ČIKIĆ: Deklaracija o Srebrenici u CG klasičan marketinški potez i bezvrijedan papir

Danas, 11.jula na Dan genocida nad Bošnjacima Srebrenice, kada je na 18.godišnjicu u prisustvu više desetina hiljada ljudi iz cijelog svijeta u Memorijalnom centru u Potočari pokopano još 409 žrtava genocida, u Bijelom Polju u Osnovnom sudu pred sudijom parničarem Sanjom Konatar održano je 70-to ročište Ibrahimu Čikiću i Vijestima koje devetorica bivših zatvorskih radnika Istražnog zatvora u Bijelom Polju terete da su im nanijeli duševne boli i potražuju 120 000 eura kako bi parama dobijenim od žrtve lakše podnijeli turobnu starost.
Ibrahim Čikić, 100% invalid je 1994. godinu u genocidnoj policijskoj akciji „Lim“ uhapšen nakon što je odbio da svjedoči protiv uhapšenih čelnika SDA. Spektakularnim hapšenjem u zgradi Crvenog krsta u Bijelom Polju uz prisustvo do zuba naoružanih specijalaca fašističkih falangi Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića i Mila Đukanovića, Čikić biva kidnapovan i odveden u Foču, gdje je preživio najstravičnuiju torturu. Zločinci navikli da Bošnjak bez pogovora sluša njihove naredbe i služi njihovim interesima iznenađeni reakcijom slijepog Ibrahima prema ovom gaziji sprovode najstravičniju torturu mučenja. Tih devedesetih godina prošlog vijeka 17 500 Bošnjaka Sandžaka prošlo je kroz špalire fašističke policije Mila Đukanovića i Momira Bulatovića. Stotine obijenih bubrega, par potpuno slijepih mladih momaka, nekoliko samoubojstva i desetine hiljada trajno prognanih su ishod genocidne policijske akcije Lim.
Zahvaljujući hrabrom Ibrahimu Čikiću koji se usudio da napiše dokumentarnu knjigu „Gdje sunce ne grije“ i sve ove momente trajno sačuva od zaborava danas imamo nezaobilazan historijski dokument koji će biti suštinska građa proučavanja budućih istraživača Sandžaka.
Zato se pet punih godina sudi Ibrahimu Čikiću. Naime režim Mila Đukanovića koji je u udruženom zločinačkom poduhvatu sa zločincem Slobodanom Miloševićem učestvovao u agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu i Sandžak svjestan vrijednosti i opasnosti od Čikićeve knjige preko navodno privatnih tužitelja godinama u kontinuitetu pokušava ušutkati i materijalno i psihički uništiti Ibrahima Čikića.
Vide li Bošnjaci u Crnoj Gori da su čak i na Kurban bajrame, rođendane, dane srebreničkog genocida, svete mjesece... Ibrahimu zakazivana suđenja, godinama aktuelni vlastodršci progone žrtvu. Ima li iko od bošnjačkih institucija u Crnoj Gori da javno uzme Čikića u zaštitu i oglasi se povodom njegovog produženog progona??? Ibrahim je danas za naš web magazin kratko prokomentarisao današnje ročište:
„Teško je povjerovati da se slučajno na dan genocida u Srebrenici u Crnoj Gori sudi Ibrahimu Čikiću. Suđenjem žrtvi režim odašilje jasnu poruku da je usvojena Deklaracija o Srebrenici klasičan marketinški potez. Više nema nikakve sumnje da iza „privatnih“ mojih tužitelja stoji vrh piramide vlasti DPS. Suditi žrtvi na dan kada je počinjen najveći genocid poslije II Svjetskog rata zaista ima zlokoban predznak i mračnu poruku. Zato pozivam EK da pažljivo prate ovaj farsični i sramni sudski postupak.“
Web magazin Bošnjaci.Net ekskluzivno za naše čitaoce u cjelosti prenosi sudske izjave Čikićevih tužitelja i njihove razloge za navodne duševne boli. Ibrahim je na današnjem ročištu podnio pismeni podnesak i odgovor na izjave tužitelja. Ibrahimov podnesak na tužbu je odgovor čestitog i hrabrog Bošnjaka zasnovan na argumentima i neoborivim dokazima. Bosnjaci.Net će nastaviti pažljivo pratiti slučaj do kraja.
Na današnjem ročištu Čikićev branilac dostavio je sudu podnesak Ibrahimove izjave. Sljedeće ročište zakazano je za 13. septembar 2013. godine. Maltretiranje žrtve u režiji režima i dalje se nastavlja. Do kada će trajati ovaj farsični sudski proces, samo Bog zna.

U nastavku objavljujemo podnesak prvooptuženog Ibrahima Čikića
OSNOVNI SUD U BIJELOM POLJU
P.br. 965/11
Bijelo Polje

Tužioci: Bulatović Luka i dr. Iz Bijelog Polja
Tuženi: 1. Čikić Ibrahim, iz Bijelog Polja
2. „Daily Press“ d.o.o. Podgorica

PODNESAK PRVOTUŽENOG

Luka Bulatović
U cjelosti prigovaram iskazu Luke Bulatovića. Ja nisam opisivao ćelije i pritvorske jedinice haškog tribunala, već bjelopoljskog istražnog zatvora i to u vremenu 1994 godine. Dakle, moja knjiga svjedeoči o vremenu u kojem su pripadnici mog naroda preživjeli genocid. Kako to kurtoazno opisa Bulatović „specifična vremena.“

Kliknite na slike i pročitajte zapisnik (pdf)

Jako je interesantno da upravnik u svojoj biografiji prešućuje činjenicu da je na mjesto upravnika postavljen u momentu kada je bio penzioner. Zašto je Bulatović povučen iz penzije i postavljen za upravnika zatvora nije na meni da sudim. Vjerovatno se i ovdje radilo o „specifičnim vremenima!?“
Luka Bulatović je iznošenjem patoloških neistina koje se odnose na opis samica ćelija pokušao obmanuti sud. Odgovorno tvrdim da tih godina u CG ni jedna ćelija u bilo kom zatvoru nije imala brodski patos! Nije istina da su ćelije samice bjelopoljskog zatvora imale brodski patos i parno grijanje. Jedino je upravna zgrada imala parno grijanje, a spratne grupne ćelije i prizemne samice imale su samo ostatke cijevi bez radijatora koje smo mi koristili za razgovor sa drugim ćelijama. U tom vremenu samo je par grupnih ćelija imalo peći na drva! Sve ostale ćelije su bile bez grijanja, vlažne hladne mračne i potpuno neuslovne za boravak. Te činjenice se mogu lahko dokazati ako sud izvrši uvid u knjige i tendere opisa građevinskih radova na bjelopoljskom istražnom zatvoru koji su vršeni u periodu 1995-2012 godine. Sramna je izjava upravnika da sam samo jednu noć proveo u ćeliji samici. Punih petnaest dana sam, prebijen u stanju nervnog sloma, boravio u ćeliji samici. Ležao sam na golom betonu, a imao samo dva ćebeta. Istinitost ovih navoda potvrdili su i svjedoci Rafet Erović i Rifat Vesković.
Začuđujuća je tvrdnja upravnika da delegacija Međunarodnog crvenog krsta nije razgovarala sa uhapšenim članovima SDA!? Potvrdu o razgovoru i posjeti delegacije Crvenog krsta potvrđujem legitimacijom koju sam dobio prilikom susreta.

Dokaz: fotokopija 514 strane trećeg izdanja knjige original dokumenta u spisima K.br.25/94 .
Žalosno je da i danas, devetnaest godina nakon mog izlaska iz zatvora upravnik tvrdi da sam imao svu medicinsku zaštitu. Opšte je poznata činjenica da sam ja 1975 godine u septembru mjesecu imao povredu lijevog oka. Tada sam imao jednu operaciju u Beogradu. Pošto je operacija bila neuspješna upućen sam na operaciju u Zapadnom Berlinu kod prof. Zelnera. Daleke 1976 godine od 29. 1. pa do 17. 3. Iste godine imao sam sedam operacija na lijevom i dvije fotokoagulacije laserom na desnom oku. Tada sam trajno izgubio lijevo oko, a na desnom oku je zahvaljujući laserskim operacijama zaustavljen i usporen proces progresivnog sljepila. Napominjem da sam 1980 godine otišao u invalidsku penziju kao 100% invalid. Od strane najeminentnijih beogradskih i berlinskih oftalmologa, proglašen sam invalidom rada i licem kojem je neophodna pomoć drugog lica (pratilac). Treće izdanje str. 52, 184. Tada sam dobio trajni nalog da se ukoliko uočim i najmanje promjene na desnom oku MORAM HITNO uputiti na Očnu kliniku grada Beograda! Putem obimne ljekarske dokumentacije koju je dostavila moja porodica i upravnik i pravosuđe su bili upoznati sa tim činjenicama.
Dakle, meni nisu 1994 godine bili potrebni ni dr. Agić, ni Rakonjac. Meni je trebala specijalizirana očna bolnica. Vrhunski stručnjaci oftalmologije! Upravnik nesvjesno priznaje činjenicu da ja nisam imao adekvatnu medicinsku zaštitu tvrdnjom da sam pregledavan od strane Agića i Rakonjca. Najveća neistina i pokušaj obmane suda leži u izjavi upravnika da sam 28. 02. 1994 pregledan u njegovoj kancelariji od strane pomenutih ljekara. Iako sam uhapšen 24. 02. u bjelopoljski zatvor sam doveden tek 28. 02. 1994 godine u kasnim večernjim satima. Ovo istina se može utvrditi na osnovu sudskih spisa i zapisnika od strane istražnog sudije i knjige protokola zatvora.
Ja u svojoj knjizi nigdje ne pišem da je gospođa Nataša Kandić posjetila moju malenkpost u zatvoru. Naprotiv, ja svjedočim da uvaženoj Nataši NIJE OMOGUĆENA posjeta.
O kakvoj se to „specifičnoj klimi“ radilo 1994 godine upravnik ne pojašnjava. Upravo moja knjiga opisuje i svjedoči o vremenu specifične klime koja je vladala u Crnoj Gori devedesetih. Specifična klima i specifični komandiri?! Zbog čega, zašto? Odgovor se nalazi u mojoj knjizi.
Tvrdnja upravnika da smo u ljetnjem periodu imali šetnje „tri puta po 30 minuta“, a u zimskom periodu „dva puta po 30 minuta“ zaslužuje podsmijeh i žaljenje. Naime, ako je neosporna činjenica da se u zatvoru nalazio 21 (dvadesetjedan) uhapšeni čelnik SDA fizički je nemoguće da smo šetali po 30 minuta. Matematika demantuje upravnika. 30 minuta X 3 = 90min. 90min X 21 zatvorenik = 1890 min. Pretvoreno u sate ravno 31 i 30 min! Upravnik tvrdi, a to je istina da smo po preporuci sudije Joksimovića morali biti razdvojeni u ćelijama. Čim nismo smjeli biti u istim ćelijama, nismo mogli skupa ni šetati. Nadam se da je nesporna činjenica da dan traje 24 sata. Ovo je klasičan primjer paradoksalnog morala i selektivne istine tužitelja! Pokušaj obmane suda od strane upravnika. Isto se odnosi i na sve ostale tužitelje. Zato su „ključni“ svjedoci ove parnice upravo sami tužitelji. Nadam se da će u ovom slučaju i pored izvještaja EK o stanju crnogorskog pravosuđa pobjediti ISTINA I PRAVDA.

Sušta je istina da niko od tužitelja nije pročitao knjigu. U korist izrečene tvrdnje iznosim neoborivu činjenicu. Luka Bulatović ni jednom riječju nije osporio navode moje knjige, niti je potkrijepio navode iz tužbe. I pored upornog insistiranja mojih branilaca da se uredi i dopuni tužba, tužba je ostala konfuzna i nerazumljiva. Luka se u svom iskazu nije držao navoda iz tužbe. Naprotiv iznošenjem perifernih i bespredmetnih obmana pokušava nadomjestiti konfuznu tužbu
Iz svega navedenog neosporno se može zaključiti da je knjiga Gdje sunce ne grije sušta istina. Istina koju nesvjesno potvrđuje i iskaz Bulatovića. Opisi iz moje knjige su najblaža moguća slika autentičnih „specifičnih događaja!“ Očigledno je da nisu u pitanju navodni duševni boli. Suština tužbe ima karakter produženog progona bivšeg logoraša i političkog zatvorenika. Hrabrost žrtve da javno iznese i opiše pakao kroz koji je kao invalid ni kriv ni dužan prošao tokom devedesetih, isprovocirao je režim i nagovorio tužitelje da pokrenu parnični postupak. To su ključni razlozi zbog kojih se i Vijesti terete. Širenje istine o ratnim devedesetim je najstrožije i najopasnije zanimanje u Crnoj Gori. Nažalost i ova bespredmetna parnična rasprava dokazuje da govorim istinu.
Ja se zaista ne osjećam krivim što imam stan u Sarajevu. Izvinjavam se upravniku ako mu moj stan u Sarajevu nanosi duševne boli!
Nažalost i danas kao i devedesetih upravnik ne vjeruje ljekarskim nalazima i daje sebi za pravo da samoincijativno uz pomoć ljekara koji nemaju nikakvih dodirnih tačaka sa oftalmologijom i mojom prirodnom bolesti donosi zaključke i izriče tvrdnje o mom zdrastvenom stanju i procentu invalidnosti.

Dokaz: fotokopija 96. strane trećeg izdanja knjige original dokumenta u spisima K.br. 25/94 .
I na kraju „specifičnu situaciju“ najbolje odslikavaju tekstovi iz Monitora i Liberala objavljeni u trećem izdanju strana 363-382.

Tomislav Karišik
U cjelosti prigovaram iskazu tužitelja Tomislava Karišika. I u ovom slučaju neoboriva je istina da tužitelj nije pročitao knjigu i da je na osnovu vlastitih, samo njemu znanih razloga, pristupio ovoj tužbi. Iz iskaza Tomislava Karišika se jasno može zaključiti da knjiga Gdje sunce ne grije nikako nije mogla povrijediti ili nanijeti bilo kakve duševne boli Karišiku. Naprotiv, jedina osoba kojoj su devedesetih a na žalost i sada u kontinuitetu putem ove tužbe nanešene duševne boli sam ja.
Istina je da sam ja kod dr. Karišika dolazio od daleke 1975 godine i da je on imao apsolutan uvid u moje zdrastveno stanje. Zato je i dr. Karišik najveće razočarenje u mom životu. Nije istina da on ima dobar odnos sa mojom sestrom. Onoga dana kada sam prvi put doveden na pregled moja sestra prekinula je svaku komunikaciju sa njim. Ni dan danas ne pričaju zbog njegovog odnosa prema meni tokom 1994 godine. Sestra je samo prvi put bila određeno vrijeme prisutna za vrijeme pregleda, a brat nije nikada prisustvovao pregledu.
Nažalost, iskaz doktora povodom ovog parničnog postupka ukazuje na neospornu činjenicu da je istog stanja i svijesti kao devedesetih. Doktoru Karišiku mora biti poznata činjenica da se slabovide (poluslijepe) osobe kreću isključivo na osnovu izvanrednog osjećaja za prostor i instikta, a ljude razlikuju po boji glasa. Zato je žalosno da jedan doktor daje ovakve paušalne i tendeciozne izjave. Predlažem sudu da na osnovu sudske ljekarske dokumentacije utvrdi moje zdrastveno stanje tokom 94-te i angažiranjem istinskog očnog specijaliste. Zahvaljujući pregledu i uvidu u ljekarsku dokumentaciju lahko se može zaključiti da činjenice govore potpuno drugačije od dr. Karišika. Na žalost kao i devedesetih Karišik govori i misli potpuno drugačije. Ni onda ni sada nije prihvatio realnost mog zdrastvenog stanja. Nadalje upravnik u iskazu izjavljuje da su mi uvijek stavljali lisice kada sam išao na pregled van zatvora. Tomislav izjavljuje samo jednom, prilikom prvog pregleda. Molim vas gospodo dogovorite se da li je bilo samo jednom ili svaki put.

Podsjećam Tomislava Karišika da sam i daleke 1975, 76, 77 pa sve do 1994 godine bio jedan od najpoznatijih i najspecifičnijih očnih slučajeva u ex Jugoslaviji. Nije bilo ozbiljnijeg očnog ljekara da nije poznavao i znao za moj slučaj. Doktore, pa ja sam sa 24 godine otišao u penziju i dobio pravo na pratioca. Najeminentniji beogradski prof. dr. kao što su Z. Kecmanović, Biga, Dergenc, Ignjačev, Kuljača, Jeftić... u svojim nalazima potvrdili su moj invaliditet koji ti sada kao penzioner negiraš!? Poštuj struku uvaženi doktore kad ne poštuješ mene kao Bošnjaka i muslimana.

Lisice ne smetaju prilikom pregleda? Je li moguće doktore da ste ovo izjavili na sudu. Doktore, pod nebeskom kapom ne postoji ni jedan humanista koji će pregledati zatvorenika dok mu ne skinu lisice.

POGOTOVO KADA JE U PITANJU 100% INVALID. Čak kada su u pitanju ratni zločinci i višestruke ubojice LISICE SE OBAVEZNO SKIDAJU IZ RAZLOGA HUMANOSTI. Prilikom pregleda kod ljekara pacijent mora imati elementarna ljudska prava doktore. To podrazumjeva slobodu govora i POKRETA, kako bi aktivno učestvovao u pregledu!?
Za razliku od vas dr. Vojo Bulatović je lično insistirao da mi se skinu lisice sa ruku, da komandiri napuste ordinaciju kako bi me mogao slobodno, na miru i bez pritisaka pregledati. Prilikom tog pregleda dr. Bulatović je konstatovao degenerativne promjene na očnom dnu desnog oka i početask atrofije očnog živca! Glaukom i totalni gubitak vida najkasnije za 3 mjeseca. Atrofiju lijevog oka. Nalaz dr. Bulatovića je bio ključni razlog za moj odlazak u Podgoricu. Ovakav nalaz dr. Bulatovića dokazuje da sam ja te 94-te godine bio u stanja kada mi je bila neophodna bolnička zaštita. Nalaz dr. Bulatovića nalazi se u orginalnim sudskim spisima. Doktore ovo su neoborive činjenice koje svjedoče suprotno od tvojih tvrdnji. Tortura, elektrošokovi, nehumani uvjeti robijanja izazvali su drastična oštećenja desnog oka!
Zbog strašne psihofizičke torture u Foči, elektrošokova i nehumanih uslova u kojim sam robijao stanje vizusa vida na desnom oku se drastično pogoršalo. Nije istinita konstatacija tužitelja da sam se sam mogao kretati po zatvorskom krugu. Tek nakon operacije u Beogradu 2002 godine ja sam mogao samostalno da se krećem prilikom dnevne svjetlosti.
Dokaz: fitokopija 132,184,513 i 516 strane trećeg izdanja knjige original dokumenata u spisima K.br. 25/94 Višeg suda u Bijelom Polju .
Tvrdnje tužitelja da sam se mogao sam kretati dovoljno svjedoče kakva specifična klima je vladala tih godina u zatvoru. Molim sud da na osnovo raspoložive ljekarske dokumentacije a ne stručnih mišljenja komandira izvrši istinski uvid u moje zdrastveno stanje prije, odmah nakon hapšenja i poslije izlaska iz zatvora.
Neoboriva je ISTINA da nakon širenja zjenice kod ekstremno visoke miopiye (kratkovidnosti) što je kod mene slučaj pacijent ne vidi ništa drugo osim MAGLE. Ovo će potvrditi svaki ljekar koji imalo drži do Hipokrata i struke! Širenje zjenice je obavezno prilikom pregleda, da li je moguće da tvrdiš da sam se i u tom stanju mogao samostalno kretati?!
Kakav sam tretman u Foči i bjelopoljskom zatvoru imao najbolje odslikava izvještaj sa suđenja objavljena u „Ljiljanu“ pod naslovom: Slijepi Ibrahim traži sebi smrtnu kaznu. Treće izdanje str. 370. Izjava sa suđenja nalazi se u orginalnim sudskim spisima iz 1994 god.
Dokaz: fotokopija 370 strane trećeg izdanja knjige, original izjave u spisima K.br. 25/94 .

Obradović Dušan
U cjelosti prigovaram iskazu komandira Obradović Dušana. Interesantno komandire da se ne sjećaš godine u kojoj sam bio u zatvoru, a daješ sebi za pravo da „Misliš“ da sam jednu noć proveo u ćeliji! Zaista si pretjerao. Odkuda u ćelijama prozori koji se otvaraju i kreveti? Gdje je još to crkla sijelca od hladnog vazduha? Na stotinama hiljada kuća svaku veče gore sijalce ispred ulaznih vrata i na -30 C pa ne crkavaju. Neistinite su tvoje tvrdnje iznijete pred sudom da smo imali parno grijanje i peći u samicama? Punih 15 (petnaest) dana sam gladan, prebijen u stanju nervnog šoka nakon što sam preživio scenu „silovanja sestre i supruge i klanja sina od mjesecipo dana“ proveo na golom betonu. Samo sa dva ćebeta i tebi i svima ostalim je to jako dobro poznato. Sramno je da sada kada si penzioner iznosiš ovakve neistine. Ti si sebi napravio problem onog momenta kada si se pridružio tužbi. Demokratska građanska Crna Gora je iznenađena tvojom tužbom, svi oni koji su čitali feljton i knjigu. Poslije ovakvog iskaza neosporna je činjenica da sam ti jedino mogao nanijeti navodne duševne boli što sam te opisao kao čestitog profesionalca. Izvinjavam se javno Dušane Obradoviću zbog ove konstatacije. I putem jedinog nezavisnog i slobodnog dnevnog lista u CG ću ti uputiti izvinjenje. Tebi, Kljajeviću i Vukoviću. Sa sigurnošću tvrdim da su samo grupne ćelije 7 i 8 imale WC. Svi ostali u grupnim ćelijama malu i veliku nuždu obavljali su u kanti. To su potvrdili i Rifat Vesković i Rafet Erović u svojim svjedočenjima. Žao mi je što si se prepoznao u svim komandirima. Ja sam do ovog iskaza zaista vjerovao da si čestiti profesionalac, od sada budi siguran da više ne mislim tako. Nažalost i svi građani Crne Gore do kojih dođe ova tvoja izjava promijenit će mišljenje o tebi. Sam si sebi ovom bespredmetnom tužbom izgubio mjesto čestitosti kod demokratske javnosti CG. Čak i minimum humanosti koju si ispoljio prema meni ja sam metaforama uljepšao i posebno istakao. Ti ovakvim iskazom za koji i sam znaš da je neistina uzvraćaš.

Vukić Šuković
U cjelosti prigovaram iskazu Šukovića. Nije istina da sam samo noć proveo u ćeliji samici. Očito je da se radi o dogovoru upravnika i komandira. Po onoj narodnoj „Ti mene serdare, a ja ću tebe vojvodo, a mi se sami odlično poznajemo“. Drago mi je što se Šuković nije prepoznao među one koji su mi psovali Tursku majku. Zaista sa sigurnošću mogu da tvrdim da on to sigurno nije bio. Neistina je da sam nakon samice ćelije br. 6 prebačen u grupnu ćeliju koja je imala wc. U grupnju ćeliju sa WC br. 7 sam prebačen tek nakon pokušaja samoubistva, to je bilo nekoliko mjeseci kasnije. Do tada sam boravio u grupnoj ćeliji br. 3 koja nije imala mokri čvor, samo lavabo i ništa više. Pod punom moralnom i materijalnom odgovornošću tvrdim da su samo grupne ćelije br. 7 i 8 imale WC. Tvrdim da sve što sam napisao u knjizi je sušta istina. Odgovorno izjavljujem i da svrha pisanja moje knjige je isključivo katarza crnogorskog društva i pospješivanje evro-atlanskih integracija. Na kraj pameti mi nije bilo da povrijedim bilo koga pomenutog u knjizi.

Milko Kljajević
U cjelosti prigovaram iskazu Milka Kljajevića. Dok Bulatović, Šuković i Obradović „misle“ da sam samo jednu noć proveo u ćeliji samici, Milko izjavi 5-6 dana. Neujednačenost izjava svjedoči da su izjave svih komandira neistinite i da imaju svrhu obmanjivanja suda. Milko, zaista si pretjerao. Kako to da se upravnik, Obradović i Šuković ne sjetiše tog kupatila koje ti pominješ. Odgovorno tvrdim da je samo u prizemlju zatvora, preko puta kuhinje bilo jedno kupatilo sa par tuševa na cijeli istražni paviljon. Interesantno je da Obradović izjavi da sam se vidio sa majkom kada smo odlazili iz BP, dok Kljajević tvrdi da je to bilo nakon povratka iz PG. Iz sudskih spisa i protokolarne zatvorske knjige sasvim sigurno se može utvrditi da Umer Hadžić nije sa mnom putovao za Podgoricu. U svom pretjerivanju Kljajević nastavlja da sam prepoznao majku iz auta. Na osnovu ljekarskog nalaza dr. Jovovića i vizusa vida koji je on odredio svaki sudski vještak će konstatovati da su ove tvrdnje Kljajevića neistinite, kao što je neistina i cjelokupni iskaz. Solidarnost Milka Kljajevića sa ostalim tužiteljima je osnovni razlog njegove tužbe. Kao i kod ostalih tužitelja nema jasnih navoda rečenica ili riječi koje su mogle povrijediti njegovu čast i ugled. Kljajević kao i svi ostali uglavnom govore periferne i bespredmetne stvari koje nisu predmet rasprave ovog parničnog postupka. Zato je meni nemoguće da se precizno izjasnim o eventualnim rečenicama ili konstantacijama koje su im navodno nanijele štetu. Nažalost kao i ostali tužitelji i Milko Kljajević daje sebi za pravo da izigrava doktora i vrši procjenu moje radne sposobnosti. Razmišljanja ista kao i devedesetih.

Vuković Radoman
U cjelosti prigovaram iskazu Vuković Radomana. Pošto nije čitao knjigu ni feljton iz Vijesti, očito je da po nagovoru Bulatovića i Karišika iz solidarnosti i „siugurno obećane materijalne dobiti“ svjesno pristupa ovoj tužbi. Pošto nema duševnih boli i nije pretrpio štetu ne vidim potrebe da dalje prigovaram iskazu. Ako sam ga povrijedio time što sam ga opisao kao čestitog profesionalca koristim ovu priliku da mu se javno IZVINIM.

Radojko Veličković
Djelimično prigovaram iskazu Radojka Veličkovića. Izjava Veličkovića je školski primjer montiranih parničnih postupaka. Iz izjava Vukovića, Veličkovića i Marjanovića sa sigurnošću se može zaključiti da su glavni organizatori i pokretači ove bespredmetne tužbe Bulatović Luka i Tomo Karišik. Veličkovića nigdje ne pominjem i ne vidim razloga da dalje komentarišem njegovu izjavu. Njegovi drugovi koji su ga nagovorili da pristupi ovoj tužbi nanijeli su mu ogromnu štetu. Vijesti i moja malenkost sigurno nismo.

Blažo Marjanović
U cjelosti prigovaram iskazu Blaža Marjanovića. Upravo iskaz Marjanovića može poslužiti sudu da ima precizan i jasan uvid u specifična vremena<-b> koja su tih godina vladala Crnom Gorom! Žao mi je što nisam znao za momenat, htio sam da ga išibam nekoliko puta<-b>, kada sam pisao treće izdanje knjige. Sada sa sigurnošću mogu da kažem, išibao si Blažo Marjanoviću. I to nekoliko puta! Pošto nisi često dolazio da nam otključavaš vrata nisam te ni mogao prepoznati po glasu pa zato nisam bio siguran 100% ko me je šibao. Odlično si opisao specifična vremena. Ova bespredmetna tužba i tvoja izjava je šokantna. Ovakav odnos Marjanovića i svih ostalih tužitelja su ključni razlog zbog kojeg sam u završnoj riječi tražio za sebe smrtnu kaznu! Ne želim dalje komentaristati izjavu tužioca Marjanovića.
Poštovani sude dokaz da 1994-te isto kao i 2013 godine upravnik i komandiri nisu vjerovali ljekarskim nalazima svjedoči potvrda izdata od Saveza slijepih Crne Gore koju je sada pokojni moj otac Avdo dostavio upravniku kako bi mu i tom potvrdom stavio do znanja da ja imam status SLIJEPOG LICA. Treće izdanje str. 515. Zbog nehumanog odnosa komandira prema meni u zatvoru i boravka u grupnoj ćeliji br. 3 gdje se mala i velika nužda obavljala u kanti i nakon pokušaja samoubistva moj otac se putem Apela javnosti objavljenog u Monitoru obratio domaćoj i međunarodnoj javnosti tražeći pomoć. Treće izdanje str. 430. Tek nakon Apela pod pritiskom visokih diplomatskih službenika prije svega SAD i Komesarijata za izbjeglice UN pritiska na upravu zatvora ja sam prebačen u ćeliju bre. 7 gdje sam imao WC. Uslovi pod kojim sam robijao i tortura kroz koju sam prošao u Foči i činjenica da se radi o 100% invalidu dovela je do reakcije Vlade SAD. Vlada SAD je tada izrazila ozbiljnu zabrinutost za kršenje ljudskih prava u SRJ.
Ponavljam, iako su moji advokati tražili uređenje tužbe zahtjevu nije udovoljeno. Očito je da je povrijeđeno pravo PASIVNE LEGITIMACIJE. /b>Punomoćnik tužilaca je morao znati da se u ovom postupku na prvom mjestu moraju tužiti izdavač i glavni i odgovorni urednik, pa tek onda Autor i Vijesti. Očito je da niko od tužitelja nije pročitao knjigu i feljton u Vijestima i da je tužba proizvod njihove neobaviještenosti. Predlažem sudu da tužbu odbije kao neosnovanu i obaveže tužioce da naknade troškove nastale ovom bespredmetnom raspravom.
MOLIM SUD DA KONAČNO PRESUDI PO PRAVU I PRAVDI, PREKINITE PRODUŽENI ZLOČIN NAD 100% INVALIDOM. PRIMJENITE ZAKON POZITIVNE DISKRIMINACIJE INVALIDNIH LICA I ZATVORITE SLUČAJ.

U Bijelom Polju
Ibrahim Čikić
08. 03. 2013 godine