Čak se i Grci klanjaju Zmajevima! Najveći rival ovih kvalifikacija za SP pomirio se sa sudbinom i već sad kuje planove za baraž, za koji se nadao da će pripasti BiH.

Međutim, snove im je srušio Vedad Ibišević. Zbog toga danas “Gazzetta.gr” donosi veliki intervju s njim u kojem pokušava objasniti fenomen zajedinštva i timskog duha u bh. selekciji.

“Mogao je imati američki san. Međutim, on je dijete Bosne, pa se odlučio igrati za zemlju svojih predaka.

Mnogo puta smo mu uputili molbu za razgovor. Svaki put je odbijao. Prije otprilike godinu dana odlučio je podijeliti svoj život kroz dokumentarac, emitiran u svojoj domovini, ali i cijelom svijetu”.

Oči djeteta…

25. maja 1995., centar Tuzle. Noći se slabo sjeća i ovaj Bosanac. Ona ga podsjeća na sve okrutnosti i uzaludnosti rata. Noć, koje se ni jedno dijete ne bi trebalo sjećati. 71 osoba u prosječnoj dobi od 20 godina, najstarija sa 48, a najmlađa samo tri godine. Oni će umrijeti od raketnog napada pokrenutog s okolnih brda, koji je napravio masakr u ulici punoj kafića.

“Normalno je da osjećate strah u zemlji koja je u ratu. Vedad se preselio u Tuzlu iz Vlasenice u dobi od osam godina. Nedugo nakon izbijanja rata. To je bio prvi pokušaj njegovog oca, koji je bio nezaposlen, da pronađe način da njegova porodica živi pristojno.

“Rat je bio sve žešći i žešći. Puno više znače male stvari u životu kada ste vidjeli najgore,” pripovijeda Vedad, koji se počeo baviti fudbalom u Proleteru.

“Stadion je bio u ruševnom stanju. Naše kopačke su bile pune rupa. Bilo je hladno i padao je snijeg. Stavljali smo plastične kese na noge da bismo mogli izdržati”.

Roditelji su osjetili prijetnju u svom rodnom mjestu.

“Mi smo muslimani i samo zbog toga su nas željeli ubiti. Ali, to nije nešto o čemu želim razgovarati”, kaže Ibišević i nastavlja:

“Odlazak iz BiH oko 2000. godine bio je potaknut ekonomskom situacijom. Rat je davno bio završen i svi su mogli nastaviti živjeti normalnim životom. Moja porodica se preselila u Švicarsku.

Deset mjeseci nakon što nismo mogli dobiti vizu za ostanak u ovoj zemlji, odlučili smo se za američki san”.

Gdje suprotnost prestaje s logikom, Vedad je mogao loviti svoj ​​vlastiti san. Sve ono što nije mogao kao dijete.

“Fudbal mi je u Bosni, za vrijeme rata, bio sve. Igrali smo na vrlo lošem terenu s loptama koje čak nisu bile ni okrugle. No, bio sam sretan. Tu je bio moj trener Nevzet, koji je bio uvjeren da sva djeca žele biti profesionalni fudbaleri.

Od tog trenutka je to bilo sve što sam želio”.

Duh u St. Louisu…

Fudbal ima primarnu ulogu u životu Ibiševića. Odrastao je sa snom da će igrati u Ajaxu; imao je postere Patricka Klaiferta i Jurija Litmanena u svojoj sobi, a tek kasnije je bio u prilici nabaviti postere “modernih idola” kao što su bili Zinedine Zidane, Ronaldo, Ronaldinho…

Nakon deset mjeseci u Švicarskoj naučio je njemački jezik. Međutim, kad je došao u St. Louis, krenuo je od nule.

“Sve što sam mogao vidjeti oko mene je roštilj i bejzbol. Nisam znao gdje da igram fudbal. U mislima, nikad nisam zaboravio svoj ​​san. Igrao sam gdje sam mogao, čak i na ulici ili u parku zajedno s ostalom djecom.

Kasnije sam došao u mogućnost da igram fudbal u srednjoj školi”.

Njegov talenat nije mogao proći nezapaženo. Dok je igrao u univerzitetskoj ekipi postigao je 18 golova u 22 utakmice.

Otkriće ljeta …

U ovakvim pričama sreća uvijek igra svoju ulogu … A Vedad je bio i dovoljno sretan da bude primijećen u Americi, jer mu je to omogućilo ugovor u Evropi.

“Bilo je ljeto 2004., a selektor reprezentacije Bosne do 21 godine me pozvao na dvije prijateljske utakmice. Tako je nastala moja karijera u Europi.

“Vahid Halilhodžić me vidio i pozvao u Paris Saint Germain. Odlučio sam otići i biti testiran. To je trajalo tri sedmice, a predstavljalo je veliki rizik za mene, jer sam mogao izgubiti stipendiju na univerzitetu.”

Međutim, on nije izgubio ništa. Dobio je ugovor sa francuskim klubom i mogućnost da ostvari svoj san.

“Imao sam samo 19 godina i nisam imao iskustva u europskom fudbalu. Tim je bio u takvom stanju da se nije moglo previše učiniti”, prisjeća se on. Uskoro će ga poslati na posudbu u Dijon, kako bi igrao.

Nakon još godinu dana tamo, Ibišević je tražio raskid ugovora. Oženio je Zerinu, svoju dječačku ljubav i odlučio ići dalje. Već je bio jednom na dnu pa mu nije bio problem ići dalje.

Vedad je nastavio karijeru u Alemannia Aachenu. 27 utakmica i šest golova, uprkos ispadanju njegove ekipe, dobio je sljedeći ugovor.

“Kao i većina ljudi, nikad nisam čuo za Hoffenheim. No, nakon što sam sjeo s njihovim predstavnicima, objasnili su mi plan, odnosno ono što su htjeli učiniti, upoznao sam vlasnika i sve je izgledalo jako zanimljivo.

Bosanski napadač će za njih potpisati na tri godine, a nakon prvih šest mjeseci će biti središnja figura u Bundesligi.

“Rijetkost je vidjeti takav agresivni instinkt u fudbalu. S tim se rodite i ne može se naučiti da trenirate i 24 sata na dan”, kazao je Miller Gert.

Sa 24 godine u 17 utakmica je postigao 18 golova i opskurni Hoffenheim je sjajno stajao u njemačkom prvenstvu.

I tada ga je zadesila povreda u januaru 2009. godine u prijateljskoj utakmici tokom zimske pauze.

“Sam sam mislio zašto sada. Ubrzo sam shvatio da ne postoji pravo vrijeme za takvu povredu”.

Bio je nesretan. Interes u to vrijeme za njega pokazali su Manchester United i Inter.

Ostao je u Hoffenheimu do početka 2012., kada ga je Stuttgart doveo za oko 5,5 miliona eura.

Tanka linija…

Dom je mjesto gdje se dobro osjećamo, tamo pripadamo… “Moja sestra je američki državljanin, a i ja imam zelenu kartu. Svidjela mi se cijela situacija u St. Louisu, a da sam rekao, vjerovatno sam mogao igrati u reprezentaciji Sjedinjenih Američkih Država. Međutim, htio sam sebi dati nešto u zamjenu za ono što sam izgubio”.

Poziv za nacionalni dres BiH došao je u martu 2007. Pet dana prije nego što je imao službeni debi, Vedada Ibiševića je kontaktirao američki savez.

“Bilo je kasno. Nisam se želio predomisliti. Kad igram za moju Bosnu razmišljam o teškim vremenima, kroz koja je prošao moj narod. Najmanje što mogu učiniti je da ih barem malo obradujem”, poručio je Ibišević.