Vojni udar u Egiptu, koji je predvodio general Abdulfettah es-Sisi, desio 3. jula 2013. godine. Tog dana je svrgnut legalno i demokratski izabran predsjednik Egipta Muhammed Mursi, ukinut je rad po Ustavu, koji je na referendumu 2012. godine dobio preko dvije trećine egipatskog biračkog tijela, proglašeno je vanredno stanje, i ukratko, od tada u Egiptu vlada haos i anarhija. Masovna hapšenja i ubijanja ljudi postala su svakodnevnica u ovoj, prema mišljenju mnogih analitičara, najvažnijoj zemlji arapskog svijeta. O tada, u Egiptu vlada opća nesigurnost, a bande potpomognute vojnim i policijskim strukturama pljačkaju i ubijaju građane. U nasilnom prekidu demonstracija na trgovima Rabe'a el-Adevijja i An-Nada ubijeno je više hiljada ljudi, a ranjeni i uhapšeni se broje u desetinama hiljada. Nema sumnje da general Es-Sisi, kojeg je na mjesto ministra odbrane postavio svrgnuti predsjednik Muhammed Mursi, ni u kom slučaju ne bi smio izvesti vojni udar koji je uzrokovao katastrofalne posljedice u Egiptu, da nije imao podršku određenih centara moći sa Zapada i iz Izraela. No, ne radi se samo o tome; on je imao podršku i određenih vjerskih krugova iz samog Egipta. Svesrdnu podršku generalu Es-Sisiju dale su dvije važne vjerske ličnosti Egipta: šejh Junus Mahjun, vođa tzv. Selefijske stranke (Hizbun-nur) i dr. Ahmed et-Tajjib, koji obnaša najveću funkciju na poznatom univerzitetu Al-Azhar (šejhul-Azhar, tj. glavni šejh univerziteta Al-Azhar). Na taj način general Es-Sisi je nastojao dobiti pokriće i „legitimet“ za vojni udar i ono što će poslije uslijediti. Pojedini egipatski selefijski krugovi i neki njihovi šejhovi su žestoko osudili postupak Junusa Mahjuna kvalifikujući ga kao čin izdaje, a šejh Jusuf el-Karadavi je u više navrata osudio stav šejhul-Azhara, koji je stao na stranu pučista bez konsultovanja ostale uleme u Egiptu, posebno uleme na tako velikom i važnom univerzitetu kao što je Al-Azhar. Između ostalog, šejh El-Karadavi je uputio šejhul-Azhara i poduže pismo, u kojem ga savjetuje da revidira svoje stavove i stane na stranu istine, zakona i legitimiteta, a ne na stranu silnika i zulumćara. Pismo je objavljeno na zvaničnom portalu Svjetske unije islamskih učenjaka (International Union for Muslim Scholars, iumsonline.com), a prenijeli su ga i brojni drugi portali. U ovom tekstu donosimo izvode iz navedenog pisma.

Šejh dr. Jusuf el-Karadavi, predsjednik Svjetske unije islamskih učenjaka

Pišem ove riječi osuđujući stav šejhul-Azhara prema stravičnom i krvavom prevratu, izvedenom protiv volje naroda. Volio bih da učenjaci časnog Univerziteta Al-Azhar, posebno oni najistaknutiji, imaju isti stav o krupnim zbivanjima koja se odvijaju na prostoru dragoga Egipta, pogotovo da im viđenje proizlazi iz jednog izvora, a to je izvor islamske spoznaje koji se ogleda u Časnom Kur'anu i Vjerovjesnikovom Sunnnetu. To je izvor koji spaja a ne razdvaja, koji objašnjava a ne zataškava. Međutim, na veliku žalost, ja i moji prijatelji iz reda učenjaka, iznenađeni smo postupkom dr. Ahmeda Tajjiba u odnosu na tako krupno pitanje, koji je bez konsultovanja s prijateljima učenjacima u Vijeću istaknutih učenjaka, Akademiji za islamska istraživanja, i drugim istinskim učenjacima, koji bi svakako voljeli da pomogu i daju svoj doprinos; svi su zaprepašteni s onim što je on uradio u svojstvu šejhul-Azhara, glavnog šejha na Al-Azharu. Uzvišeni Allah kaže: ... i koji se o poslovima svojim dogovaraju (Eš-Šura, 38), a Svome Poslaniku je rekao i: ... i dogovaraj se s njima (Ali 'Imran, 159).
Mislio sam da će taj čovjek, sada kad je dosegao visoki i časni položaj, kad je postao šejhul-Azhara, učvrstiti svoj karakter, osnažiti svoju ruku, te zauzeti stav svojstven velikim velikim i časnim prethodnicima ove časne institucije, kao što su bili: šejh El-Meragi, šejh Abdulmedžid Selim, šejh El-Hidr Husejn, i drugi. Međutim, sva moja nadanja su iznevjerena u svjetlu njegovih stavova koje je obznanio u posljednje vrijeme. Ni u kom slučaju, nije smio časnu azharsku ahmediju i ulemanski ugled uprljati davanjem podrške onima za koje je samo nekoliko dana nakon izvedenog vojnog udara potvrdilo pokvarenost namjera, opaku podmuklost, ogromnu žeđ za vlašću i želju da vlast uspostave na šehidskoj krvi i leševima omladine.

Šejhul-Azhara, poručujem ti da budeš jak i vjeran islamu! Obznani svoje distanciranje od takvih! Oni su slabi i nejaki, poniženi i prezreni, toliko da tebi ništa ne mogu!

Glavni šejhu velikoga Al-Azhara! Podsjećam te na grijeh onoga ko smrtno ugrozi muslimana makar i jednom rječju, a kamo li jasnim stavom koji podržava nasilje i nepravdu, onoga ko neistinu podupire brojnim proglasima kakvi se koriste kao zastor djelima kojima nije zadovoljan Uzvišeni Allah, ni Njegovi poslanici, ni Njegovi meleki, ni Njegovi robovi vjernici.

Islamski vjerozakon koji žele Egipćani, njima je utočište u jednoj građanskoj državi a ne u nekoj vjerskoj teokratskoj državi, koji svakoga ko u njega vjeruje i na njega se poziva obavezuje na pokornost legitimno izabranom predsjedniku, na izvršenje njegovih zapovijedi, prihvatanje njegovih usmjeravanja u svemu što on naredi, uz ispunjenje dva uvjeta: prvi uvjet je da narodu ne naređuje nikakav vid griješenja prema Allahu; drugi uvjet je da ne pokazuje nikakav jasan gest nevjerovanja oko kojeg nema ništa sporno – predsjednik Mursi ne zapovijeda nikakvo griješenje i ne pokazuje nikakav javan gest nevjerovanja.

Kamo sreće da je dr. Tajjib sarađivao s dr. Mursijem, kao što je ranije sarađivao s Husnijem Mubarekom, za kojeg je od ljudi tražio podršku i branio im da se dižu protiv njega!

Nije li rektoratu Al-Azhara, kojem si ti čelu, bilo primjerenije da inicijativu uzme u svoje ruke i sve strane pozove u ozbiljan dijalog koji bi Al-Azhar podsticao i njegove rezultate obznanjivao Egipćanima, skidajući koprenu s onih koji se ne odazivaju tom općem društvenom dijalogu, umjesto što se zadovoljava time da ustanova uglednog Al-Azhara pripada vojnoj organizaciji?! Rektore Al-Azhara, da se ono što se dogodilo u džamiji Rabe'a el-Adeviija dogodilo u nekoj crkvi, misliš li da bi njeni episkopi rekli: „Smutnja je digla glavu“, ili bi ustali u odbranu uloge svoga bogoslužja i krvi svojih vjernika od napadača?

Glavni šejhu Al-Azhara, očekivao sam da ćeš progovoriti o muslimanskim svetinjama koje se skrnave, o Allahovim džamijama koje se prljaju, koje se zdušno ruše, da ćeš biti ganut krvlju muslimana koja se proljeva, njihovim životima koji napuštaju tijela. Kakvog li razočarenja muslimanima, otjelovljenog u liku glavnog šejha njihovog Al-Azhara, koji ne spominje svetost oskrnavljenih džamija na trgu Rabe'a i drugim mjestima, a govori o svetosti crkava za koje potpuno pouzdano zna da ih pale špijuni generala Es-Sisija! Pa, zar nije ranije javno obznanjeno da je iza napada na crkvu El-Kiddisin u Aleksandriji stajao upravo režim i njegovi čuvari, koji su na taj način željeli naštetiti tolerantnim i finim komšijskim odnosima egipatskih kršćana i muslimana. (Džemal Mubarak, sin bivšeg egiptatskog predsjednika Husnija Mubaraka je krivično gonjen i osuđen upravo zbog podsticnja i materijalnog pomaganja da se napada na koptske crkve, op. pr.)

Šejhul-Azhara, ja te preklinjem i pitam, a ti me poslušaj! Gdje ti je napor založen primirju? Šta su njegovi uvjeti? Ko su dvije strane u sporu? Ko je mjerodavan presuditi u tom primirju? Da li primirje u tvom viđenju znači, ili udovoljavanje zapovijedima pučista, ili giljotina, ili tama zatvora? Je li to primirje? Treba li se ono spustiti na prohtjev pokvarenjaka? Dr. El-'Avva i drugi su sasvim jasno rekli da su pučisti ti koji su poništitli sve inicijative s kojim se bio usaglasio Patriotski savez za podršku legitimiteta.

Kamo sreće da je dr. Tajjib sarađivao s dr. Mursijem, kao što je ranije sarađivao s Husnijem Mubarekom, za kojeg je od ljudi tražio podršku i branio im da se dižu protiv njega!

Da li je mirovno rješenje koje ti vidiš i u njega pozivaš, to da se žrtva predaje krvniku, ugroženi silniku? To je prihvatanje poniženja i prezrenosti! To je poput koračanja ovce za oholim kradljivcem, ili arogantnim zlikovcem. To je kao da žrtvi kažeš da šuti ili će biti zaklana, mućeniku da ne jauče jer će biti oderan, zarobljeniku da se ne odupire jer mu je sloboda oduzeta.
Na red je došlo tvoje iznošenje dokaza pozivanjem na hadis Vjerovjesnika, s.a.v.s., prema kojem će „i ubica i ubijeni ući u džehennem“. Tebi bi, o šejhul-Azhara, primjerenije bilo da hadis spominješ u kontekstu stvarnosti koja se odvija na Zemlji. Je li ono što se dogodilo pred sjedištem Republikanske garde (El-Hares el-džumhuri), zatim na trgovima Nahda i Rabe'a el-Adevija, te u ulici Ramzis, i na drugim mjestima gdje je krv tekla a duše izlazile iz tijela, bila borba između dviju skupina, u kojoj je svaka od njih digla oružje pred licem svoga protivnika, ili je to bio gorljivo neprijateljstvo i jasan napad od strane skupine koja posjeduje razno oružje, koja ima mnogobrojna borbena sredstva i opremu, na goloruke demonstrante koji ne raspolažu ničim čime bi se mogli braniti? Njihove uzdignute ruke smo gledali prazne. Apsolutno ništa nisu držali u njima!

Mislio sam da ćeš pripadnike vojnih i policijskih snaga pozvati da budu blagi prema svojoj braći Egipćanima, a ti podstrekavaš tu vojsku protiv demonstranata, podstičeš je da ih ubijaju, tako što im govoriš: „Vi, vojna i policijska sila, znate šta je najbolje da uradite!“, a upravo to je javni poziv na naslije i ubijanje! A zaboravio si da će Allah Svemoćni suditi i tebi i toj nasilničkoj vojsci i policiji, i da vas to može puno, puno koštati!

Tako mi Allaha, ti svoju nedužnost nećeš moći dokazati blijedim izjavama i ispraznim frazama. Ako bi to i moglo proći nejakima, ne može glavnom šejhu Al-zahara! Ako bi se to i moglo prihvati od malih, nipošto ne može od velikih, kao što je visoki položaj koji ti obnašaš!

Kao glavnom šejhu Al-Azhara ti poručujem: Vallahi, krv šehida će ti biti o vratu! Njihove duše će se o tebe vješati na Sudnjem danu, svjedočit će protiv tebe pred Allahom. Krv šehida, plač siročadi i jauci roditelja koji su izgibili djecu, progonit će te i jutrom i uvečer, kad si budan i kad spavaš, na ovome i na budućem svijetu.

Tvoje pokajanje za ono što si radio na štetu Vjere i Domovine, na štetu sadašnjosti i budućnosti, ne može biti primljeno povlačenjem i šutnjom. Tvoje pokajanje neće primljeno biti osim ako ga obznaniš jasno ističući da si se ogriješio o prava naroda, ako zlikovcu jasno kažeš da je zlikovac, a ubici da je ubica. Potrebno je da se uhvatiš za ruke zlostavljanih, da osnažiš njihova leđa, da na stranu istine staneš jednom, nakon što si na stranu neistine zapadao mnogo puta.

Mislili smo da se glavni šejh Al-Azhara počeo vraćati istini; mislili smo da će vjerovanje uvriježeno u njegovom srcu odbiti da pristaje uz bilo šta osim uz istinu, da će ga ajeti Kur'ana časnog i hadisi Vjerovjesnika, s.a.vs., koje čuva u srcu, podsticati da bude pobornik prava koji pravo mjeri i odbija nepravdu.

Mislili smo da je zaboravio svoje nekadašnje članstvo u Političkom odboru omražene stranke El-Hizb el-vetani bivšeg diktatora Husnija Mubaraka. Mislili smo da će Januarska revolucija, kao i manifestacije slobode koje su nakon nje slijedile, koje su Egipćani uživali u vrijeme predsjednika Mursija, izmijeniti njegovu naklonjenost bivšem režimu. Međutim, ispostavilo se, o šejhul-Azhara, da ti ako napraviš jedan korak u pravcu istine, odmah se za nekoliko koraka vraćaš ka neistini, dok se na putu pravednosti krećeš puzeći, ti se od nje udaljavaš trčeći.

Šejhul-Azhara, mislio sam da su te oni obmanuli, ali iz tvojih riječi saznajem da ti njih podstrekavaš! Mislio sam da si učinio pogrešku, ali sada je očito da si ti dio zavjere! Mislio sam da si to uradio iz nekog straha, međutim ispostavilo se da si ti neposredan sudionik, da varaš ovu zajednicu, da je obmanjuješ, da od časne azharske ahmedije praviš pokriće za svoje lične interese, i da sve to činiš na štetu Egipćana.

Teško tim okrutnim srcima, tim mrtvim savjestima, tim iznajmljenim turbanima, toj ogavnoj prevari i spletkarenju! Ali, Allah Uzvišeni će vas omesti, jer On je rekao: I zameo bi se trag narodu koji čini zlo, i naka je hvaljen Allah, Gospodar svjetova (El-En'am, 45).

Tako mi Allaha, ja osjećam dah pobjede. Vidim njene predznake, njene radosne zvukove čujem u svakome slobodarskom glasu, u svakome odanom mladiću, u svakoj čednoj djevojci, u svakome odgojenom djetetu, u upornosti staraca, u nestanku nemoći, u strpljenju postača, u skrušenosti klanjača; sve su to obilježja ove generacije, a to je generacija željene pobjede.

Njena odlučnost će skršiti prepreke straha, njena miroljubivost će smrviti tenkovske gusjenice, njihov polet će istopiti topovske granate. Dići će se njihov glas i pomiješati se za zvukovima aviona, njihove slobodarske duše neće zastrašiti jeka topova. Protivnike će uklanjati pouzdavanjem u Allaha, pouzdanjem u Njegovu pomoć, svojom strpljivošću na poprištu, odlučnošću na frontovima, svojom voljom koja ne zna za očajanje, čvrstinom koja ne zna za nemoguće. Ta generacija će, ako Bog da, ukloniti vođe vojnog udara i njihove pomagače, kojima je narod želio vjerovati ali su oni odlučili biti robovi silnika. A zulumćari će sigurno saznati u kakvu će se muku uvaliti (Eš-Šu'ara, 227)

S arapskog preveli: dr. Mehmed Kico i dr. Safvet Halilović