Elmedina MUFTIĆ: Hoćemo li razumjeti da ovo nije borba za opstanak Bošnjaka u Konjević Polju? Ovo je pitanje opstanka Bošnjaka na ovim prostorima. Moramo shvatiti da nema više sultana Fatiha, da dođe, vrijeme takvih ljudi je prošlo, sultana Fatiha moramo tražiti u nama. Moramo bajrak opstanka sami da ponesemo. Ne smijemo biti borbeni samo u ratu. Borbenost i svjesnost je važna u miru... Stati uz roditelje iz Konjević Polja, Kotor Varoši i svih drugih obespravljenih mjesta u BiH, i poslati jasnu poruku srpskim vlastima, međunarodnoj zajednici i našim političarima, da zahtijevamo rješenje ovog pitanja i poštivanje ljudskih prava na cijelom teritoriju BiH. Nema pojedinačne obespravljenosti, postoji samo kolektivna obespravljenost, kad je u pitanju identitet, kultura i vjera...

Bojim se ponavljanja, jer sam već pisala o roditeljima i đacima iz Konjević Polja. Ali kako vrijeme prolazi, a niko ništa ne čini za rješenje ovog pitanja, kao da je pitanje ljudskih prava postalo "Gordijev čvor" pa se raspetljati ne da... Osjećam potrebu da ponovo pišem o tome, da pisanjem pokušam probuditi uspavanu svijest javnosti, kao i samih Bošnjaka.

Odlučni da istraju u svojoj borbi za osnovna ljudska prava, na sramotu svih nas, a najviše "naših" političara (ako se uopćte više mogu nazvati našima) roditelji i djeca Konjević Polja, biju bitku opstanka i identiteta... Počelo je sa bojkotom nastave, nastavilo se sa postavljanjem šatorskog naselja ispred zgrade OHR-a u Sarajevu, izgleda će se završiti sa zahtjevom za kolektivnim iseljenjem iz Bosne i Hercegovine. Što srpske vlasti nisu završili u ratu, završavaju u miru. Nastavlja se etničko čišćenje i to opet pod pokroviteljstvom međunarodne zajednice, koja i ovaj put nijemo posmatra, kako se na najbrutalniji način krše ljudska prava. Ne želeći da upotrijebi ingerencije koje ima i stavi tačku na ovako bitno pitanje. Njih izgleda zabavlja gledati ljude pod šatorima iz svojih dobro "napucanih" ureda. Doduše, ni to im nije strano, gledali su nas i u ratu, ograđene žicom, kao "ovce u torovima" i nisu ništa učinili.

Kako vrijeme odmiče, traženje poštivanja ljudskih prava sve više liči na borbu sa vjetrenjačama, iz razloga što se na ovako suštinsko pitanje ne želi dati odgovor. Nikog se izgleda u državi ne dotiče ovaj problem izuzev samih sudionika. Ne čudim se, što vlasti u genocidnoj tvorevini ne čine ništa, njima je to u kodu, nemaju oni urođen osjećaj za pravdu i humanost, za njih su ovi pojmovi i osjećaji "misaona imenica", njima je sila osnova sporazumijevanja, nož i puška su im osnovna sredstva komunikacije. Brine me ravnodušnost ovdašnjih političara. Dva mjeseca gledaju i slušaju o tome da djeca iz Konjević Polja ne pohađaju nastavu, da im vlasti genocidne tvorevine ne dozvoljavaju da nastavu prate na bosanskom jeziku, da im je onemogućeno pravo na nacionalnu grupu predmeta, da im je nametnuto da uče falsifikovanu historiju... Da se iz dana u dan, u okupiranom dijelu BiH, povratnicima negira kulturni, vjerski i svaki drugi identitet. I ništa ne čine... Kao da su na izborima birani samo radi sebe, zaboravljajući na narod koji ih je izabrao. Na žalost, nije ovo izborna godina, pa im ovakvi problemi još uvijek nisu potrebni da mi daju publicitet, još im nisu potrebne fotografije ispred šatorskog naselja (da bi njima punili predizborne biltene), sad imaju "preča posla"od roditelja i djece Konjević Polja, kao i inih povratnika širom genocidne tvorevine.



Prestali su odavno da liče na svoj narod, prestali da se bave suštinskim pitanjima. Ne dotiču ih suze djece koja umjesto u toplim sobama svoga doma, noći provode po školskim učionicama, daleko od svoje kuće. Nije ih briga ni za roditelje koji još jednom dokazuju da su stup ove države, da su spremni ponovo noći provoditi pod vedrim nebom za interes Bosne i Bošnjaka. Svjesni su ovi dobri Bošnjani da je ovo bitka opstanka, ali malo ko ih, na žalost razumije. I mi obični građani ne činimo ništa. Gdje je naša solidarnost? Šta činimo da im olakšamo? Jesmo li dovoljno glasni? Ili nas je ugušila tišina vlastite nemoći? Hoćemo li naučiti od majki Srebrenice kako se treba dati podrška i uvijek biti uz one koji su obespravljeni? One i ovaj put nisu ostale po strani... A gdje smo mi u ovoj priči? Hoćemo li razumjeti da ovo nije borba za opstanak Bošnjaka u Konjević Polju? Ovo je pitanje opstanka Bošnjaka na ovim prostorima. Moramo shvatiti da nema više sultana Fatiha, da dođe, vrijeme takvih ljudi je prošlo, sultana Fatiha moramo tražiti u nama. Moramo bajrak opstanka sami da ponesemo. Ne smijemo biti borbeni samo u ratu. Borbenost i svjesnost je važna u miru... Stati uz roditelje iz Konjević Polja, Kotor Varoši i svih drugih obespravljenih mjesta u BiH, i poslati jasnu poruku srpskim vlastima, međunarodnoj zajednici i našim političarima, da zahtijevamo rješenje ovog pitanja i poštivanje ljudskih prava na cijelom teritoriju BiH. Nema pojedinačne obespravljenosti, postoji samo kolektivna obespravljenost, kad je u pitanju identitet, kultura i vjera...

O nevladinim organizacijama ne treba riječi trošiti, pokazale su svoju "neovisnost", kao i to koliko imaju sluha za humanost, pravdu i pravo... Oni se ne oglašavaju po ovakvim pitanjima. Oni će biti na ulicama kad se bude trebala podržati "parada ponosa" i slične trivijalnosti i kakav nemoral. Pitanje ljudskih prava nije njihov domet....

Kako stvari stoje još dugo će Esad, Emrah, Osman, Muaz i drugi dječaci i djevojčice, dane umjesto u učionicama provoditi pred zgradom OHR-a, a njihovi roditelji će tražiti "kolektivno iseljenje iz države" za koju su lili krv. Ovo što im rade ispod je nivoa ljudskog dostojanstva...

Kako god se završila ova priča, oni, roditelji i djeca iz Konjević Polja i svih drugih mjesta svojom borbom su uz "Majke Srebrenice" učinili sve da novi naraštaji Bošnjaka znaju "ko je počeo rat"; da ova zemlja nikad nije bila, niti će ikad biti srpska; da je bosanski jezik naš identitet kojeg se nikad nećemo odreći...

A mudar čovjek je rekao: "Što nas ne ubije, to nas ojača"...