Muhamed VELIĆ: Evo, sada pred Bošnjake postavljen je test. Pitanje je koliko mogu biti ujedinjeni u jednu ljubav, a tu se dakako radi i o ljubavi, a ne samo o interesu. Jer, država je interes, a narod je i interes, ali više ljubav, jezik je ljubav, ono što voliš, ono što si od matere naslijedio, i od oca, a vjera je osjećaj, isto tako, ljubav, dakle, specifična. Ta se ljubav sada u konkretnoj okolnosti manifestira u tri jednostavna odgovora na tri još jednostavnija pitanja: 1. Kako se zoveš / Koji ti je narod? 2. Kojim jezikom govoriš? 3. Koja ti je vjera / vjeroispovijest?

Izašao sam neki dan iz džamije nakon ikindije namaza, na kojem je bilo oko petnaestak mladića iz džemata, nešto od toga je bilo studenata sa strane a koji u džematu žive, zatekao sam ih kako stoje u dvije odvojene grupe na dvije različite strane džamijskog harema i nisam mogao ne primijetiti da su "podijeljeni" i da imaju svoje teme, one su u početku različite, a kasnije budu i suprostavljene jedna drugoj, ili, pak, jedni drugima. Uskliknuo sam glasno da me čuju: "Eh, ovo je nažalost slika i prilika našeg podijeljenog bošnjačkog naroda! Eh, ovo je nažalost slika i prilika našeg podijeljenog i međusobno suprostavljenog Ummeta!"

Jedan od momaka hitro mi je dao (ili pokušao dati) odgovor na moj usklik: "Nema veze, efendija, bitno je i dovoljno je to da smo blizu džamije!"

Odgovorio sam mu: "Nažalost, brate, nije dovoljno samo to!"

Jer, gdje je i u čemu se krije problem? Pa u tome što mi (možda i) jesmo muslimani, ali nismo braća. U tome je problem. Kur'an kaže za beduine, ljude sklone neviđenom licemjerstvu i nevjeri, da oni možda i jesu muslimani, ali nisu vjernici, dakle, ne mogu za sebe reći da su vjernici, ali da su muslimani - to možda i mogu. I tu je definitivno rješenje enigme.

A lijepo je na to ukazao i profesor Karić u svom posljednjem eseju, objavljenom u "Preporodu", kad kaže, parafraziram, da suprostavljene muslimanske grupe, narodi i mase jedni na druge ispaljuju rakete, a pri tome obje strane izgovaraju i zazivaju Božije ime i kliču tekbire: Allahu ekber!

Nešto tu ne štima! Naravno.

Mi možda i jesmo u istim i sličnim safovima poredani i zbijeni, naši se nožni prsti polomiše u stisci, ramena nam poravnjata i kao da su ulivena jedna u druga, okrenuti prema istoj strani - svetoj Mekki, izgovaramo iste riječi i iste dove, istom se Bogu molimo, istog Poslanika volimo, ali naša srca nisu ujedinjena i nisu u istom safu. Svako srce u svojoj vasioni pluta, u drugom pravcu plovi. A baš nam na to uzvišeni Allah ukazuje, da bez Njegove blagodati neće nam srca biti ujedinjena, a ako nam srca ne budu u jedno safu - mi onda nikada nećemo biti braća. A to je minimum uvjeta - da budemo braća, jer sve mimo toga - mi ćemo biti na samoj ivici Vatre, kao što i jesmo.

"Mogu li nam se srca ujediniti?", pitanje je na koje je teško dati odgovor i pronaći način da se to uradi. Ili je, zapravo, to lahko uraditi, jer to nije naš nego Božiji posao. Ali, opet, pitanje je zašto uzvišeni Bog neće i ne želi da ujedini naša srca! Pa zbog toga što mi to iskreno ne želimo, a kad ne želimo - onda svaka čast našoj ludosti, kako bi to rekao Mehmed Meša Selimović.

I nek' to bude test za svakog od nas! Koliko želim da volim brata svog, komšiju, rođaka, prijatelja, sunarodnjaka, onoga što nekada ne misli isto kao i ja, a stoji u istom safu sa mnom, prema istoj strani okrenut, s istim riječima u ustima i na jeziku.

A u srcu?

P.S. Evo, sada pred Bošnjake postavljen je test. Pitanje je koliko mogu biti ujedinjeni u jednu ljubav, a tu se dakako radi i o ljubavi, a ne samo o interesu. Jer, država je interes, a narod je i interes, ali više ljubav, jezik je ljubav, ono što voliš, ono što si od matere naslijedio, i od oca, a vjera je osjećaj, isto tako, ljubav, dakle, specifična. Ta se ljubav sada u konkretnoj okolnosti manifestira u tri jednostavna odgovora na tri još jednostavnija pitanja: 1. Kako se zoveš / Koji ti je narod? 2. Kojim jezikom govoriš? 3. Koja ti je vjera / vjeroispovijest?

Tu je riječ o osjećaju koji prerasta u obavezu. Naravno, mnogi nemaju taj osjećaj, pa otuda i ne osjećaju obavezu, zato će se namjerno odreći onoga čemu i gdje pripadaju. I u tome leži naša nesreća, jer fali nam generalno ljubavi. Kao u onoj Lakinoj pjesmi, kad zecu fali ljubavi. Baš tako, zecu fali ljubavi, a kad stekne ljubav, onda on više nije tako plašljiv, mali i "nevažan" kao zec.

Ljudi se polomiše da pojasne da je zakonsko rješenje takvo, da ako nisi u jednom od tri ponuđena odgovora, na pitanje o pripadanju narodu, da se tada po automatizmu odlazi u "nevažne", u "rest", u "ostatak" i ostale, ali to one koji nemaju ljubavi spram svog naroda i svog jezika ne dotiče. K'o da im se na španskom priča. U ljubavi je ključ i rješenje.

Bog, narod i jezik se vole. U slobodi.

Ili, pak, "nije za svakog roba sloboda."