Sefer Halilović je jedini oficir Armije R BiH koji se zakleo na Kur'an, a svoju odbranu u Haagu počeo je sa bismlilom!

Proljetos je boračka organizacija Kantona Sarajeva predložila Sefera Halilovića za Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva, a organizatori Patriotske lige na sastanku u Mehuriću predložili su ga za predsjednika PL-a. Predsjednik Bosanske patriotske stranke i savjetnik pokazuje da „KOS u Sarajevu ponovo diže glavu!“

Republika Bosna i Hercegovina
MINISTARSTVO UNUTRAŠNJIH POSLOVA
CENTAR SLUŽBI BEZBJEDNOSTI
SARAJEVO

UVID U ORGINAL ZAPISNIKA

ZAPISNIK
Građanin HALILOVIĆ SEFER, sin Rustema i majke Šemse, rođene Halilović, rođen 6.1.1952. godine u Prijepolju, Republika Srbija, završio Vojnu akademiju – KOV-a, po zanimanju oficir Armije RbiH, po nacionalnosti Bošnjak, državljanin RBiH, udovac, otac dvoje djece, nastanjen u Sarajevu, ul. Ašikovac br. 6, je dana 5.11.1993. godine u službenim prostorijama CSB – a pred ovlaštenim službenim licima u () čl. 151. ZKD –a dao sljedeću

DOPUNU IZJAVE
Faksimil originala „Dopune Izjave“
U vezi svoje izjave date dana 31.10.1993. godine te dopune izjave date 3.11.1993. godine na okolnosti mojih kontakata sa organima bezbjednosti bivše JNA, htio bih da dopunim i sa više sljedećih detalja kojih sam se u međuvremenu prisjetio.
Godine 1995., koliko se mogu sjetiti, 25. Ili 26. augusta, ja sam raspoređen u činu potporučnika u 222. mješoviti artiljerijski puk u Mostaru. U prvih mjesec dana službe, ne mogu se tačno sjetiti datuma, došao sam u kontakt sa referentom bezbjednosti u puku, zastavnikom Bjelobaba Miletom. Naš prvi kontakt je bio na sljedeći način. Zastavnik Bjelobaba me pozvao u vojnu kancelariju. Bili smo prisutni samo nas dvojica. Predstavio mi se kao zastavnik Bjelobaba, organ bezbijednosti. Naš susret, odnosno njegov nastup prema meni, bio je ljubazan. Zastavnik Bjelobaba hvali moj red kao momandira voda. Objašnjava mi da je on oficir bezbijednosti. Daje mi uptinik i kaže mi da ga trebam popuniti. On me pita kako sam se snašao u JNA objašnjava mi da je taj upitnik rutinska stvar koju popunjavaju svi oficiri i mlađi oficiri. Zastavnik Bjelobaba zatim pita hoću li ja njemu pomoći u njegovom radu. To shvatam i prihvatam kao svoju oficirsku obavezu, te mu to i saopštavam. Zatim sam popunio dati upitnik. Zastavnik Bjelobaba me zatim pitao i interesuje se kakvo je stanje u vodu. Interesuje se za komandira baterije poručnika () Slobodana. U tom smislu interesuje ga moje mišljenje kakav je Pudar komandir. Ja mu dajem svoje mišljenje. Sjećam se da Bjelobaba ove detalje nije bilježio. Razgovor je trajao 10 – 15 minuta.
Nakon dva do tri dana zastavnik Bjelobaba Mile navraća u moju jedinicu. Pita me za pojedine starješine. Interesuje ga moje zapažanje o poručniku Pudar Slobodanu, vodniku Keketić Draganu, starijem vodniku Omanović Sabriji i još jednom broju vojnika čijih imena se ne mogu sjetiti. Taj kontakt odvijao se u kancelariji baterije.

Prvi kontak sa KOS-om
U to vrijeme, za vrijeme obuke zastavnik Bjelobaba često navraća na poligon. Ja primjećujem te njegove dolaske pri susretima on je srdačan. Prilikom prilaska najviše se interesuje za poručnika Purdara Slobodana. Naime s tim u vezi htio bih da napomenem sljedeće. Poručnik Pudar je bio sklon samovoljnom udaljavanju iz kasarne i određenim kriminalnim radnjama. Nije mi trebalo dugo vremena da uočim te sklonosti Pudara. U tom smislu ja otvoreno informišem zastavnika Bjelobabu sve što znam, što sam imao priliku zapaziti i čuti o poručniku Pudaru. Ovo isto činim za Bjelobabina pitanja i interesovanja o jednom broju vojnika. Uglavnom bili su u pitanju vojnici koji su bili skloni kršenju vojničke discipline. Meni je već jasno da je poručnik Pudar predmet interesovanja organa bezbijednosti JNA. Sjećam se da se zastavnik Bjelobaba interesovao i za starijeg vodnika Omanović Sabriju. Predmet njegovog interesovanja su kako sam već naveo kriminal i vojnička disciplina. Već tada, zastavnik Bjelobaba mi saopštava i svoje ocjene o poručniku Puradu pri čemu ističe Pudareve sklonosti sitnom kriminalu, lošem odnosu prema radnim obavezama i nedisciplini.
Nakon ovih prvih kontakata zastavnik Bjelobaba počinje da navraća kod mene u moju kancelariju. Ti njegovi dolasci, koliko se mogu sjetiti, bili su oko 13 sati, pred kraj radnog vremena, kada u radnim prostorijama nije bilo poručnika Pudara a ni najvećeg broja drugih starješina. U situacijama kada se nalazim u društvu drugih oficira zastavnik Bjelobaba mi ne prilazi. To čini u situacijama kada sam sam. Već tada počinje i da bilježi u svoju svesku moja zapažanja. Tu svesku, koliko se sjećam, nosi u svom džepu. U tom periodu predmeti njegovog interesovanja su konkretniji. Intenzivnije ga interesuje kriminal kojim se bavio moj komadant baterije poručnik Puder. Ja ga informišem sve što znam o Pudaru. On to sve bilježi.
U narednom periodu zastavnik Bjelobaba dolazi kod mene u kancelariju. Pored poručnika Pudara predmet njegove pažnje je i poručnik Bovilj Miodrag. Pored Sovilje interesuje ga i moje mišljenje i zapažanje o vodniku i klase Koketović Draganu te starijem vodniku Timotijević Draganu. U vezi poručnika Sovilje zastavnika Bjelobabu interesuju sva moja saznanja. Već tada me instruiše i upućuje da se što češće družim i uspostavim što prisnije odnose sa poručnikom Pudarom. Njegove instrukcije i uputstva su bile sljedeće. Da se ponašam kao da tolerišem Pudarove propuste, da to ne iznosim javno na vojničkom kolektivu, te da na taj način Pudar stekne što više povjerenja u mene. Dalje me upućuje da se ne suprotstavljam Pudiru kako bih imao priliku da mu što više priđem i zadobijem njegovo povjerenje. Ja ove instrukcije i uputstva koje sam dobio od zastavnika Bjelobaba prihvatam i po njima postupam. Na kontaktima koje smo imali redovno ga informišem o saznanjima do kojih sam došao bilo kroz susrete sa Pudarom ili razgovore sa drugim oficirima i vojnicima.
U vezi poručnika Sovilja instrukcije i uputstva zastavnika Bjelobaba su bile sljedeće. Instruiše me da se što češće družim sa Soviljem. Da idem kod njega i razgovaram sa njim. Upućuje me da u početku namećem razgovor o stanju u bateriji i uopšte o vojničkim problemima. Sugeriše mi da Sovilja pozovem kod sebe u kancelariju na kafu te da to za sada bude samo u kancelariji. Sve ovo kako mi je instruisao zastavnik Bjelobaba ja prihvatam kao obavezu i to bez prijekorno činim. Pozivam poručnika Sovilj Miodraga i on dolazi povremeno kod mene u kancelariju. Ja češće odlazim kod njega i mi vodimo slobodne razgovore. U početku ja postupam po uputstvima i razgovor vodimo na opšte vojničke teme. Poručnik Sovilj otvoreno govori. Njegove izjave navode te razmišljanja ja memorišem. Na kontaktima koji bi uslijedili nakon toga izvještavam zastavnika Bjelobabu. U ovom periodu ističem da je mene zastavnik Bjelobaba tražio i inicirao naše kontakte. Kasnije će u jednoj prilici Bjelobaba mene uputiti da mu se javim telefonom nakon ostvarenog susreta i razgovora sa poručnikom Soviljom. To i činim. Nakon svakog takvog susreta i razgovora sa poručnikom Soviljom. Nakon svakog takvog susreta ja se telefonom, odnosno lokalom javljam Bjelobabi. Sjećam se da se prilikom javljanja predstavljam kao potporučnik Halilović i kažem „bio sam kod kolege“. Bjelobabi je to dovoljno da zna o čemu se radi tj. da sam po uputstvima koje mi je on dao imao susret sa potporučnikom Soviljom te da ga imam informirsati o bezbijednosnim zapažanjima. U početku kada smo se dogovorili kontakt Bjelobaba mi kaže kratko: „Dobro. Naići ću ja.“ U toku razgovora telefonom uopšte ne pominjemo ime Sovilja. Sjećam se da je nakon prethodnog telefonskog dogovora zastavnik Bjelobaba dolazio odmah do mene u kancelariju. Nekada bi to činio narednog dana. Napominjem da prema meni nije imao zahtjeva da ga u kancelariji čekam poslije radnog vremena.
Moji odlasci u kancelariju zastavnika Bjelobabe počinju nakon, koliko se sjećam, dva do tri mjeseca od našeg prvog kontakta o kojem sam govorio. Sjećam se da je taj prvi put Bjelobaba samoinicijativno zvao. Također prisjećam se detalja vezanih za njegovu kancelariju. Ona se nalazila kad se iz hodnika krene na desnu stranu. Unutra se nalazio sto, stolice i klub garnitura sa tri stolice. Kada bih dolazio do njega srdačno bi se rukovali, on bi ponudio da sjednem u klub garnituru. Kada bih sjeo on je zatim poručio kafu koju je kurir iz komande puka donio. Nakon toga Bjelobaba je prešao do mene u klub garnituru. U početku naš razgovor je bio uobičajen o opštim temama, zatim bi uslijedila njegova pitanja o Pudaru. Sjećam se da je predmet njegovog interesovanja bio i poručnik Bobović. Mihajlo, inače rodom iz Ivangrada. Za vrijeme takvih kontakata, saznanja koja sam iznosio zastavnik Bjelobaba je bilježio. Sjećam se da je naš prvi kontakt o ovom slučaju trajao oko 30 minuta. Na kraju kontakta Bjelobaba mi je dao sljedeća uputstva. Da porazgovaram sa Babovićem, da čujem šta Babović misli o SRJ, o Titu, da obratim pažnju šta Babović čita, kuda se kreće i s kim se druži. Napominjem da sam sa potporučnikom Babovićem spavao u istoj sobi. Instrukcije zastavnika Bjelobabe meni su bile sasvim jasne. Radilo se o tome da prikupim što više saznanja o Baboviću, njegovim ličnim razmišljanjima i stavovima te o drugim zapažanjima koje su imale bezbijednosni značaj. U vezi Babovića hoću da istaknem i sljedeće čega sam se prisjetio. Naime, u jednom od kontakata zastavnik Bjelobaba mi je davajući instrukcije kazao da je Babovićev otac IB – ovac. Meni je apsolutno bilo jasno kakav je slučaj u pitanju tj. da je Babović bezbijedonosno interesantno lice i predmet pažnje organa bezbijednoti JNA. Također bilo je apsolutno jasno što Bjelobaba želi i što ga interesuje o p.poručniku Baboviću.
Naredni kontakt imao sam u kancelariji zastavnika Bjelobabe kada je poručnik Pudar upućen na kurs u artiljerijski školski centar u Zadru. Sadržaj kontakta potpuno se odnosio na Babovića i Sovilja. Predmeti interesovanja i instrukcije zastavnika Bjelobabe bili su da se vidi kakav je odnos Babovića bio prema SKJ, kako je on prihvatao ideju SKJ, je li to on iskreno misli i osjeća, kako govori. Posebno ga zanima kada su na primjer bili održavani sastanci SKJ nakon toga što bi nam bila čitana informacija SKJ sa višeg nivoa trebao sam vidjeti kakvi su bili komentari poručnika Babovića po tom pitanju poslije sastanka. Pored toga, Bjelobabu su zanimali i komentari svih drugih starješina o određenoj temi koja je bila razmatrana na sastancima SKJ. Isto se odnosi i na naše informisanje o javnim govorima i istupima i porukama Tita prilikom oglašavanja u zemlji i posjete u inostranstvu. Sjećam se i nekih takvih informacija koje su nam čitane na sastancima SK. Odnosile su se na pokušaje, kako je tada formulisano „da se pokuša obezvrijediti ime i djelo druga Tita“. Poslije svakog takvog sastanka SK zastavnik Bjelobaba je bio vrlo operativan, u smislu da je bio hitan i on je u pravilu inicirao kontakt koji smo nakon toga imali bilo kod mene ili kod njega u kancelariji.
Kada je u pitanju Sovilj predmet Bjelobabine pažnje i interesovanja bio je Soviljev odnos prema radu. Dobivao sam instrukcije da vidim da li Sovilj naginje ka srpskom nacionalizmu.
Htio bih da pomenem i sljedeće. Primjetio sam bilo je pravilo nepisano kada sam dolazio kod zastavnika Bjelobaba on bi u najvećem broju slučajeva poručivao kafe i mi smo sjedili za navedenom klub garniturom. Da budem iskren, mene je dojmio njegov odnos prema meni. Bio je vrlo korektan i srdačan.

Moje prvo pismeno izvještavanje
Moje prvo pismeno izvještavanje organima bezbijednosti JNA bilo je, koliko se sjećam, nakon odlaska poručnika Pudara iz jedinice na kurs u Zadar. Sjećam se dobro takvog prvog uputstva. Jedne prilike Bjelobaba me nazvao i kazao da se trebamo vidjeti hitno. Kratko mi je kazao da ga o svojim zapažanjima pismeno informišem, da to napišem, stavim u kovertu i zapečatim i da to pošaljem po mom evidentičaru vojniku Anđelkoviću, čijeg imena se ne mogu sjetiti. Kazao mi je da na koverti ne pišem ništa, ni njegovo ni svoje ime. Kovertu zalijepim te da će to vojnik Anđelković njemu donijeti.
Sjećam se kako sam to uradio. Uzeo sam bijeli bankpost papir formata A-4 i svojeručno napisao tekst sljedećeg sadržaja: „Danas (tog i tog), na mjestu (tom i tom) u vrijeme (to i to), u razgovoru sa potporučnikom Babovićem po pitanju informacije o SKJ on mi je kazao sljedeće“, a zatim bih napisao sadržaj razgovora. Napisao sam kompletan Babovićev komentar. To sam stavio u kovertu koju sam zalijepio. Pozvao evidentičara vojnika Anđelkovića dao sam mu, a on je već znao šta treba dalje činiti. Zastavnik Bjelobaba bi radi legendiranja i zaštite ove pismene korespodencije te dolazaka vojnika Anđelkovića davao Anđelkoviću nekakav informator ili sličan materijal, da neko drugi od oficira ne bi imao priliku otkriti prirodu našeg kontakta. Ističem da je evidentičar vojnik Anđelković bio apsolutno obučen što treba da radi. Sam taj čin kada bi vojnik Anđelković po povratku od zastavnika Bjelobabe kojem je uručivao moj pismeni izvještaj stigao u ruke zastavniku Bjelobabi. Ističem i cijenim da je vojnik Anđelković apsolutno čovjek organa bezbjednosti koji je uživao veliko povjerenje zastavnika Bjelobabe. U vezi Anđelkovića poznato mi je da je on rodom iz Srbije, oženjen Mostarkom, koja je bila nastanjena u Mostaru. Šta je bilo kasnije sa njima nije mi poznato.
Ono što cijenim značajnim jeste da se poslije odlaska poručnika Pudara, stanje u bateriji popravilo. Gotovo redovno, na sastancima kod komadanta, istican je moj napor i rezultat na popravljanju stanja u jedinici. Zastavnik Bjelobaba je vrlo često na takvim sastancima isticao moje lične zasluge po tom pitanju, što je tada meni davalo veće motive za rad i angažovanje.
Intenzitet mojih kontakata sa organom bezbijednosti u puku, zastavnikom Bjelobabom bio je sljedeći. Dva do tri puta sedmično, ili dva do tri puta u toku 10 dana, a u pravilu odmah nakon nekoliko sastanaka OSKJ.
Sljedeći predmet interesovanja zastavnika Bjelobaba bio je p.poručnik Marinič Andrija, rodom iz Sremske Mitrovice, inače klasić. Naime, prilikom jednog od naših kontakata sredinom 1976. godine, zastavnik Bjelobaba mi je kazao da je Marinićev otac bio ustaša, da je Marinić dijete razvedenih roditelja i da je njegova vjera prilikom prijema na VA rađena preko majke, tako da je učinjen propust u radu te provjere. Sjećam se da me je nakon tog upoznavanja sa tim detaljima zastavnik Bjelobaba instruisao sljedeće. Da se što više približim Mariniću, da provociram njegove komentare te da memorišem njegove izjave nakon toga. Ja to bezpogovorno činim. Sjećam se da je bilo i Bjelobabinih zahtjeva da mu po tom pitanju napišem pismeni izvještaj i dostavim na način koji sam opisao. Ne mogu se tačno sjetiti koliki je tačan broj takvih izvještaja bio, o kojim slučajevima i licima se radilo. Morate shvatiti sa ove vremenske distance da je to bilo davno.
Na kontaktima koje smo imali uživo zas.Bjelobaba bi imao praksu da pohvali sadržaj mog pismenog izvještaja koji sam dostavljao. Sjećam se da je znao kazati kako je taj moj pismeni izvještaj dobar i njemu koristan. Također se sjećam kada su u pitanju pismeni izvještaji da me instruisao i sljedeće. Da ja u svom pismenom izvještaju napišem izvorno što su na primjer potporučnik Marinić, p.por.Babović i Sovilj ugovorili. Trebao je biti tačan citati njihovih navoda. Uz to ja sam pisao po metodologiji o kojoj me on instruisao. Najbitnije je bilo da citat bude što autentičniji. Sjećam se takođe da je svaki takav moj pismeni izvještaj bio dugačak do 2 stranice. Dobro se sjećam, maksimalno do 2 stranice.
Kada je u pitanu slučaj p.poručnika Baljinića sjećam se sljedećeg interesantnog detalja. Bili su u pitanju Mariničevi komentari na kom. puka tj. Na pretpostavljene starješine. Tu je Marinić bio, tako da kažem „izdašan“ u kritici komandanta puka p.puk. Mitrovića, puk. Vojnovića načelnika artiljerije. Sjećam se da je Marinić u svojim istupima isticao posebno birokratizovani odnos k-danta i komande puka i njihovu nesposobnost. Govorio je kako on vrijedno radi,a niko od pretpostavljenih starješina mu taj rad ne priznaje. Bjelobabu je interesovao odnos p.poručnika Marinića prema hrvatskom nacionalizmu. Nakon takvih instrukcija ja bih u susretu sa Marinićem postavljao njemu provokativna pitanja o smislu da što više razvijemo diskusiju. Međutim, kada je u pitanju hrvatski nacionalizam Marinić nije davao značajnije bezbjednosno interesantne odgovore. Čudno me posmatrao na takva moja pitanja. Inače on je bio u mješovitom braku, oženjen nekom Srpkinjom.
Istakao sam starješine koje su bile predmet posebnog interesovanja i pažnje organa bezbijednosti zastavnika Bjelobabe. Pored ovih starješina, predmet interesovanja Bjelobabe bili su i stariji vodnik Timotijegić iz komande baterije, zatim kapetan Nikolić referent u komandi puka i poručnik Gavić Mile. To je bila sredina 1976. Godine. Sjećam se jednog od naših kontakata. Bilo je to u kancelariji ali ne mogu se sjetiti čijoj, mojoj ili Bjelobabinoj. Bjelobaba je bio vrlo izdašan u pohvali mojih rezultata. Moja jedinica je proglašena za najbolju jedinicu u puku. Bio je pun komplimenata o mojoj saradnji, mojoj prodornosti i snalažljivosti prilikom izvršavanja datih zadataka. U jednom momentu upitao me je da li bih želio stupiti u vojnu službu bezbijednosti. Pri tome je zakao da bi to bilo odlično i korisno. Kazao mi je da je on svojim pretpostavljenim u vojnoj službi bezbijednosti napisao sve najljepše o meni. Dalje mi kaže da on ne može ostati na tom mjestu pošto je na mjestu organa bezbijednosti u puku trebao biti oficir, a ne mlađi oficir te bi on lično želio da to budem ja. Moj odgovor je bio da ja to prihvatam i da bih to želio. Pitao sam ga da li to može uticati u smislu napredovanja u vojničkoj karijeri. Odgovorio mi je da nije siguran. Naime, ja još nisam odstažirao. Bjelobaba mi kaže da će to vidjeti sa predpostavljenima i saopštava mi da bila šteta da ne odstažiram bateriju.
Na sljedećem kontaktu razgovor se vodi po određenom pitanju.sjećam se da mi je kazao kako on lične ne može učiniti ništa po pitanju stažiranja te da je to zakonski uslov. Kaže mi da bi bila šteta da ne odstažiram bateriju. Ja sam bio spreman da prihvatim ponudu da pređem na službu za organa bezbijednosti. Međutim, bila je u pitanju moja kasnija karijera i odlazak na Komandno štabnu školu. Nakon ovog susreta ostaje otvorena mogućnost za moj prelazak u Vojnu službu bezbijednosti. U tom periodu moj odnos sa organima bezbijednosti JNA ide bez nekih velikih opterećenja.
Krajem 1979. godine, vraća se poručnik Pudar sa kursa. Tada se desio jedan događaj. Ja sasvim normalno očekujem svoje ostvarene rezultate i unapređenje ukupnog rada u jednici ocjenu – naročito se ističem. Međutim, dobivam ocjenu –ističe se. Obzirom da su rezultati na unapređenju rada jedinice bili evidentni i više puta isticani od strane k-danta, ja se sa pravom bunim. Tražim pojašnjenja pogotovo obzirom da je jedinica proglašena najboljom na nivou puka. Formira se komisija koja potvrđuje prethodnu ocjenu. Predsjednik komisije je bio kapetan i klas Karić Vehbija. Upečatljivo mi je ostalo u sjećanju da je bila u pitanju sprega poručnik Puder i k-dant puka Mitrović. Naime Puder je „zadužio“ usluge k-danta puka Mitrovića i ovaj je postupio onako kako je Pudar to želio. U svemu tome ja sam bio direktno oštećen. Praktično sve one sate koje sam provodio radeći ova dva oficira su obezvrijedila. To me je teško pogodilo. Upečatljivo mi je ostalo u sjećanju da se zastavnik Bjelobaba trudio da mi iz petnih žila pomogne. Međutim, bio je nemoćan. Na jednom od kasnijih kontakata Bjelobaba me je upoznao šta je on sve preduzeo da mi pomogne da ne budem oštećen. Međutim Mitrović i Pudar su bili moćniji.
U jesen 1976. god. Zastavnik Bjelobaba je premješten na dužnost u lo. Hercegovačku brigadu u Mostaru za organa bezbijednosti. Sjećam se tih detalja. Nalazili smo se na terenu na Kalinovikuna terenu se desio incident sa vojnicima iz druge jedinice. Dolazi organ bezbijednosti poruč. Simović Petar da istraži taj događaj. K.dant puka Mitrović samo predstavlja Simovića kao novog referenta bezbijednosti u puku. Primijetio sam da zast. Bjelobaba nije očekivao da će baš tu poruč. Simović preuzeti od njega dužnost organa bezbijednosti. Po povratku jedinice iz Kalinovika u Mostar kod mene u kancelariju dolaze zajedno zast. Bjelobaba i poruč. Simović Pretar. Zadržali su se oko sat vremena. Dobro se sjećam tog kontakta. Bjelobaba me predstavlja činom imenom i prezimenom. Govori o meni kao odličnom oficiru i K-diru. O meni kao čovjeku govori sve najbolje. Zatim Simoviću govori o mojoj saradnju sa organima bezbijednosti. Zatim se obraća meni i kaže da je on poruč. Simovića već prethodno upoznao sa svim detaljima moga odnosa i korektnog izvršavanja zadataka koje mi je davao, a Simoviću kaže o meni sve u superlativu. Ističe slučajeve značajnih zadataka, za koje hoću reći da je iste on cijenio značajnim, a koje sam ja uradio po njegovim uputstvima. Tako ističe slučajeve poruč. Pudara, Marinića i Babobića. Htio bih napomenuti sljedeće. Primijetio sam da je zast. Bjelobaba u isto vrijeme dok je meni instruisao i dok sam ja prezentirao saznanja o Pudaru, on Bjelobaba imao iste takve kontakte sa Pudarom. Kod Pudara u kancelariji. U isto vrijeme primijetio sam da je Pudar odlazio na kontakte Bjelobabi u kancelariju. Te kontakte meni je nekoliko puta Bjelobaba pravdao navodima kako su on i Pudar komšije. Tada nisam razmišljao o tom slučaju sada kada razmislim o tome, vidim da je i Pudar bio na vezi organa bezbijednosti. tj. Bjelobabe, a ja sam defakto Bjelobabi služio ko pozicija preko koje on provjerava Pudara.
Na ovom zajedničkom prvom kontaktu s Bjelobabom i poruč. Simovićem Bjelobaba na kraju kaže: „Nadam se da ćete nastaviti zajedno.“ To je defakto bilo moje predavanje na vezu novom organu bezbijednosti u puku poruč. Simoviću.

Kontak sa Petrom Simovićem
Prvih 10-tak dana po dolasku, Petra Simovića na mjesto organa bezbijednosti, isto to vrijeme provodi u komandi i nema ga u jedinici. Simovića povremeno samo viđam u gradu ili za vrijeme ručka u kasarni. Nakon 10-tak dana u prijepodnevnim satima Petar Simovićje došao u moju jedinicu. Na tom prvom susretu, pored opštih i uobičajenih pitanja za životne probleme momka u Mostaru, gdje se izlazi, njegovo interesovanje bilo je za stanje u jedinici, vojnicima i starješinama. Pored toga, interesuje se i za ostale starješine kao i cjelokupno stanje u puku. Na kraju tog razgovora Simović je fokusirao pitanja na slučajevima na kojima smo Bjelobaba i ja već radili. Dogovorili smo se na koji način se trebamo vidjeti i čuti. Simović mi je tada dao svoj broj telefona u stanu. Predložio mi je da izađemo zajedno u grad. Prihvatio sam prijedlog Simovića. Od tada, počinjemo se družiti i izlaziti zajedno.
Predmeti interesovanja Petra Simovića bilo je za starijeg vodnika Trabak Danijela. Simović me usmjerava na njega. Govori mi da mu se trebam približiti. U početku sam imao problema oko približavanja Trbaku jer je isti bo na kraju kasarne, a jedino mjesto kontakta bilo je kod autoparka. Pokušavam se približiti Trbaku. Trbak je dosta nepovjerljiv i zatvoren ali sa vremenom se atmosfera polako „kravi“. Simović mi govori da Trbak svojoj suprugi govori za stanje u puku, a da ona nakon toga sve razglasi. Predmet interesovanja prema Trbaku bio je po osnovi nacionalizma i (str10)-liberalizma. Trbak je znao često komentarisati kretanje i situaciju u to vrijeme. Nakon uspostavljenih kontakata sa Trbakom i isprovociranja komentara, Trbak je iznosio svoje mišljenje i komentare, doduše dosta škrto ali jezgrovito. Opšta karakteristika Trbaka bila je nezadovoljstvo. Znao je komentarisati nakon svakog partijskog sastanka i iznositi svoje mišljenje i u vezi situacije u svijetu. Nakon ovih razgovora sa Trbakom ja sam Petru Simoviću detaljno iznosio kako se Trbak ponaša i o čemu komentariše. Tih susreta sa Trbakom bilo je dosta, ne mogu se sjetiti tačno koliko. Nešto kasnije ja ću biti usmjeravan prema Trbaku izvan kasarne.
Nakon svakog referisanja Petru Simoviću, nakon kontakta sa Trabakom, isti je zahtijevao od mene da idem u dalje kontakte sa Trabakom. Izvještaji koje sam podnosio Simoviću nakon kontakata sa Trabakom, bili su usmeni. Tom prilikom, Simović je uvijek pravio bilješke. Insistirao je na detaljima i na autentičnim stvarima. Koliko se sjećam nakon kontakata s Trubakom, ja sam napravio vrlo malo službenih zabilješki.
Sejćam se, u to vrijeme još jednog slučaja koji se odnosio na kapetana Nikolića, čijeg se imena ne mogu sjetiti, referenta tehničke službe. Naime, sasvim slučajno sam doznao u gradu da Nikolić vrši prodaju pištolja iz kasarne. Koliko se sjećam, ja sam Simoviću prenio ova saznanja. Pored toga, poznato mi je da se je supruga od Nikolića bavila švercom. Znam da je sprovedena akcija i da su ova saznanja potvrđena. Provedena je istraga, izvršen je pretres stana i kancelarije Nikolića i izvršeno intervenisanje u jedinici. Istragom je utvrđeno da je nedostajalo, koliko se sjećam, 10-tak pištolja, TT-7,62 mm. Nikolić je bio, koliko mi je poznato, uslovno osuđen. Cijelu istragu sprovodio je Petar Simović.
Poznato mi je da je u to vrijeme Simović otkrio jednu grupu vojnika koji se na straži pisali parole: „Živio Draža Mihajlović“. Ti vojnici, mislim da ih je bilo 3-4, srpske nacionalnosti, bili su kažnjeni sa po 10 i 15 dana pritvora. Pošto se nije radilo o mojim vojnicima, ja nisam bio angažovan oko toga.
Simovićevo interesovanje bilo je za vojnike hrvatske i albanske nacionalnosti. Takav slučaj je bio za vojnika Butković Rudolfa koji je u JNA došao dobrovoljno iz Njemačke. Butkovićev otac je bio emigrant, a majka Njemica. Poznato mi je da nije mogao dobiti prekomandu. Poručnik Simović u vezi Butkovića traži od mene pomoć, da bi Butkovića potpuno pokrio. Instruiše me da kada Butković ide u grad imam obavezu obavijestiti ga o tome. To i činim. Pored toga Simović traži od mene da mu dostavim pred svaki izlazak u grad vojnika, spisak onih vojnika koji sa Butkovićem izlaze u grad. Sa Butkovićem, u pravilu, je izlazilo 2-3 vojnika. Potpuno je uhodan princip da se kada Butković izlazi u grad tačno određuju tri vojnika koji sa njim trebaju izići. To su vojnici koji imaju zadatak pokrivati vojnika Butkovića. Ja nisam upoznat sa detaljima načina veze i kako su ti vojnici izvještavali Simovića o komentarima i onome što su činili u gradu sa Butkovićem. Taj dio mi nije bio dostupan niti poznat. Moguće da je takvih istupa bilo ali pred navedenim vojnicima i oni su najvjerovatnije prezentirali na direktnom kontaktu sa poruč. Simovićem. Moje je bilo da obezbijedim uhodani izlazak tj. da omogućim uslova da Simović prema Butkoviću realizuje planirane mjere.
U to vrijeme, prilikom mog pismenog izvještavanja poruč. Simoviću, umjesto ranijeg slučaja posrednika evidentičara vojnika Anđelkovića, Simović je angažovao vojnika Radoslava – Raču Đokića, kasnije poznatog kao menadžera Lepe Brene. Kao i u ranijem slučaju, Radoslav Đokić je dolazio kod mene. Ja bih mu uručivao u koverti pismeni izvještaj, a on bi ga bez pogovora i suvišnih pitanja odnosio poruč. Simoviću.
Htio bih da napomenem i slučaj Sale Saliua vojnika albanca te vojnika Mate Brigića iz Sarajeva. Sjećam se dobro da je poruč. Petar Simović jedne prilike na kontaktu instruisao mene da Mati Brigiću i Sali Saliuu omogućim izlaske u grad kada oni to budu od mene tražili te da im omogućim ono što im bude trebalo. Primijetio sam da su i Saliu i Brigić vrlo često na kontaktu kod Simovića. Vrlo su prisni i neposredni u kontaktima. Brigić se po instrukcijama Pere Simovića raspoređuje na red u biblioteci. To se čini iz prostog razloga da Brigić kod sebe može slobodno i neopaženo pozivati na razgovore one vojnike koji su predmet interesovanja organa bezbijednosti. Sjećam se da je Brigić vrlo često pozivao vojnike iz baterije u Biblioteku u popodnevnim i večernjim satima. Vršio je njihovu „obradu“. Bio sam prisutan kada Mato Brigić referiše poruč. Simoviću ono što je uradio po njihovom, prethodnom dogovoru. To je bilo u nekoliko navrata. U biblioteci su koristili, koliko mi je poznato, sredstva za tajno tonsko snimanje tih razgovora. Ne mogu se sjetiti svih primjera i slučajeva koje su oni obrađivali. Kada je u pitanju Sali Saliu on je na isti način ostvarivao režirane kontakte u vojničkom klubu. Takođe, poznato mi je da je Simović koristio vojnika Dokića, inače Srbina sa Kosova koji je govorio albanski jezik. Dokića su koristili za rad prema vojnicima Albancima.
Sjećam se dobro da je Brigić dobio značku „primjeren vojnik“, a Saliu je nagrađen sa 10 dana nagradnog odsustva. Takođe, poznato mi je da je Mato Brigić pred odlazak na aktivno odsluženje vojnog roka bio radnik Službe državne bezbijednosti. Za Sali Saliua nisam potpuno siguran.
U vezi mog pismenog izvještavanja organima bezbijednosti JNA u periodu dok sam kontaktirao Simovića, htio bih da istaknem sljedeće. Ja sam po Simovićevim uputstvima pisao ove izvještaje, ali to je bilo znatno rjeđi slučaj nego u periodu kada sam kontaktirao sa zast. Bjelobabom. Simovića sam češće usmeno izvještavao. Mjesta održavanja naših kontakata su bila njegova kancelarija, moja kancelarija, prilikom zajedničkog ručka te prilikom zajedničkih izlazaka u grad u slobodnom vremenu. Kada je u pitanju način ugovaranja kontakta on je bio na sljedeći način. Telefonom po potrebi. Po intenzitetu vrlo česti kontakti.
Kada je u pitanju sadržaj instruktaža koje sam dobivao od Simovića on je bio znatno detaljniji u odnosu na onaj koji sam dobivao od zast. Bjelobabe. Instruktaž je bio vlo detaljan i opširan. Na primjer, u slučaju poručnika Mariniča. Sjećam se Simović mi kaže: „Nastoj da sve što tražim, da mi pomogneš. Ako nešto ne može, kazaćeš meni pa ćemo to riješiti. Ne suprotstavljaj mu se u diskusiji, pomozi mu sve, toleriši ga i tako mu se približi.“ Vrlo detaljan, vrlo iscrpan i temeljit instruktaž.
Kada je riječ o metodologiju vođenja razgovora instruktaž je bio provocirati Marinićev komentar i ne presijecati Marinića kada govori. Što je moguće autentičnije memorisati Marinićevu izjavu.
Simović je prilikom mog upoznavanja o konkretnom slučaju koji je bio predmet pažnje i interesovanja org. bezbijednosti, bio vrlo otvoren i detaljan kada bih to obrazlagao. Simović je uvijek nosio blok u džepu. Sjećam se, pita me, sluša moje izlaganje i kad naiđe na ono što je njemu interesantno kaže: „Ček, ček da to zabilježim“. Zahtjev je bio da što izvornije prenese sadržaj razgovora.
Zaštitu naših kontakata poruč. Simović je obavljao tako što bi drugim oficirima plasirao običajenu normalnu priču kako smo nas dvojica momci i da se zajedno družimo. To je defakto i bilo tako.
Sjećam se dobro da mi se Simović ponekad prilikom zajedničkih izlazaka u grad žalio kako ga njegov šef iz Sarajeva, opterežava sa zadacima na pokrivanju stranih diplomata koju su dolazili i tranzitirali kroz Mostar. Povremeno mi je govorio o tehnologiji rada organa bezbijednosti JNA. To je govorio u smislu moje pripreme za rad u toj službi. Govorio je o tajnom slušanju PTT veze, tajnom foto i tonskom snimanju. Sjećam se da mi je govorio oko procedure za odobravanje mjere tajnog slušanja PTT razgovora i da tu mjeru odobrava k-dant armijske oblasti. Oko vrste i načina tehničkih mogućnosti, kako se to radi Simović mi nije konkretnije govorio. Govorio mi je o kursu za organe bezbijednosti JNA koji se realizuje u obavještajno-bezbijednosnom centru u Pančevu, tj. da tamo postoji posebna predmet „tehnika“, i da od toga što je on izučavao na kursu nema dosta u jedinici.
Koliko se sjećam, krajem 1976. godine, početkom 1977. g., Petar Simović već počinje pominjati moj saradnički odnos sa organima bezbijednosti JNA. Riječ i pojam saradnik službe ja tada čujem prvi put. Naime, jedno veče kada smo se vraćali sa zajedničkog izlaska u grad, negdje oko 23 do 23,30 časova Pero Simović mi je kazao da trebam postati saradnik službe Vojne bezbijednosti te ako zajedno radimo, ja ću na taj način lakše postati aktivni pripadnik Vojne službe bezbijednosti. taj razgovor obavili smo u toku šetnje. Simović mi kaže da je to dobro te da je to formalnost koju treba obaviti te da će kasnije s njom biti lakše ući u Vojnu službu bezbijednosti. njegovo obraćanje meni je bilo vrlo uvjerljivo. Govorio mi je dalje da služba Vojne bezbijednosti zna zaštititi svog saradnika. U tom periodu, nas dvojica smo spavali u kasarni.

Lijepo slovenačko ime „Boris“
Simovuću je često dolazio organ bezbijednosti u lo. Hercegovačkoj brigadi kapetan Gabričević Veselko. Njih dvojica su dosta zajedno radili. Sjećam se da su Simovuću dolazile i ekope iz Odjeljenja bezbijednosti u obilazak i kontrolu. O tim detaljima on mi nije nikada govorio.takođe, sjećam se da mi se Simović požalio i na puk Babić Mileta, načelnika Odjeljenja bezbijednosti. govorio mi je da je Babić njegov šef, da je uporan, dosadan, da mu daje vrlo malo vremena za realizaciju mjera i zadataka. Često su, kako sam već rekao, iz Sarajeva dolazile ekipe iz Odjeljenja bezbijednosti i koliko sam mogao primjetiti radili su sa grupama vojnika iz bataljona. Simović mi nakon takvih svojih poslova nije govorio detalje niti sadržaj predmeta tog tada. Ne sjećam se tačno koliko, ali mi je poznato je da nekon nekoliko dana po završetku ručka, kada smo izašli vani i bili sami, Simović mi kaže: „Završio sam te papire oko saradnje. Izabrao sam ti pseudonim jedno lijepo slovenačko ime Boris“. Kazao mi je da je uobičajeno da saradnik službe dobiva pseudonim, neko ime. Dalje mi kaže ako je nešto hitno da ga nazovem kući, a ne na telefon se javi njegova gazdarica, a njega nema u stanu da gazdarici samo kažem da ga je tražio „Boris“ te da kažem gdje se nalazim, ostavim ili broj telefona, te da će on tu poruku razumjeti da trebamo uspostaviti kontakt. Takođe, kazao mi je da kada ga zovem i predstavljam se gazdarici kao Boris, to činim kada procjenim da je nešto važno i bitno. Koliko se mogu sjetiti, ja sam jednom ili dva puta postupio po ovim instrukcijama. Sjećam se u jednom slučaju da se radilo o problemima u jedinici sa vojnicima. Ja sam ga nazvao kući. On nije bio tu i javila se gazdarica. Kazao sam gazdarici: „Boris ga treba, neka me hitno nazove kući“. U tom slučaju, u jedinici je nestala puška. Taj prvi put, on mi se javio tek ujutru. Kazao mi je da je tek došao sa posla koji je radio cijele noći. Objasnio sam mu kratko da je nestala puška. Pošto je to bio izuzetan problem, Simović je došao odmah u jedinicu direktno kod mene i ja sam ga instruisao o cijelom slučaju.(…)
U to vrijeme, koliko se u ovom trenutku mogu sjetiti, Simoviću sam dostavio jedan ili dva pismena izvještaja koje sam potpisao pod pseudonimom „Boris“. Ti izvještaji su bili uobičajeni. Počinjali su sa dana (tog i tog) u (toliko i toliko) sati, a zatim ide događaj i sadržaj mog dijaloga odnosno navoda lica koja su bila interesantna Simoviću. Ili opis događaja o kojim se radilo ako je bio u pitanju događaj. Na kraju je umjesto potpisa stajalo „Boris“. Pseudonim „Boris“, koliko se sjećam, pisao sam pisatim slovima latinicom. Pismeni izvještaj Simoviću sam dostavljao po Radosavu Raki Đokiću, Sali Saliu, a moguće je i po Brigić Mati. Za razliku od zast. Bjelobabe, Petar Simović na našim kontaktima koje smo imali uživo nije komentarisao moje izvještaje. On nije ni hvalio ni kritikovao. Na isti način je kao i Bjelobaba preko posrednika koji su nosili od mene izvještaj vraćao u koverti neki nevažan bilten ili sl. U naknadnom živom kontaktu, on bi mi dao do znanja da je taj izvještaj zaprimio.
Kako sam već u prethodnoj izjavi ili dopuni, ne sjećam se tačno naveo, Simović Petar je bio moj vjenčani kum na vjenčanju sa mojom rahmetli suprugom Metkom. I poslije vjenčanja, ništa se ne remeti u detaljima kontakata sa Simovićem. Ono što je karakterisalo taj period jeste da me Simović usmjerava na Marinića i Trabaka, da idem kod njih kući. Kaže mi ukoliko treba kupiti nešto od poklona da će on to nadoknaditi, jer služba raspolaže novcem za takve namjene. Odmah da napomenem, takvu ponudu nisam koristio. Što se tiče kontakata sa Trabakom, ide dosta teško jer su nam supruge bile različite po godinama. Mojoj rahmetli supruzi takve posjete su bile opterećavajuće. Sa Marinićem je išlo lakše. Odlazio sam sa svojom rahmetli suprugom na kućna sijela kod Marinića i to nekoliko puta. Poklone sam nosio, ali su oni bili iz našeg kućnog fonda. Nisam uzimao novce za te prilike od Simovića. Ni on nije posebno insistirao na tome.
Nakon ovakvih posjeta, narednog dana Simović i ja imali smo kontakt na kojem sam ga izvještavao o sadržaju takvih susreta sa Marinićem, a i Trabakom. Simović je vrlo strpljivo zaprimao izvještaje. Uglavnom Pero je uvijek nalazio vrijeme da uspostavimo širi kontakt. Ukoliko se radilo o njegovom zahtjevu da sadržaj sadržaj svih tih kontakata informišem pismenim putem, tada bih iste potpisivao kao „Boris“. U vezi ovih susreta želim da istaknem da nije bilo posebnih saznanja i nakon nekoliko takvih odlazaka Simović i nije posebno iskazivao pažnju jer u sadržaj nije bio posebno interesantan.
Simović me drži na vezi do kraja 1977.g. ili početkom 1978.g., ne mogu se tačno sjetiti. Mislim da je bilo 1978.g. Sjećam se da me na kontaktu, neposredno pred odlazak on upoznaje sa tom činjenicom. Govori mi da je u pitanju prekomanda, da u Sarajevu ima djevojku koja je završila medicinu, očekuje da će moja saradnja sa Službom vojne bezbijednosti biti nastavljena kao i do sada. Simović odlazi u prekomandu prije nego što je došao novi organ bezbijednosti u puk. On odlazi u Lukavicu za načelnika organa bezbijednosti u pješadijskom puku.
Kada je Simović uskoro došao u Mostar mi smo se susreli. Kazao mi je da je postavljen za načelnika bezbijednosti u pješad. puku, da ima mnogo više posla, nego u Mostaru, da ima znatno više vojske te da je dobio za smještaj služenu garsonjeru. Dao mi je i broj telefona na radnom mjestu u Lukavici.
U vezi Pere Simovića, htio bih da napomenem sljedeće. Simović, u tom periodu dok je bio na službi u Mostaru, a nakon mog vjenčanja sa mojom rahmetli suprogom navraća kod mene kući. Ti dolasci nisu bili baš česti. Da budem precizan, bili su vrlo rijetki. Sjećam se da je to bilo u prilikama kada mi se rodila kćerka. Cijeli taj period, naše druženje je imalo grahicu profesionalnog i privatnog.
Znam da je Simović Petar vršio pretres vojničkih kaseta. To su bili pretresi dok su vojnici bili odsutni iz jedinice. Moja obaveza je bila da mu to osiguram, to jest da bude sam dok to uradi. Ovo su činili, da budem precizniji pretrese kaseta, Mato Brigić i Salih. Ja nism prisustvovao takvim pretresima. Moja je obaveza bila da vojska bude odsutna. Pero Simović je imao jednu karakteristiku u nastupu sa vojnicima koji su bili predmet mjera vojne službe bezbijednosti. upotrebljavao je sredstva sile. Znao je tući i mlatiti vojnike. U to vrijeme takve radnje nije smio raditi sa vojnicima Albancima. Uglavnom koliko znam sam, je kucao na pisaću mašinu.
Poslije odlaska Pere Simovića na mjesto organa bezbijednosti u puku dolazi kapetan Drljić Mile. Koliko znam, došao je iz Tuzle. Upoznali smo se na pauzi referiranja.kroz taj kontakt, on mi daje do znanja da zna da sam saradnik Vojne službe bezbijednosti i kaže mi da ćemo dalje raditi, dalje nastaviti rad.
Htio bih napomenuti jedan detalj kojeg sam se prisjetio, a on se odnosi na Peru Simovića i moj prijem u Vojnu službu bezbijednosti. koliko se sjećam Pero Simović mi je jedne prilike kazao da je on mene predložio za prijem u Službu. To je povlačilo i moj odlazak u prekomandu. Mislim da sam jedne prilike čuo da je bilo upražnjeno mjesto organa VZ „Soko“ u Mostaru. Međutim, nisam ispunjavao ni jedan uslov. To je struka jer se tražio inžinjer sa završenom VA. Pored toga, kao drugo, tražio se oficir koji je rođen na području Kostara jer je bilo mnogo radnika sa tog terena. Radi toga, koliko mi je bar poznato nije došlo do realizacije da pređem u Vojnu službu bezbijednosti.
(18. ….)
Već se primiče kraj 1979. godine i događaji oko bolesti Tita. Posebne su mjere u jedinici. Sav moj napor jeste da jedinica bude u punoj borbenoj gotovosti. U puk neprekidno stižu informacije. Drljić traži i od mene da ga izvještavam o komentarima starješina. Ponovo traži i pismeni izvještaj. To i činim sa potpisom „Boris“. Već krajem 1979. godine organi bezbijednosti JNA pokazuju interes prema vojnicima i starješinama albanske nacionalnosti. Od starješina u puku, nema niko. Od vojnika, Albanci čine 10 do 15 vojničkog sastava. U to vrijeme, Albanci u jedinici se okupljaju oko vojnika Haziri Seljima, ekonomiste po struci, inače po konstituciji snažnog i koščatog vojnika. Haziri ispoljava negativan odnos prema događajima i stvarnosti. Vojnici Albanci se počinju skupljati, izdvajati i pjevati albanske pjesme.
Poslije smrti Tita u julu mjesecu ja odlazim na godišnji odmor u Prijepolje. Po povratku čeka me naredba za prekomandu u Vinkovce, prilikom povratka u Mostar. Uvjeren sam da je to posljedica mog razgovora sa puk. Zupančićem i kap. Drljićem. (…)
Kako sam već naveo, da nastavim, u Vinkovcima pronalazim kuću za smještaj porodice na kraju sela Mala Bosna. Uskoro supruga i djeca dolaze u tu kuću. Ja sam stalno u kasarni gdje spavam. Porodicu sam gotovo zapostavio. Jedan division artiljerije dovodimo iz Zadra. Za organa bezbijednosti u puku dolazi kap. Simeunović Milan koji je prekomandovan iz Osijeka. Nije bio posebno agilan u poslu što sam i primjetio ali je bio vrlo pristupačan. Naš prvi susret je bio kod k-danta. Ja idem prvi njemu. Javljam mu se i govorim mu za svoj saradnički odnos sa organima bezbijednosti. kažem mu za moj pseudonim „Boris“. On mi daje do znanja da to zna. Simeunović me na tom kontaktu upućuje da prioritetno formiramo jedinicu pa da tek nakon toga primjenimo mjere bezbijednosti. u periodu formiranja jedinice, kap. Simaunović mi kaže: „Interesuje ga nedisciplina i vojničko ustrojstvo jedinice“. Naši kontakti su kratki i programski. Kontakte održavamo u njegovoj kancelariji koja je u biblioteci. Legendiranje kontakta je bio moj odlazak u biblioteku. Kap. Marinić je ponovo sa mnom u jedinici. Primijetio sam da Simeunovića Marinić manje zanima, gotovo nikako. Stekao sam dojam da je on možda Marinića već pokrio. Kada se ustrojava jedinica započinju pravi kontakti. (…)
U dva navrata sjećam se da su u jedinici bile velike akcije hapšenja vojnika Albanaca. Prvi put uhapšeno je 15 vojnika Albanaca. Počelo se od kuhinjsko – trepezarijskog bloka pa dalje po jedinicama. Zatim su Albance odveli u Osijek. Polovinu tih vojnika, vratili su nazad, a polovinu su dalje odveli u Sarajevo na suđenje. Koliko se sjećam, u prvoj grupi bili su osuđeni na kazne zatvora od 3 do 5 godina. (…)
Moji kontakti na novom mjestu sa pukovnikom Rajevićem su svakodnevni. On u početku istupa tiho. Uskoro stiže i zvanična informacija o slučaju „Jovanke Broz“. Mi to komentarišemo uz jutarnju kafu kao k-dant i njegov pomoćnik. Pošto je Rajović iznosio komentare koji su bili disonantni, ja o tome izvještavam kap. Simeunovića. Prilikom odlaska na sastanke u Osijek, po pitanjima MPV, upoznajem lično pot.puk. Simonovskog Dimitrija načelnika od jake bezbijednosti divizije. Sa Simonovskim se susrećem 2-3 puta. Jednom prilikom, on me susreo na hodniku i pozvao na kafu. U nastupu je prijateljski raspoložen. Kroz razgovor mi daje do znanja da mu je poznat moj saradnički odnos sa Vojnom službom bezbijednosti. za razliku od kap. Simeunovića, pot.puk. malo više insistira i sugeriše mi da idem prem pot.puk. Rajoviću. Prilikom povratka u Vinkovce, ja o ovim kontaktima sa pot.puk. Simanovskim informišem kap. Simeunovića. Uglavnom kroz ta dva tri kontakta Simanovski se korektno i pohvalno izražava po pitanju moje saradnje i izvršenih zadataka za Službu bezbijednosti.
Nakon svih odricanja, mog ogromnog truda i rada u jedinici, u jeden 1982. godine ja dobivam dvosoban stan u ul. Jure …. br. 2 u Vinkovcima na četvrtom spratu u potkrovlju. Krajem 1981. godine, moja rahmetli supruga se zaposlila u RO „Vintex“, na određeno vrijeme po redovnom konkursu kao ekonomista u Mat.fin. službi.
1984. godine, za načelnika štaba u puku dolazi major Jusić Kadir. Isti se sada nalazi u OG Armije RBiH u Visokom. Tu je i kap. I klase Karajko Velaga, pomoćnik za pozadinu. Rajević je nas muslimane zvao „Homeinijevcima“. (…)

Knežević priča o Muslimoviću
Kako sam već naveo, po dolasku u Đakovo, uspostavio sam kontakt sa kap. Mijom Kneževićem. Odmah po mom dolasku ide akcija otkrivanja Albanaca, oficira i vojnika iz Slavonskog broda, Đakova, Vinkovaca i Belog Manastira. Albance kupe i sa njima obavljaju raščišćavanje u Vinkovicma. Sjećam se da je u toj akciji obuhvaćen i Tahiri Skender, jedan Albanac iz Osijeka, jedan iz Slavonskog Broda i veliki broj vojnika. Svi organi bezbijednosti iz ovih garnizona učestvuju u ovoj akciji. Ovom akcijom rukovodi Fikret Muslimović iz Odjeljenja bezbijednosti sarajevske ar. oblasti. Knežević mi vrlo često priča o Muslimoviću. Ocjenjuje ga kao visokog profesionalca. Ja tada prvi put saznajem za ime Muslimović. Ta grupa Albanaca je pohapšena, suđena je i dobila je visoke kazne. Za akciju hapšenja sam saznao kada je ona bila realizovana. U akciji hapšenja Albanaca nisam učestvovao. (…)
Obavještenje o Komandno štabnoj školi dobivam 1990. godine. u mjesecu maju ili junu tačno se ne sjećam znam samo tačno da na Komandno štabnu školu u Centru vojnih visokih škola u Beogradu odlazim 31.8.1990., kao major koji sam sa osam mjeseci zakašnjenja. Sa Mijom Kneževićem obavljam razgovor u mojoj kancelariji. On me pita: „Hoćeš li da ti ovaj tvoj dosije pošaljem za Beograd.“ Odnosilo se na moj saradnički dosije. Ja ga molim da mi saradnička dokumenta ne šalje za Beograd i on mi kaže „Uredu“. Dogovaramo se da njega informišem o svim bezbijednosnim interesantnim zapažanjima. (…)
Po dolasku vikendom u Đakovo, ne javljam se kap. Kneževiću jer nemam ništa interesantno. U mjesecu seprembru i oktobru 1990. g. redovno kontaktiram sa Zvonkom Pušićem i Slavkom Tadićem. Od druge polovine oktobra mjeseca moji kontakti sa Mijom Kneževićem su intenzivni. U tom periodu od moje rahmetli supruge saznajem da se HDZ intenzivno naoružava. Isto to saznajem i kroz razgovore sa Bušićem i Tadićem. Od Bušića i Tadića vrlo detaljno saznajem o naoružavanju HDZ –a. Kap. Knežević u tom peripodu još izlazi van kasarne. Kontakte uspostavljamo u kafanama. Ja ga upoznajem sa tim saznanjima o naoružavanju HDZ-a. Sjećam se dobro da su instrukcije i zadaci Kneževića bili da vidim sljedeće: kako teče formiranje paravojnih jedinica HDZ-a, kako teče formiranje jedinica ZNG-a, kako je organizovano naoružavanje tih jedinica, kakvi su planovi nastupa prema AVL i porodicama AVL. Instruiše me da idem na Zvonka Bušića. Ja bez ikakvih problema imam susrete sa Zvonkom Bušićem. On mi bez ustezanja govori o svemu. Na kontaktima sa kap. Kneževićem njega informišem o sljedećim pitanjima: naoružavanju ju jedinica HDZ-a, formiranju jedinica HDZ, aktivnostima HDZ-a na uspostavi vojnog sistema.
Na prvim kontaktima primjećujem da se Knežević slobodno kreće po gradu i da je dobro informisan. Ja mu dajem podatke opšteg karaktera.
Dolazim u Beograd na nastavu. Koliko se sjećam bio je novembar mjesec 1990. godine. Jednog dana kod mene u sobu dolaiz major Stole čijeg se prezimena ne mogu sjetiti, kojeg ja do tada nisam poznavao. On je vrlo ljubazan i kada smo bili sami kaže mi da me traži gen. Babić Mile. Odlazimo zajedno do zgrade u kojoj je smješteno Odjeljenje bezbijednosti i vojne oblasti. Kada smo ušli u jednu kancelariju došao je gen. Babić inače načelnik Odjeljenja bezbijednosi( I VO?). Babić mi kaže, nisam zadovoljan sa tobom. Ovo što dobiješ kao zadatak moraš uraditi. Nakon toga Babić je izašao. U kancelariju ulazi i jedan potpukovnik čijeg se imena i prezimena ne sjećam, koliko sam tada ocijenio, takođe iz Odjeljenja bezbijednosti. Pot.puk mi daje papir odmah i kaže mi: „Napišite sve što znate o aktivnostima HDZ-a u Đakovu.“
Pošto je uočio da sam iznenađen neposrednim odnosom između Stoleta i njega, gen. Vasiljević je to objasnio sljedećom opaskom: „Kod nas u službi su izuzetno kolegijalni odnosi.“ Dok je to pričao u kabiner je ušao puk. Tumanov Sineon, zamjenik Vasiljevića. Sjećem se dobro da je Stole čestitao Tumanovu gen. Čin, iako je Tumanov na epoletama nosio još čin puk. JNA. Tumanov se kratko pozdravlja sa nama, sjeda i sluša šta govori gen. Vasiljević. Primijetio sam da me Tumanov intenzivno promatra. Ništa me nije pitao niti je komentarisao. U jednom mementu Tumanov je kazao: „Dug je put, moraju ići.“ Bio je to znak da je vrijeme da krenemo. Vasiljević se pozdravlja sa nama i kaže: „Srećan put, vidimo se.“ Tumanov samo pruža ruku. Sjećam se dobro da je Vasiljević kazao srećan, a ne sretan. Nakon izlaska iz kabineta mi se upućujemo prema liftu i dok silazimo liftom Stole mi priča da Vasiljević vozi jaka auta i da voli brzu vožnju. Stole kaže o Vasiljeviću: „ On je vuk.“ Mene zahvata strah od samog nivoa gdje smo završili dobivanje ovog zadatka. Naime našao sam se prvi puta na samom vrhu piramide Vojne službe bezbijednosti. međutim, primijetio sam i nekoliko detalja. Vasiljević je izgledao znatno stariji u odnosu na onu sliku koju sam imao priliku vidjeti ga u Domu JNA na predavanjima. Bio je posijedio i neobrijan. (…)
U ponedjeljak ujutru ja odlazim svojom „ladom“ u Beograd. Poslije nastave upućujem se u Odjelj. Bezbijed. I VC. Nalazim Stoleta i onog pot.puk. objašnjavam im sve. Pot.puk. mi kratko kaže da je uredu. Stole mi kaže: „Mi smo svu tehniku ostavili tamo. Neka zadatak bude za sljedeći put.“ Stoletu dajem diktafon i Stole mi kaže da će mi se javiti. Obzirom da znam da sam diktafon stavio u donji džep a da mi se preko toga nalazila (str. 38. bude i odlazim). Vrlo brzo nakon 1 sat vremena do mene u sobu dolazi Stole. Moj kolega i cimer Hajro Osmanagić me pita: „Tko je to?“ Ja mu odgovaram kratko: „Moj klasić“ – Stole me zove da krenem za njim. Oblačim se dolazim u Odjelj. Bez. I VO. Onaj potpukovnik urla. Ja se branim. On kaže: „Pa i ovo ti ne valja“, misleći na snimak diktafona. Zatim mi daje papir da napišem sve Bušićeve odgovore. Napisao sam odgovore Bušića i to potpisao imenom i prezimenom. Odgovori su bili nešto detaljniji u odnosu na one u prethodnom slučaju. U odgovorima sam obuhvatio da su vojni objekti i namjere HDZ-a, da su jedinica MUP-a uduplane, re da su im namjere zgrade u kojima stanuju porodice AV!. Pot.puk. me bukvalno istjerao napolje. Kada je pročitao moj rukopis kazao mi je: „Gubite se odavde.“
Negdje oko srijede ili četvrtka Stole me zove. Sjećam se dobro da još nije bio prikazan film o „Slučaju …(str.38)“. Polazim. Stole mi se izvinjava u vezi onakvog grubog nastupa pot.puk. Dogovaramo se da tu akciju ponovimo ovog vikenda. Ja mu sugerišem da se sa Mijom Kneževićem ode ranije u Đakovo, te da oni potraže drugo mjesto kao na primjerto je restoran „Đakovački vozovi“ te da to ne bude u Domu Armije. Stole kaže da će to on sa Kneževićem dogovoriti te da ja kada dođem, javim se Kneževiću. Zatim mi kaže: „Predložio sam gen. Babiću da ti odeš u petak te da vidim je li to sve dogovoreno i neka mi Knežević javi da li da dolazimo.“ Ja mu kažem: „Uredu. Dajte mi br. telefona od kuće i iz kancelarije.“ Bilježim na listu papira te telefone bez imena i prezimena i stavljam to u džep. Ta varijanta meni je lično lakša. U petak odlazim u Đakovo. U toku razgovora kap. Mijo Knežević mi kaže: „Ni pored svega nisam uspio ništa drugo obezbijediti. U Đakovu je to nemoguće. Nemamo drugo rješenje sem Doma JNA. Oni to gore ne razumiju.“ Predlažem mu da dođem kod njega kući. Odlazim i na tom kontaktu, otvoreno mu kažem: „Dobro Mijo šta će se desiti sa našim porodicama ukoliko se ovo objavi na TV.“ Knežević mi odgovara: „Nisam siguran“. Shvatam da ni Mijo Knežević nije siguran u takvo tajno snimanje kontakta sa Zvonkom Bušićem neće sutra biti javno objavljeno. (…)

Prije prikazivanja filma o Špegelju
Za jedan vikend, a prije prikazivanja filma o slučaju Špegeljsusreo sam se sa Josipom Rajhlom Kirom načelnikom policijske uprave u Osijeku. Taj susret je bio od Bušića. U vezi Kira ističem da je on imao izuzetni profesionalan odnos te da je bio umjerenih političkih pogleda. Govorio je da politika to treba rješavati, te da se ne treba ići u rat. Nije bio isključiv. Drugi puta Kira sam susreo u društvu Bušića i šefa policijske stanice u Đakovu. Razgovarali smo u hotelu. Treći puta susreli smo se u zgradi (…41.) . Ja sam vadio pasoš za svoju porodicu. Bez problema smo dobili pasoše. Kir me je pitao o raspoloženju u armiji i ja sam mu odgovorio sasvim otvoreno. Mijo Knežević je poznavao dobro Kira i ja sam Kneževića kratko informisao o sadržaju tih susreta. Knežević je imao izuzetni pozitivno mišljenje o Kiru. (…)
Već počinje rat u Sloveniji. Prilikom jednog susreta, Zvonko Bušić mi kaže: „Ako naiđeš na barikadu na putu ti se pozovi na mene.“
Počinje rat u Hrvatskoj. Porodica mi se nalazi u Đakovu. Ja pokušavam tražiti posao u Sarajevu. Krajem juna mjeseca 1991. godine prebacujem svoju porodicu u Prijepolje. Rahmetli supruga je još jedno vrijeme u Đakovu. U isto vrijeme Zvonko Bučić me pita o namjerama JNA: njega zanimaju raspoloženja oficira svih Srba tj. oficiri Hrvati, Muslimani, Albanci, Makedonci, Mađari pa čak i Crnogorci. Ja ga informišem sve što znam. U maju mjesecu 1991. Godine ja preko Ćamila Bukvića člana izvršnog odbora SDA u Prijepolju i dr Preljevića predsjed. SDA se stavljam na raspolaganje (..43.) Bukvić to preko Sulejmana Ugljanina je imao zadatak da to šalje u centralu SDA.
Poslije toga ja imam dva susreta sa Zvonkom Bušićem. Vidim da su protivoklopni položaji oko Đakova. Poljski odred ZNG-a je već razmješten u „Torpedu“ PIKU i Šviseriji. Kap. Kneževiću je kretanje ograničeno. Čujemo se telefonom. Postoji opasnost po život ukoliko nas neko primijeti da se susrećemo. Kažem mu telefonom u aluzijama da bih trebao vidjeti nekog od njegovih ljudi. On mi šalje zast. Osmanović Adila svog referenta bezbijednosti. Osmanoviću dajem u dva navrata pismene izvještaje u koverti. Supruga je u našem stanu u Đakovu, a djeca su u Prijepolju. Već je juli mjesec 1991. godine. Osmanović Adil odnosi moje izvještaje kap. Kneževiću. Zbog rizika „pada“ ja ne potpisujem ove izvještaje. Knežević me nakon sat vremena zove i kratko kaže: „Ovo je uredu. Dobio sam.“
Prebacujem moju rahmetli suprugu u Prijepolje. Vikendom odlazim u Prijepolje. Osjećam se znatno lakše. Sa Ćamilom Bukvićem se viđam. Govorim mu oko prelaska. Kažem mu da bi u Sarajevo te da je tu problem stan i smještaj porodice. (…)

Sa propusnicom „ZENGI“
Oko 17 sati počeo je napad na kasarnu JNA. Komanduju zapovjednici bojni. Krenula je borba. Mi se spuštamo u podrum i Mate mi kaže: „Spasi te napad“. Borbe traju tu noć, naredni dan, narednu noć. U to vrijeme napada na kasarni supruga mi se nalazi sama u stanu. Sljedeće noći iz kasarne traže pregovore. Cijelo vrijeme sjedim i pomažem im oko napada na kasarnu. Tu razgovaram sa Ivicom Isranajem? , ministrom poljoprivrede RH sa Matom Zorićem i Zvonkom Bučićem. Iz kasarne stiže poruka da traže pregovore i da se hoće predati. Ja odlazim do stana. Zorićevi i Bušićevi ljudi me prate. Silazim suprugu u podrum. Rahmetli supruga mi kaže da je vodim kod Slavice Bušićeve supruge. Uzimam automobil i to radim. Ponovo počinju borbe. Traju taj dan i narednu noć. Treći dan, borbe su utihnule. Kažu da se kasarna predaje. Sa Zorićevim i Bučićevim štabom sam na vezi iz Tadićevog stana. Zvonko Bušić mi saopštava da je najveće skladište mionobacača u Slavonskom brodu u njihovim rukama. Ja mu kažem: „Odmah požurite i donesite to.“ Kada su to učinili i sastavili paljbu po kasarni kasarne se predala. Saznajem da je u Sandžaku vanredno stanje u mojoj porodici. Rahmetli supruga traži da odmah idemo. Sjedam u svoju „ladu“. Rahmetli supruga i ja uzimamo najnužnije stvari i krećemo. Dolazim do štaba u zgradi „Jugobanke“. Pozdravljam se sa Tarnajem, Borićem, Bučićem i ostalima. Bučić mi daje propusnicu ZNG-a i pratnju do mosta na Savi u Slavonskom Šamcu. Propusnica ZNG-a je bila otkucana na moje ime. Dolazim u Bosnu. Prije Doboja iz jedne kafane se javljam djeci u Prijepolje. U Doboju razmišljam gdje da se uputim. Razmišljam šta će se desiti ako odem u Tuzlu. Cijenim da u Tuzli mogu znati da sam se u vrijeme napada u kasarnu nalazio u štabu HDZ i ZNG-a. Da odem u Sarajevo ne znam gdje. Razmišljam. Ukoliko su izvještaji o tome stigli išli su preko Tuzle do Beograda i najvjerovatnije da iz Beograda nisu stigli još u Sarajevo. Odlučujem da krenem prema Sarajecu te da se javim u komandu IV korpusa i podnesem kratak izvještaj očekujući da ću dobiti brzo i rješenje o prestanku AVS. U putu u meni je dilema da li se javiti ili ne javiti. U Sarajevu ima preko 200 porodica bliže i dalje rodbine. Neobrijan sam i odlučujem se da se upak uputim u komandu IV Korpusa u nadi da će mi napisati rješenje o prestanku AVS i čist i gotov s JNA. Takođe razmišljam da ukoliko se ne javim da će za mnom poslati potjernicu. Odlučujem se da ipak odem u komandu IV Korpusa u Sarajevu. Ne mogu se tačno sjetiti da li je bio 18. Ili 19.1.92. godine kad sam došao pred zgradu komande IV Korpusa. Suprugu ostavljam u automobilu. Na prijavnici tražim puk. Vehbiju Karića. Saopštavaju mi da ga nema u kancelariji. U komandi poznajem još jedino Peru Simovića. Tražim ga i mene vode njemu. Simović je iznenađen mojim dolaskom. Na ulasku u njegovu kancelariju susrećem jednu grupu oficira a među njima je bio maj. Lončarević Mišo, inače sada u upravi za moral RBiH. Lončarević me gleda čudno. Pero Simović me pozdravlja, nakon našeg posljednjeg susreta 5-6. Ja se tu informišem ukratko o događaju u Đakovu. On me pita gdje sam se nalazio u vrijeme napada na kasarnu. Kažem mu da sam bio zarobljen u svom stanu, da su sve porodice AVL zarobljene. Kažem mu da sam dobio propusnicu za prelazak do Bosne ZGN. Simović mi kaže: „Daj mi tu propusnicu“ i ja mu je dajem. Simoviću kažem da sam tu propusnicu dobio zahvaljujući svojim vezama u Đakovu. Simović predamnom zove gen. Babića i prijmećujem da Pero Simović kaže na telefon: „Druže gen. nazvaću Vas iz druge kancelarije.“ Otišao je i po povratku primjećujem da dolazi sav spetljan. Daje mi papir i olovku i kaže: „Napiši mi izjavu što se i kako se to desilo.“ Ja pišem izjavu i navodim ono što sam mu već ranije kazao. Napisao sam da sam se u vrijeme napada nalazio u svom stanu sa suprugom. Lažem mu da su došli MUP-ovci odveli nas u banku, zarobili i držali. Navodim ko je poginuo, a ko je ranjen. Kada sam završio ovu izjavu Simović je putem telefaxa šalje odmah egn. Babiću. Nakon izvjesnog vremena Simović mi saopštava da gen. Babić od njega traži da me odmah uhapsi i sprovede u Beograd. Kaže mi da je Babić naredio: „Uhapsi ga jer odozgo ptica ne može izaći.“ Cijelo to vrijeme moja rahmetli supruga se nalazi u automobilu na parkingu. Babić traži još više podataka. To traje nekoliko sati. Kada smo završili Pero Simović mi kaže: „Tražio je da te uhapsim i sprovedem u Beograd. Uspio sam ga ubijediti da ću te sutra sprovesti u Beograd. Naći ću ti benzina. Pomoći ću ti i pokušati da ga umirim.” Zatim se rastajemo. (…)
Do kraja septembra mjeseca ja sam imao 2 do 3 puta telefonske kontakte sa pot.puk. Simović Perom. Nazvao sam ga sa Otesa. Govorio sam mu da ga zovem iz Prijepolja i pitam ga da li je stiglo moje rješenje o prestanku AVS. Simović mi je kazao kako je on provjerio da rješenje nije stiglo i predlagao mi je da ja svakako odem do Beograda te da tamo raščistim što ima. Dok sam se nalazio u Otesu kod rođaka od mog zeta Fazlić Faika, koji je pom. (…48.) SDB MUP-a Srbije u Prijepolju dobiva obavještenje da je uslijedila potjernica za mnom. Od tog momenta pa nadalje ja odlazim u ilegalu, zapravo od onog pondjeljka kada sam uzeo bolovanje u garnizonoj ambulanti a to je mogao biti 24. 25. Septebmar ja sam u stanu Aziza Rondića koji je rođak moje rahmetli supruge i od tada počinje duboka ilegala. Punac je obavljao dalje razgovore sa Karićem i mene onda obavještavao o sadržaju tih telefonskih razgovora. Kazao mi je da je Karić Vehbija obavio 3 do 4 razgovora sa gen. Aleksandrom Vasiljevićem te dobivam rješenje o prestanku AVS. Saznajem da su me u Prijepolju tražili MUP-ovci Srbije. U vezi jednog broja oficira bivše JNA koji se nalaze u ARBiH želim da uznesem svoja zapažanja. (…)


Dana, 5.11.1993. godine
Svojeručno: Sefer Halilović
Kraj


(Napomena: Tekst je skraćivan u dijelu nečitkosti, iz tehničkih razloga, te nezanimljivosti detalja)
PRILOG: ORIGINAL KOPIJE IZJAVE-PRIZNANJA ZA SURADNJU SA KOS-OM

(thebosniatimes.com)