Nedžad ĆEMAN: Kakav to Bošnjak može biti, a da ga tragedija Srebrenice ne ujeda za srce? Dovoljno je da jednom ode u Potočare, pa će sigurno početi razmišljati šta se to događalo u Plavu i Gusinju, Limskoj dolini, Šahovićima… Tada bi dobro razmislili da li bi među Bošnjake u Luksemburgu doveli KUD koje nosi ime crnogorskog genocidnog pjesnika Njegoša, te da uz «OJ-HA» povike uveseljavaju preživjele žrtve i potomke žrtava genocida. Zar to nije provokacija i za Bošnjake iz Bihora koji su ratnih 90-tih spašavajući živu glavu našli utočište u Luksemburgu, da bi im danas pijuni i špijuni doveli nasljednike genocidnog pjesnika da uz igru i stihove zločinačkog Gorskog vijenca pokažu kako su njihovi preci klali i trijebili «Turke», a zločinci poput Karadžića i Mladića nastavili gdje su im preci stali?

Često sebi postavljam pitanje, kakav to treba biti čovjek, odnosno kakav to treba biti Bošnjak kada se povija pod zastavu zemlje koja je godinama činila i čini zulum, genocide, istrebljenja… nad tim istim njegovim narodom. Ovo se pitanje posebno odnosi na Bošnjake u dijaspori i sve ono što se posljednih godina tamo među njima događa.

Vjekovima istrebljujući Bošnjake sa svojih ognjišta ne pridajući nikada pažnju gdje su i kako njihvi ''sitni'' životi završili, i u trenutku kada režim treba ponovo zablistati među onima koje je vjekovima proganjao uz savjete «stručnjaka» (čitajte udbaša) iz Podgorice krenuli su na ostvarivanje plana "dovuci Bošnjake" po svaku cijenu pod crnogorsku kapu i zastavu.

Šačica potkupljivih i strašljivih
Izgleda da je među njima uvijek lahko naći prelivode, interesdžije, ili uglavnom one koji bi se teško mogli nazvati Bošnjacima. Jer pojedinima samo još ime daje značenje da se tobože može naslutiti da pripada bošnjačkom etnosu.

Kako drugačije protumačiti da pojedini tzv. Bošnjaci u dijaspori u posljednje vrijeme pod crnogorsko-pravoslavnim simbolima slave praznike zemalje, čije rukovodstvo i sljedbenici su im godinama stavljali omču oko vrata… I danas je stavljaju tamo gdje im se za to pruži prilika.

Pod krvavom krstaškom zastavom
Pošto je tzv. crnogorska dijaspora zapala u brojne poteškoće, usljed manjka Crnogoraca u zapadnim zemljama, udba čini sve da u svoje redove namami labilne Bošnjake i da popune broj. Rekosmo one koji su slabijeg karaktera, kao i neke koji se još nisu snašli ili jednostavno ne razmišljaju svojom glavom. Najjednostavnije kazano diktirano stratezima iz Podgorice i njihovim poslušnicima iz nekih stranaka i organizacija ta tzv. crnogorska dijaspora osnivanjem raznih udruženja pokušava brojnim obećanjima da namami što više Bošnjaka, da im je jedini spas i opstanak pod crnogorskom kapom i zastavom. Neki su naivni pa nalete na medunjikave priče, dok zaboravljaju da su upravo iz te zemlje koja im se sada nudi ‘spas’ i ‘troprsta’ rješenja počinili najveće zločine nad muslimanima, Bošnjacima i Albancima, Kolašina, Plava i Gusinja (1912, 1913. i 1919.), Šahovića (1924), Nikšića, Bara, te Pljevalja, Bihora, Limska dolina 1943… pa sve do Srebrenice.

Zašto ne pomenuti i izdaju i autohtoni zločin vladajućih Crnogoraca? Naime, prognani Bošnjaci iz BiH koji su se u vrijeme genocidne agresije sklonili na Crnogorsko primorje, računajući na njihov obraz i takozvano ''čojstvo'', ipak vladajući režim i policija priredili su, organizirali i sproveli hapšenje a nakon toga deportaciju durmitorskom krvoloku na krvavu kamu. Crnogorske vlasti predali su ih u ruke koljača. Zbog tog zločinačkog čina prema nevinim ljudima nikada neće moći oprati svoj obraz… A, Štrpci? Čuli ste za otmicu putnika bošnjačke nacionalnosti, te nakon toga brutalno prebijanje i ubijanje svih njih. Taj zločinački poduhvat dobro pripreman od strane ''dva oka u glavi'' će ostati vječna rana na srcu Bošnjaka.

Aplaudiranje: Crnogorski političari i crnogorske kape Suveniri za kvazi Bošnjake: Voštane figure u crnogorskoj nošnji Crnogorska i njemačka zastava, i Baronovo udbaško šatorsko krilo

Nakon svih počinjenih zločina nad Bošnjacima, vrh države i dalje se izruguje žrtvama, rodbini i potomcima žrtava. A izvinjenje?! Najzad - šta za žrtve znači izvinjenje bez adekvatne sudske pravde? Šta znači za žrtve srebreničkog genocida što se četnički vojvoda Tomislav Nikolić, klanja žrtvama Srebrenice pred tv kamerama (intervju sa Sanelom Prašović), kada je taj krvolok na desetine puta negirao genocid? Naivan je ko misli da je to iskreno. To je predstava za međunarodnu zajednicu. Ponosi se što je četnik, a poznato je šta su te fašističke horde počinile bošnjačkom narodu u BiH i Sandžaku. Zato takva izvinjenja i nemaju neku težinu niti ga preživjele žrtve prihvataju. Šta znači za žrtvu izvinjenje katila koji počini zločin, izvine se i tačka? Možda je to dovoljno za one koji misle tuđom glavu, dok oni koji suzama zalijevaju mezare, ne prihvataju takva licemjerna izvinjenja.

Plav, Šahovići, Srebrenica
Kakav to Bošnjak može biti, a da ga tragedija Srebrenice ne ujeda za srce? Dovoljno je da jednom ode u Potočare, pa će sigurno početi razmišljati šta se to događalo u Plavu i Gusinju, Limskoj dolini, Šahovićima… Tada bi dobro razmislili da li bi među Bošnjake u Luksemburgu doveli KUD koje nosi ime crnogorskog genocidnog pjesnika Njegoša, te da uz «OJ-HA» povike uveseljavaju preživjele žrtve i potomke žrtava genocida. Zar to nije provokacija i za Bošnjake iz Bihora koji su ratnih 90-tih spašavajući živu glavu našli utočište u Luksemburgu, da bi im danas pijuni i špijuni doveli nasljednike genocidnog pjesnika da uz igru i stihove zločinačkog Gorskog vijenca pokažu kako su njihovi preci klali i trijebili «Turke », a zločinci poput Karadžića i Mladića nastavili gdje su im preci stali?

Kakvi su to Bošnjaci i Bošnjakinje koji u sluganstvu crnogorskom režimu po dijaspori organizuju slavlja za nacionalne praznike zemalje koja im je uskratila pravo na rad i život, i u kojoj ih je stizala kama? Možda je neko i iz njihove familije glavom platio onima koji su pod ovom krvavom zastavom ubijeni. Zar mogu da za obećanja, laži, pa i šaku eura/dolara izdaju svoj narod i ušuljaju se pod crnogorsku kapu koju crnogorskom dijasporom zovu?!

Zar mogu ti Bošnjaci da zaborave sve silne žrtve? Nisu Potočari jedini. Gdje je tu Višegrad, gdje je tu Žepa, Foča, Bratunac, Vlasenica, Prijedor, gdje su tu silni logori smrti? Zar se to može zaboraviti zato što i neka udbaška gnjida za šaku eura priredi dernek? Zar mogu šutke proći preko činjenica da se u Potočarima, nekoliko stotina metara od Memorijalnog centra žrtvama genocida u Srebrenici, gradi Pravoslavna crkva iz koje su regrutovani zloglasni Škorpioni koji su ubijali srebreničku mladost? Vojska i četnici iz Srbije i CG su samo u julu 1995. za par dana pobili više od 10.000 Bošnjaka. Masovne grobnice su više puta razmještali i ravnali buldožerima, kako bi se otežalo pronalaženje i identifikacija mrtvih.

I nakon svega prije dvije godine tu je SPC započela gradnju crkve. To nije bogomolja, već provokacija. Crkva na masovnim grobnica, pa to je ludilo.

Fadila Efendić se u Srebrenicu vratila prije 11 godina. Radi u cvjećarnici u okviru Memorijalnog centra. U genocidu je izgubila muža i sina. Posmrtne ostatke svog 19-godišnjeg sina još uvijek traži. Posmrtne ostatke svog 19.godišnjeg sina traži i Munira Subašić iz Udruženja Majke Srebrenice.

«Ne želimo da ljudi misle da mi imamo nešto protiv crkve. Ali ovdje se radi o crkvi iz prkosa, koja se gradi na masovnoj grobnici, u kojoj su pronađene kosti mog najmlađeg sina», - veli Fadila Efendić.

Nije to prva provokacija. Prošle godine je lokalna pravoslavna zajednica skupa s ratnim veteranima pored Memorijalnog centra organizirala roštiljadu, nogometni turnir i koncert, i to samo dan nakon pokopa više 500 identificiranih posmrtnih ostataka žrtava genocida. Gradonačelnik Srebrenice Ćamil Duraković brine se kako će proći obilježavanje sljedeće komemoracije 11. jula. Ako se crkva ne ukloni Majke Srebrenice neće dozvoliti dženazu i ukop.

Bošnjaci koji su preživjeli genocid u Šahovićima i Vraneškoj dolini nikada se nisu vratili na svoj kućni prag. Zemlju su brzo popljačkali Crnogorci. I ime mjesta su promijenili. Crtnogorci Šahoviće zovu Tomaševo. Ubrzo je ovaj kraj opustio a zemlju razgrabiše i podijeliše međusobno pravoslavni komšije. Niko nikad nije odgovarao za ovaj genocidni zločin. Navodno danas grade građansku državu u kojoj niko drugi osim Crnogoraca neće biti.

Preostalo stanovništvo se iseljavalo ka unutrašnjosti Sandžaka i Bosni. Ima ih po cijelom Sandžaku, višegradskom području i selima u brčanskom srezu, Gornji Rahić, Maoča, Čelić i Islamovac podno Majevice. Porodice koje su naselile Brčanski srez su: Kalići, Fazlovići, Šahovići, Ljaljevići, Karahmedovići, Dučevići, Drpljani i Suljevići. Pleme Kalića nije se mogla privići u Gornjem Rahiću pa se je više stotina porodica odselilo u Tursku.

Da li se rođacima pobijenih nekada bar ne učini da čuju ezan? Među tzv. crnogorskom dijasporom ga neće čuti. Neće, jer se voditelji programa ne sjete da žrtva genocida, oni ustvari sve čine da se stradanje Bošnjaka zaboravi, zatre zanavijek. U njihovoj euforijiji latili su se i maloljetne bošnjačke djece kojima su prišili crnogorske nošnje, onih koji ih nikada svojim smatrati neće.

Treba li uopće pitati da je vlast u Crnoj Gori zaboravila da su Bošnjaci dali doprinos za nezavisnost Crne Gore? I crnogorski nalogodavci iz Podgorice ne smiju nikada zaboraviti da je bošnjačka dijaspora prije svega bošnjačka i da se kane ucjena i vrijeđanja nacionalnih osjećanja Bošnjaka.

Napokon su crnogorske podvale prezreli brojni Bošnjaci, koje su počeli šikanirati pod crnogorskom zastavom i kapom. Zato u zadnje vrijeme shvatajući prevaru države i njihovih poslušnika i špijuna, masovno napuštaju njihov savez uduruženja SCANJ.
U narednom tekstu ćemo poimenično spomenuti sve one koji su proteklih godina nastojali da razbiju Bošnjake u državama zapadne Evrope, kako bi formirali fantomsku crnogorsku dijasporu. O njihovim se aferimima mora znati.

Neka je vječni rahmet svim žrtvama genocida. Amin!