarenja. Često, zaneseni igrom, bili su istraživači do tada za njih neispitanih predjela Bandžovog brda i korita rijeke Crnje, koji se, nalaze, na rubu našeg malog mjesta Rožaja. Da, njihovo djetinjstvo je brzo prolazilo i postajalo samo uspomena. Počeli su to da shvataju onda kada su na mjesto njihovih dječijih igara odrasli počeli da nameću obaveze. Uvlačili su ih polako u neki drugi, njima nepoznat svijet. A u tom drugom svijetu čekale su dužnosti stvorene samo za njih. Ta nametnuta pravila zauvijek su ih odvajala od onog divnog dječjeg sna: igranja i druženja.


Obehrale kruške u Ferizovoj avliji



Feriz Luboder

Feriz Luboder iz mornarice


S dvogledom vodnik Feriz Luboder sa kolegom na školskom brodu u Sredozemnom moru, 1957. godina
Jednog proljećnog sunčanog dana Ferizov otac Smajo, posmatrao je nestašnu djecu u velikoj avliji prepunoj behara gdje se širio prelijepi miris džanarike, divljake, kruške, šljive i trešnje. Strina Rahima iznijela je ispred stare drvene kuće, improvizovane, ručno napravljene makaze i drveni tronožac na kojem je Smajo na ćelavo šišao sinovca Ibrahima zvanog Bašo. Feriz i Meho pažljivo su posmatrali kojim redoslijedom i kako je njihov babo na ćelavo ošišao Baša. Meho se obratio babu riječima: ,,Mogu li babo ja da pošišam Feriza uz tvoju pomoć”. Smajo mu je odgovorio da su oni sada poodrasli i da mogu jedan drugog da šišaju, na šta se Feriz mnogo obradovao jer i on poslije može ošišati svog starijeg brata Meha. Šišajući na ćelavo jedan drugog bili su ispunjeni ushićenjem i strahom, koji će od njih dvojice biti uspješniji u ovom, do tada nepoznatom poslu. Dječije igre su nastavljene sa imitiranjem rada berberina, zubara, stolara…

Kada je kurir iz rožajskog Vojnog odsjeka jednoga jutra donio plavu kovertu na kojoj je krupnim slovima bilo ispisano Ferizovo ime i prezime (tražeći, pritom, da potpiše da je lično primio poziv za služenje vojnog roka), tog trenutka je shvatio da je odrastao. Obaveze koje su bile ispred njega nijesu bile nimalo bezazlene. Pomislio je Feriz: ,,Djetinjstvo koje je dobro upamtio i koje bi uvijek, kada bi ga se sjetio, izmamilo osmijeh na njegovom licu, ostaće tek lijepa uspomena.”

Nove igre, koje su smislili vojni oficiri, sada je morao da prihvati. Imale su teška pravila koja niko nije smio da prekrši. Poseban je bio miris tih novih igara iz vojne mornarice. Miris sačinjen od mješavine joda i vode, ulja kojim se podmazuje oružje i sagorjelog baruta. Mada, kada je bolje razmislio, to i nije bio samo miris joda i vode, ulja i baruta, bilo je to osposobljavanje i prilagođavanje na nove načine života i rada, u dotada nepoznatoj sredini i društvu.

Imao je, ipak, toliko sreće da na samom početku tih surovih dana bude određen za berberina i da uvježbava omiljeni zanat. Preskupo je vojnik Feriz, platio uvježbavanje omiljenog zanata služeći Jugoslovenski mornaricu nepunih četiri godine. Pa ipak, pored svega što mu se dogodilo, bio je zadovoljan, pa i ponosan na sebe. Ostala mu je duša, nakon pakla kroz koji je prošao, još uvijek djetinje čista.

Oficiri i vojnici, ti veliki ljudi, komande i uzbune, sada su za njega samo tužno sjećanje. Ispred kasarne Feriz i drugovi vojnici koje je naćelavo šišao, sa kojima je ostao dobar prijatelj, uspjeli su da dočekaju kraj dugog vojnog roka, i sada su samo željeli, da se ponovo sretnu sa svojim porodicama i prijateljima iz djetinjstva.

Ubrzo se Feriz uvjerio koliko je svijet u kojem živimo zapravo mali. On je samo jedna varoš. Kontinenti su polja, a okeani i mora bare. A nekada su brda i mali potoci bili velike rijeke njegovog dijetinjstva!

Prvi s lijeva stoji mornar Feriz Luboder na školskom brodu Pomorske akademije sa kolegama mornarima iz Jugoslavije, Egipta, Burme i Indonezije, 1958. Godina


Veliki prijatelj Smaja Lubodera bio je Arifaga Karamehmetović iz ugledne bjelopoljske porodice. Šetajući starom Gornjom rožajskom čaršijom, prepun nostalgije, Feriz sa bratom Mehom posmatra stare dućane, hanove, pekaru, obućarske i krojačke radnje. Na kraju svratiše u brijačnicu punu starijih ljudi. Gospodin i pravi bekrija Arifaga dokazao im je da su najveći prijatelji oni koji te ne zaborave kad ti zatreba pomoć, ponudio im je da zajedno rade i usavrše berberski zanat. Arifaga za Feriza i Meha nije bio samo očev prijatelj, već kao najbliži rod - amidža, koji im je puno pomagao a ponajprije bio im je kao spona u saradnji sa ostalim starim berberima toga vremena: Muratagom Nokićem, Jonuzagom Topalovićem, Jusufom Fazlićem, Eminom Nurkovićem, Harunom Bećiragićem, prvim muškim i ženskim frizerom Nabijom Sutovićem i ostalim.


S lijeva: Hajro, Meho i Feriz Luboder sa Arifagom Karahmetovićem starim berberom, zubarom i sunetdžijom na akšamluku u hotelu ”Rožaje”, početak 70-tih godina


Kada je Arifaga ujutro otvarao berbersku radnju, uvijek bi došao jedan sahat ranije, skuhao bi sebi kahvu, ispušio dvije cigarete, a onda bi počele da mu se tresu ruke… Uhvatila bi ga neka trema, kao da će toga dana po prvi put u životu nekoga šišati i brijati. Da bi smirio drhtve ruke vazda bi popio po jednu ljutu rakiju a onda počeo sa radom. Rekao bi mu Feriz: „O moj Arifaga, tvoje ruke se ne tresu od treme, već od tvoje strasti”. Jednom prilikom, dok su sjedjeli u maloj ali osvijetljenoj brijačnici, Arifaga im reče: ,,Murataga i Jonuzaga su najstariji berberi u rožajskom kraju, oni su veliki ljudi, namazdžije, pomagali su svakom u nevolji i bolesti, oni su obrazovani i svestrani ljudi, dobro su se razumeli i u medicinu, znali su da prave mehleme za razna kožna oboljenja, uklanjali bradavica sa ruku, obrezovali su djecu i još mnogo toga, zato i vi treba da ste svestrani i da se dobro odnosite prema svojim mušterijama, i vi ćete ako Bog da postati veliki ljudi”.

Feriz poslije ovih lijepih riječi reče Mehu: „Čovječe, kao djeca sanjali smo kako ćemo jednoga dana kada odrastemo postati veliki i važni ljudi. Vidim, neki su uspjeli, a neki, kao što znaš i sam, nikada nijesu dobili ni šansu da se dokažu. Kada ti kažem da su brice ugledni ljudi i da su mnoge u svemu pretekli, nećeš mi vjerovati!”

Feriz Luboder i Meho Luboder

Meho Luboder, Jusuf Fazlić i Feriz Luboder


Poslije kraćeg perioda dobijajući diplomu za berberine Jusuf Fazlić i braća Meho i Feriz Luboder odlučili su da otvore novi berberski salon u prostorijama starog rožajskog hotela ,,Sloga”. Dugo su zajedno radili i uspješno sarađivali, pronalazeći sebe u uspješne i svestrane. Jusuf Fazlić, čuveni sunetdžija u rožajskom kraju i okolini, imao je mnogo posla, pa su odlučili da naprave još jedu berbersku radnju. Feriz je izvadio novo odobrenje za izgradnju moderne berbernice u ulici ,,30. septembar”, u kojoj je sa starijim bratom Mehom radio više od četrdeset godina.


Rješenje o otvaranju berberske radnje, 1975. godina Feriz Luboder u novoj berbernici
Rođena braća Meho i Feriz, veliki prijatelji iz djetinjstva postali su pravi berberini.
- Sad je na tebi i meni, da radimo kako god želimo – rekao je zadovoljno Feriz.


U velikoj, modernoj brijačnici Feriz bi prvi od Meha došao da otvori i zagrije radnju, da gostoprimno dočeka mušterije, no ništa više nije bilo isto, čak ni slično. Novi berberski salon je više nego duplo veći od onih starih frizerskih radnji. Čeona i bočna strana salona bila je sva u staklu. Na ulaznim vratima ispisano radno vrijeme, iznad vrata lijepim velikim štampanim ćiriličnim slovima napisano ime firme: ,,Berberski salon, Feriz i Meho”. Feriz i Meho su sada bili najsrećniji ljudi. Sve što su sa halalom, zaradili, štjedjeli su, za novu berbernicu, tu sada u centru grada, na samoj reskrsnici u blizini starog mosta.
Nova velika i tada najmodernija berbernica u gradu, koja na samom ulazu dočekuje mušterije oštrim mirisom kolonjske vode. Čitav stari inventar, zamijenjen je novim, dvije nove bordo boje kožne stolice za šišanje, dva velika ogledala sa radnim stolovima, hladnom i toplom vodom. Stare ručne mašine za šišanje, zamijenile su nove električne, moderne makaze, razne veličine češljevi, čisti novi peškiri. Na drugoj strani do izloga, dugačka klupa sa sunđerom obložena crvenim skajem (za one koji čekaju na red, da mogu čitati dnevnu štampu). Staru furunu zamijenila je nova bijela šamotna peć, iznad koje su visile Ferizove i Mehove iz struke diplome i zahvalnice sa raznih takmičenja. Ostali dio zida prekrivali su njihovi lični eksponati (trofeji); preparirane velike ribe, kože sa prepariranim glavama vuka i medvjeda, kao i veliki rogovi jelena i srndaća. Na vidnom mjestu, između trofeja, stajala je kosina koju je napravio Ferizov babo Smajo. Kosina je bila sagrađena od vrha kose za košenje trave kojom su Feriz i Meho više godina brijali mušterije. Pored kosine nalazila se alatka za vađenje zuba zvana čark. Čark je Feriz dobio na dar od starog berberina i zubara Arifage Karamehmetovića, a ovaj od Muratage Nokića. Sa ručno napravljenim čarkom Feriz je, uspješno, mnogim mušterijama, bez ikakve nadoknade uklonio zubne muke. Kosina i čark koji je star vijek i po danas bi trebale da budu eksponati zavičajnog muzeja.


Čark i kliješta za vađenje zuba


Meho je imao svoje mušterije. Bio je ne samo dobar berberin već i vješt ribolovac i dugogodišnji sekretar ribolovačkog društva, pa je i to bio razlog za česta okupljanja i prepričavanje lijepih doživljaja. Uz šišanje, i ribolovačke priče često se dešavalo i to da berberin Meho uspješno liječi djecu i odrasle od raznih kožnih, gljivičnih oboljenja i bradavica.
Dobru organizaciju u berberskom salonu, prihvatio je mlađi brat Feriz, koji je, pored ostaloga bio strastven lovac od mladosti. Vrijedni atletski građen mladić sa Bandžovog brda, na prvim Sandžačkim igrama predstavljao je Rožaje donoseći mu prvu zlatnu medalju u skoku u dalj.


Kao dobar svestrani sportista Feriz se odlično snalazio u različitim krugovima društva. U dva saziva bio je sekretar lovačkog društva ,,Hajla” iz Rožaja, da bi nakon toga jednoglasno bio izabran za doživotnog počasnog predsjednika, za veliki doprinos u lovstvu Crne Gore odlikovan je zlatnim ordenom.


Rješenje o izboru za Počasnog doživotnog predsjednika Lovačkog društva ”Hajla” Rožaje
Feriz je bio uspješni organizator udruženja zanatlija čije je interese na najbolji način zastupao kao odbornik u Skupštini Rožaja.


Feriz Luboder, predsjednik Udruženja zanatlija

S lijeva sjede: Feriz Luboder, predsjednik Udruženja zanatlija i male privrede, Jusuf Zejnelagić, sekretar, Salko Nurković, predsjednik UO; s lijeva stoje: Oruč Ramadani, kuhar, Haso Skenderović, zidar, Meho Luboder, berber i Remzo Kalač, ugostitelj u svečanom salonu hotela ”Rožaje”, 1988. godina
Komunikativni i strastven lovac, Feriz je mnogo volio posao koji radi. Berberski posao za njega nije bio obaveza i rutina, već ostvaren dječački san. Rijetki su i srećni oni koji svoje snove pretvore u stvarnost. Feriz je postao jedan od njih i on je bio radostan zbog toga. Nijesmo svi srećni kao Feriz da možemo živjeti svoje snove… Feriz je imao mnogo mušterija pa bi češće svratili kod njega u radnju da se malo ispričaju. Berbernice su neka vrsta ispovjedaonica: čovjek se preoptereti u životu, pa ispriča svoju muku, ako nikom drugom, onda berberinu ili drugovima. Tu su počinjale priče o djetinjstvu i igrama koje su najviše voljeli. Razgovor bi im otvorio srca, te kao nabujale rijeke, iz njih bi krenule priče o porodici, ljudima koje su poznavali i mjestima na koja su nekada izlazili. Pominjali su sve one događaje i ljude koji su bili vrijedni pomena. Pričao je Feriz lovačke priče, o starim vrijednim lovcima, dobrim i humanim Kardovićima, o sportskim Abazaginim podvizima, o junaštvu Mula Jakupaginom, o mudrosti Hivzijinom, o Abdulahovoj humanosti itd. Jedne mušterije su izlazili a druge dolazile, pričajući i smijući se pokazivali su jedni drugima slike svojih porodica.

Vremena su se mijenjala a samim tim i frizure. Nekada je bila najmodernija frizura sa perčinom, a u poslijeratnom periodu, zbog nedostatka sredstava za ličnu higijenu, šišalo se na ćelavo. Zadnjih decenija nosile su se duge kose, potom kratke, pa tarzanke i italijanke. Feriz je bio veliki humanista, bez ikakve nadoknade išao je po kućama da bi ošišao i obrijao bolesnika, mnogima je mijenjao pare za odlazak na hadž i davao na zajam za školovanje djece, šišao je mnoge na veresiju ili vadio zube.

Ove dobre osobine čovjeka mnogi naši ugledni građani su uvažavali i redovno išli kod Feriza na šišanje i brijanje. Feriz je, kako kaže, imao mušterije od Triglava do Đevđelije. Ferizove mušterije bile su i poznati prosvjetni radnici: Šabo Nurković, Omer Dacić, Hilmo Hadžić, Ahmet Ademagić, Husein – Husko Kurtagić, Šućko Agić, Osman Kurpejović, mr Halil Markišić, Fadil Kardović, kao i brojni poznati pjevači bivše Jugoslavije.


Fadil M. Kardović, prof. i pjevač Nedžad Salković 1971.god. prije šišanja kod Feriza Lubodera

Meho i Feriz Luboder i Selveta Mandžukić


Poslije održanih časova, mladi nastavnici Fadil Kardović i Ćamil Agović izlazeći iz osnovne škole ,,Mustafa Pećanin”, prešli su preko velikog ibarskog mosta, posmatrajući kako Ibar veselo skakuće po kamenju i uzgred pjevuši neku svoju pjesmu. Sve je sklono promjenama. Promijenio se i njihov gradić Rožaje. Ono što se ne mijenja su uspomene. Šetajući razgovarali su o njihovom djetinjstvu. Lijepo je bilo njihovo djetinjstvo, siromašno ali lijepo. Prisjećao se Ćamil kako ih je otac vodio na šišanje kod Emina Nurkovića. ,,Ručna mašinica, ponekad bi začupala kosu ali djeca nijesu smjela da reaguju. Ponekad bi se pojavio, između stare drvene klupe i vrata, ogromni miš. Virio bi između njih a mi bi ga netremice gledali, nijesmo smjeli da mrdnemo da ga ne uplašimo. Kako se pojavi iznenada tako bi, i nestane kao u nekom snu. Bio je tako veliki zato što je pekara bila do brijačnice ili zato što smo mi bili djeca pa nam se takav činio.”
Kako su pričali o tome kao da su vratili neku staru filmsku traku unazad 40 godina. Brijačnice su i tada bile informacione emisije, sve što se dogodilo u gradu a i šire, moglo se čuti u brijačnici. Tu je uvijek bilo šale, smijeha, davanje simpatičnih neuvredljivih nadimaka i svakojakih dosjetki. Vrijeme je proletelo kao bumbar, ostale su samo uspomene, anegdote i sjećanja. Hodajući tako, Fadil i Ćamil su stigli do Ferizove nove, moderne brijačnice.
Fadil je sjeo u novu berbersku „crvenu stolicu“ da malo skrati kosu. Šišajući ga Feriz je pjevušio neku pjesmu iz svog zavičaja, koja, kao da je imala samo dvije riječi: „mala, mala” i „livada, livada”. Po završetku šišanja Feriz je rekao Fadilu: ,,Nazdravlje”, a potom prišao do ormarića, izvadio flašu i dvije čaše, napunio ih rakijom čiji miris je bio poznat Ćamilu. Jednu čašicu je Feriz pružio Ćamilu, a drugu podigao i rekao: „Da smo živi i zdravi!”
Ispili su čašice do posljednje kapljice rakije. Ćamil reče: ,,Kada podigneš čašu i izrekneš zdravicu a ne ispiješ je do kraja – zdravica nije od srca”, pa nastavi recitovati: Dok Ibar svoje pjesme pjeva, / U berbernici žagor veći, / Tu se naširoko priča, / o ljudskoj sreći i nesreći. / Berberi su za sve bili, / od zubara do hećima, / vadili su zube čarkom / i kad se klima i ne klima. / Radili su neumorno, / nijesu stekli vel'kog blaga… / Jusuf mnoge sunetio, / a Bogme i Arifaga. / Britva im je alat bila, / radili su za sitne pare, / Eminova radnja i sad stoji, / u mislima kod pekare. / Feriz pored ostaloga, / bio je i strastven lovac, / Meho liječio bradavice / i bio je ribolovac. / U Nabijinoj brijačnici, / pokrenute su nove teme, / liječio je kožno oboljenje, / i fenirao lijepe žene.”


Sait Dedeić i Nabija Sutović


Urbanizacijom grada Feriz i Meho dobijaju rješenje za rušenje berberskog salona. Da je Feriza i Meha neko tada vidio pomislio bi da su izgubili nekog ko im je bio veoma drag i da su suze jedini način da ublaže bol. Od velike tuge i bola Feriz je dobio moždani udar, jer je iz te radnje izdržavao osmočlanu porodicu. Pričao bi kasnije Feriz, kako mu je dosta bilo svijeta u kojem je važio za uspješnog čovjeka i da su ga dobri prijatelji salijećali, grlili, nazivali bratom, ne samo da bi podijelili žaljenje i bol već i riječi utjehe… Eto, njegovi sinovi su sada odrasli i završili su srednje škole, oženili se i dobili djecu, a umjesto da im prepusti berberski posao i radnju koju je s velikom mukom stekao, oni su nezapošljeni…
Sa narušenim zdravljem sada Feriz pomaže višečlanu porodicu od svoje minimalne penzije. U dubokoj starosti, sa štapom u ruci, narušenog zdravlja, Feriz ponekad stane na mjestu gdje mu se nekada nalazila berbernica i kroz suze gleda osmospratnicu od stakla i betona i u sebi misli: „A sada kao da su svi ćelavi, neće imati stari brica koga da šiša!”

Feriz Luboder sa uspješne akcije lova na bijesne lisice, početak 90-tih godina, danas staklena osmospratnica na mjestu gdje je nekada bila Ferizova berbernici



Ostali prilozi:
» DIJALOG NA SANDŽAČKOM PUTU
Hazbija Kalač | 19. November 2018 02:18
» ŠTA ZA BIH ZNAČI OKRETANJE OD PROŠLOSTI KA BUDUĆNOSTI?
Zijad Bećirević | 19. November 2018 00:48
» EGZISTENCIJALNA PITANJA I PROBLEMI
Ajša Čišija | 19. November 2018 00:31
» MIRSINE BOMBONE
Said Šteta | 18. November 2018 18:17
» ONA, ANA BRNABIĆ, PINK PANTER
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 16. November 2018 15:19
» ALUMINIJ, LAHKI METAL, ALI TEŠKO STANJE!
Mr. Milan Jovičić | 16. November 2018 15:00
» BOŠNJACI / BOSANCI, OVO SU NAŠI PROBLEMI KOJI TRAŽE NAŠA RJEŠENJA!
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 13. November 2018 19:34
» ISTOČNO SARAJEVSKO, BLAJBURŠKO-RAVNOGORSKO SIJELO
Mr. Milan Jovičić | 13. November 2018 15:54
» IMA JEDAN ČOVJEK
Said Šteta | 13. November 2018 15:15
» LOGOR SMRTI - MANJAČA, 1991-2018
Mirsad Duratović | 13. November 2018 01:20
» POSTIZBORNE DILEME
Džebrail Bajramović | 11. November 2018 16:17
» NEEMANCIPOVANA PREDSJEDNICA
Armin Čusto, dipl.iur. | 11. November 2018 02:26
» KRSMANOVIĆEV PUT BEZ POVRATKA
Ajša Čišija | 11. November 2018 02:18
» NJEGOŠEVSKA I NACISTIČKA ETIKA
Šemso Agović | 06. November 2018 14:00
» NOVA DRUŠTVENA SVIJEST JE VAŽNIJA OD IZBORNOG REZULTATA
Ibrahim Osmanbašić | 06. November 2018 13:44
» NJEGOŠ, JUGOSLOVENSTVO, KRV
Husein Tokić | 05. November 2018 14:36
» POLITIČKI UDAR
Džebrail Bajramović | 04. November 2018 00:04
» SPOSOBNOST I POUZDANOST
Hfz. Abdurrahman ef. Kujević | 03. November 2018 23:37
Ostali prilozi istog autora:
» PRVI I POSLJEDNJI LOV
18. October 2015 04:23
» HAIRLI PUT DO NOVOG ŽIVOTA
26. October 2014 22:40
» MUHADŽERSKA KUĆA
14. October 2013 09:55
» BARMAHALSKA ČESMA
06. September 2013 23:27
» ROŽAJSKE VODENICE
12. August 2013 05:01