Zaim ČELEBIĆ: Nekako smogah snage pa ustadoh i uz prijateljski stisak ruke saopštih ovu rečenicu: Gospodine Premijeru, svi građani Sandžaka, zahvaljuju se na Vašoj spremnosti da nam ovako pomognete. Bojim se da oni koji ne žele da se ovo ostvari, da građani Sandžaka umjesto čvrste granice dobiju liniju spajanja a ne razdvajanja, imaju adute kojima će Vas ubijediti da niste u pravu. Serviraće vam se opasnost od islama, a to kako oni rade - prolazi. -Ne, to neće proći. Mi smo primili više hiljada građana koji su zbog poznatih događanja početkom devedesetih između ostalog i u vašem regionu, utočište našli baš na tromeđi Belgije, Njemačke i Holandije, i mi sa njima nemamo problema; svi su oni uspješno integrisani, uspješni sportisti, privrednici, naučni i javni radnici, uzorni domaćini. Većina njih su muslimani i dolaze uglavnom iz Sandžaka.

Današnji dan mogao bi, u bližoj ili daljoj budućnosti, biti zabilježen kao istotrijski: sa aspekta propuštene šanse ili sa aspekta ostvarennog uspjeha. Naš balkanski mentalitet ne daje nam za pravo da se puno nadamo ovom drugom, tako da već sada preporučujem budnim hroničarima da ga pribilježe pod rubrikom “propušteno”. Pođimo redom.

Već duže vremena živim u regionu koji je pomalo čudan, poseban po mnogo čemu. Jedan od centara ovog regiona je Aachen, carski grad iz koga je Karlo veliki nekada davno upravljao s pola svijeta. Istorijske građevine od kojih se izdvaja Ahenska katedrala, rađena prije više od 1000 godina, i danas svom svojom ljepotom i posebnošću plijene uzdahe posjetilaca sa svih meridijana. Kada stojite na Belvederu, brežuljku iznad RWTH, najjačeg i najpriznatijeg centra znanja u oblasti mašinstva i robotike u Evropi pa i u svijetu, čini vam se da svojom rukom možete pomilovati sve te krovove građevina koje se utapaju u istorijski ambijent grada te na taj način, iako su zapravo prebukirane Hightech tehnologijama potrebnim za “normalne” uslove u kojima rade studenti ovih elitnih univerziteta, ničim ne narušavaju arhitektonski sklad. I nije to sve što čini ovaj grad i ovaj region posebnim. Na primjer, ovdje je centar Evrope u svim pogledima: geografski, politički, naučni, tehnološki, industrijski... Na samo 30 minuta od Ahena je Maastricht, pola sata do Kelna i Dizeldorfa, sat vremena do Brisela, dva do Frankfurta, Luksemburga, Amsterdama, tri do Strasburga, četiri do Pariza i nešto više do Londona, Ziriha, Ženeve, Minhena i Berlina; šest-sedam do Hamburga, Varšave, Praga, Bratislave, Beča; za osam do deset sati eto nas solidnim autom do Skandinavije ili Milana. Tu je i Zagreb sa jedanestim satom i Barcelona sa dvanaestim i ovdje želim da prekinemo sa daljnjim nabrajanjem s obzirom da se čitalac već pita: “pa šta, i Bijelo Polje je centar Evrope: 2 sata do Podgorice, četiri do Bara - ops! - već granica, idemo drugim pravcem; 15 minuta Dobrakovo, uh i tu granica; hajmo do Pljevalja, 3 sata pa opet granica; ni put Rožaja ništa bolje - granica”.

Šta je poenta nabrajanja!? Mi u Crnoj Gori smo: ograničeni! I u Aachenu postoje granice ali one ne ograničavaju ljude, one služe za igru, zabavu... Šta kažeš, pretjerah, a?
Da, baš tako, za zabavu kao i za inspiraciju kreativnim ljudima. Arhitekte planiraju gradske ulice i trgove tako da ulicama u graničnom prostoru vi vozite u jednoj državi, a vozilo koje vam dolazi u susret u drugoj. Čak su i linije na asfaltu tako povučena da i nema prekomjerno punih linija koje odvajaju ove saobraćajne trake. Po mogućnosti su isprekidane. I kada se nađete na takvom mjestu, vi ste prosto zbunjeni, zašto je to ovdje moguće a kod nas ne. A zgrada policije i građanskog ureda, namjerno posađena po sred granice. Kad uđete unutra, vidljiva bijela crta, po sredini. Lijevo Holandija, desno Njemačka. Ipak dvije države, dva zakona, mora se. “Kad zatreba, ispomažemo se međusobno, nađene su rupe u zakonima a sve u cilju pružanja boljih usluga građanima. Uostalom, mi smo i tu radi građana”, reče nam jedan od sagovornika i začudi se kako se mi tome čudimo. Naravno da meni lično nije to ništa čudno, ali sam morao u ime mojih sugrađana iz pograničnog regiona između Crne Gore i Srbije, da se čudim. Oni se čude kad im ja pričam da su granice na zapadu nestale čak i u glavama a kamoli u prostoru te da je posljednja granica koja je već postala daleka prošlost, zapravo ona u bivšem podijeljenom Berlinu.

Ili na primjer još jedna “budalaština” ovih neograničenih regiona, jedan privredni kompleks namjerno rađen na granici sa poštovanjem geometrijskih linija u svrhu promocije univerzalnih vrijednosti kao što su međuljudska komunikacija i dobrosusjedski odnosi gdje granice služe da se čovjek sa njima šali i zabavlja.

No, nije to sve, sačekaj malo da vidiš šta rade ljudi...
Rekoh li “ljudi”!? Izvini, znam, ovdje na zapadu su hladni, neemotivni, pokvareni, interesdžije, plaćaju odvojeno račune u kafani. Dolje su ljudi i ljudine i ljudske gromade i planine i ljudski Himalaji i ostala “ljucka” grdosija. Dakle ne “ljudi”, već da vidiš šta rade ovdje na tromeđi Njemačke, Belgije i Holandije, ti koji nisu imali zlatnih kašika da nebi nas Balkanaca da ih podučimo, oni se igraju onim što za nas Balkance predstavlja pitanje života i smrti. Koliko puta su vođeni ratovi zbog granica, koliko je majki ucviljeno samo zbog granice na Prevlaci, koja eto gle čuda, više i ne predstavlja nikakvo niti političko niti bezbjedonosno niti bilo kakvo drugo pitanje, već je to samo ono na čemu će se graditi dobrosusjedski odnosi. Aferim, tako i treba: više ti vrijedi bližnji komšija no daljnji brat!

U belgijskom gradu Eupenu pokrenuti razgovori - Sandžak, evropski region: S lijeva: Nedžad Ćeman, predsjednik BKZ Belgije, Zaim Čelebić, predsjednik HG Sandžak Euregio iz Aachena, predsjednik Euregio Maas-Rhein Karl-Heinz-Lambertz, Peter Schöner, predsjednik Evropskog društva za društveno političko obrazovanje, etnolog Sulejman Aličković i Monique Wey, šef protokola

A da li građani Sandžaka imaju pravo na bližnjeg komšiju, koji mu je usputi još i bližnji brat. Baš ovo pitanje me obuze nakon prezentacije u kabinetu predsjednika Euregio Maas-Rhein gosp. Karl-Heinz-Lambertza, koji je ujedno i premijer DG Regiona u Belgiji, kao i istaknuti evropski političar u Briselu, sa posebnim angažmanom po pitanju evropskih regiona (predsjednik Odbora za regionale integracije u Evropskom parlamentu), te ujedno i predsjednika Zajednice evropskih regiona od Atlantika do Urala, od Skandinavije do Gibraltara, ukupno njih 185.

“Pokažite mi molim Vas, kartu Sandžaka”, - trže me pomalo iznenađujuće ozbiljan ton kojim to od mene zatraži premijer Lambertz nakon što mi u ruke predade kartu Evrope sa ucrtanih 185 evropskih regiona, valjda očekujući da to isto i ja učinim. Primijetio je moju zatečenost. Nije mu smetala moja nespremnost da na ovakvom mjestu već prvom prilikom vodimo i direktne razgovore o mogućnostima saradnje, te okrenuvši na poleđinu knjigu autora etnologa Sulejmana Aličkovića “Sandžak u istorijskim dokumentima” koju je prethodno dobio na poklon te shvativši da me time spašava situacije u kojoj se nisam ni malo sretno osjećao, pokazujući grafiku na koricama upita: “Je li ovo Sandžak?”. Pade mi ogroman kamen sa srca te uz vidan osmjeh odgovorih potvrdno.
-A gdje leži geografski, pokažite mi crtajući granice država kojima je okružen i dade mi pritom jednu toliko mehkanu grafitnu olovku sa molbom da ne pritiskam previše jer će on to naknadno pobrisati i ne bi želio da mu se ošteti poklonjena knjiga. I počeh da crtam granice ali sa nekim čudnim osjećajem: sve se pazim da koga ne zakinem, znam kako je to na Balkanu opasno. “Sjeverni dio Sandžaka je srbijanski, južni crnogorski. Ovamo lijevo Bosna i Hercegovina, skroz desno Kosovo, a tik tu ispod je Albanija” - odgovorih sav srećan što se na tome završi. Šta misliš da je Sandžak velik pa da se graniči sa BRIGAMA. E moj dragi čitaoče, ako si mojih godina ili stariji, sve ti je kazano! Šta ako si mlađi, a još rođen na zapadu, nećeš me razumjeti. Tako smo mi učili u školi da se naša bivša domovina graniči sa BRIGAMA tako da nije slučajno što se pojam granica uglavnom posmatra u negativnom kontekstu. Drugi prave šalu i zabavu sa granicama, mi sa njima brigujemo. Polako deder, evo odgovora. Dakle, Jugoslavija se graničila sa Bugarskom, Rumunijom, Italijom, Grčkom, Austrijom, Mađarskom i Albanijom, a kad poređaš ovim redom početna slova svih susjeda, daje ti se odgovor s kim smo se graničili. Takav je Balkan.
- A šta je ovo u sredinu? - upita i prostrijeli me čudnim pogledom.
- Od 2006. godine državna granica između Crne Gore i Srbije, tu je negdje po sredini.
- Po sredini!? - opet će premijer začuđeno.
-Da, po sredini - pomalo sa sjetom odgovorih i riješih da ga ne ometam u njegovom očiglednom razmišljanju oko granice koja reže po sred srca.
A onda se okrenu prema meni i onako ushićeno saopšti: Nisu ni nama ovdje u EUREGIO toliko strane podjele i sukobi, bilo je i toga u nešto daljoj prošlosti. A i sadašnjost ima nekih dodirnih tačaka, evo na primjer, federalizam u Belgiji i iskustva u vezi toga. Mi smo naučili lekciju iz prošlosti i nju koristimo kao nauk za budućnost a ne kao srestvo za obračun. Prekogranična saradnja, kako ovdje tako i u drugim regionima dala je pozitivna iskustva. Ako Srbija i Crna Gore streme EU i ako uspostavljanje prekograničnih regija ne vide kao šansu za svoje građane u njihovim očekivanjima za boljim i jednostavnijim životom u zajednici naroda sa izraženom demokratskom tradicijom i privredno-političkim odnosima koji se zasnivaju na uzajamnom poštovanju i solidarnosti, pa ako ove države stoje na putu uspostavljanja prekograničnih regija kao modela koji je opšteprihvaćen, šta više, čak i poželjan u evropskim odnosima, onda ću se lično postarati da se kako u Briselu i Strasburu u evropskim institucijama, tako i u Dablinu i u Liježu na konferencijama Prezidijuma Zajednice evropskih regiona čije je sljedeće zasjedanje 7.,8. i 9. novembra ove godine i na koje Vas već sada pozivam, donesu odgovarajući zaključci koji bi olakšali ovu inicijativu. To je nespojivo sa evropskim standardima i vrijednostima. Evropa sa više milijardi EUR podstiče ovakve projekte koja svojim praktičnim iskustvima pokazuju punu opravdanost interesa Evrope za ovim vidom saradnje, a jednom tako pasivnom i nerazvijenom regionu se takvo nešto uskraćuje. Pogledajte kakve sve prednosti nudi naš EUREGIO Maas-Rhein. Iako je kriza svugdje u svijetu, iako su nacionalne ekonomije dijelom u stagnaciji ili samo blagom rastu, ovaj region bilježi samo uspjehe. Stavljam se vašoj ideji na raspolaganju i ustupam resurse ovog regiona. Predlažem organizovanje jedne konferencije sa eminentnim evropskim predstavnicima sa jedne strane, te sa predstavnicima lokalnih zajednica iz Sandžaka i predstavnicima država Crne Gore i Srbije sa druge strane. Prvom prilikom i susretom sa zvaničnicima ovih država, razgovaraću o ovome. Kao što rekoh, svi reprezentativni resursi ovog regiona stoje vam na raspolaganju - skoro u jednom dahu saopšti premijer Lambertz i time me zakova za udobnu fotelju malog kabineta u zgradi vlade DG Kantona u Eupenu.

Šta reći poslije ovoga, pitanje je pitanja?

Nekako smogah snage pa ustadoh i uz prijateljski stisak ruke saopštih ovu rečenicu: Gospodine Premijeru, svi građani Sandžaka, zahvaljuju se na Vašoj spremnosti da nam ovako pomognete. Bojim se da oni koji ne žele da se ovo ostvari, da građani Sandžaka umjesto čvrste granice dobiju liniju spajanja a ne razdvajanja, imaju adute kojima će Vas ubijediti da niste u pravu. Serviraće vam se opasnost od islama, a to kako oni rade - prolazi.
- Ne, to neće proći. Mi smo primili više hiljada građana koji su zbog poznatih događanja početkom devedesetih između ostalog i u vašem regionu, utočište našli baš na tromeđi Belgije, Njemačke i Holandije, i mi sa njima nemamo problema; svi su oni uspješno integrisani, uspješni sportisti, privrednici, naučni i javni radnici, uzorni domaćini. Većina njih su muslimani i dolaze uglavnom iz Sandžaka. Pogledajte još jednom kartu Evrope sa svim regionima, ukupno 185. Zašto ne staviti sve resurse kojim raspolaže region Sandžaka u funkciju omogućavanja boljeg života svih građana. Zadatak nas političara je da podržavamo takva stremljenja i da uklanjamo barijere na tom putu...

Uz još jedan prijateljski stisak ruke, primijetih da je pravi trenutak da našem domaćinu poklonim još jednu knjigu, te saopštavajući univerzalnu poruku koju nam šalje Ibrahim njegovim potresnim svjedočenjem o nečovječnosti, da je istina najbolji prijatelj moralu, prenijeh pozdrave ovog velikomučenika koji za svjedoka na suđenjima upriličenim kao odmazda za njegovu hrabrost da progovori o neljudskosti zvijeri čijoj torturi je bio izložen, priziva Boga za jedinog svjedoka. Sud zemaljski, svejedno niži-viši. Ibrahimov svjedok je Uzvišen i Najveći.

-Ali ja ne znam da čitam vaš jezik, no nije problem. Ja knjige volim i dobro ih čuvam. Imam ja još jednu japansku knjigu koji takođe ne znam da čitam - sa osmjehom na licu saopšti premijer Lambertz. Sad mi je već puno lakše, osjećam, rukujem se sa prijateljem.

-Gosp. Premijeru, vama kao osvjedočenom Evropejcu zasigurno neće škoditi da počnete lagahno učiti još jedan jezik. Svi moji prijatelji već govore mojim maternjim jezikom, barem ponešto. Evo za početak, riječ koja otvara mnoga vrata kada se nađete na Balkanu: “Živjeli”.

- Šta to znači možete li mi prevesti - radoznalost i želja za upoznavanjem novog su bili već prepoznati. A kada sam preveo, opet uz osmjeh i još jedan prijateljski pozdrav priznade da je svaki početak težak ali ovaj će biti zasigurno nešto drugo...

Uh, oteže se ova priča. A htjedoh samo saopštiti još nešto o granicama. Da li da završim ili da nastavim. Odluči, čitaoče, sam, pa mi javi. Imao bih ti još štošta reći o Aachenu i o granicama. Da nije onog novinara Seada Sadikovića koji jedini radi “Bez granica” , Crna Gora bi bila sva ograničena!