Šefka Ibrahim

Kojim putem god da kreneš,
Ti gazijo, diko naša,
U Akovo svrati staro,
Podno Avdovog Obrova.
I ne plači sestro što su,
Polja Rada opustjela,
Te ne cvate zbog čemera,
Ljudske bjede i korova.

Uvehnule sve su redom,
Od žalosti i od jada,
Što čistotom svojom bjelom,
Darivaše ime grada.
U Akovo svrati naše,
Gdje ne grije sunce žarko,
Ibragino nit nebesko,
I gdje zima strašna vlada.

Tamo gdje su noći duge,
Gdje i danju tmina drijema,
Gdje gavrani crni poje,
Jagnje vuku gozbu sprema.
Gdje je stado bez pastira,
Da ga čuva, od zla brani,
Gdje ostavi majka sina,
kod maćehe da ga hrani.

Tu nam svrati sestro mila,
Probudi nas iz sna mrtva,
Digni braću majka zove,
Sestrinska je tvoja žrtva,
Halali im što jedinu,
Majku našu sad ne haju,
A kurbane svoju djecu,
Dušmanima svojim daju.

Razgovori našeg brata,
Mučenika Ibrahima,
Da u sabur bitke vodi,
Sa svim našim katilima,
I podaj mu krila tvoja,
Krila sivih sokolova,
Da uzleti on slobodom,
Nad izdajom svog Akova.

Poruči mu: poslije kiše,
Zračak sunca opet grije,
Onog koje evo dugo,
Nad Akovom sjalo nije,
Onog koje sve zbog bola,
Na istoku ne izlazi,
Zbog očiju ibraginih,
Koje opet dušman gazi.

Tu nam svrati, pa besjedi,
Putem kojim da krenemo,
Čast i ponos sačuvamo,
Cilju svome dosegnemo.
I oprosti što smo samo,
Braća tvoja zalutala,
Sestrinska je ljubav jaka,
Braća traže tvog halala.

(Posvećeno Šefki Begović-Ličina i Ibrahimu Čikiću)