M. TUZLAK: Amila Kahrović-Posavljak hoće progres, hoće da ne misli isto kao što su ljudi mislili u šesnaestom stoljeću. Ona hoće da misli, piše i govori kao niko dosad. Ona hoće da izmišlja kao i njezini mentori koji su je zadužili da piše hvalospjeve novom reisu-l-ulemi Huseinu ef. Kavazoviću, ali samo onoliko koliko je to rugospjev reisu-l-ulemi emeritusu dr. Mustafi Ceriću. Jer, ne može se reisu-l-ulema Kavazović hvaliti onako džaba. Za to ima cijena, odnosno plača, koju su Amili Kahrović-Posavljak obećali njezini mentori, prije svih Vildana Selimbegović, koja je još uvijek opsjednuta likom i djelom reisu-l-uleme emeritusa dr. Mustafe Cerića. Ni Sigmon Frojd joj ne može pomoći da se izlijeći od te opsesije. Džaba je i kad Cerić nije tu, Vildani se pričinjava da jest.

Jedna škotska poslovica kaže: „Pokvaren prijatelj je gori od gorkog dušmana“. Ako vam nije jasna ta poslovica, pogledajte naslovnu stranu posljednjeg broja sarajevskog (nije ni beogradski ni zagrebački) tjednika „Dani“ (15.11. 2013.), pa će vam biti jasno. A onda, ako vam se ne gadi, pročitajte tekst pod naslovom „Cerićevim stazama revolucije“ sa pitanjem „Ko priželjkuje raskol u Islamskoj zajednici“, kojeg potpisuje hidžab (pokrivena) novinarka gospođica Amila Kahrović-Posavljak, koja je nedavno bila jedna od gošći kod Sadike Avdić na TV1, gdje je pravo pokazala da umije oponašati svog profesora književnosti Envera Kazaza, koji ju je naučio da odmah bez oklijevanja bude „uljudbeno“ drska i zapaženo „lijepo“ gruba, jer je tema bila o „ljepoti lijepe riječi u književnosti“.

Uzaludno je Aida Krzić, ugledna sarajevska intelektualka sa dugogidišnjim iskustvom lektora u Islamskoj zajednici, pokušavala smiriti nadobudnu Amilu Kahrović-Posavljak, inače envero-kazazofilku, i objasniti joj da je književnost po definiciji lijepa riječ, tj., da lijepa književnost (la belle littérature) ima za cilj da u ljudima budi osjećaj ljepote kao potrebu ljudske duše. Džaba se Aida Krzić trudila da urazumi Amilu Kahrović-Posavljak da postoji razlika između tabloidnog novinarstva i lijepe književnosti. Jok, Amila je ostala pri svom da je „lijepa književnost“, odnosno „lijepa riječ“ bez veze i da se ona, njezina Vildana Selimbegović i njezin Enver Kazaz ne mogu vraćati u osamnaesto stoljeće. Njima je dosadno čitati Anu Karanjinu i slične otrcane priče.

Amila Kahrović-Posavljak hoće progres, hoće da ne misli isto kao što su ljudi mislili u šesnaestom stoljeću. Ona hoće da misli, piše i govori kao niko dosad. Ona hoće da izmišlja kao i njezini mentori koji su je zadužili da piše hvalospjeve novom reisu-l-ulemi Huseinu ef. Kavazoviću, ali samo onoliko koliko je to rugospjev reisu-l-ulemi emeritusu dr. Mustafi Ceriću. Jer, ne može se reisu-l-ulema Kavazović hvaliti onako džaba. Za to ima cijena, odnosno plača, koju su Amili Kahrović-Posavljak obećali njezini mentori, prije svih Vildana Selimbegović, koja je još uvijek opsjednuta likom i djelom reisu-l-uleme emeritusa dr. Mustafe Cerića. Ni Sigmon Frojd joj ne može pomoći da se izlijeći od te opsesije. Džaba je i kad Cerić nije tu, Vildani se pričinjava da jest. I kad nema ni razloga ni povoda da se o reisu Ceriću piše, Vildani se čini da ima, jer treba nekako prodati „Dane“. Kako drgačije nego sa naslovnicom reisa Cerića. Pa zar to nije mudra novinarska i poslovna profitabilnost!? I još kad se tome doda da takvom mudrom profitibilonošću „Dani“ mogu da zametnu kavga u Islamskoj zajednici, onda Amiline dušmanske staze još više dobivaju na cijeni. I

Amila Kahrović-Posavljak još ne zna ni hodati ulicama grada Sarajeva, ali su je naučili da zna pljuvati po ljudima koji su taj grad branili kad se ona možda još nije ni rodila. Amila, sramota je to što radiš. Umjesto što potpisuješ ružne i prljave tekstove u „Danima“, završi, Amila, tu književnost pa makar i pred Enverom Kazazom. Nisi li, Amila, primjetila da se osuđeni ratni zločinac Momčilo Krajšnik vratio iz Haaga i da su mu Srbi priredili veliki doček na Palama? Smiješ li nešto o tome napisati u „Danima“? Ne, Amila, ti smiješ samo da pišeš o Islamskoj zajednici i reisu-l-ulemi, ovom ili onom, nije važno. Najvažnije je da zametneš kavgu i da pozoveš i druge da pođu za tobom dušmanskim stazama. Jadno je to i bijedno, Amila.

onda se „Danima“ otvara mnogo dušmanskog posla oko Islamske zajednice, koju „Dani“ na svaki način hoće da dovedu na mjeru svoje mrzovoljne pameti. Taj zadatak je na sebe preuzela Amila Kahrović-Posavljak, koja još uči književnost za magistra, ali je već savladala vještinu ružne i prljave novinarske riječi o reisu Ceriću, koje bi trebalo da znače kao lijepe i čiste riječi o reisu Kavazoviću.

Naravno da je takva reklama reisu Kavazoviću antireklama i zato je bolje imati pametnog dušmana nego blesavog prijatelja. Jer, blesavi, odnosno pokvareni prijatelj može ti nanijeti više štete nego pametan dušman od kojeg čovjek možeš nešto i naučiti u korist svoje odbrane od njega.

Mislim da je i reisu Kavazoviću jasno da u biti „Dani“ ne podnose njega isto toliko koliko ne podnose ni reisa Cerića, ali im je sad zasad profitibilno da malo više mrze reisa Cerića dok im reis Kavazović ne dođe na nišan pa da i njega neka nova Vildanina učenica gađa ružnim i prljavim riječima, jer Enver Kazaz očito uči svoje studente, od kojih je Amila Kahrović-Posavljak bezbeli najuspješnija, da ne postoji „lijeopa riječ“, da ne „postoji lijepa književnost“, da u Bošnjaka ne postoji ništa „lijepo“, te da u Bošnjaka nema niko dobar i uspješan na koga bi oni mogli biti ponosni, pa čak ni reisu-l-ulma, biviši, sad zasad, a malo kasnije i sadašnji.

Njima, Bošnjacima, treba sve ogaditi i treba ih stalno ubijati u mozak. I ko to treba da radi? To treba da radi Amila Kahrović-Posavljak, koja je obukla hidžab da bi bila što uvjerljivija u svom pohodu i hodu dušmanskim stazama.

Amila Kahrović-Posavljak još ne zna ni hodati ulicama grada Sarajeva, ali su je naučili da zna pljuvati po ljudima koji su taj grad branili kad se ona možda još nije ni rodila.

Amila, sramota je to što radiš. Umjesto što potpisuješ ružne i prljave tekstove u „Danima“, završi, Amila, tu književnost pa makar i pred Enverom Kazazom.
Nisi li, Amila, primjetila da se osuđeni ratni zločinac Momčilo Krajšnik vratio iz Haaga i da su mu Srbi priredili veliki doček na Palama?
Smiješ li nešto o tome napisati u „Danima“?
Ne, Amila, ti smiješ samo da pišeš o Islamskoj zajednici i reisu-l-ulemi, ovom ili onom, nije važno.
Najvažnije je da zametneš kavgu i da pozoveš i druge da pođu za tobom dušmanskim stazama.
Jadno je to i bijedno, Amila.