Ibrahim KAJAN: Bilješke koje sam tada sačinio, čuvam i dan-danas. Taj mi se događaj iz daleke prošlosti, tada, duboko usjekao u pamćenje i zadržao sam ga cijeloga života... Javilo mi se ponovno, kad sam ga postao svjestan kao dušmanskog pravila; javilo mi se kad je započeo rat u Bosni. Kad je u bajramskom danu izvršeno masovno klanje Arkanovih odvratnih zločinaca u Bijeljini. Dana 6. aprila 1992.

I sam sam se iznenadio kad sam, neplanirano, završavajući izlaganje o razaranju vjerske i nacionalne memorije u sklopu međunarodne konferencije o zaštiti ljudskih prava u BiH, 18. IX. 1992. godine, u zagrebačkom Hotelu Inter-continental, izgovorio stihove koje dotad u svojoj domovini mogao objaviti:

Tajac suhog predvečerja Korito Radobolje jedno ljuto ljeto; Ruku diže punu otrovnica Jedan Stojan od Mletaka. Odajom siplju ruke na zidu mihraba Obmanuti šimširi ćute zlokobnu jaciju Janković Stojan ulazi u džamiju. . . . . . . .

Mjesto nevinosti, 2000. godine

Džamija koja se spominje u tim stihovima, danas ne postoji, ali je postojala, i vidio sam je u ostatku dračom prekrivenih ruina... Vidio sam kroz gusto bodljikavo šiblje kupina dio zida s mihrabom. A vidjelo se, još, i nekoliko bašluka koji su provirivali iz visoke trave koju niko nije kosio. Tu sam došao, na divlje kupalište koje su pubertetski momčići „osnovali“, pa su me moje starije sestrice dovele a ja sam majci bio „opravdanje“ njihovog zabranjenog izleta. Imao sam možda šest, a možda i sedam godina. I jednom, vođen školskim zadatkom, u Arhivi grada Mostara, upoznao sam Hivziju Hasandedića od koga ću saznati sve..., sve što mi je predstavljalo tajnu rodnog zavičaja. O toj sam mostarskoj džamiji zabilježio rukopisom zamomčenog sanjalice: Džamija Ali-hodžina.Podignuta prije 1631. U bajramsko jutro 1687., na bajram-namaz, u nju je provalio serdar Janković Stojan s uskocima. Bili su plaćenici Mletačke Republike. Odsijecali su glave ljudima dok su klanjali. Imamove krvave ruke ostale su otisnute na zidu mihraba. Onda su ubacili sijeno i zapalili. Sve je izgorjelo, džamija i gotovo cijela Ali-hodžina mahala. Bilješke koje sam tada sačinio, čuvam i dan-danas. Taj mi se događaj iz daleke prošlosti, tada, duboko usjekao u pamćenje i zadržao sam ga cijeloga života... Javilo mi se ponovno, kad sam ga postao svjestan kao dušmanskog pravila; javilo mi se kad je započeo rat u Bosni. Kad je u bajramskom danu izvršeno masovno klanje Arkanovih odvratnih zločinaca u Bijeljini. Dana 6. aprila 1992.

Jedina nama poznata fotografija Ali-hodžine džamije, dvadesete godine prošlog stoljeća*

Ali-hodžinu džamiju je ponovno na istim temeljima, u godini 1868. obnovio Derviš (Dedaga) Čengić. Niko nije zaboravio šta se s njom dešavalo ni prije obnove ni nakon obnove: zauvijek su joj dali ime svoga sjećanja – Krvava džamija. Međutim, zla kob je još jedanput, pola stoljeća kasnije, pogodila tu čistu kuću: u godini 1922. zahvatio ju je nejasni požar i uništio sve osim kamena. Dvanaest godina kasnije njezina je munara raslojena, odvojen joj kamen od kamena, pa tako prenešena u Jablanicu gdje je prizidana uz tamošnji mesdžid. Na Raljevini su ostali samo crni zidovi da podsjećaju na minulu povijest i sudbine ljudi koji su živjeli u njezinoj sjenci i u njoj okretali svoja lica strani Časnih Gradova i Brda Svjetlosti, gdje je zemlji i ljudima spuštena pouka: Uči!

Nakon 1955. godine, netragom su nestali svi opipljivo znaci da je tu ikada postojala Ali-hodžina džamija na Raljevini, u zelenom pojasu između Radobolje i Liska ulice. Po dijelu te plodne, nesretne zemlje poredane su zgrade, jedna za liječenje a druge za stanovanje. Živi na mrtvima? Ponestaje prostora? Da, takav je zakon postao među ljudima. Zato nije čudo što mnoge žive „pritišće svijet mrtvih“.

Mostar, 7. VIII. 2013.

**Iz knjige Hasana Eminovića i Saliha Trbonje Sevdija: MOSTARSKE DŽAMIJE, Medžlis Islamske zajednice, Mostar, 2009., str. 123