Prof. dr. Mehmed META: Da li smo na ivici velikog duhovnoga ponora ili na početku jednog strmog uspona, je dilema koja dominantno preokupira razmišljanja mnogih ljudi. Jedno od tih polazišta nas vodi gubitku nacionalnog i kulturnog identiteta, a drugo reafirmaciji temeljnih vrijednosti od kojih je sazdano bošnjačko nacionalno tkivo. Možemo li mi smjer kretanja promijeniti, pa da brzo silazno kretanje zamijenimo mukotrpnim hodom u suprotnom pravcu? Ne smijemo izgubiti nadu, jer na to nemamo pravo. Historija nam neće oprostiti. To je naša obaveza prema djedovima, pradjedovima… oni su identitet svoj čuvali i nama ga podarili. Mi smo ga od njih dobili i kao takvog ga u najmanje neokrnjenom obimu (ako ne i bitno obogaćenom) trebamo prenijeti budućim generacijama. To je naša moralna i ljudska obaveza. Nade ima, iako je konkurencija među onim koji čupaju naše nacionalne i duhovne korijene velika. Život bez nade nema smisla.

Zapamtio sam misao jednog velikog filozofa ,,da ljudi dvojnog morala nikada ne kažu ono što misle i nikada ne misle ono što kažu“. Dugo mi nije bila jasna ova misao, a kada sam je razumio nikako nisam mogao shvatiti da takve osobe, ako i postoje, mogu psihološki i mentalno da funkcioniraju. Ne samo da to prkosi osnovnim etičkim normama, već nikako ne može biti u skladu sa vjerskim principima baziranim na osnovnim islamskim načelima. Gledamo sebe i svoj narod vlastitim očima. Jedni vidimo njegovu bijedu (moralnu, ekonomsku, političku, duhovnu i kulturnu), a drugi prosperitet, blagostanje, kulturnu renesansu, integrisanost u nove realnosti. Nikako mi nije jasno kako istu stvar možemo različito vidjeti. Oni nam govore da svijet nije onakav kakvim ga mi vidimo, nego onakav kakvim ga oni žele prikazati. Hoće nas ubjediti da više vjerujemo njihovim riječima, a ne svojim očima i zdravom razumu. Ispada da oni nisu uopšte krivi i da ih mi ne smijemo kritikovati i verbalno „napadati“ za iracionalnu stvarnost koju nam serviraju, a napadaju nas što mi nećemo da lažemo i ne daju nam da govorimo o surovom i nepravednom svijetu u kome živimo. Vidite u kakvom izvrnutom sistemu vrijednosti živimo. Sistem poremećenih vrijednosnih sudova, časne, poštene i humane ljude stavlja na stubu srama i tretira ih nenormalnim, a one druge: lažove, nepoštene i halapljive proglašava normalnim. I tako Bošnjaci Kosova žive u paralelnim svjetovima. Oni u blagostanju i maksimalno integrisani u novu kosovsku realnost sa novim gazdama i svojim poltronima i ostali u jednom opštem ekonomskom, moralnom i psihološkom metežu iz koga se svakodnevno pokušavaju izvući napuštanjem svojih domova u potrazi za nekakvom izvjesnošću i perspektivom.
Da li smo na ivici velikog duhovnoga ponora ili na početku jednog strmog uspona, je dilema koja dominantno preokupira razmišljanja mnogih ljudi. Jedno od tih polazišta nas vodi gubitku nacionalnog i kulturnog identiteta, a drugo reafirmaciji temeljnih vrijednosti od kojih je sazdano bošnjačko nacionalno tkivo. Možemo li mi smjer kretanja promijeniti, pa da brzo silazno kretanje zamijenimo mukotrpnim hodom u suprotnom pravcu? Ne smijemo izgubiti nadu, jer na to nemamo pravo. Historija nam neće oprostiti. To je naša obaveza prema djedovima, pradjedovima… oni su identitet svoj čuvali i nama ga podarili. Mi smo ga od njih dobili i kao takvog ga u najmanje neokrnjenom obimu (ako ne i bitno obogaćenom) trebamo prenijeti budućim generacijama. To je naša moralna i ljudska obaveza. Nade ima, iako je konkurencija među onim koji čupaju naše nacionalne i duhovne korijene velika. Život bez nade nema smisla. Raspolažemo ljudskim kapitalom, ali ga ne koristimo, pa čak ni onda kada se on nudi po nultoj cijeni. Da li je to naše nacionalno prokletstvo, politička filozofija ili ekonomski paradoks, ostaje na ovoj generaciji da razriješi. Ja želim da vjerujem da će ona biti u stanju da to na pravi način učini. Ako je generacija kojoj pripadamo natovarila na leđima generaciji koja dolazi te brojne dileme i probleme, korektno bi bilo da ih ne saplićemo pri nošenju tog teškog tereta.
Iniciranje pitanja univerzalizma odgovornosti uz nejednaku distribuciju njegove težine, potreba očuvanja osnovnih fundamenata nacionalnog identiteta i sl., predstavljaju nezamenjivu osnovu izgradnje i modeliranje svih bošnjačkih projekata i ideja, pogotovu na Kosovu. Shvatajući fenomen odgovornosti u svom multidimenzionalnom obliku, dr Raim Bajrami, je jednom prilikom istakao sljedeće: „Ja nemam potrebu da tražim milost od još jedne generacije naroda kojem se u kontinuitetu čine užasne nepravde i čiju sudbinu dijelim, i to ne zato što i ona ne vapi za pravdom, već zbog toga što se više nego ikada u historiji kao predmet svojevrsne viktimzacije izdvojila grupa najvrijednijih među njima a ćutljiva većina zaokupljena sopstvenim komoditetom nezainteresovano posmatra kako se čupa korijenje njenog duhovnog stabla. Takozvanu nacionalnu elitu, i upravljačku i intelektualnu, aproksimiram, jer prave skoro da i nema, a njeni surogati nisu vrijedni pomena.”
Davanje blanko podrške nekom političkom programu i slijepa lojalnost njenim liderima, podjele na „naše“, „vaše“ i na neke sudije koji to određuju, je neviđena arogancija. Ako takva podrška karakteriše jedan duži vremenski period, po sredi je politički analfabetizam ili interesna sprega sa eksponentima takve politike Iahko oficijelne bošnjačke političke opozicije na Kosovu nema, bošnjački opozicioni potencijal je ogroman. Iz našeg ugla posmatrano, problem se definiše u formi pitanja: Kako to kapitalizovati u interesu budućnosti?
Čovjek nije samo biološko biće, on je i političko biće. To što mi gledamo na političku dimenziju ljudske ličnosti u njenom najvulgarnijem obliku, je samo indikator vrlo ozbiljnog beznađa u kome smo se svi mi pojedinačno i kao narod u cjelini našli. Ako neko želi detektovati uzročnike problema to treba shvatiti kao njegovu hrabrost i prkos sunovratu pred kojim se nalazimo. Mi nećemo da šutimo iako smo „politički“ poražena snaga, ali smo moralni pobjednici, gdje u snazi argumenata crpimo snagu protiv nemani i aždaja koje nas okružuju. Možda će jednog dana, kako dr Harun Hadžić kaže, u bližoj ili daljoj “nekoj budućnosti, neke nove generacije shvatiti, ko se za šta borio, ko je bio u pravu a ko u krivu. Možda će neko i izračunati šta smo dobili, a šta izgubili“. Politički anuiteti njihovih ideoloških avantura i zabluda već dospijevaju na naplatu. Ali ih oni ne plaćaju, plača ih bošnjački narod u ime koga su se politički zaduživali i gradili svoj politički komoditet.