Elmedina MUFTIĆ ČIZMO: Sve se ovo događa u mjesecu Julu. Mjesecu tuge Bošnjaka, mjesecu kad je čovječanstvo palo na ispitu ljudskosti, kad je čovjek prestao biti čovjekom i postao zvijer. Mjesec u kojem se obilježava Srebrenica, odnosno godišnjica genocida nad Bošnjacima Srebrenice. Mi Bošnjaci preko kulturnih udruženja koja u svome nazivu nose prefiks bošnjački pravimo muzičke koncerte četiri dana prije ukopa ekshumiranih žrtava genocida, dok tijela ubijenih Bošnjaka kreću put Potočara da nakon 18 godina nađu smiraj, dobiju ime na bašluku i prestanu biti broj po kojem su identifikovani, dok se nebo i zemlja tresu od srama i tuge, dok majkama iz presušenih očiju više i ne mogu poteći suze, dok djeca prvi put u tabutu gledaju babu, dok sestra tupim pogledom ispraća brata i hanuma posljednji put šapuće riječi nježnosti svome suprugu, dok desetine kamiona odvoze tabute do konačnog prebivališta u kojem će čekati sudnji dan i potvrdu šehadeta, mi pjevamo, igramo, pjesmom dočekujemo Ramazan…

Od malih nogu su me učili da se mjesec Ramazan dočekuje na poseban način, svečano onako kako treba da se dočeka najdraži gost. Čiste duše i obraza, sa puno dostojanstva. Srcem ispunjenim vjerom i nadom u Allahovu milost. Ramazan je mjesec rahmeta, magfireta i vatri selameta…. Svako će u ovom mjesecu pronaći ono što traži, svako će iz njega ponijeti ono po šta je došao…

U ranom djetinjstvu sam gledala kako se ljudi na razne načine pripremaju da dočekaju Ramazan kao najsvetiji mjesec u godini. Svako je različito od svog hala davao značaj i važnost ovom mjesecu. Ostavljali su se razni poroci tri mjeseca prije Ramazana. Kažem svako se pripremao na različite načine i u skladu sa svojim halovima. Iako je bilo vrijeme komunizma ljudi su znali dostojanstveno pristupiti mjesecu posta, ibadeta…Mjesec ramazan je mjesec Objave, jer je u njemu započela objava Kur’ana. On je mjesec Bedra, jer se u njemu dogodila bitka na Bedru 17. dan mjeseca ramazana (druge godine po Hidžri). On je mjesec «Fetha» jer se u njemu desio povratak muslimana u Mekku (osme godine po Hidžri). On je mjesec Kadra jer je u njemu noć vrijednija od hiljadu mjeseci, kao što je i mjesec solidarnosti, čišćenja i odricanja, jer je za njega vezan «Sadekatu-l-fitr»!

Ramazan je mjesec kad se ljudi odriču jela i pića kao i svih drugih tjelesnih užitaka, kad se povećavaju ibadeti Allahu dž.š., mjesec učenja mukabela, vazova, iftara... Mjesec kad čovjek osjeća solidarnost sa drugim bićem, kad pokušavamo da razumijemo i jednim dijelom osjetimo težinu života osoba koje gladuju, nemaju pitke vode, kad skromnost i poniznost dolaze do izražaja... Blago onima koji se raduju dolasku ramazana i kojima se ramazan raduje! A teško onima protiv kojih će ramazan biti svjedok i koji u tom odabranom mjesecu izazivaju Allahovu srdžbu čineći ono sa čime njihov Gospodar nije zadovoljan! Blago postačima, koji će svojim postom i ostalim ibadetima biti na kapijama Allahove Milosti! Teško onima koji ramazan provode u zabludi i grijehu i koji se pripremaju za džehennemske provalije! Potrudimo se da osjetimo slast ramazana i da budemo od onih sa kojima će Gospodar biti zadovoljan!

U zadnje vrijeme nam se događaju stvari koje ne mogu da povežem s vjerom i tradicijom Bošnjaka i muslimana. Počeli smo u svemu tražiti razlog da potvrdimo onu narodnu „hljeba i igara“ zabave i zabave, a pri tome zaboravimo šta sve koristimo i kakvim se svetinjama igramo. Tako smo počeli da organizujemo muzičke koncerte na trgovima i u baščama kafića u kojima se toči alkohol kao izraz dobrodošlice ramazanu, i to samo dan prije prve teravije. Da na neprimjeren i islamskom učenju i stanovištu nepoznat način ukazujemo počast Ramazanu. Muslimani su od kad je svijeta i vijeka Ramazan dočekivali skrušeno, pobožno na način kako bi Stvoritelj bio zadovoljan. Neke šejtane je nemoguće svezati, čudno je kako djeluju preko ljudskog faktora i to onih ljudi koji bi da od vjere prave smijuriju, da se sa svetinjama igraju kao djeca igračkama, da se individualno promovišu i čiji intelekt doseše toliko daleko da ne vide dalje od vlastitog nosa. To su osobe koje se kupaju u vlastitoj gluposti i nepromišljenosti… Da tuga bude veća...

Sve se ovo događa u mjesecu Julu. Mjesecu tuge Bošnjaka, mjesecu kad je čovječanstvo palo na ispitu ljudskosti, kad je čovjek prestao biti čovjekom i postao zvijer. Mjesec u kojem se obilježava Srebrenica, odnosno godišnjica genocida nad Bošnjacima Srebrenice. Mi Bošnjaci preko kulturnih udruženja koja u svome nazivu nose prefiks bošnjački pravimo muzičke koncerte četiri dana prije ukopa ekshumiranih žrtava genocida, dok tijela ubijenih Bošnjaka kreću put Potočara da nakon 18 godina nađu smiraj, dobiju ime na bašluku i prestanu biti broj po kojem su identifikovani, dok se nebo i zemlja tresu od srama i tuge, dok majkama iz presušenih očiju više i ne mogu poteći suze, dok djeca prvi put u tabutu gledaju babu, dok sestra tupim pogledom ispraća brata i hanuma posljednji put šapuće riječi nježnosti svome suprugu, dok desetine kamiona odvoze tabute do konačnog prebivališta u kojem će čekati sudnji dan i potvrdu šehadeta, mi pjevamo, igramo, pjesmom dočekujemo Ramazan… U Srbiji "Žene u crnom" biju bitku da se Srebrenici da važnost kakva joj pripada, da se s pijetetom odnose spram počinjenog genocida, mi u Varešu se zadajemo da pravimo narodna veselja, valjda čovjek misli da se to tiče drugoga, dok se ne uvjeri da je on upravo taj drugi. Srebrenica za Bošnjake nije samo 11. dan mjeseca jula, Srebrenica je za Bošnjake tuga svakidašnja, ali se sa posebnom pažnjom i senzibilitetom treba da odnosimo prema mjesecu julu kao simbolu umiranja čovječanstva, jer kako uzvišeni Allah u Kur’anu kaže: "Ko ubije jednog nevinog čovjeka kao da je ubio čitav svijet", u Srebrenici je 11. jula 1995. godine na desetine hiljada puta ubijeno čovječanstvo. I mi opet pjevamo, igramo i veselimo se... Tuga, tuga, tuga… Što zbog ubijenog čovječanstva, što zbog nas ovakvih kavi jesmo neosvješteni, jadni i čemerni, s krizom identiteta i bezobrazlukom kakav se opisati ne može. Kakav primjer dajemo drugima, kad se mi tako odnosimo prema samima sebi, kako da u Banjaluci (a što je sasvim normalno i moralno) očekujemo žalost, kad mi u Varešu pjevamo, nisu se sjetila ta kulturna udruženja da organizuju tribinu na kojoj ce se govoriti o Srebrenici, nego će organizovati koncert. Kaže narodna mudrost "pametnom je i išaret dosta", nama Bošnjacima izgleda ni genocid nije dovoljan....Paradoks.... I završila bi sa mišlju Mehmeda Meše Selimovića: " Naravno, nema posljedice bez uzroka. Posljedica se vidi, ali uzrok koji je?"...