Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
ICTY analiza
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Kolumne

BARMAHALSKA ČESMA
Autor: Fadil M. Kardović, prof.
Objavljeno: 06. September 2013. 23:09:31
Fadil M. Kardović, prof: Naši preci su vjerovali da ta voda ima čudesnu moć i svakog dana su djeca, momci i djevojke sa burilima, bucatima, testijama, bakarnim đugumima, ibricima ili kofama u rukama išli da donesu pitku vodu svojoj kući i održavali svoj život i svoje zdravlje. A mnogi, možda su išli na tu česmu, radi upoznavanja i ašikovanja, jer tu su se događaji pretvarali u legende. Pored Barmahalske česme omladina mnogih generacija je trošila dane, skupljajući se za pitku vodu, gdje su započela mnoga upoznavanja. Momci su čekali red za vodu sjedeći na jednoj klupi a djevojke na drugoj klupi preko sokaka. Koliko su se ti susreti i pogledi poštovali i cijenili, završavali su se prosidbama i ostali su zapamćeni stihovi momaka posvijećeni mladim i lijepim Rožajkama.
Simbol po kojoj se Rožaje prepoznavalo u okruženju predstavljala je Barmahalska česma koja je odvajkada bila najomiljeniji lokalitet, u čijoj se neposrednoj blizini nalazi Kučanska džamija i dvije dugačke drvene klupe. U hladovini starog bagrema, visokih lipa i razgranatog jorgovana, nalazila se česma sa samo jednim drvenim olukom za vodu sa čeone strane i služila je za obredno pranje pred molitvu u Kučanskoj džamiji. Ona je doslovno po islamskoj tradiciji džennetski izvor na zemlji i bila je dostupna svima, gdje su se mnoge rožajske generacije sretale, provodile svoje slobodno vrijeme uzimajući dobru pitku vodu, gdje se pjevao sevdah, koji se osjećao u srcu i duši i tako se veselilo i ašikovalo. Jedna drvena klupa sa desne a druga sa lijeve strane Barmahalskog sokaka, na samoj raskrsnici Kučanske mahale, ispred više starih kuća koje su naši preci davno sagradili. Svake godine stare kuće su sve više propadale, jer tadašnji vlasnici nisu imali ni vremena, ni volje, ni para, ni materijala da ih obnavljaju. Rasušeni pendžeri, starim novinama zalijepljeni, polomljeni džamovi. Okrunjeni duvar, od utučene zemlje ilovače dugo ne trpi kreč baš najbolje, mada ljeti drži hladnoću unutra, a zimi toplotu.

U blizini, preko pokaldrmisana sokaka nalazio se plitki jark, u kome se skuplja kišnica i odvod od stare česme koju su u Hajrat i zadužbinu ostavili naši preci za koju su tada ljudi iz Rožaja vjerovali da ima najbolju vodu, iako nisu nikada ni posumnjali da ta voda prolazi kroz nekadašnje Barmahalske čairove, voćnjake i avlije kroz koje se već vjekovima voda taložila u toj ravnici.
Naši preci su vjerovali da ta voda ima čudesnu moć i svakog dana su djeca, momci i djevojke sa burilima, bucatima, testijama, bakarnim đugumima, ibricima ili kofama u rukama išli da donesu pitku vodu svojoj kući i održavali svoj život i svoje zdravlje. A mnogi, možda su išli na tu česmu, radi upoznavanja i ašikovanja, jer tu su se događaji pretvarali u legende. Pored Barmahalske česme omladina mnogih generacija je trošila dane, skupljajući se za pitku vodu, gdje su započela mnoga upoznavanja. Momci su čekali red za vodu sjedeći na jednoj klupi a djevojke na drugoj klupi preko sokaka. Koliko su se ti susreti i pogledi poštovali i cijenili, završavali su se prosidbama i ostali su zapamćeni stihovi momaka posvijećeni mladim i lijepim Rožajkama.

„U Rožaje što pripada,
ništa mi se ne dopada,
osim vode Barmahalače i
Smailagine Fatke Kardovače“.


Bila je to jedna od najboljih voda u podnožju Šušterskog brda i Barmahalske ravnice. I stvarno, ta voda je imala specifičan miris i ukus. Ja sam kao dijete mislio da ona potiče od onog drvenog ručno tesanog oluka za vodu.

Nikada neću zaboraviti sjećanja iz mojeg ranog djetinjstva... Ona ide ovako: Osredak, dio Ganića mahale sa desne strane rijeke Ibra. Bilo je tamo nekoliko kuća, a veliki broj djece. Miris lipa mami, širi nam grudi opija nas. Kao po dogovoru, svi polazimo za vodu i više čaša razgovora. Ponekad bi nas i mjesec zatekao kod vode, šeretski bi nam namigivao. Po kaldrmisanom putu odzvanjao bi zvuk nanula, koje su nosile djevojke. Taj zvuk mi je urezan u pamćenju. Zatvorim oči i čujem nanule, vidim sebe kako nosim u jednoj ruci kofu a u drugoj Bokolu koja je ostala još od Italijana, to je uska ali malo duža posuda od aluminijuma sa vrijeslom. U našoj mahali nije imala ni jedna česma, ni jedan dućan.

Idući dugačkom pravom džadom, srećali bi se sa starim ljudima koji se vraćaju iz gornje čaršije, svi u glasu nazivali bi im selam i pitali bi se: „Amidža, jesi li se umorio, kako ste i šta radite?“

Rijetko bi sretali putnike na staroj autobuskoj stanici, sa drvenim koferima koji izlaze iz starih autobusa nalik na one iz ratnih filmova. Idući dalje za vodu prelazili bi Ibar preko kamenog mosta gdje se put račvao pravo ka pijaci a sa lijeve strane ka Špirovoj kafani, staroj čaršiji i Sultan Muratovoj džamiji, a sa desne strane ka Bar mahali, Kučanskoj džamiji i Kučanskoj mahali. Na samoj raskrsnici nalazio se dućan gdje je radio stari trgovac, Muhamedaga Kardović, koji je prodavao šećer i cigare na komade, patisku, opanke i so u džakovima, petrolej ili gaz za fenjer i lambe koji su osvetljavale velike rožajske musafirske sobe, ali više je robu davao na veresiju nego za gotove pare i govorio „Uzmi i nosi, sve što vam treba platiće ti babo kad bude imao, ako bog da“.

Idući dalje sokaci su se račvali po mahalama. Svaki sokak imao je svoju ljepotu dok je iz prostranih avlija i starih mutvaka dolazio miris taze pečenog hljeba, krompira, pekmeza, hajvara, kestenja i kahve koja se pržila u improvizovanim dolapima, a uz visoke tarabe razgranati jorgovan miješao bi mirise sa ružicom i kadifom. Prolazeći sokacima i noseći vodu sa Barmahalske česme udisali smo čist vazduh od borića, bagremova i lipa iznad Džidžina krša, koje su sadili učenici starijih generacija iz osnovne škole „Mustafa Pećanin“. Često bismo se vraćali sa Barmahalske česme uprekrat ili naokolo preko gornje čaršije da vidimo stare dućane, berbernice, pekaru i da bi svratili u Hajrovu i Šefkovu slastičaru u kojoj smo kupovali šećerne crvene jabuke, šećerne štapiće, bombaše ili halvice i gurabijice.

Na posjedcima uz pečene krompire, sir i akšamsku kahvu razgovaralo se o svemu i o nekim događajima koji su se desili na Barmahalskoj česmi, u gornjoj ili donjoj čaršiji ili nekoj drugoj mahali. A mi kao djeca slušajući te priče sjedeli smo na ćilimu, pušćetiji ili šiljtetu prostrtom po podu na dnu tople sobe ispunjene mirisom taze pečene pogače ili pite zeljanice.

Naši stari rožajci, da li zbog te vode ili zbog umišljenosti, stvarno produžavali su svoj život i zakoračili bi doboko u desetu deceniju. Imali su sitno naborano lice, a fizički mlađe su izgledali barem deset godina. Kao mali dječak, čim bih prošao dugačak i prav sokak, na samoj raskrsnici, prvo bih vidio klupu na kojoj je sjedelo više starih ljudi, i Šećer-agu Hadžialijagića među njima, sa bijelim kapama, milujući sijedu bradu i držeći tespih u rukama, čekali su da uzmu abdest.

Kako sam bio srećan kada bih vidio i slušao toliko starih ljudi da razgovaraju poučne priče čekajući na red da uzmu abdest za klanjanje ikindije namaza.


Šećer-aga Hadžialijagić na Barmahalskoj česmi uzima abdest za ikindiju namaz, 1930.god.
Stara je svaka sveta, a i voleli su da se saslušaju, uvažavaju i pitaju. Velika je škola život. Stari ljudi su svoj vijek preturili s ljudima, tegobama, problemima i uspjesima, u dobru i zlu. Sve su to naši stari izdržali i ostali ljudi. Ni jednoj generaciji nije bilo lako. Svaka generacija je na ovom nemirnom prostoru okusila rat, nemaštinju, strah od najgoreg. Ali nas je spasila tvrda i iskrena vjera u Allaha dž. i u ljude, kojih je uvijek bilo više nego neljudi.

Sa naročitom pažnjom slušali smo priče starih ljudi koji su polako i razgovjetno pričali priče o čistoti srca i mudrosti življenja, koje su nas učili da budemo pravedni i pošteni, da pomažemo ljudima u nevolji i da zapamtimo kako se samo dobro-dobrim vraća. Tako je to u Rožajama od davnina. Vodili smo računa o sebi, svojoj porodici, a Bogami i o drugima. Svaki čovjek ima dušu. Treba da se čovjek čuva da neko ne uzdahne zbog tebe, nikoga ne treba uvrijediti, niti roditelja, ni brata, ni komšiju, ni jetima. Svaki čovjek dužan je da čuva svoje a nesmije da dira tuđe, jer od tuđega tuga bije. Nikom ne treba ni vodu natruniti, važno je da čovjek o svemu zna red. Ova današnja omladina zna da je zdravlje najveće bogatstvo, a dok su zdravi ne umiju da ga čuvaju, dobro znaju da život traje onoliko koliko je čovjek zdrav, a neznaju da treba da se čuva zdravlje dok ga imaju. Najvažnija je porodična toplina i razumijevanje, pravilno usmeravanje potomstva i čuvanje emocionalnih rodbinskih veza, koje stvaraju najjači oslonac i porodičnu sigurnost.

U životu sve treba umjereno, i da se jede i da se pije, i da se čuva od prehlade, zato čovjek treba da bude mudar za sve. Mjera je glavna za sve, mjera u radu, u jelu, u piću, u radosti i žalosti, u molitvi, u štednji, u trošku i u prijateljstvu, nikoga ne prevari, nikoga ne podcenjuj i ni pred kim se ne ponizi. U dobru se ne ponesi, u muci se ne prepadni. Naročito treba poštovat roditelje, komšiluk, i ne raskidati rodbinske veze. Pomogni đe god možeš, ali nikom nemoj odmagat i mrzit, treba biti rasterećen i zadovoljan sobom i svojim imanjem, ponosan i srećan sa svim što ti je Allah dao. Uvijek čovjek treba da se okrene iza sebe, da vidi da ima sve gore od goreg. Stari su nam ostavili te mudrosti u amanet. Bilo je to vrijeme sloge i iskrenosti. No, tako kako je bilo, sve je to za nas danas već daleka prošlost.

Kako sam rastao, sve manje je starih ljudi sjedelo na klupi ispred Barmahalske česme. Prvo je preselio na ahiret efendija Daut-aga, pa onda stari Hamdijaga, pa onda stari Avdaga, pa onda stari Jašaraga, pa onda stari Adil-aga, pa onda stari Arif-beg, pa onda stari Jonuz-aga, pa onda stari Haljilaga, pa onda stari Omeraga, pa onda stari Murataga, pa onda stari Mustafaga, pa onda stari Hamidaga, pa onda stari Jusuf-aga, pa zatim strina Umihana, pa amidžinica Hankuša, pa babov amidža Eminaga,...

Na klupi su sjedeli amidže; Hadži-Ibrahim-aga i Ahmet, i pričali priče o njihovim nekadašnjim prijateljima, mada su, čini mi se, bili sve tužniji i tužniji jer su još samo oni ostali od njihove generacije... A amidže Hadži-Ibrahim-aga i Ahmet, koji su bili pritisnuti godinama, nijesu se bojali smrti, osjećali su da im smrt nije daleko jer ko se rodio mora umrijeti, govoreći: „Hvala Allahu što je po redu, a potom kako hoće Allah“. Primjećivao sam kako sve više staraju i čile, kao da umiru na nogama, ali su i dalje vjerovali u magičnost te dobre Barmahalske česme i sve su češće iznosili pun bokal ili đugum vode pored klupe, nudeći svoje prijatelje i prolaznike da ugase žeđ.

Prišao sam im. Prepoznali su me, stavljajući ruku na čelo, žmureći od sunca. Bili su tužni... Rekli su mi da više nema nikoga iz njihove generacije da sjede i da neće više da piju dunjalučku Barmahalsku vodu. Rasplakao sam se i znao sam da će ubrzo i amidža Ahmet da preseli na ahiret i da vidi svoje stare prijatelje koji ga već odavno čekaju na Ahiretu na nekoj klupi pored druge česme ispod zemlje...

Godine su prolazile, a Barmahalski izvor je i dalje davao vodu iz svojih njedara, ne štedeći i ne žaleći je. Umjesto starih ljudi sa bijelim bradama da uzimaju abdest, sve više je Barmahalska česma primala momke i djevojke koji su se pogledima dogovarali da bi nešto kasnije njihovi roditelji po našim starim dobrim islamskim običajima ozvaničili njihove bračne zajednice. I oni su pili vodu, ali nijesu vjerovali da je Barmahalska voda dobra za ljubav, natalitet i da produžava život. Za njih to nije bilo shvatljivo, već su je gledali kao sasvim običnu tečnost. Na Barmahalskoj česmi nije bilo dozvoljeno pranje veša, jer se zbog velike gužve za vodu čekao malo duži red kako bi natočili nekoliko testija, kante i đugume, jer je potrebna bila veća količina vode pogotovu gdje su bile mnogobrojne familije, tako da su žene išle na Lovničku rijeku i Ibar da nalože vatru i da kuhaju haljine u cijeđ.

I mahalski kapiteni sastajali su se kod Barmahalske česme da zakazuju turnirska fudbalska takmičenja između; Kuča i Klimenti, Kurniša, Karadana, Uragana, Bećira, Zgradaša, Agovića, Sutovića, Mujevića, Murića, Husovića, Zejnelagića, Kalača, Kovača, Agića, Bandžovaca, Gusilaca, Nokića, Nurkovića, Biševaca, Demića koja su se održavala na Laništima, Malom Žabljaku, Osredskim ledinama, Mazijanu, Hurijskim ledinama, Progonima, Trpežinama, Luboderskim ledinama, Plandištima, Zelenskim ledinama, Šabovskim dolovima, Čukaru, Kljekovačama, Prlu, Gudžama, Lokvama, Malom Topu, Golom brdu, Blatima,...

Lijepo je bilo naše djetinstvo, siromašno ali lijepo. Tada se nije mnogo imalo, ali smo svi bili srećni i zadovoljni. Iz svake rožajske mahale pokupili bi se više desetina dječaka i po cio dan proveli igrajući mali fudbal na zakazanim igralištima. Dijelili smo sve što smo imali, parče hljeba namazano marmeladom ili pekmezom, ili parče hljeba, luka i sira kako bi samo utolili glad.
Najčuvenija Barmahalska česma sa pitkom izvorskom vodom i dalje teče, ali više nema onih drvenih klupa i dugačkog reda omladine da natoče vodu za piće, za održavanje lične higijene, kao i za pranje posuđa, pa čemu onda bi bilo tih drvenih klupa?


Barmahalska česma danas i dalje teče u novom ruhu- Fedis Kardović 2010. god.
I konačno, jedna sačuvana Barmahalska česma na starom mjestu sa promijenjenim prvobitnim oblikom, u novom ruhu, jer su joj umjesto drvenog oluka ugrađena metalna zeleno ofarbana cijev u vidu vodene pumpe na kamenom postolju i sa bočnih strana povezanim iza česme u vidu polumjeseca, podignut je betonski i kameni zid u obliku klupa sa naslanjačem koji predstavlja jednu od najstarijih građevina našeg kraja. Ali nije nestala i prestala da toči Barmahalska česma, koja i dalje teče i priča kako više nema kaldrmisanih sokaka koje je zamijenio asfalt, velikih avlija, ni visokih drvenih taraba koje su zamijenile niske metalne ograde, ni starih drvenih prozora koje je zamijenio eloksir, ni šašovaca, ni čardaka, ni visokih i strmih krovova od šindre, ni starih ljudi da uzimaju abdest za klanjanje namaza.

Urbanizacijom grada i izgradnjom gradskog vodovoda sa Vrela Grlje i Vrela Ibra nešto prije sedamdesetih godina prošloga vijeka, na gradskom području napravljeno je više javnih česama na raskrsnicama koje se snabdijevaju vodom za piće iz Azbestnih cijevi rožajskog vodovoda. Barmahalske drvene klupe i česme kao da nikada nismo imali, a sada mislim da baš zbog toga nikada više neće generacije tako dugo i srećno živjeti kao naši preci.

Život je već počeo da nas baca kao slamku, ovamo-onamo, sa rožajskom urbanizacijom prestali smo da koristimo dobru pitku Barmahalsku vodu, a ostalo je samo vjerovanje u stare priče o magičnoj Barmahalskoj vodi i izvoru. Vremenom, sve više je umiralo mladih ljudi, a u našim avlijama sve je manje djece! Danas hvala Allahu svaka avlija ima modernu, betonsko ukrašenu česmu sa pitkom vodom, a u svaku renoviranu ili novo izgrađenu kuću višespratnicu hamame su zamijenila moderna kupatila.

Sve važne odluke za vrijeme raznih prevrata rožajskog kraja, spašavanja od pokrštavanja i protiv svih napada na islamski živalj i drugih, donosile su se ispred Kučanske džamije i Barmahalske česme. Ova česma zaslužuje kada se stvore uslovi od rožajskih Bošnjaka da na adaptiranom zidu Barmahalske česme naprave spomen ploču rožajskim gazijama i šehidima na čelu sa Mula Jakup-efendijom Kardovićem gdje im je i klanjano dženaze.



Ostali prilozi:
» I SLAVOJ ŽIŽEK VOLI PIVU - MOLIM SARAJLIJE, POČASTITE GA!!!
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 15. October 2018 21:19
» PODRŠKA HRVATSKOG VRHA ČOVIĆEVOM EKSTREMIZMU
Zijad Bećirević | 15. October 2018 20:04
» SDP-U SMETA JEDINO SDA
Ajša Čišija | 15. October 2018 19:07
» LJILJANI, SA ŽELJKOM KOMŠIĆEM, ČUVARI SU, BOSNE I HERCEGOVINE
Mr. Milan Jovičić | 15. October 2018 18:33
» IL’ MORALNA OBNOVA IL’ NAS NEĆE BITI!
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 13. October 2018 12:49
» HE IS MY PRESIDENT
Ivana Robović | 12. October 2018 13:24
» ŠTA HOĆE HRVATSKA POLITIKA U BOSNI?
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 11. October 2018 20:20
» OVO JE NAŠA DRŽAVA I NAŠA ZEMLJA
Aziz Hurem | 10. October 2018 21:14
» JE LI GLOBALIZACIJA ISLAMOFOBIJE POSLJEDICA MUSLIMANSKE NEMOĆI?
Mr. Ekrem Tucaković | 10. October 2018 13:33
» MLADI, MI I BOSNA
Elmedina Muftić | 09. October 2018 15:34
» UKRADENA SLOBODA
Mr. sci. Nurija Omerbašić | 05. October 2018 18:16
» POLITIKA KAO SUDBINA: NA IZBORIMA POTVRDIMO DA SMO KIČMA BOSANSKE DRŽAVE I BOSANSKOG DRUŠTVA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 05. October 2018 14:50
» TRIO ŠTETOČINA
Muhamed Mahmutović | 03. October 2018 17:19
» GLAS ZA MIRSADA HADŽIKADIĆA JE GLAS ZA NOVU BOSNU I HERCEGOVINU
Ibrahim Osmanbašić | 02. October 2018 17:12
» POTPISNICI AMANDMANA NE ZNAJU ŠTA SU USVOJILI
Mr. sci. Nurija Omerbašić | 02. October 2018 13:36
» IMA ONA LATINSKA, A I DRUGIH IZREKA IMA I MOŽE BITI
Ajša Čišija | 01. October 2018 19:15
» "SMUTNJA": "ZATIRANJE ISTINE NEISTINOM"
Hakija Đozić | 01. October 2018 15:37
Ostali prilozi istog autora:
» PRVI I POSLJEDNJI LOV
18. October 2015 04:23
» HAIRLI PUT DO NOVOG ŽIVOTA
26. October 2014 22:40
» NAZDRAVLJE, DA SMO ŽIVI I ZDRAVI
18. November 2013 03:19
» MUHADŽERSKA KUĆA
14. October 2013 09:55
» ROŽAJSKE VODENICE
12. August 2013 05:01