Džerladina Dina DELIĆ: Kada bismo završili sa sehurom, pospremili bismo sofru i pokupljene mrvice iznosili pticama jer, kako nam nena reče, to je sevap. I ptice su živa bića. Za to vrijeme stariji su pili kahvu, a onda uzevši abdest, kućile se klanjao sabah, nakon čega bi odrasli odlazili za svojim poslovima, a mi se ušuškavali ispod pokrivača i još malo ljenčarili.

U vrijeme kada sam bila djevojčica, kada mjesec ramazan, kao dragi gost, zakuca na naša vrata i bude dočekan mirisom halve, u našoj kući svi poste. Od najmlađeg do najstarijeg. Doduše, mi mlađi započinjali smo post rijetko uspijevajući izdržati od sehura do iftara. Ali naša nas je nena, rahmet joj duši, bodrila i podsticala da jedan dan postimo do podne, a drugi dan od podne govoreći da će nam post navezati pa će biti kao da smo postili cijeli dan, jer kako reče “važan je nijjet”. Post je navezivala tako što je uzimala konac i vezala čvorove na koncu. Po broju čvorova znalo se koliko smo dana postili.
U sjećanje mi se posebno urezao ramazan kada sam imala sedam godina. Bilo je to u vrijeme kada se s voćki otrijebi behar i ukažu prvi sićušni zeleni plodovi. Doba bujanja i rađanja prirode što mami djecu na igru i vršljanje po tuđim baštama i voćnjacima. Vrijeme kada te zanese bezbrižnost dječijeg doba pa zaboraviš na kuću, roditelje, obaveze... Sve! Ostaneš samo ti sa svojim vršnjacima, pun neobuzdanog duha i želje da dosegneš ako je ikako moguće i kraj svijeta, za koji smo u tim godinama mislili da postoji.
Kako već rekoh, bio je ramazan, a mene, moje ukućane i, sigurna sam cijelu mahalu, kao i svako ramazansko jutro na sehur probudi dobošar Hamo koji je hodajući od sokaka do sokaka, od mahale do mahale, snažno lupajući u svoj doboš vikao - Sehuuur, ustajteeeeeeeeeeee na sehuuuuuuuuuuuuur!!!
Ustajali bismo, kao po komandi, i umivali se. Nama djeci bilo je mrsko to rano jutarnje umivanje, ali za sofru se nije smjelo neumivenog lica, jer tada, kako nam je babo govorio, cijeli dan nemamo berićeta. Zatim bismo pomagali materi. Kad je sve bilo uredno pripremljeno, zasjeli bismo oko sofre s jednom nogom ispod sebe, a drugom savijenom u koljenu i uz glasno izgovoreno bismille i molbu Allahu da ukabuli naš današnji post počinjali jesti.
Nena nas je upozoravala da jedemo polahko. Rekla bi:
- Djeco, niko ničije hise ne može uzet’. Jedite polahko s poštovanjem što imate šta da jedete, jer neko nema, a i zdravije je. U hitnji bi vas samo stomak mog’o zabolit’.
Kada bismo završili sa sehurom, pospremili bismo sofru i pokupljene mrvice iznosili pticama jer, kako nam nena reče, to je sevap. I ptice su živa bića. Za to vrijeme stariji su pili kahvu, a onda uzevši abdest, kućile se klanjao sabah, nakon čega bi odrasli odlazili za svojim poslovima, a mi se ušuškavali ispod pokrivača i još malo ljenčarili.
Tog dana kada smo obavili sve poslove koje su stariji od nas zahtijevali, raštrkasmo se po mahali, svako sa svojim društvom. Bio je to jedan od onih toplih junskih dana koji mami mirisom trave i prvog cvijeća koje je svojim šarenilom krasilo avlije i drvene tarabe načete zubom vremena.
Bilo je to vrijeme kada i u nama bujaju životne radosti odrastanja i želje da letimo slobodno kao ptice. Danas su umjesto tih slobodnih krilatih stvorenja voćke komšije Hikmeta okupirale djevojčice iz sokaka, a među njima i mene. Visile smo kao majmuni s grana, okrenute naopačke dok su nam se klatile kikice i pletenice, pa smo se kleberile, a kada bi naša vriska postajala prodorna, stavljale smo prst preko usana i jedna drugoj, išaretom, pokazivale da šutimo. Da nas Hikmet kojim slučajem zatekne u svom voćnjaku u zijanu, ne bi nam se baš dobro pisalo. Za sebe sa sigurnošću mogu tvrditi da bi me babo, a možda i mati osudili na teški kuluk u kući i zabranu izlaska bar jednu heftu.
U toj razbibrizi otkinule smo pokoji zeleni plod koji je bio više gorak nego kiseo, ali mamio nas je da ga probamo.
Bližilo se podne. Sa zvucima koji su nas okruživali pomiješaše se glasovi majki koje su nas dozivale:
- Suaaaadaaaaaaa...
- Feridaaaaaaa…
- Zejnoooooo…
- Šefkaaaaaa…
- Šidooooo…
- Vahdoooooo… (to se odnosilo na mene ).
U žurbi pospadasmo s drveća kao zrele kruške.
Dojurih kući kao bez duše. U avliji sam zatekla nenu. Kerala je sjedeći na maloj drvenoj klupi. Nena je i pored svojih godina još uvijek imala oštar vid. Nisu joj trebale naočale, a kako skontah, za mene bi bilo bolje da nije tako oštrovida. Ili ipak… Čim me ugleda, onako raščupanu, izgužvanu, skupi obrve i reče:
-Kahpijce jedna, jesi l’ se iftarila?!
A ja, kao pravo oličenje nevinosti, uzvratih:
-Nisam nene, tebe mi!
-Allaha mi jesi! Faduna, ne varaj nenu. Grehota je lagat’!
Odlučna da se odbranim i sakrijem da sam u trenu zaigranosti zaboravila da sam jutros, kad i svi zapostila, priupitah:
-A nene, da ti nisi postala vidovita? Ako jesi, vala slaba ti je ta tvoja vidovitost.
-E Faduna, kahpijo jedna, baš pogodi. Nena ti je vidovita. Eto, sad nena k’o kroz maglu vidi da su ti usne crvene od onih jabučica koje si otkinula iz Hikmetovog voćnjaka, odgovori nena.
Osjetih malo šeretluka u neninom glasu, pa onaj prvobitni strah od moguće kazne popusti. Priznah da sam se zaigrala i zaboravila.
- Moja Faduna… treba da znaš da se ništa sakrit’ ne može. U laži su kratke noge. Bolje je vazda istinu kazat’ pa ako treba i kaznu istrpit’, već slagat’. A ti Fado, Fadunice moja, evladu moj, idi… operi lice da te babo ne vidi tak’u. Sutra ćeš, akobogda, opet zapostit’ pa će ti nena navezat konac. I idi… pitaj mater treba l’ joj štagoderce pomoć’. Red je da joj malo olakšaš.
Prije nego se odoh umiti i izbrisati vidljive znakove nestašluka i prekinutog posta, primaknuh se neni i stisnuvši je u svoj slipav dječiji zagrljaj poljubih to lijepo, mehko, borama izvezeno lice koje sam toliko voljela tada u doba svoga djetinjstva, ne sluteći u svom djetinjem razmišljanju da će me nenina slika pratiti kroz cijeli život, da će nena biti moj korijen koji će me u budućnosti čvrsto držati na ovom dunjaluku da ne pokleknem, da se ne polomim pod naletima životnih bura i da ću vođena neninom dušom dočekati vrijeme u kojem ću, kao što voćka u proljeće biva okićena beharom, i ja biti okićena svojom djecom i djecom svoje djece.