Mersada Nuruddina Agović: Prije neki dan vozač u gradskom autobusu je na radio stanici našao emitovanje vijesti gdje se javnosti saopštava da ,,roditelji bošnjačke djece koja pohađaju školu 'Sveti Sava' u Republici Srpskoj bojkotuju nastavu zbog toga što bošnjačka djeca uče samo srpski jezik. Roditelji se sad zalažu za uvođenje grupe nacionalnih pedmeta na što po zakonu imaju pravo.''

Ispred mene u autobusu sjedila su dva srednjovječna čovjeka od kojih je jedan bio nešto stariji od onog drugog. Poče stariji komentarisati vijesti, pa kaže: ,,Ma dosta je bilo i njihovog! Dosta sam ja, od malih nogu, u bukvaru učio da Džafer mora nositi džak!'' (Time je aludirao na pohađanje nastave po nekadašnjem nastavnom planu i programu za prvi razred osnovne škole koji je sadržavao nastavnu jedinicu pisanja slova, gdje se pod slovom ''dž'' u bukvaru-slovarici nalazila rečenica ,,Džafer nosi džak''.)

Dijalog
Njegov mlađi sagovornik se smješkao i kao da ga je kratkim upadicama namjerno izazivao da ovaj pokaže svoj temperament. Stariji je nastavio: ,,Sve sam pis'o rečenice kao što je na primjer,'Simo čita knjigu.'' Mlađi šeretski veli: ,,Pa možda se nisu sjetili da 'Simo može slagati sijeno'! '' Stariji planu ,,Kako se nisu sjetili!?'' i nešto opsova, pa upita: ,,...A jesi'l Ti im'o ono 'U Sulje su uši da se iznenadiš, mogao bi u njima kupus da posadiš'? '' Ovaj veli: ,,Nisam.'' Kaže: ,,Ako mu je trebalo slovo ''s'' mog'o je napisat Stefan, al jok! Hoće on da Sulji uši budu prljave!''

Dijalog ove dvojice, spontana tema i cijela situacija je prisutnim građanima djelovala tragikomično. Uskoro sam na sljedećem stajališu izašla iz autobusa i prema svom odredištu nastavila pješice. U glavi mi je odzvanjao razgovor sugrađana, posebno rečenica ,,Džafer nosi džak''. Pokušavala sam se sjetiti sta smo mi u Skoplju (Makedoniji), izvan tadašnjeg ''srpsko-hrvatskog'' govornog područja imali pod slovom ,,dž'', pa mi se sve činilo da je to bilo ''džudže'' (patuljak). I sama sam se pitala jesu li nadležni za izradu tadašnjih nastavnih planova i programa, zaista mogli smisliti neku rečenicu u kojoj naš jadni Džafer ne bi bio osuđen na hamalstvo. Naum su mi počele padati rečenice: Džafer kupuje džezvu, Džafer gradi džamiju, Džafer vozi Džetu, Džafer pilotira Džambo džetom...

Džafer osuđen na hamalstvo
To da je Bošnjak Džafer još od malih nogu bio osuđen na hamalstvo potvrđuje i sadašnji diskriminatorski odnos prema Bošnjacima u sredinama sa većinskim srpskim stanovništvom. U Prijepolju, na primjer, danas živi čak više od 50% Bošnjaka, ali od svih direktora preduzeća, slučajno ili ne, direktor samo jednog preduzeća je Bošnjak, i to komunalnog. U mnogim ovakvim sredinama Bošnjaci nemaju u svom vlasništvu niti jednog medija, printanog glasila, radio, ni TV programa. U Sandžaku (Novi Pazar) se licemjeran odnos države ogleda i kroz otvoreno očekivanje podaničkog odnosa prema Srbiji i univerziteta kao institucije. Univerzitet koji pristane na takav odnos se, na primjer, akreditira za par sedmica, a onome koji ne pristane akreditovanje se komplicira godinama, uprkos prestižnih programa koji sadrže sve zakonom predviđene elemente.

U Bosni i Hercegovini su svi školski programi prilagođeni multikulturalnim sredinama i sadržaja su po potrebi svih etničkih grupa ili nijedne. Čak se i u televizijskim reklamama, marketing programima koriste neka neodređena imena koja kao takva ne pripadaju niti jednoj etničkoj grupi ili bi možda mogla pripadati svakoj kao 'međunarodna'.

Kakva je slika i u tzv. multikulturnim sredinama po pitanju raspoređivanja kvalificiranih na radna mjesta govori, na primjer, podatak da je u rudniku Dobrnja-Mramor kod multikulturalne Tuzle 1990.godine u eksploziji rudnika poginulo 180 rudara, od koji su 172 rudara bili Bošnjaci, a 8 svi ostali. Naravno, časno je rudar Džafer nosio svoj džak uglja i časno poginuo zaradjujući svoj ,,hljeb sa sedam kora''. Svi mi, takvi 'Džaferi', časno nosimo breme svojih odgovornosti i obaveza.

''Džak'' kao teret odgovornosti i časno izvršavanje preuzetih obaveza
Ako ''džak'' definišemo, ne kao podaničko hamalstvo, već kao uobičajeni teret odgovornosti i preuzetih obaveza, onda smo svi mi na neki način Džaferi. Časno i dostojanstveno nositi preuzete obaveze i odgovornosti i biti pouzdan radnik je za svaku počast i pohvalu. U Kur'anu a.š. se kaže: ,,Ispunjavajte obavezu, jer će se za obavezu zaista odgovarati.'' (El Isra, 34.)
Kad već rudare spomenusmo, ove godine smo imali priliku u jednoj emisiji vidjeti njihov iftar u jami. Iako je to kategorija ljudi koja je radi teškog fizičkog posla, po nekim islamskim učenjacima, oslobođenja posta, mnogi rudari vjernici nisu ni pomišljali da zbog skoro neizdrživog rudarskog posla prekinu post u mjesecu ramazanu. Dojmljiv je bio kadar gdje oni, onako bojom uglja namazanog lica i uniforme, prave kratku pauzu da iftare u osvijetljenoj jami, gdje, činilo se, svjetlost u jami ne daju lampe, već upravo nur sa njihovih lica i njihovi osmjesi prilikom razgovora sa kolegama i braćom u vjeri.
Za to vrijeme neki drugi Džaferi su na sebe tovarili džak pun grijeha.

''Džak'' pun grijeha
Ovakve džakove nose većinom ''Džaferi kravataši'' hamali velikosrpskih i velikohrvatskih režimskih projekata. Nose ih bošnjački ministri s obje strane Drine. Ovakve džakove nose izdajnici kojima su tuđi interesi bitniji od interesa svoga naroda, a sve zarad ličnog sitnog šićara.
Javnosti se pokušavaju prikazati kao uspješni funkcioneri, a ustvari su to sve sami beskrupulozni manipulatori. Govore laži, krše obećanja, obmanjuju pljujući na sve što je časno i pošteno. I čak bi tu svoju pljuvačku nekome podmetnuli kao kakav kozmetički preparat. Jedan od tih bošnjačkih ministara (ministar sigurnosti) je nedavno, na primjer, drsko pljunuo na ukazano istinito stanje stvari i još traži da se njemu plati 100.000 KM što mu se biva na ''grub'' način ukazala istina.
Jedan drugi, nema prečeg posla, nego da na visokom nivou rješava kupovinu stana Jovanki Broz, dok su mnogi pripadnici njegovog naroda još uvijek bez krova nad glavom. Taj nikako da shvati zašto su baš njega, Bošnjaka, u Srbiji postavili da bude čuvar haških optuženika, Ratka Mladića i ostalih. Tobože, nije se mogao naći nijedan Srbin iz Srbije da bude predsjednik njihovog Nacionalnog savjeta za saradnju sa Haškim tribunalom, pa eto našli Bošnjaka Džafera za tu funkciju.
SDP-ovski Džafer iz Bosne i Hercegovine se sa svojim sramnim džakom maksimalno i konstantno trudi da mu se u Bosni i Hercegovini ne naljute Srbi i Hrvati, veli lako će on sa 'svojima', a 'svoji' već duže vrijeme proklinju dan kad su mu tako visoku funkciju dali.
Onaj Džafer licemjerni što je radio na cijepanju Islamske zajednice u Sandžaku i postavio srpskog reisa Džafera u Beograd, sad se, kažu, kaje. Priznao da beogradski Džafer neće više da ga sluša, otrgao se kontroli, a on ovamo ne može više da nosi teret koji su mu natovarili. Svakog mjeseca obećava da će zbaciti džak sa sebe, ali nikao ne uspijeva. Bezbeli, vezali ga snažno.

Tako, ja razmišljajući o Džaferu i negovom džaku dođoh do svog odredišta kojem sam bila pošla. Na ulazu mi pade na pamet da poznajem i jednog poštenog 'džafera' za kojeg su ''velike ribe'' umislile da je Junus a.s. i sad ga ganjaju da ga progutaju. Ali, znam, ne mogu mu one ništa bez Allahova emera. (Saff br.346)