Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Svi smo mi General Mahmuljin
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Kolumne

POETIČNOST NEIZBJEŽNOG NAPRETKA
Autor: Fatmir S. Bači
Objavljeno: 30. August 2013. 15:08:54
(Ovo je samo parodija, lagana i tiha, a svaka sličnost nije slučajna)


Fatmir S. BAĆI: To da plemenitost čovjeka ima veze sa njegovim stomakom (pošto se glad odnosi na jednog slavnog magarca, ali sasvim neplemenitog), to je već široko i duboko dokazano i svjetski prihvaćeno, po svakom zdravom razumu, u tome više ni kap sumnje ne može se naći, a i ne postoji.
“Ako mi dopustite, šta...? Samo malo glasnije, molim vas. Aha, znači to je to... Da! Pa, svakako, naravno...!”
Pa kako bi moglo drukčije biti, mnogo pametno od vas, znači i vi se pridružujete mojem mišljenju. Pravo da vam kažem, malo sam bio u dilemi da li da se izjasnim ili ne, ali više nisam, pa zato, stavit ću vam do znanja da ste prinuđeni da svi prihvatite zdravu i temeljitu mudrost da sa punim trbuhom, zasićen oh hohoo...!, dok mu je škakljiva masnoća stigla do guše, upravo takav čovjek ne može biti nesrećan, i tačka. A odmah poslije tačke, još i jedno dugačko olakšavajuće podrigivanje, mnogo slično delikatnom i melodioznom revu zrelog magarca.
U egocentričnom sjećanju čovječanstva, većina pokreta koji su omogućili pravi razvitak odnosa među ljudima, lišeni su privilegije da budu u dokumentima, te dugačko putovanje labirintom pokornog lanca od razuma do usta, od usta do uha, od uha do usta itd., slobodnjački ubaci pa izbaci, po slatkom ćejfu svakog, pokreti su se lijepo ili deformirali, ili se ozbiljno oštetili u odnosu na pravi izvor. Ta maglovita veza sa blagim pamćenjem, sav onaj blijedi ostatak sjećanja, morao je biti podesen imitaciji i u gustoj vezi sa svakodnevnicom, pretvorivši se u površinske običaje, koji niti se mogu odbraniti razumom, niti razumu ozbiljno služe.
Klizava sredina tih šarenih običaja ponekad se tako jako brani od zaborava, sa takvom galamom i halabukom, da sve ono malo sačuvano od zaborava, iako suštinsko, kod većine ljudi postaje sve manje i manje. Da bi se takvi običaji odbranili, postoje čitave dobro naštimane “armije mira” sa raspoložnim prosječnim mangupima i raznim uniformama (esencijalno sličnim uniformama rata), koje dobro ili loše, lagano ili brže, frontalno napreduju “u korist” ili na štetu čovječanstva, pa utječu i na kvalitet života uopće. Sigurno je da prosječni mangup nije isto kao prosječni obični čovjek, jer sve što je iznad prosjeka kod magupa ide ka još lošijem stanju, a u hijerarhiji armija svi iznad spomenutog prosjeka obavezno se odlikuju sjajnim i visokim činovima, od desetara pa sve do generala. Da su armije armije, to svak zna i tu se ništa ne smije dodati, a i da je strah strah, isto svako zna te se ni tu nema šta dirati.
Eto, baš zato neću spomenuti onu poznatu rečenicu da Čovjek sa praznim stomakom ne može se baviti ni teologijom ni politikom, a ne spominjem niti onu koja je njeno folklorno naslijeđe da Ljubav prolazi kroz stomak. Tako, preskočivši sve ovo, da se mi ne bismo osjetili uvrijeđenim ni mirovnjaci, ni marksovnjaci, ni narodnjaci, za početak sam se poslužio sa znatno starijom pojavom. Da. “Buridanov magarac” je hronološki znatno ranija pojava, a poznat je po tome da se gladan rastavio od života pošto se našao tačno u sredini, između dva plasta, pa se nije mogao odlučiti na koju stranu krenuti. A odmah da pretpostavimo, da su brze odluke u takvim situacijama zaista hrabar postupak, a doći i do pravog zaključka u tako velikoj dilemi, vrlo je teško.
No, sasvim suprotno od “Buridanovog magarca”, zbog kojeg se čovječanstvo ponosi da je izvuklo odgovarajaću mudrost, te sa upornošću mentalno drugog “dugouha”, jurišem napadaju na sve moguće plastove, lijevo i desno (bez ikakve dileme i bez kompleksa one poetičnosti slavnog magarca), sa jedinim visoko plemenitim ciljem da ne bi krepali gladni, odnosno, da bi se plemićki siti rastali od života.
I prema svemu što se sada vidi, sretnički sit u rovu ili van njega, zima ili ljeto bilo, pokraj vatre ili usred ledene zime, isto revi i reve za njim, solo i u horu, onom divnom dobro poznatom lirikom koju samo zreli magarci mogu dostići, i naravno, sa sitnom nježnošću osjećanja da su plastovi tu, blizu, vrlo blizu. Hej, samo pogledajte kako prekrasno sjaje žuti plastovi, kakvo divno svjetlo iz njih zapahne. Da li je moguće odoljeti tom divnom zavođenju, da li je moguće suprotstaviti se jednom takvom gastronomskom doživljaju?! Priznajte mi da nije.
Nije, jer kad bi odbio nešto tako, bez ikakve sumnje, to bi bilo jednako ludilu za sve one plemiće oko tebe i oko nas, bez obzira da li te oni poznaju ili ne. Zamislite tek kad biste još odlučili i da ostanete dalje od plastova, sigurno je to da, osim što bi ostali sasvim sami samcati u ovom veličanstvenom jedenju, ali i pride tome, spomenuti plemići bi vas ismijavali u svemu i svačemu, i to sasvim opravdano. Odnosno, otvoreno rečeno (radije bih da mirne duše ostanem), u ovom slučaju i ja se slažem sa spomenutim ponašanjem prema vama i mislim da upravo to i zaslužujete, pa možda i mnogo gore.
To da plemenitost čovjeka ima veze sa njegovim stomakom (pošto se glad odnosi na jednog slavnog magarca, ali sasvim neplemenitog), to je već široko i duboko dokazano i svjetski prihvaćeno, po svakom zdravom razumu, u tome više ni kap sumnje ne može se naći, a i ne postoji.
“Ako mi dopustite, šta...? Samo malo glasnije, molim vas. Aha, znači to je to... Da! Pa, svakako, naravno...!”
Pa kako bi moglo drukčije biti, mnogo pametno od vas, znači i vi se pridružujete mojem mišljenju. Pravo da vam kažem, malo sam bio u dilemi da li da se izjasnim ili ne, ali više nisam, pa zato, stavit ću vam do znanja da ste prinuđeni da svi prihvatite zdravu i temeljitu mudrost da sa punim trbuhom, zasićen oh hohoo...!, dok mu je škakljiva masnoća stigla do guše, upravo takav čovjek ne može biti nesrećan, i tačka. A odmah poslije tačke, još i jedno dugačko olakšavajuće podrigivanje, mnogo slično delikatnom i melodioznom revu zrelog magarca.
Znači to je to, sva poetičnost potopljena u jednom jedinom trijumfalnom zvuku. Upravo to, podrigivanje, što obično zaključuje ovakav fenomanalan pohod herojskog nastojanja, hej, baš za takav užitak izgubljene su riječi opisivanja. Da. Ali nemojte misliti da je sve to tek onako jednostavno, i da poslije nedostatka riječi nema više šta da kažemo o tome. Ma ne, podrigivanje je izuzetak doživljaja i kao takav, uvijek je vrijedno da se priča, pa tek poslije priče da se prava pouka iz zvuka izvuče. Posebnost ne postoji samo u tome da je ta melodiozna pojava aktivno prisutna na svim jezicima svijeta, ne, nego suština posebnosti takvog zvuka jeste u tome, da u bilo kojem govornom jeziku, od drevnih naroda do danas, nije postojao niti postoji način da takav odjek, crno na bijelo, tačno bude napisan. Samo da znate da je upravo to, istinsko suštinski umjetničko lingvistički izazov. Da dobri moji, blistavi dragulj sam po sebi.
Podrigivanje u stvari, najčešći je i najtrijumfalniji sjaj koji se priključuje svakom ljudskom uspjehu, prkoseći meridijanima i paralelama koji su nacrtani po zemaljskoj kugli. Međutim, poslije niz krvavih bitki (što ih svakog dana pratimo po svijetu), da bi se uspjehu dao spomenuti sjaj, treba dodati i zadnji zaključni pokret. I sve se to dešava ispred jedne bogato prostrte sofre s raznim salatama, predjelima i jelima, od pečenja do svakojakog kuhanog (nešto nevažno možda i nedostaje), tu je i pršut i ordeveri, i čorbe i kajmak, i čitav đerdan roštilja, i pečeni srndać i patka, i sve to zajedno u blistavom sjaju masnoće. Odmah se osjeti, a i vama je valjda jasno da na jednom takvom bojnom polju nema te zastave koja ne pada, niti generala koji može otpor pružiti bez obzira na brojčanost vojske što stoji iza njega, i svejedno na kom kraju svijeta je rođen taj general.
Prateći javne statistike o određenim količinama splačina što se konzumiraju po glavi stanovnika u jaslama različitih rasa zemaljske kugle, gdje neke od njih ubiraju i troše mnogo više (kako sami tvrde), dobro nahranjeni, siti i presiti, podrigivaju češće, i zato vrijedi zaključiti da kao posljedica svega, trebaju i moraju biti sretniji od drugih (!!!). A to nam postaje i razlog više da fino pazimo na svaku riječ, valja je dobro i izabrat, i izmjerit, da im se slučajno ne suprotstavimo jer takav neko, ako pokuša, sigurno bi ispao, u najboljem slučaju, patetična budala, ili možda u onom lakšem slučaju pročuo bi se kao naivna budala na slobodi. I na kraju krajeva, niti vrijedi, niti se isplati da se suprotstavljaš, jer netko će uvijek i neizbježno biti negdje ispred u dobro osvijetljenom naprednom napretku, a neki drugi neće.
Baš tako, neki su tamo, kao što i sami kažu, daleko ispred da bi nastavili još i dalje, a neki drugi su taman tu gdje sami žele biti, i toliko, ni manje ni više. Pa ako neki (napredni ispred u napretku), opkoljeni sa svih strana plastovima, ne bi bili negdje tamo gdje su, i u stanju u kojem su, tako ni mi (što smo taman tu gdje smo zapravo htjeli biti) i gusto zabavljeni svojom svakodnevnicom bez plasta, sigurno ne bismo bili ovakvi kakvi jesmo do dan-danas. Hvala Bogu, niti su nama potrebne njihove mudrosti, a pretpostavljam, da su njima kudikamo manje poželjne naše gluposti.
Rasprava koja se vodi oko naučne semantike plasta, trenutno je i mutna, i znatno pobrkana, tako je danas, a tako se raspravljalo i kod daleko drevnih naroda. Iskreno rečeno, iako ne smijem izvući neki zaljučak, lično niti vjerujem da će se ikad ovaj mutan tok izbistriti, niti se nadam da će se zamršeni čvor u bliskoj budućnosti razmrsiti. Tako je bilo od davnina i tako će, po svemu sudeći, i ostati još neko neodređeno vrijeme. Da li će se promijeniti, za koliko i kako se očekuje, to uopće niko od smrtnika tačno ne zna, a kada ništa ne zna, jasno je da ti samo ništa i može reći.
Raspravljao sam malo sitnije da bih pripremio udobnu atmosferu za nekoga koji i jeste, i nije osoba koja se može urediti u brojkama, niti se može ubaciti u bilo kojem procentu, kao što se obično sa ljudima računa. Ali ta osoba nije ni takva da bi se mogla uvrstiti među ličnostima, bez obzira na njegovu gustu prisutnost u javnosti. Tokom opisivanja nisam ni pokušao da se čuvam radi izbjegavanja raznih, čestih ili rijetkih sličnosti, sa nekim tamo, ili ovdje, ili možda sa nutrinom svakog čovjeka, koja će se sigurno primjetiti, ali među nama rečeno, baš takve sličnosti i kad bih mogao, ne bih htio, a Bogme nisam se ni trudio izbjeći ih.
Zapravo, osoba koju želim izraziti pred svima, zbog koje sam iznio sve ovo, i o kojoj ću nastaviti i dalje govoriti preko ovih redova, jeste i tamo i ovdje, i na najvišem stepenu plemića gdje su podrigivanja tako česta da neko ko nije uvježban brojanjem ne bi stigao sve izbrojiti, odustao bi, a sa druge strane, ista nam se osoba pojavljuje i u najnižem sloju dronjavih beskućnika, gdje ako uzmemo u obzir stomak i sve što mu ide u prilog, ne postoji ni najsitniji znak plemstva.
U međuvremenu, ta osoba je postala lik, i već odavno je među ljudima, svjetski je priznati običaj o kojem se ne zna tačno koliko je star, kao što nam nije ni poznato da li on imitira ljude (najvjerovatnije možda), ili obratno, možda mi ljudi imitiramo njega (i ovo je u okviru mogućnosti), sa izuzetkom razumije se, da kada ljudi imitiraju to ne rade samo iz čiste navike i ne samo radi običaja.
Ustvari, ni sam ne znam kako ću se približiti ili zapravo napustiti ovakvu čarapu loše ispletenu, hem bih htio po svom redu pronaći joj nit, hem je čuvati i ne zamrsiti još gore. Jer čudo je za čuđenje, kako čovjek sa tolikim intelektom u primjeni, nije mogao pronaći nešto bolje u svojoj ružnoći, niti nešto mudrije u zastrašujućem što nosi, nego samu i isključivu sličnost sa sobom.
Znači, lik koji sam izabrao da mu posvetim svoju pažnju u ovim redovima, svakako da je naširoko i dobro poznat. Ime mu je jednostavno i sigurno svima po svijetu budi neki blagi osjećaj bliskosti iz nekog starog dobrog poznanstva; zove se, ili bolje rečeno, svima nama je poznat kao Strašilo...!
Da, da, baš ta Strašila, ona neumorljiva, smirena, skromna, na početku ili u sredini njive, koja naravno, za mene i za tebe dobri moj prijatelju, bez obzira na njihov časni zadatak, nipošto nisu strašna, jer je već poznato da Strašila ne podriguju, što shodno tome znači da nijedan od njih nije čovjek. Oni su slični nama, ali nisu ni izdaleka u stanju da se ponašaju kao što se mi ponašamo, bilo to u odnosu sa sobom, a bilo i u odnosu sa ostalima.
Strašila su zaista da bi plašila, ali samo onaj dio životinjskog svijeta koji želi ugrabiti nešto od čovjekove svojine (...!), ili možda, sasvim suprotno, dakle od kojih čovjek čuva sve ono što je surovo prisvojio od nevine prirode životinjskog svijeta, i sve to u ime neke velike ere kultivacije za koju ta stvorenja možda nisu ništa nikad čula, a još manje razumjela, niti imaju pojma o dobrotama takve pojave (...!?).
Ono što sigurno smijemo reći jeste, da je čovjek za ta živa bića ozbiljno strašan, i to do stvarnog užasa. Znači, i na onaj blijedi izgled, onako sasvim nepomično Strašilo na sred njive, namješteno na nekom krhkom kolcu i napunjeno samo slamom, koje tu i tamo malo nešto liči i podsjeća na pravog čovjeka, zapravo je samo neka sitna čestica ili pocijepani djelići dronjave i rastrgane civilizacije koja čini da čovjek ovim bićima ipak budi grozan osjećaj propasti.
Dosta je samo jedan rastrgani šešir, par rukavica gdje u svakoj ruci nedostaju po dva ili tri prsta, jedna oštećena bežična gitara koja nikada neće činiti ono za šta je napravljena, jedan sasvim dronjavi kostim, a posebno što se ne da zaboraviti, u svakom slučaju dodati i improvizaciju ljudskog lica, i sigurno je da ispred ovakve pojave, ukočene ptice neće smjeti niti se usuditi sjetiti gladi. Pretrpjet će je. I to ne samo ptice. Ukratko rečeno, čovjek itekako zna prepasti, i prepao je do umukle šutnje, baš onaj dio svijeta koji je sam stavio pod nazivom Divljači. Čist paradoks, zar ne?! Ili ne, možda je samo prljav paradoks!?
U ovom našem lahko ranjivom svijetu ima sve više i više životinja i ptica koje migriraju, da bi se nekako spasile susreta sa ljudskom rukom, izbjegavajući tako susjedstvo sa nemilosrdnim čovjekom, koji kroz svoje grlo guta čitave šume, i ispija močvare do posljednje kapi, te svakako, opet gladan ostaje, a i žeđ ne ugasi.
Onaj dio svijeta što smo nazvali divljači, bilo i slučajno, kad bi pokušao napraviti fanatičan otpor, ili će nestati u potpunosti bez imena i bez nišana, ili će se sasvim predati pod nasilnom zaštitom surovog mirotvorca (čovjeka koji eto nije divljač). Pod pokroviteljstvom i zaštitom takvog što im je uzeo sve što su imali, i denaturirani već, uspjet će da preživjeti samo radi milosti sopstvenog dželata, i tako stalno izloženi prema potrošnji od strane brutalnog saosjećanja kultivacije, opstat će, ali samo kao posljednji primjerci svojih predaka, kojima su slični u nečemu negdje-malo, ili u preostalom malo-nešto, pa čak i možda znatno manje od svega ovoga.
Dakle, Strašila nisu onako jednostavno samo Strašila. Ne. Oni su nešto sasvim drugo. I za bolnu ironiju svih ironija, ta deformirana bića što su samo naizgled čovjeku, za sva živa bića u bijegu, oni su najgorčije sjećanje boli iz prošlosti, i bez ikakve sumnje su i najistinitiji uzor zla koji kruto dolazi, kruto traži, i kruto uzima sve od ovoga svijeta, izvan svih kriterija, ne štedeći čak ni sebe. Kao takvi, Strašila za ovaj svijet takozvanih divljači, bez ikakve sumnje su bolna pojava neotuđive pokretne granice ludo-logičnog pohoda, nepobjedive zvijeri sa anonimnim imenom čovjek. I ne samo toliko. Nažalost, ima još mnogo toga što se treba reći, kao što ima i štošta za koje, ili se ne da, ili se ne smije reći.
Ako samo malo pažljivije budemo posmatrali, od svega gore spomenutog, shvatit ćemo da su Strašila zapravo najistinitiji spomenici ikad podignuti u čast čovjeku, otkad se pamti pa sve do dan-danas. A mislim, mada bolje mi zvuči sumnjam, da čak i ubuduće se možda neće moći izmisliti nešto bliže ljudskoj (neljudskoj) huji, niti nešto predstavljajuće ili vjerodostojnije čovjeku od Strašila kao spomenik.
I ispred svakog od nas pojedinačno, što po zemlji šetamo sa neizbježnom asocijacijom ovakvoga spomenika kao ovaj koji smo nazvali Strašilom, znači ispred svakog čovjeka, ako budete samo malo stali i pogledali, čak iako mu ne posvetite mnogo pažnje, primjetit ćete da svako od tih savršenih i nesalomljivih stvorenja ima po jednu vlastitu njivu, koju je sam posadio od početka do kraja, i to sa neizbježnom kulturom koja je samo njegova, i čuva tu njivu sa upornošću jednog posvećenog Strašila od slame.
Svakom čovjeku pripada po jedan takav neizbježan spomenik. Tako ti je to. Svi su ljudi od mesa i od krvi, da, i dobri i fini, ali samo dok se ne približiš plotu kojim je zagradio svoju njivu, pa ako se usudiš, bilo i slučajno, onako usput malo pogledati po kulturama posađenih parcela, onda nema više tu ni dobrote, ni finoće, ni milosti, on se tada sasvim rastvori i od glave do pete postaje savršeno ludilo od Strašila. A sa druge strane, ako mu izbacimo samo onu suhu slamu i krhke kolce koji ga drže, niko ne zna gdje bi vjetar raspuhao i razbacao ono malo jadne civilizacije što mu je ostalo.
Gledano ovako u simboličkom predstavljanju samoga čovjeka, svako od tih Strašila jeste da bi suštinski prepao druge pojedince, sva druga Strašila njemu slična ili ne. Ali sav ovaj napad usmjeren je uglavnom da uplaši samo onaj dio unutar čovjeka, čime se gradi ono nježno i blago ljudstvo kod svakog pojedinačno. Nažalost, ta sjemenka straha koja se vješto ubacila u svačijoj njivi, kod svakog pojedinca, nameće ljudima da umjesto izgradnje odnosa sa sobom i među sobom, oholo se ponašaju i postaju istinsko Strašilo.
Dakle, ako je čovjek radi svojih ciljeva izgradio Strašilo, i to kao neku vrstu imitacije samoga sebe, on svakako nije mogao izbjeći svoju ličnu imitaciju prema tim Strašilom. Znači, da ono skromno poslušno Strašilo koje je sam izgradio i ubacio na sred njive, jeste samo blijeda sjena pravog i surovog Strašila kojeg nije u stanju izbaciti ga iz sebe.
Sada, kada se jedno unutarnje Strašilo aktivira kod pojedinca koji se pretvara kao da nešto više shvata u odnosu na druge, i time se trudi ubijediti ostala Strašila da je samo on u stanju predstavljati ih, takav postaje zaista i ozbiljno strašan, a može sa pretvoriti i u teško upozorenje za sve, pa i za samog sebe. A da bi sve ovo izgledalo još gore, takva Strašila tvrde da žure prema nekom neznatnom napretku, koji, prema njima, ne samo da je sigurno da će se desiti, nego je definitivno i neizbježan.
Ali ona prava, istinita Strašila, oni što bdiju i stražare iznad sna i jave čovječanstva, oni koji sve što vide žele pretvotiti u brojke i procente, e ta su nešto posebno, o njima se gotovo ništa ne priča, a malo je onih koji su ih nazvali svojim pravim imenom. Ova vrsta Strašila nisu od slame, ona su od mesa i od loja, da, takvi su, debelo masni (s promjenom naglaska, demos znači loj-mast, odnosno demokratija bi se prevela kao vlast loja-masti), vijekovima se hrane ljudskim mesom, imaju fantastičan apetit, sve što im se da i ne da, mogu pojesti, te čim završe moraju opet početi iz početka. Hvala Bogu da nije po njihovoj volji, a mogli bi progutati čitav jedan narod do kostiju samo preko jednog prostog potpisa.
Oni su stalno okruženi sa vlastitim krojačima koji su plaćeni da šiju i prišivaju čast i poštenje prema posljednjoj modi, uvijek sa novim rukavicama koje čuvaju čistoću ruku, sa šeširom ili frizurom koje znaju sakriti (Gospodaru svjetova ne dopusti im šta sve misle. Amin!), s novom gitarom i svim žicama na broju, koja slatko zvuči i izaziva duboku pospanost (teško onima koji ostanu budni, ili se barem ne pretvaraju da su zaspali), i osmijeh od početka do kraja, obavezno navučeni osmijeh na kultivisanom licu pravog, istinitog Strašila.
Pompeznost, buka, puhanje balona, i suha slama. Mnogo je slame i oko nas i po cijelom svijetu. Istiniti život i istinita ljubav već dugo pripadaju divljem svijetu i kriju se tamo negdje, daleko od lažnog osmijeha i istinitih Strašila. A kao što dobro znate, nažalost, do golcate boli svima poznato, da nam je taj divlji svijet ponekad toliko potreban, toliko nam nedostaje, i tako nam se često taj nedostatak dešava da nam riječ postaje mala, sasvim mala, ovolišna. Ako ga nekad slučajno budete tražili, a morate ga tražiti, jednostavno pođite na preostala područja gdje urbanizacija još uvijek nije uspjela ni stići, ni zagristi svojim oštrim zubima.
Već je samom po sebi razumljivo, da ne mogu nastaviti dalje. Vrlo dobro znam da moj dobri dronjavi prijatelj, onaj na njivi, neće se srditi na mene. Čak i ako ga nastavim dirati siguran sam da mu ni mrvicu raspoloženja neću pokvariti, pošto po naravi on je skromno biće, zna da čuva i njeguje odnose sa svima sličnim njemu, i stoljećima mehko se ponaša sa ljudima.
No, sa druge strane, onaj šuhveli, nervozni, debelomasnati starac “Coca Cole”, onaj što mu kolica jeleni vuku, e znajte da mi on neće oprostiti ako se usudim nastaviti dalje. Znači, ako ne prestanem sada i ovdje, može mi pustiti sve džukele koje su oko njega, i koje osim što su masnolojave kao što je i on, većina njih su sasvim ludi i po koraku dok hodaju, najzaslužnije izabrani po zlu i po grdnošću.
Putem ovog slijepog napretka, svakako neizbježnog, mislim da će doći jedan dan (samo Bog zna!), kada nam ova dronjava Strašila od slame, koja nam još poslušno i vjerno služe, više neće biti potrebna, i to ćemo vjerovatno nazvati pobjedom, koja sigurno neće biti, ni sama, niti tako jednostavna. (PanBosnjak broj 12, strana 60.)



Ostali prilozi:
» IMA LI SELAMETA OD AMANETA?
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 23. October 2017 02:27
» ISNAMOV TRAG IZ KAMENOG PERA ZA VJEČNA VREMENA
Šefka Begović-Ličina | 22. October 2017 03:44
» POSLJEDNJI SELAM OD TVOJE PTICE
Šahin Šišić | 22. October 2017 01:22
» HEDIJA ISNAMA TALJIĆA BOSNI I BOŠNJACIMA
Akademik dr. Ferid Muhić | 20. October 2017 21:16
» DOBRE SLUGE, GROZNI GOSPODARI
Sead Zubanović | 19. October 2017 17:17
» ČETIRI BOŠNJAČKA VELIKANA
Elmedina Muftić | 18. October 2017 19:07
» ALIJA IZETBEGOVIĆ, DRŽAVA BIH I BOŠNJACI
Aziz Hurem | 18. October 2017 18:45
» LUKAVSTVO I DISKRIMINACIJA SRBA, U MOSTARU, KRAJA NEMA
Mr. Milan Jovičić | 18. October 2017 18:00
» POSLJEDNJI SELAM ŠEMSUDINU KUČEVIĆU
Dr. Harun Hadžić | 17. October 2017 02:03
» ŠTA TO BJEŠE DOMOVINA ...?
Velija Murić | 16. October 2017 02:07
» ISNAM TALJIĆ - ČOVJEK KOJI SE PRESTAO SMIJATI
Said Šteta | 13. October 2017 13:17
» SRPSKI MIGOVI PROTIV HRVATSKIH FANTOMA
Nedžad Ahatović | 12. October 2017 21:08
» JEDAN POGLED IZ BOSNE POVODOM ERDOGANOVE POSJETE SRBIJI I SANDŽAKU
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 12. October 2017 18:51
» VAŠAR SEZONE
Elmedina Muftić | 12. October 2017 18:22
» BOŠNJACI I MEDIJI
Džebrail Bajramović | 11. October 2017 02:00
» DAN KADA SU POBIJEDILI NAJBJEDNIJI
Aziz Hurem | 11. October 2017 01:02
» MRŽNJA JE OTROV
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 09. October 2017 16:25
Ostali prilozi istog autora:
» KASNO – PA – RANO
30. September 2017 14:59
» PTICE...
27. September 2017 01:55
» IPAK, NE PIŠU...
14. September 2017 21:53
» U IME CIVILIZACIJE
24. August 2017 14:13
» ZALOG SVJETLOSTI
09. December 2016 17:38
» FENOMENOLOGIJA SLOBODE
29. July 2016 01:11
» JEDNOSTAVNA KNJIGA
29. May 2015 18:58
» DIJALOG TO JE ČOVJEK
01. April 2015 14:45
» ZEMLJA DOMOVINA
13. December 2013 15:21
» BOSNA BEZ NACIJE
31. March 2013 15:35