Ejup TOPIĆ rođen je 1955.g. u Cazinu. Gimnaziju je završio u Bihaću 1973.g. kao najbolji učenik generacije, a na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu diplomirao je desetkom 1977.g. sa nepune 22 godine. Profesionalnu karijeru kao diplomirani elektroinženjer počeo je od pripravničkog staža u Željezari Zenica, a najvrijedniji dio svakako je bio rad u Istraživačko razvojnom centru (IRCA) Energoinvesta u Sarajevu gdje je počeo postdiplomski studij i bio dio tima čiji radovi su objavljivani u stručnim časopisima onog vremena (1982 – 1984). Egzistencijalni razlozi opredijelili su ga da se sa familijom 1984. vrati u Bihać gdje osniva privatno poduzeće Elektrouniverzal u kojem je, pored klasičnih poslova, nastavio dio istraživanja i objavio i patentirao sa suradnicima nekoliko inovacija za koje su dobili i prestižne nagrade u Ženevi, Parizu, Strazburu, Zagrebu i Novom Sadu. Član je upravnog odbora Asocijacije inovatora BiH. Nakon zatvaranja privatne firme 2010. godine, trenutno radi u Londonu. U društvenom segmentu aktivirao se 1990.g. kad je kao predstavnik SDA izabran za poslanika u Skupštini Republike BiH, u vijeću opština, ispred općine Bihać. Bio je član Zakonodavno pravne komisije Skupštine BiH i jedan od istaknutijih poslanika. Bio je, sa 53 druga poslanika, potpisnik pokretanja parlamentarne procedure za raspisivanje Referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Kad se prijetnja rata nadvila nad našom domovinom, od samog početka, uključio se u organizaciju odbrane Bosne i Herecegovine. Bio je član ratnog predsjedništva općine Bihać, odbornik u Skupštini Okruga Bihać, predsjednik komisije za razmjenu zarobljenika Okružnog štaba TO Bihać i prvi pomoćnik za moral IPD i vjerska pitanja tadašnjeg komadanta Petog korpusa Armije R BiH, Ramiza Drekovića. Izabran je za predsjednika Skupštine Okruga Bihać i obavljao je tu dužnost i najkritičnijem periodu, u vrijeme proglašenje tzv. Autonomne pokrajine zapadna Bosna. Iz tog vremena zabilježeni su njegovi mnogobrojni nastupi u lokalnim i regionalnim pisanim i elektronskim medijima. Po isteku mandata 1996.g. nije bio politički aktivan, ali se u javnosti povremeno oglašava člancima i reakcijama na određene aktualne teme iz političkog i vjerskog života. Knjiga Život između aksioma je njegovo prvo djelo.

Uvod
U svjetlu novih spoznaja o svijetu i životu, dobijenih u prvih deset godina 21. stoljeća, koje je obilježio izniman napredak ljudske vrste kroz razvoj znanosti i tehnologije, otvorila su nezapamćena globalna rasprava o tome, da li su ta nova saznanja dodatni argumenti u prilog vjerovanju da Bog postoji (religije), ili vjerovanju da Bog ne postoji, ili da se to ne može dokazati (ateizam i agnosticizam).

Posebno su glasni ovi potonji ističući da 1,1 milijarda ljudi slijedi ovaj svjetonazor, dok su oficijelne religije, po običaju i sasvim razumljivo, u reakcijama suzdržane i oprezne, stvarajući time dojam kako su ateizam i agnosticizam u prednosti.

Takvom utisku doprinose mediji dajući udarne termine ili stranice kritičarima religija, dok su zagovornici religije (čak i znanstvenici) uvijek u drugom planu. Sjetite se novinarskih senzacionalizama o Venterovom sintetskom DNK (Čovjek stvorio život, Računalo otac života itd.) na koje sam reagirao člankom „Božija autorska prava“ upozoravajući na stvarnog Tvorca biološkog DNK i bakterije kao živog stvorenja, što se generalno zaboravlja prilikom patentne zaštite u oblasti genetike, ali i kod mnogih, izvorno prirodnih supstanci, koje farmacetska industrija beskrupulozno koristi, tako da ih prekopira, sintetizira a zatim bezobrazno patentira kao vlastito rješenje.

Kao reprezentante te rasprave odabraćemo jednog znanstvenika i jednog filozofa: Richarda Dawkinsa „Iluzija o Bogu“ i Daniela Denneta „Kraj čarolije“ kao bjelodane primjere pojave koju sam nazvao evolucijskim burkom ateizma.

S druge strane, opozitan je primjer Francisa S. Collinsa koji u izvanrdenoj knjizi „Božji jezik“ svjedoči o Stvoritelju DNK softvera iz kojeg nastaje kompletan život. On je, ujedno, jedan od rijetkih koji zagovara ujedinjenje snaga znanstvenih i duhovnih stajališta.

Nevjerovanje (areligio) i vjerovanje (religio) čine dva suprotstavljena fenomena u čijem procjepu je situiran čovjek još od vremena povitka ljudske civilizacije, pa do njezina vjerovatnog skončanja u kozmičkom vremenu.

Taj procjep u kojem se nalazimo, taj komadić vremena i prostora koji smo dobili na poklon i u kojem smo, ne svojom voljom zaglavili, moramo pokušati što bolje razumjeti i sami sebi definirati na pravi način ili ćemo završiti kao leptiri upresani u herbariju, ili fosili između kamenih naslaga i ne znajući šta nas je snašlo.

Da li čovjek u takvom okviru obnaša povjerenu mu misiju Božijeg zastupnika na planeti Zemlji a u interkozmičkim okvirima svjedoči najvišu vrijednost kojom je Stvoritelj okrunio namisao Svog stvaralačkog plana: biti svjesno spoznavan, duhovno doživljavan i dragovoljno kao jedna jedina Zbilja vjerovan, ili suprotno tome ljudska bića predstavljaju rezultat stalne evolucijske selektivne igre pokušaja i pogrešaka, ili smo jednostavno rezultat slučajnog raspoređivanja atoma ili molekula proteina?

Evolucijska burka
Ovu vrlo delikatnu tematiku pokušaću predočiti iz svog ugla i vjerujem da ću podrobnom analizom, bar za malo, proširiti prorez na, kako je Dawkins zove, majci svih burki za koju on kaže da je:

„Jedan od najžalosnijih prizora koji se danas može vidjeti na našim ulicama žena odjevena u bezlično crnilo od glave do pete, iz kojega proviruje u svijet kroz sićušnu prazninu. Htio bih upotrijebiti uski prorez u toj kopreni kao simbol nečega drugoga. Naše oči vide okolni svijet kroz uski prorez elektromagnetnog spektra. Vidljiva svjetlost je sjajna praznina u golemom tamnom spektru, od radio valova na dugovalnom do gama zraka na kratkovalnom kraju spektra frekvencija. Ako uzmemo da je vidljiva svjetlost širine 2,5 cm to je smiješno maleno prema kilometrima crnine koji predstavljaju nevidljivi dio spektra. Znanost nam služi za širenje tog prozorčića, koji se otvara široko da se sputavajuća crna halja gotovo potpuno spušta izlažući naša osjetila prozračnoj i ushita punoj slobodi.“^[1]

Moramo naglasiti da žena stavlja burku sa ciljem da sebe sakrije od neželjenih pogleda. Nije uloga ove burke da ograniči pogled na svijet žene koja je nosi, kako želi prikazati Dawkins. Ta burka predstavlja način za izražavanje njene slobodne volje i potvrdu korištenja ljudskih prava i sloboda po članu 9. istoimene Povelje.

Ono na šta ja želim ukazati je evolucijska burka koju su na sebe navukli znanstvenici i filozofi ateizma (slučajno ili namjerno?) čiji efekat je upravo takav da ograničava njihov pogled na svijet i tako ga strašno sužava, da su ona 2,5 cm vidljivog spektra svjetlosti iz majke svih burki ogromna, u odnosu na nanometarski prorez na neodarvinističkoj evolucijskoj burki kroz koju oni posmatraju sebe i svijet oko sebe.

Beskonačan je spektar prirodnih pojava i zakonitosti koje polaze od subatomskog svijeta do svemira, od materije do antimaterije i energije, od kvantne fizike do molekularne biologije, od naše Zemlje do njenog savršenog ekološkog sistema, te biljnog i životinjskog svijeta, zaključno s nama ljudima koji živimo u organiziranom društvu i očito je da smo posebni po svom duhu, spoznaji i svom voljnom djelovanju.

Dawkins i društvo su, zanemarujući sve rečeno, odabrali za svoj svjetonazorski prorez samo jedan jedini prirodni zakon opstanka najprilagođenijih, kojim nastoje objasniti sve procese i koji, po njima, pruža dostatne odgovore na sva pitanja, od materije, preko života, do duhovne i društvene zbilje. Možete li uopće zamisliti koliko je uzak taj prorez na njihovoj burki prirodnog odabira iza kojeg dolaze Iluzije o Bogu ili se najavljuje Kraj čarolije. I taj minijaturni prorez je dodatno zamućen neizbježnim ideološkim subjektivizmom, isključivošću i netolerancijom, kad su vjera i Bog predmet rasprave. Ako sebi, na kraju, stvorite predstavu kroz kakvu evolucijsku burku moderni ateizam posmatra svijet oko sebe, onda vam možda postane jasno otkud potiče toliko intelektualno sljepilo. Ta zaslijepljenost je tolika da se evoluciji dodjeljuju prerogativi božanstva, u nju se vjeruje, ona može stvoriti savršenstvo iz haosa, ona iz neživog stvara živo, ona upravlja procesima, održava ih, i na kraju, ona majmuna preoblikuje u čovjeka.
Jedini motiv koji može objasniti ovakve stavove je želja da se „znanstveno“ pokaže kako nam nije potreban Bog, jer zaboga, evolucija je već dala sve potrebne odgovore!

Sam Darwin je bio mnogo oprezniji u prejudiciranju, jer u poglavlju „Poteškoće u teoriji“ svog Porijekla vrsta naglašava da se „te poteškoće i prigovori mogu razvrstati u slijedeća pitanja: Ukoliko su jedne vrste potekle od drugih vrsta pomoću finih odstupanja, zašto posvuda ne vidimo bezbrojne prijelazne oblike? Zašto sva priroda nije u konfuziji, umjesto što su vrste, kao što vidimo, tako dobro definirane. Pošto su po ovoj teoriji bezbrojne prijelazne forme morale postojati, zašto ih ne nalazimo ugrađene u bezbrojnim Zemljinim slojevima? Zašto ne nalazimo blisko povezane prijelazne vrste u srednjoj regiji (sloju), koji potiče iz doba u kome su vladali posredni (prijelazni) uvjeti za život?“^[2]

Činjenice

Prvi praživot se pojavio prije, otprilike, 3,5 milijardi godina. U naredne tri milijarde godina živjela su na Zemlji samo jednostanična bića. Tek unazad 500 miliona godina, u kambrijskoj eri, posve nenadano se pojavio novi svjetski poredak života nastankom velikih višestaničnih organizama. Ova pojava nazvana je „Kambrijska eksplozija“.

Današnja biološka raznolikost je impresivna. Procjenjuje se da ukupan broj organskih vrsta koje žive u svim ekosistema na Zemlji, od prapočetaka života do danas, iznosi između 5 do 80 miliona biljnih i životinjskih vrsta, od kojih je poznato i opisano samo oko 1,5 miliona vrsta, zaključno s nama ljudima koji smo, ipak, posebna vrsta po svojoj spoznaji i duhovnoj dimenziji.

Poznato je da prvi život nije mogao nastati slučajno niti sam od sebe. Švicarski fizičar Charles Eugen Guye i nobelovac Manfred Eigen sa Max Plankovog instituta su, neovisno jedan o drugom, izveli proračun vjerovatnoće za oblikovanje pukim slučajem jednog najobičnijeg molekula proteina.

Rezultati istraživanja kažu da je mogućnost takvog spontanog nastanka jednaka 2,02 x 10-321. Kad bi se neprekidno rekombinirale potrebne komponente, 14 milijardi godina ne bi bilo dovoljno za to. Ili, kao što je dobro rekao Fred Hoyl:

„Vjerovatnost da se život spontano pojavio na Zemlji, nije veća od mogućnosti da uragan, prohujavši odlagalištem metala, pukom slučajnošću od toga sastavi Boeing 747.“

Bez obzira da li je prva stanica nastala hemijskim procesima, ili je prvu stanicu stvorio Bog, ili su je konstruisali vanzemaljci - procesi evolucije su počeli da djeluju tek nakon što je već postojalo prvo živo biće koje se moglo razmnožavati. Put do tog bića je bio je jako kompleksan, dug, i za sadašnju znanost potpuno neobjašnjiv. Prvi jednostanični organizmi razmnožavali su se prostom diobom. Kako su nastali prvi parovi, muško i žensko, otkud spolnost, da bi se uopće mogli dalje razmnožavati?

Neodarvinistička „argumentacija“

Dawkins traži od nas dodatno izoštravanje svijesti kako bismo mogli shvatiti da su „neke prirodne pojave previše statistički nevjerovatne, previše složene i lijepe te izazivaju preveliko strahopoštovanje da bi mogle nastati slučajno. Inteligentni dizajn nije jedina alternativa slučaju. Prirodna selekcija je bolja alternativa. To je jedino logično rješenje koje se ikada pojavilo. I ne samo da je to logično rješenje, to je rješenje čudesne elegancije i moći. Odgovor je u tome da je prirodna selekcija odnosno prirodni odabir kumulativni proces koji rastavlja problem nevjerovatnosti na male komade. Svaki od tih komadića je donekle nevjerovatan, ali ne toliko da spriječi dotičnu pojavu.“ ^[3]

Dawkins, nadalje, pokušava osnažiti stajalište tvrdeći da evolucijski poriv prema složenosti proizilazi iz načela prirodnog odabira i to je, po njemu, jedini proces, koji je u konačnosti u stanju stvoriti složenost iz jednostavnosti. Ovdje je neophodno upozoriti, da kad se koristi riječ načelo, moramo znati da je to riječ koja označava temeljno pravilo ili rukovodeću ideju prema kojima se nešto radi. Bilo koji proces, pa i evolucija, ne može kreirati načelo, on se odvija po načelu, što svakako implicira nekog drugog autora tog načela ili prirodnog zakona.

Kad se koristi riječ stvoriti, to implicira svjesnost i namjeru, moramo znati da mogućnost stvaranja ne može imati nerazumni kumulativni proces ma kako sitne sastavne dijelove on imao. Ali, zaboravljamo da je, po Dawkinsu, evolucija rješenje čudesne elegancije i moći (zašto i kako, otkud joj ta moć – nema odgovora).

Svom neinteligentnom kumulativcu Dawkins, pored bilološke, pridružuje i ideju o memu kao jedinici kulturnog naslijeđa koju pokušava primijeniti na traženje korijena duhovnosti, moralnosti pa čak i porijekla samih religija koristeći mem kao pandan i anlogiju na gen i sve to stavljajući u evolucioni koncept. Pojam mem potječe od grčke riječi mimos, što u prijevodu znači „oponašati“. Kao primjeri se navode vjerovanja, moda, melodije, šale, političke ideje, fraze itd. Prema memetičkoj teoriji, mem je jedinica kulturnih informacija koja nastanjuje ljudski mozak i širi se od uma do uma analogno načinu na koji se i gen širi od jednog do drugog organizma.

Da bi sve to pokušao objasniti Dawkins obrazlaže da „postoje okolnosti, ne tako rijetke, u kojima geni osiguravaju svoj sebični opstanak tako što utječu na organizme da se ponašaju altruistički. Očit primjer toga je dobrota prema vlastitoj djeci, ali to nije jedini primjer.“^[4]

Neka Dawkins pogleda kako mladi lavovi, nakon osvajanja čopora, podave mladunce svojih prethodnika i odmah zatim se pare sa lavicama da bi sebično osigurali bolje gene za svoje potomke. Neka, također, pogleda šta radi čovjek (koji bi trebao biti evolucijsko savršenstvo) sa vlastitom djecom koja imaju neku manu, kao što su Daunov sindrom, autizam, i mnogi drugi fizički ili psihički hendikepi? Čovjek koji bi mogao, mnogo sofisticiranije od lavova, da pročisti svoje gensko naslijeđe za budućnost (znamo da je danas to moguće) to ne radi – naprotiv, najveću ljubav i brigu dobiju upravo ta djeca, koja bi evolucijski trebala biti eliminirana.
Dawkins nas zatim vraća „u vremena naših predaka kad smo živjeli u malim i stabilnim skupinama poputa babuna, kad je prirodna selekcija programirala u naše mozgove altruističke porive, zajedno sa seksualnim porivima, porivom za utaživanje gladi itd. ....Seksualna želja je seksualna želja i njezina sila, u psihologiji pojedinca, ne ovisi o krajnjem darvinističkom pritisku koji ju je gonio. To je jak poriv koji postoji neovisno o njegovoj krajnjoj osnovi. Tvrdim da isto vrijedi za poriv ljubaznosti – altruizma, darežljivosti, empatije i milosrđa. U vremenima naših predaka imali smo priliku biti altruistični samo prema bliskim rođacima i onima koji bi nam mogli uzvratiti istom mjerom. Danas to ograničenje više ne postoji, ali je približno pravilo preživjelo.“ ^[5]


Potpuno je nelogično i neprimjereno, pogotovo u evolucijskom konceptu, u istu ravan stavljati seksualnu želju koja je temelj reprodukcije, sa porivima altruizma, empatije i milosrđa (to su potpuno različite kategorije, matematičke kruške i jabuke).

Dawkins tvrdi da su i jedno i drugo zakazivanja, darvinističke pogreške, blagoslovljene, dragocjene pogreške. Seksualna želja je pogonska sila iza velikog dijela ljudske ambicije i truda i mnogo toga u njoj sastoji se od zakazivanja. On tvrdi da nema razloga zašto isto ne bi vrijedilo za žudnju da se bude plemenit i milosrdan ako je to posljedica zakazivanja u našem pretpovijesnom seoskom životu.

Opet moramo terminološki, ali i suštinski reagirati. Kako može prirodna selekcija programirati u naše mozgove (programer implicira razum, svijest i znanje) našu želju za spoznajom i duhovnom nadgradnjom?

Kakva je uloga te nadgradnje i želje za otkrivanjem i spoznajom o nama samima u evolucijskom obračunu gena ili mema? Šta bi bilo sa programerom da se nisu desile blagoslovljene, dragocjene pogreške?

Moramo postaviti vrlo logična pitanja: Čemu to, evolucijski i darvinistički, služe Šekspir, Mozart ili Picaso, čemu služe Einstein, Tesla ili Frojd, čemu Diskobolos, Mona Lisa, Lorka, Apollo misija, Ajfelov toranj, pa i sam Darwin, ako je za izučavanje korijena naše moralnosti, dobrote i duhovnosti dovoljno posmatrati babune kako jedan drugom trijebe uši iz krzna? Koja je li je to evolucijska pogreška odgovorna za ljudsku umjetnost i znanost, želju za spoznajom i učenjem?

Obzirom da je Daniel C. Dennet filozof, njegovo tumačenje evolucije ima drugi stil:

„Stoljećima je većina filozofa i teologa tvrdila kako je ljudski um (ili duša) nematerijalna, bestjelesna stvar, ono što je Rene Decartes nazvao „mislećom stvari“ (res cognitas). U određenom smislu takav je um bio beskonačan, besmrtan i potpuno neobjašnjiv materijalnim sredstvima. Sada, međutim, znamo da um nije, kako je to Decartes zbrkano pretpostavio, u komunikaciji s mozgom na neki čudesan način; on jest mozak ili, tačnije rečeno, sistem ili organizacija unutar mozga, koja se razvila na vrlo sličan način kao i naš imunološki, dišni ili probavni sistem. Poput mnogih drugih prirodnih čuda, ljudski je um na neki način vreća trikova, sklepana tijekom eona neproračunatim procesom evolucije prirodnim odabirom.“^[6]

To bi, možda, i moglo biti tako da se svaki dio našeg organizma (mozak, pluća, srce, bubrezi, oko, uho, imunološki sistem itd.) samostalno razvijao i borio za opstanak pa zatim zajedno sa drugim dijelovima sastavljao ljudsko biće (mada ne vidim kojom logikom i povodom). U knjizi Život između aksioma detaljno sam obrazložio nemogućnost evolucijskog objašnjenja nastanka složenih dijelova pojedinih organizama, pravih sofisticiranih čuda, i Darvinovu frustraciju zbog toga.

Ali, najkraće rečeno, sve opisano ne pojavljuje se ispadajući iz evolucijske poderane vreće, kako Dennet kaže, nego čitav čovjek nastaje iz jedne oplođene stanice u čijoj DNK spirali se nalazi knjiga, zapisana fascinantnim softverom koji upravlja izgradnjom svih stanica našeg organizma uklopljenih u savršene autonomne cjeline koje neovisno o nama rade i održavaju nas u životu. Nazvati u svemu tome naš razum sklepanom vrećom trikova nije mi baš logično ni razumski obrazloživo. Kako neproračunati proces zna razlikovati šta je to dobro, a šta loše, za reprodukciju ljudi?

Dennent dalje tvrdi: „Evolucija je puna procesa koji se gotovo nikada ne dogode. Svako rođenje u svakoj lozi mogući je specijacijski događaj, ali specijacija se gotovo nikada ne dogodi, niti jednom u milijun rođenja. Do mutacije u DNK ne dolazi gotovo nikada – niti jednom u bilijun kopiranja - ali evolucija ovisi o njoj. Uzmite niz rijetkih slučajnosti – stvari koje se gotovo nikada ne dogode – i razvrstajte ih u sretne slučajeve, neutralne slučajeve i kobne slučajeve; pojačajte učinke sretnih slučajeva – što se događa automatski kada imate replikaciju i natjecanje, dobili ste evoluciju.“^[7]

Specijacija predstavlja odjeljivanje i razvoj novih populacija, tj. nastanak novih vrsta. Iz gornjeg opisa jasno je da se to može desiti kao posljedica nečega što se gotovo nikada ne događa. Ali, po Dennetovom principu učinka sretnih slučajeva oni se, ipak, slože u novu vrstu ili sklepanu vreću trikova (naš mozak) pa postanemo svjesni sami sebe i dovoljno inteligentni da analiziramo, recimo, tu istu evoluciju. Zato Dawkins pogreške u DNK kopiranju čiji rezultat su mutacije, nakon čega ide igra evolucijskih pokušaja i pogrešaka, naziva blagoslovljenim.

„Mutacije su temelj evolucije” kaže The World Book Encyclopedia. Slično tome, paleontolog Steven Stanley naziva mutacije „sirovinskim materijalom” evolucije, a genetičar Peo Koller navodi da su mutacije „neophodne za progres evolucije”. Međutim, evoluciji nije potrebna jednostavno bilo koja vrsta mutacije jer Robert Jastrow ističe da to mora biti „postepeno nakupljanje povoljnih mutacija“. Međutim, britanski zoolog Colin Patterson primjećuje: „Slobodno je nagađati. Ništa mi ne znamo o tim regulatornim genima.”

Kako mutacije nastaju? Pretpostavlja se da se većina njih javlja u normalnom toku staničnog umnažanja. No, eksperimenti ukazuju da one nastaju i zbog vanjskih faktora, kao što su radijacija i kemikalije. A kako se često mutacije događaju? Umnažanje genetskog materijala u stanici izvanredno je stabilno. Mutacije se u odnosu na broj stanica koje se dijele u živom organizmu razmjerno rijetko dešavaju. Encyclopedia Americana to potvrđuje: „Umnažanje DNK lanaca od kojih se sastoje geni izvanredno je pravilno. Greške u otisku ili kopiranju rijetki su slučajevi.”

Očito je da mutacije nisu ni izbliza ono što bi ateistički ultraevolucionisti željeli da one budu, kako bi mogle predstavljati pokretač zamrlog evolucijskog procesa. Suštinski, pravo pitanje je: zašto evolucija nije mutacije, kao i sve ostale procese u organizmima, učinila redovnom pojavom i tako sebi osigurala pogonsko gorivo? Još čudnije je da sve ćelije imaju mehanizme koji imaju za cilj da spriječe mutacije, a da osiguraju što preciznije kopiranje DNK kako bi se izbjegla greška. Zašto be evolucija razvijala mehanizme kojima sama sebi onemogućava budući razvoj?

Denent, poput Dawkinsa, analizira:

„Argument iz dizajna zasigurno je najpronicljiviji i najpopularniji argument, i to već stoljećima. Zdrav razum nam kaže (zar ne?) kako je sva čuda ovog svijeta morao ureditit neki Inteligantni Dizajner? Ne može sve biti puki slučaj, zar ne? Pa čak i ako evolucija prirodnim odabirom objašnjava dizajn živih stvari, ne iziskuje li „fina podešenost“ fizikalnih zakona, koja omogućuje svu tu evoluciju, nekog Podešivača? (Argument antropičkog principa). Kada smo pogledali Darwinovim očima u konkretne procese dizajna, koji je do danas proizveo nas i sva čuda prirode, otkrili smo da je Paley bio u pravu kada je te učinke vidio kao posljedicu golemog dizajnerskog rada, ali mi smo iznašli nečudesan prikaz istoga: masivno paralelan, a time i zadivljujuće rastrošan proces bezumnog, algoritmičkog iskušavanja dizajna, u kojemu se, međutim, minimalnim prirastima gospodarilo štedljivo, kopirajući ih i ponovno upotrebljavajući milijardama godina.“ ^[8]
Evo, dobili smo novi termin za evoluciju i prirodni odabir - zadivljujuće rastrošan proces bezumnog, algoritmičkog iskušavanja dizajna. Mogli bismo razgovarati o dijelovima gornje formulacije, osim onog koji kaže da je u pitanju algoritam. Ako pogledate u bilo koji priručnik vidjećete da algoritam ili postupnik, predstavlja konačan slijed dobro definiranih naredbi za ostvarenje zadatka, bez obzira da li se radi o matematici, računarstvu, lingvistici ili kuhanju čaja. Za nešto takvo trebate razum – ne pomaže ni zadivljujuće ni rastrošno ako je proces bezuman, on ne može kreirati algoritam, on može da se odvija po algoritmu kojeg mora uspostaviti neko drugi.
To je priča o biološkoj strani medalje, ali šta je sa duhom, šta je sa moralom, šta je sa religijama? Vjerujem da se većina ljudi može složiti sa William Jamesom koji u, Raznolikosti religioznog iskustva kaže: „Religija u obliku liječenja duhom pruža nekima od nas spokoj, moralnu ravnotežu i sreću, te sprečava određene oblike bolesti, baš kao i znanost, a kod određene vrste ljudi čak i uspješnije.“
Dennet, pak, kaže da je važnije pitanje, je li religija temelj moralnosti, dobivamo li sadržaj moralnosti od religije, je li ona jedna i nezamjenjiva infrastruktura za organizaciju moralnog djelovanja, i osigurava li ona moralnu ili duhovnu snagu, da bi na kraju zaključio:

Tek kada oblikujemo sveobuhvatno gledište o tim brojnim vidovima religije, moći ćemo osmisliti obrambene strategije kako reagirati na religije u budućnosti. Želja da se osmisle takve strategije, pokazuje koliko je ateizam isključiv i nespreman na suživot sa religijskim svjetonazorom.

Zaključak

Ako bismo prihvatili atestičke postulate da postoji samo materijalna pojavnost i da je preko nje sve objašnjivo; Ako prihvatimo da je sav živi svijet zaključno sa čovjekom rezultat evolucije i prirodnog odabira; Ako prihvatimo, po teoriji mema, da su korijeni naše religioznosti i morala, također, rezultat evolucije; Ako prihvatimo da nikakav inteligentni dizajn, i nikakav svjesni plan, nikad nije postojao niti imao bilo kakvog uticaja na nastanak materije, energije, Svemira, Zemlje, života i nas ljudi:

Tada bi evolucija bila odgovorna za sve što ljudi rade u ime religija, za sav terorizam i ratove, za sve diktatore i apsolutiste i za sve što se čini zbog pohlepe i mržnje, zbog borbe za vlast i za energetske resurse. Tada bi, kako bezazleno kaže Dawkins, „nepostojanje vjerovanja“ moralo preuzeti kompletnu odgovornost i ne bi se mogli tražiti alibiji i izgovori u raznim religijama. Da li je ateizam spreman i sposoban prihvatiti takav izazov – da evolucija preuzme zasluge ali i odgovornosti Stvoritelja? Uvjeren sam da nije. Kad bi se stvarno suočili sa tom mogućnošću da nema Boga, mislim da bi se prvi pobunio, upravo, Dawkins – jer, bez Boga, on bi ostao bez posla.

Mi, koji vjerujemo u Boga, mirni smo, jer znamo da je On: Bezprimjerni Tvorac iz ničeg, znamo da On upravlja i održava, da je On Vječni koji je postojao oduvijek i postojaće zauvijek. Dokaz za to imamo u našem srcu, u našoj duši, u našem postojanju, kao i u postojanju cjelokupne prirode i svih njenih prirodnih zakonitosti, uključujući i evolucijski odabir, ali samo kao jedan od mehanizama u tom procesu postojanja. Vjera je ta koja nam vrjednuje savjest i upravlja prema moralnom zakonu i uči nas da su sve znanosti sredstva, a ne ciljevi, kao i to da je materijalni progres sredstvo, a ne cilj. Materijalno je, kao i mi, stvoreno - a nije bog koji se obožava.

Znamo, također, da je Onaj Koji iz neživog izvodi živo, u primjeru jezika genetike po čijem softveru je izgrađen svaki živi organizam, dao dokaz svog savršenog stvaranja svega u paru, da bismo se mogli učtiti na tom primjeru i diviti se tom savršenstvu. On nam je dao Uputu u svojim Knjigama, ali sa potpunom slobodom izbora zabranivši u Kuranu časnom bilo kakvu prisilu prilikom toga. Kad, mi ljudi, prihvatimo tu ideju, spoznamo je i ona nađe mjesto u našem umu i srcu, sva dobrobit od toga ide samo nama. Bog je iznad toga da bi Njemu trebale naše molitve i naši obredi da bi On imao bilo kakvu korist od toga. Njegova ideja oplemenjuje nas i daje smisao našem životu.

Jedinstvo pojavnog svijeta, koje eveloucionisti tako rado koriste u prilog svoje teorije, lijepo je u devedestim godinama prošlog stoljeća, pojasnio Mustafa Mahmud:

„Drugačije rečeno – sve vrste stvorenja potječu iz jedinstvene materije, jedinstvenog svilenog končića od kojeg je sagrađena vasiona, u njenim raznim oblicima, detaljima i likovima. Razlika između jedne i druge vrste, između jednog i drugog stvorenja, svodi se samo na odnos kvaliteta i kvantiteta, u srazmjerama i njihovom modeliranju – sirovina je ista. To je tajna koju nam otkriva srodnost, bliskost i sličnost između čovjeka i životinje, ukrotitelja i divlje životinje, između nosa i mirisnog cvijeta, između oka i i divnog prizora zalazećeg sunca. Tu leži tajna ove svemirske harmonije i reda. Sve što postoji, članovi su jedne porodice, potekli su od jednog oca.“ ^[9]
Da li će nove generacije u ovom 21. stoljeću doseći odgovore, i spoznati nepoznato, uskladiti znanost i vjeru u Boga, ili ćemo kao racionalni, moderni, prosvijećeni i sekularni evropejci (ako poslušamo neodarviniste) doživjeti konzumersku sudbinu koja nam se nudi u prvoj deceniji tog stoljeća kad nam „prosvjetiteljska“ sebičnost donosi sa sobom iracionalnost otpada, ogromnu nezaposlenost, nejednakosti bez srama, manipulativno medijsko oglašavanje, gomilanje kapitala koje je samo sebi svrhom i ovisnost preživljavanja u nasumičnoj fluktuaciji tržišta noseći sa sobom kolonijalizam i imperijalizam, koji teško da se uklapaju u prosvjetiteljske vrijednosti. Politički individualizam, koji bi nas trebao zaštiti od osionosti moći, rezultira drastičnim opadanjem društvene solidarnosti. Vitalni projekt ovladavanja prirodom, koji bi trebao da nas oslobodi uloge samoizmučenih žrtava vlastitog okoliša, rezultira posvemašnjim zagađenjem planeta sa nesagledivim posljedicama.

Bez obzira što trendovi današnjice žele od nas stvoriti sekularizirane profesionalce ili bolje rečeno, žive robote, ne smijemo zaboraviti da je univerzalna ljudska duša uvijek na tragu spoznaje o Bogu i svjedočenja Njegovog apsolutnog prisustva pri čemu joj je data mogućnost izbora, da nepretrgnuto od svog Izvora, svjedoči vjeru u Stvoritelja ili, pak, da negira Boga kao izbor trajnog zaborava, sve do neizbježnog Časa kada će se suočiti sa jedinom Zbiljom, Svemoćnim Stvarateljem i bespomoćno konstatirati: Dabogdom, ostatdoh zauvijek zemljanim prahom (Law kuntu turaba).

Molim Boga Svevišnjeg, da što manje ljudskih duša zavapi na takav način, a da nas što više bude na pravom Božijem putu učenja, širenja spoznaje i razumijevanja, jer ćemo se samo tako bolje upoznati i postati bliži jedni drugima i našem Stvoritelju.

Fussnote:
^1]Richard Dawkins, „Iluzija o Bogu“ – Zagreb 2007. Str. 326.
^2]Charles Darwin, „Postanak vrsta“ - Zagreb 2000. Str. 125.
^3]Richard Dawkins, „Iluzija o Bogu“ -, Zagreb, 2007. Str. 115.
^4]Richard Dawkins, „Iluzija o Bogu“ – Zagreb 2007. Str. 197.
^5] Richard Dawkins, „Iluzija o Bogu“ – Zagreb 2007. Str. 202.
^6]Daniel C. Dennet, „Kraj čarolije“ – Zagreb 2009. Str.114.
^7]Daniel C. Dennet, „Kraj čarolije“ – Zagreb 2009. Str.127.
^8]Daniel C. Dennet, „Kraj čarolije“ – Zagreb 2009. Str. 304.
^9]Mustafa Mahmud, „Od sumnje do vjerovanja“ – Sarajevo 1991. Str. 15.