U srijedu, 8.oktobar, u Istanbulu je nakon kraće bolesti na ahiret preselila ugledna književnica, novinarka i humanitarka Münire Çoşkun. Münire je rođena u Taslidži 1956., dijete je bošnjačkih emigranata koji su uzrokom genocidno-istrebljivačke politike Srbije i Crne Gore našli utočište u Republici Turskoj. Živjela je u Istanbulu gdje se školovala i radila. Široj javnosti ostala je u sjećanju kada se kao reporterka za vrijeme agresije na BiH, sa olovkom i kamerom suprostavila srpsko-crnogorskim fašističko-agresorskim trupama. Bila je uhapšena i preživjela je višenedjeljne četničke logore i zlostavljanja. Zbog istine o stradanju Bosne i Bošnjaka koju je slala u svijet, prijetili su joj da će joj odrubiti glavu. Dženaza plemenitoj Muniri će se klanjati u srijedu, 09.oktobra 2013. u Kuba džamiji - Kućukčešme nakon podne namaza. Njenoj porodici i svim Bošnjacima u Turskoj Bošnjaci.Net upućuju sabur i bašum sagosum. Moramo još istaći da će Münire Çoşkun posebno biti upaćena kod tima i čitatelja Bošnjaci.Net kada je bila predsjednica žirija četvrtog natječaja našeg web magazina za kratku priču na temu “Bošnjakinja” za Književnu nagradu “Srebrenica”.

Ovom prilikom obnavljajući sjećanje na ovu veliku heroinu, oni koji nisu čuli za nju objavljujemo interview od 22. maja 2007.

“…i sreća dođe nam Munira, novinarka iz Istanbula da prenese istinu u svijet.
Ona je došla kroz kišu metaka i granata, srce je vuklo da pomogne kako zna.I veliku stvar je učinila ta hrabra žena…” (Ratni komandant Zelenih beretki, Emin ŠVRAKIĆ)

Munire ÇOŞKUN, novinar

Dok je gorjela Bosna i dok su nemilosrdne bombe uništavale na hiljade bošnjačkih života, informacije koje su tada preko Beograda stizale u svijet popraćene su uglavnom neistinama. U tom vremenu i takvoj situaciji Munira Čoškun novinarka iz İstanbula zaputila se u Bosnu sa ciljem da svijetu prenese pravu istinu o Bosni i bosanskim žrtvama. Njeno oružje bila je olovka, a njena odbrana čvrsta i nepokolebljiva borba za istinu i pravdu.

Odoh ti ja majko, Bosnu braniti...

BOŠNJACI.net: Uvažena gospođo Çoşkun, u vrijeme dok je gorjela Bosna i zemlja mirisala na svježe prolivenu krv Bošnjaka, a svijet nijemo posmatrao, uputili ste za Bosnu? Koliko je bilo potrebno hrabrosti za donošenje ovakve odluke?
Munire ÇOŞKUN: Rođena sam u Pljevljima. Kada smo došli u Tursku, ja sam bila u naručju, beba. Moj babo, rahmetli Husno Kurtović – ÇOŞKUN se zbog torture koju je prema Bošnjacima činila srpsko-crnogorska policija u tadašnjoj Jugoslaviji, odlučio da odselimo u Tursku.
Još u ranom djetinstvu pričao mi je puno o mojoj domovini Bosni, o svjetskim ratovima koji je nisu zaobišli. Pričao mi je o krvavoj historiji koju su preživjeli Bošnjaci. Od mojih malih nogu babo mi je ulijevao ljubav prema domovini i odlučnost da, kada porastem, obavezno pomognem svom narodu i svojoj domovini, ako naša Bosna opet bude u teškim iskušenjima. Prošle su duge godine. Udala sam se i dobivam kćerku, koja se zove Elif. Mom djetetu sada ja pričam o Bosni. Pričam joj o krvavoj prošlosti i teškoj sadašnjosti Bosne koja je bila osuđena na smrt.
Suznim očima gledamo televiziju, gledamo slike o zločinu nad Bošnjacima u Bosni. Elifa mi je već postala curica. Razumije moje srce, moju čežnju za Bosnom...
İ jednog dana joj saopštih: «Odoh ja kćeri u Bosnu. Moram biti na licu mjesta. Moram sama sve vidjeti i osjetiti. Ako ću pisati o gladi, moram i sama gladovati. Ako ću pisati o hladnoći, o strahu, moram sve to, dijete moje, i ja osjetiti, moram se prepasti, bježati od snajpera i od granata... Na kraju krajeva moram biti uz moj narod. Ne mogu sjedeći u luksuznom birou, uz kompjutere, pisati o Bosni i njenim stradanjima.»
Rastavljam se od Elife i od sada mog rahmetli babe, koji me opet savjetuje: „Metak može probiti brdo sine, pazi se!“
İmam i osjećam dovoljno snage i harbrosti koje mi daje moj Stvoritelj... Uzdajući se samo u Allaha dz.š. krenuh u Bosnu. Majka me ispraća suznih očiju i moli me: „Nemoj sine, ne idi...“... „Moram majko“ - rekoh. „Olovkom ću se boriti.“
İ onda unutrašnjim glasom otpjevah pjesmu: „Odoh ti ja majko, Bosnu braniti. Ako poginem „inša-Allah“ nemoj me žaliti...

Bila sam sa svojim narodom u najtežem vremenu

Munira ÇOŞKUN: „Četnici nisu zarobili mene, nego moju olovku koju su posmatrali kao atomsku bombu».

BOŠNJACI.net: Vaš dolazak u Sarajevo. Kako je izgledalo stanje koje ste zatekli?
Munire ÇOŞKUN: Kada sam stigla u Bosnu, prvo što mi je privuklo pažnju jeste tišina. A onda odjednom su se počele čuti bombe. Nepoznati glasovi su me upozoravali sa „pazi“ i skrećali mi pažnju dok sam prvih dana kao ratni „amater“ hodala ulicama Sarajeva. Vremenom sam se navikla na to. A onda sam shvatila da u ovom gradu nisam sama, da u ovom gradu imam i te kako veliku porodicu. U vrijeme teških bombardovanja na čijim god vratima da sam zakucala i potražila utočište bilo bi mi pruženo. Pri saznanju da sam turski novinar ljudi bi mi iskazivali duboko poštovanje. Čim sam kročila na tlu Bosne, vidjela sam rat. Bila sam sa svojim narodom u najtežem vremenu i ne bih to promjenila ni zašto na svijetu.

BOŠNJACI.net: Na razne načine ste se trudili da do javnosti dopre istina o strahotama rata. Radili ste na sarajevskom radiju. Posebno ste doprinjeli da se prijateljske veze između Turaka i Bošnjaka ojačaju.
Munira ÇOŞKUN: Tačno. U Sarajevu je postojao radio „Hayat“. To je bila najslušanija radio stanica u tim teškim vremenima i okolnostima. Vodila sam program pod imenom „Majka Turska“. Program sam počela sa par kaseta koje su stigle iz Turske. Program je išao uživo. Imali smo i kontakt program sa slušaocima. Nakon razgovora slušaoci bi mi davali vlastite adrese i sutradan bi obavezno išla da ih posjetim. U toku programa govorila sam o kulturi i historiji Turske. Priređivala sam nagradne igre i takmičare nagrađivala sa malim poklonima. Jedne prilike me je naš ambasador Mehmet Gorkay pozvao u svojoj rezidenciji. Razgovarali smo o mojoj emisiji i zamolila sam Gospodina Ambasadora da ugosti moje slušaoce. Zatim je njegova žena Sema Gorkay pozvala u goste pobjednike nagradne igre. Imale smo divan prijem i između ostalog zajedno sa našim ženama pjevali smo sevdalinke.
Na ovaj način ne samo da se jačala veza između Bosne i Turske, već smo se ovim putem međusobno upoznavali i tako bili bliži jedni drugima. Ljudi su me oslovljavali sa „Naša Munira“. Mnogo sam se poželjela tih divnih ljudi....

Tokom rata Turska i Turci su suosjećali bol Bosne i Bošnjaka

BOŠNJACI.net: Koliko je bila važna blizina Turske u vrijeme kada se po Bosni prolijevala krv? Kakva su bila reagovanja nacije na svakodnevna srpska-crnogorska nedjela?
Munira ÇOŞKUN: Turska je prva priznala nezavisnost Bosne i Hercegovine. Tursku i Bosnu veže mnogo toga. Tu je i historijska povezanost između ove dvije zemlje. Turska i Bosna su kao nokat i meso. Tokom rata Turska i Turci su suosjećali bol Bosne i Bošnjaka. Za ranjenike je osnovana i bolnica u Istanbulu. U ovoj bolnici su angažovani bošnjački doktori i sestre.

Munira i Muhamed, naš mladi poliglota

Osnovani su izbjeglički kampovi. Otvorene su škole i djeca su mogli da nasatve sa školom. Čak su otvoreni i saloni ljepote za naše žene koje su navikle da budu uvijek dotjerane i uredne. Narod je svakodnevno posjećivao kampove i brinio se o potrebama ljudi. Organizovani su mitinzi. Mediji su pričali o Bosni.
Organizacije su danonoćno radile u korist Bosne. Ukratko, Turci su za vrijeme rata u Bosni bili poput jedne velike civilne vojske, koja nije žalila da se žrtvuje u doprinošenju pomoći Bošnjacima.

"Slomićemo ti prste koji su pisali protiv nas...“ - Ova prijetnja me je najviše plašila

BOŠNJACI.net: Ostali ste u Bosni do kraja rata. Dijelili ste istu bol sa građanima Bosne, čak ste bili zarobljeni. Kako ste sve o podnjeli?
Munira ÇOŞKUN: Kada sam stigla u Bosnu bila sam spremna na sve, pa i da poginem. Malo lakša okolnost mi je bila da ostanem invalid. I na ovo sam bila spremna. Nikad mi nije palo na pamet da budem zarobljena. Ali i to sam preživjela. Na grlu sam osjetila četnički nož. Na Palama dok su me ispitivali, stavljen mi je nož pod grlo i rečeno mi je bilo da će me zaklati. Jedina moja greška je bila to što sam turski novinar. Slušala sam razne prijetnje. Govorili su mi: “Objesićemo te sa svilenim gajtanom... Slomićemo ti prste koji su pisali protiv nas...“ Ova prijetnja me je najviše plašila. Prsti su mi bili zdravi, baš kao i srce. Sada pišem knjigu u kojoj opisujem rat. Od 1992. godine pisala sam i pričala samo o Bosni. I biće tako sve dok stvari ne dođu na svoje mjesto. Moja žrtva i moja borba ne čine me posebnom. Ja sam sama željela da odem u Bosnu, da budem uz svoj narod, da se borim... Narod u Sarajevu je godinama bio zarobljen. Kada se pogleda njihovo stanje, moje ja najmanje bitno. Ovo je samo moja borba, a moje oružje je olovka.
1996. godine održan je jedan miting, koji je bio organizovan od strane Udruženja logoraša i ratnih zarobljenika. Održala sam govor gdje sam četnicima jasno stavila do znanja: „Četnici nisu zarobili mene, nego moju olovku koju su posmatrali kao atomsku bombu».