Zabilježio Fadil M. KARDOVIĆ, prof.: Sandžački Bošnjaci 19. avgusta 1919. godine upućuju čuveni Memorandum tadašnjem predsjedniku vlade Ljubi Davidoviću u kojem ga obavještavaju da su četnici Koste Pećanca u Sandžaku "opljačkali 194 sela i ubili oko 1300 Muslimana". Utoku 1924. godine Crnogorci izvršavaju dva velika pokolja u Sandžaku. Prvi u šahovićima (današnje Tomaševo) i Pavinom Polju u novembru 1924. godine, a drugi u rožajs-kom kraju 12. decembra iste godine. Sarajevski list "Pravda" u broju 13. od 17. januara 1925. godine ovaj drugi događaj naziva "Rožajsko klanje". Nakon što je bila spriječena u svojoj namjeri da pobije beranske Bošnjake, razjarena crnogorska masa predvođena Simom Cukićem, Krkotom Pantovićem, Vukom Bojićem, Lazom Dimićem i Tomom Joksimovićem je krenula u pravcu Rožaja.

Mula-Ahmet-aga, drugi Hadži-Suljagin sin bio je hodža i muslihun. Govorio je i pisao arapski, turski i albanski. Živio je sa ocem Hadži Suljagom u Rožajama, u neposrednoj blizini Kučanske džamije, a potom na Završe da bi kasnije prešao na Vuču, gdje dobija sina Jakupa i kćerke Zumu, udatu na Kosovu i Emiru, udatu u Zejnelagića (sada se prezivaju Rožajci i žive u Novom Pazaru).
Mula Ahmetaga je imao veliko imanje na Završe i u selu Vučoj, a živio je u Rožajama i radio kao imam u Sultan Muratovoj džamiji u Rožajama. Zemlja na kojoj je izgrađena Kučanska džamija bila je njegova i on je dao miljć (plac) u vakuf za izgradnju ove džamije koja i danas postoji. Pretpostavlja se da je mula Ahmetaga mlad umro jer ga niko od unuka nije zapamtio.

Jakup Kardović rođen je 1869. godine u Rožajama, od oca mula Ahmetage i majke Nurke (rođene Hubanić, iz Bijelog Polja). Bio je srednjeg rasta, izuzetno širokih ramena, tamnih očiju, okruglog lica sa izbačenim rumenim jagodicama. Jakup Kardović, potiče iz porodice Ulema, otac i djed su mu bili imami i muslihuni. Prema saznanju Jakup je zahvaljujući njegovom ocu mula Ahmetagi upisao i završio Medresu (Ruždiju) u Skoplju i jedan je od trojice u cijelom rožajskom kraju koji je tada završio medresu, a po nekim saznanjima da je učio i više škole u Turskoj.

Kao jedan od najobrazovanih ljudi tada u rožajskom kraju govorio je i pisao: albanski, makedonski, turski, persijski, arapski, itaijanski i njemački. Mula Jakup-efendija je po zavrešetku medrese služio turski asker u Beranama, sve do odlaska Turaka iz Sandžaka krajem 1912. godine.

Nakon balkanskih ratova Srbija i Crna Gora okupiraju Sandžak a rožajski kraj potpada pod crnogorsku upravu. Nova vlast je sebi postavila kao "sveti cilj" istrebljenje Bošnjaka iz Sandžaka na što veći mogući način srbijanskog terora i zuluma koji sprovodi nova vlast, a sandžački Bošnjaci se počinju odmetati u komite radi očuvanja gole egzistencije.

Jakup Kardović rođen je 1869. godine u Rožajama, od oca mula Ahmetage i majke Nurke (rođene Hubanić, iz Bijelog Polja). Bio je srednjeg rasta, izuzetno širokih ramena, tamnih očiju, okruglog lica sa izbačenim rumenim jagodicama. Jakup Kardović, potiče iz porodice Ulema, otac i djed su mu bili imami i muslihuni. Prema saznanju Jakup je zahvaljujući njegovom ocu mula Ahmetagi upisao i završio Medresu (Ruždiju) u Skoplju i jedan je od trojice u cijelom rožajskom kraju koji je tada završio medresu, a po nekim saznanjima da je učio i više škole u Turskoj.

Masovnim iseljavanjem u Tursku, muslimansko stanovništvo u Sandžaku je skoro prepolovljeno, a ono što je ostalo izloženo je neviđenom teroru. Tada se i mula Jakup-efendija odselio u Baranama kod Peći gdje je ostao i radio kao imam i predsjednik te nahije osam godina. Kao predsjednik Pećke nahije, postao je član Pećke lige zvana „Besa Besa“. Puno je putovao pa je bio u toku tadašnjih zbivanja. Poznavali su ga svi viđeniji ljudi toga vremena u Sandžaku i na Kosovu.

Upoznao je sve ugledne kosovske Albance između ostalog Isa Boljetimca, Hasana Prištinu, Bajrama Curija i mnoge druge. Kod njih je ostavio dobar utisak tako da su mu oni i pjesme opjevali koje se mogu slušati na njihovim veseljima (u Đakovici i Peći posebno). Nakon formiranja vještačke tvorevine Kraljevine Jugoslavije, mula Jakup-efendija 1920. godine dolazi u selo Vučoj na imanje svog oca i počinje da radi kao državni imam u Biševu koje je tada imalo status opštine.

Mula-Jakup-efendija ženio se tri puta. Prva žena mu je bila Balotka ..., koja je na prvom porođaju preselila na ahiretu. Druga žena mu je bila iz sela Godova, Malića rodom od Dizdarevića, sa kojom je imao kćerku Rabiju i sina Sulja. Nakon prerane smrti druge supruge Maliće, Jakup je zaprosio njenu prvu bratučedu lijepu Rukiju (1897–1971.god.) sa kojom je imao osmoro djece - pet kćerki i tri sina. Kćerke su mu se zvale: Fatima, Đulšaha-Taha, Ajša, Nurka i Esma a sinovi Jusuf, Medo i Bahrija-Beljo.

Sandžački Bošnjaci 19. avgusta 1919. godine upućuju čuveni Memorandum tadašnjem predsjedniku vlade Ljubi Davidoviću u kojem ga obavještavaju da su četnici Koste Pećanca u Sandžaku "opljačkali 194 sela i ubili oko 1300 Muslimana". Utoku 1924. godine Crnogorci izvršavaju dva velika pokolja u Sandžaku. Prvi u šahovićima (današnje Tomaševo) i Pavinom Polju u novembru 1924. godine, a drugi u rožajs-kom kraju 12. decembra iste godine. Sarajevski list "Pravda" u broju 13. od 17. januara 1925. godine ovaj drugi događaj naziva "Rožajsko klanje". Nakon što je bila spriječena u svojoj namjeri da pobije beranske Bošnjake, razjarena crnogorska masa predvođena Simom Cukićem, Krkotom Pantovićem, Vukom Bojićem, Lazom Dimićem i Tomom Joksimovićem je krenula u pravcu Rožaja. Kako navodi istoričar Hakija Avdić u svojoj knjizi Crnogorci su najpre u rožajskom selu Baletiću ubili Muslimana koji je bio kurir rožajskog komesara. Zatim su naišli na velikog domaćina Galja Kujevića koga su takođe ubili. Dolaskom u selo Neguš ubijaju vjeroučitelja Mula Sadriju i jednog njegovog prijatelja. U selu Besnik na zvjerski način ubijaju osmoricu ljudi, tri sina Kadrije Dacića i četiri sina Adema Bajrovića, zatim Bulja, sina Rekova iz istog sela.

Svoj krvavi pir nastavljaju u selima: Baću, Pripeču i Bukoviku. Tom prilikom su ukupno ubili 21 čovjeka. Zbog počinjenih crnogorskih zločina mula Jakup-efendija upućuje žalbe nadležnim vlastima, ali bez ikakvog uspjeha. Kod Rožajaca je ubrzo stekao veliki autoritet tako da su oni nakon izbijanja Drugog svjetskog rata masovno prilazili njegovoj muslimanskoj miliciji (nazivali su se i "vulnetarima, civilna vojska-civilizacija) koju je formirao u avgustu 1941. godine.

Nagodbom između Nijemaca i Italijana Rožaje već od maja 1941. godine pripada italijanskoj okupacionoj zoni u sastavu tzv. "Velike Albanije" i pećke prefekture. Kako navodi dr Mustafa Memić: Međutim, treba napomenuti da je mula Jakup-efendija zajedno sa Mujkom Mukovićem ostao na liniji odbrane i da je do danas upamćen kao veliki junak i spasitelj rožajskog kraja.

Drugi svjetski rat ga je zateko u Tutinu gdje je vršio dužnost predsjednika opštine u dva saziva, gdje je stekao veliko prijateljstvo sa tromeđe sandžačkog kraja. Kada je Novom Pazaru prije toga i Sjenici zaprijetila smrtna opasnost od srbijanskih četnika, mula Jakup-efendija je odmah organizovao Rožajce i Biševce i istovremeno obavijestio svog prijatelja sa Kosova Šabana Polužu da odmah priskoči Pazaru u pomoć jer mu prijeti velika opasnost.

Ova dva čovjeka su pored Aćifa efendije, Džemaila Koničanina i braće Drešević odigrala ključnu ulogu u odbrani Novog Pazara od srbijanskih četnika. Opis ovog događaja dao je rahmetli Ejup Mušović. "U toku oktobra i novembra 1941. godine Novi Pazar i srez deževski (novopazarski) pretvorili su se u velike antagonističke vojne logore“.

U Novi Pazar stiglo je preko 3.200 naoružanih Albanaca iz raznih krajeva Kosova i oko 2.000 naoružanih Muslimana iz Biševa i Pešteri iz popaljenih muslimanskih sela, sreza deževskog i Novog Pazara. Čitav grad je opkoljen stražama i zasjedama, koje su se danonoćno smjenjivale i čuvale grad od upada četnika. Drugi antagonistićki logor (četnici) opkolio je grad u vidu polukruga od Rogozne do Štitara preko Cokovića, Pilareta i Deževe. Nakon prvog četničkog napada na Pazar (04. novembra 1941.) na poziv Aćifa efendije, Polužini i mula Jakupovi borci, njih oko 2.600, izvršili su kontranapad na grad Rašku - jaku četničku bazu udaljenu 21 km od Novog Pazara. Napad je izvršen 16. novembra 1941. godine u 10 časova, a završio se 17. novembra oko 16 časova. Postignut je veliki uspjeh i zauzeta su sva srpska sela postijenske, vračevske, nikoljačke i pološke opštine.

Združene albanske i bošnjačko-muslimanske snage su bile pred samim ulazom u grad Rašku. Međutim, pad ovog grada spriječili su Nijemci upozorivši ih da ne smiju ući u grad. Danas, 72 godine nakon ovih događaja, borci mula Jakup-efendine milicije koji su do skoro bili živi pričali su da je Mula Jakup-efendija, nakon dojave da su četnici napali Pazar, odmah zakazao sastanak u jednoj kuli u selu Vučoj sa prvacima svih rožajskih sela i saopštio im da je Pazar napadnut i da im je dužnost da u što većem broju pođu i pomognu Pazarcima. O mula Jakup-efendiji postoji mnogo priča, pa neke prenosim onako kako sam ih čuo:
- Mula-Jakup-efendija je sa tada već svojih 68 godina, učestvovao u odbrani Novog Pazara. Saznajući da je velika četnička vojska krenula na Novi Pazar, mula Jakup-efendija održao je sastanak sa svim seoskim starješinama rožajske okoline u velikoj kuli u Vučoj gdje ih je informisao o trenutnoj situaciji u Novom Pazaru i okolini, rekavši “Ljudi, Novi Pazar je pred padom veliki broj četnika navaljuje na Pazar i okolinu, ako Pazar padne mi smo sljedeći a to znači da u Sandžaku neće ostat muslimanskog uha “. Zato ja sjutra ako Bog da polazim sa svojim ljudima da pomognem Pazarcima a obavijestio sam i svoje prijatelje sa Kosova koji su mi obećali da će doći u pomoć pa molim i vas ko šta ima od oružja da nam se priključi. Tako je i bilo. Mula Jakup-efendija je sa svojih 500 slabo naoružanih boraca krenuo a do Pazara se učetvorostručio broj ljudi oko 2.000 (boraca) .

Prva prepreka im je bila četničko mitraljesko gnijezdo koje je branilo prelazak preko mosta rijeke Raške na Pazarištu na domak Pazara. Da bi omogućili dalje kretanje ka Novom Pazaru morali su uništiti jako četničko mitraljesko gnijezdo. Prema priči učesnika “iz gnijezda je pucao mitraljez tako da nam nije dao oči da otvorimo”. Da bi gubici bili manji , mula Jakup-efendija je tražio dobrovoljca da ga uništi, pošto se nije niko javio rekao je svom sinu Sulju i rođaku Kardović Ćamilu (Plavovom unuku iz Crnokrpa), da oni odu. Krenuli su bez riječi a priključio im se Suljov pobratim Albanac rekavši mu čekaj Suljo i ja ću sa tobom. Govoreći o tome Suljo Kardović nam je ispričao ovako : “Otpuzali smo do mosta. Rijeka Raška bila je nadošla i mutna, tako da smo morali preći preko mosta, tu sam izučio Tespih i Hajir dovu i na znak naizmjenično pretrčavali preko mosta. Mitraljez je neprestano pucao. Kad sam stigao preko mosta pao sam, dok su na mostu ostali mrtvi rođak Ćamil i pobratim Albanac. Nastavio sam puzeći do gnijezda , bacio sam bombu i uništio ga. Kada mi je prišao babo mula Jakup-efendija sa Ibrahimović Jusufom, Azemović Rečkom i ostalim saborcima začuđeno su me gledali, tada sam i ja vidio da mi je kožni mantil i odjeća izrešetani od mitraljeskih metkova dok mi je krv tekla iz malog prsta ruke gdje sam bio samo ranjen, pokazivši mali prst koji mu je ostao malo kriv“.

- Mula Jakup-efendija Kardović stigao je prvi u pomoć Pazarcima na čelu civilne vojske i Muslimanske milicije. Na bijelom konju zaučivši ezan ušao je u grad a četnici nijesu očekivali da mogu probiti jako mitraljsko gnijezdo u ulaz grada pa je zato čuđenje četnika bilo još veće. Kasnije su četnici koji su preživjeli četnički najveći poraz u Pazaru govorili ovako. “Mi smo Pazarce već dotukli da ne stiže jedan Odža učeći ezan na bijelom konju sa jednom vilicom na zemlji a drugom na nebu, mislili smo da će nas progutati pa smo se bacili u bijeg prema Raški ostavljajući za sobom oružje i četničke sprave za mučenje: eksere, žice i okove, bili smo prepolovljeni i za nama je ostao krvav trag sve do Raške". S druge strane preko Mokre gore pristigli su Albanci i udarili četnicima s leđa koji su se kretali od Deževe nanijevši im velike gubitke od kojih se četnici nisu oporavili nikad do kraja rata.

Mula Jakup-efendiju kao junaka i danas pamte Srbi koji žive u Novom Pazaru i Raškoj. U toku četničkih napada na Novi Pazar mula Jakup-efendija je spasio 420 lokalnih Srba (staraca, žena i djece) sklonivši ih u prostorijama Okružnog suda i zatvora u Novom Pazaru. On se plašio da bi muslimansko lokalno stanovništvo moglo da izvrši odmazdu nad lokalnim Srbima zbog zločina koji su četnici izvršili u tom periodu. Oko prostorija gdje su sklonjeni Srbi danonoćno su se smjenjivale straže koje su štitile Srbe od upada pojedinaca ili grupa iz muslimansko-albanskih redova. (Po priči Sulja i Rifata-Rifka Kardovića).

Pored toga što se istakao u odbrani Novog Pazara, mula Jakup-efendija je, kada je trebalo, priskočio i Sjeničacima u pomoć. Bilo je to 12. decembra 1941. godine kada su partizani prekršivši dogovor sa sjeničkim prvacima pokušali da zauzmu ovaj grad na prevaru! Tada je Hasan Zvizdić, predsjednik Vijeća odbrane pozvao u pomoć trojicu sandžačkih prvaka: Sulejmana hodžu Pačariza, Džemaila Koničanina i mula Jakup-efendiju Kardovića. Oni su tada sa svojim borcima opkolili partizane i nanijeli im težak poraz.

- Jakupova najstarija ćerka Fatima je o učešću svog oca u bitci za Sjenicu kasnije pričala da je tada rahmetli babo 15 dana bio kod Hasan-age Zvizdića u Sjenici i nakon što je stigao kući govorio je da svo vrijeme dok je bio u Sjenici niti je spavao niti je sjednuo!

- Mula Jakup-efendija je učestvovao i doprinio u odbrani Sjenice u pomoć Hasanu Zvizdiću koji je poslije rata došao u kuću mula Jakup-efendije Kardovića i molio ga da zajedno napuste Sandžak, jer su već počeli da likvidiraju ugledne ljude Sandžaka i sumnjam da ni nas neće mimoići. Na šta mu je mula Jakup-efendija odgovorio, da nije ni za šta kriv, da je samo sandžački narod i kraj branio od tadašnjih svih neprijatelja. “Ja da bježim neću da mi se svete na djecu“ (Po priči Meda Kardovića, sina mula Jakup-efendije.)

U planovima crnogorskih četnika, rožajski kraj je trebao da se „očisti“ od Turaka čim se zauzme područje Gornjeg i Donjeg Bihora. Gornji Bihor se spasio zahvaljujući mula Osmanu Rastoderu i Đulu Agoviću, a Donji je u prvom četničkom naletu (početak januara 1943. godine) zauzet da bi ga nakon par mjeseci vojska Ćazima Sijarića povratila, a četnike protjerala s druge strane Lima.

Sredinom 1943. godine branitelj Gornjeg Bihora mula Osman Rastoder obavještava pismom mula Jakup-efendiju Kardovića:"Četnici već pale Bihor i namjeravaju da to isto urade sa Rožajama i dalje". Kada je poslao ovo pismo bio je Ramazan mjesec posta. Krenuo Pavle Đurišić da Rožaje pali, Osman Rastoder hitno haber šalje. Džuma bješe i post Ramazana, stiže hitni haber od Rastoder Osmana, šalje knjigu rožajskom džematu, tačnu vijest dobro upoznatu, spremio je knjigu dok su na okupu, a na ruke Kardović Jakupu. Odmah s knjge pečat odlomio, i čitao šta im Osman piše, “Oj Jakupe rožajska gazijo, evo sam ti haber učinio, peti avgust četrdeset treće, Major Pavle Đurišić na Rožaje kreće, Iznenada hoće da prevari, treba da se Rožaje zapali.

- Ispred Kučanske džamije mula Jakup-efendija, nakon što je otklanjao džumu namaz, obratio se džematu riječima. “Braćo Muslimani za slobodu su se, naši pradjedovi borili, za to se i mi borimo, za to će se i naše potomstvo boriti, četnici su napali Bihor i krenuli su na Rožaje ko šta ima od oružja nek ponese i trkom na Kacuber“. Na ove riječi mula Jakup-efendije jedan od prisutnih džematlija je upitao: “Kako ćemo hodža kad postimo Ramazan je, mula Jakup-efendija je odgovorio: ”Dajte mi srču vode, ja ću se prvi iftarit, pa i vi to učinite, a odužićemo ako bog da dan za dan vatan je u pitanju ”. Ovaj govor je podigao moral kod okupljenih džematlija i oni su se razišli kućama da pripreme oružje za veliku bitku koja će odlučiti dalju sudbinu rožajskih Bošnjaka. U isto vrijeme mula Jakup-efendija šalje jednog svog povjerljivog emisara u Peć da zatraži pomoć od albanske braće sa Kosova.

Mula Jakup-efendija je otišao kući, uzeo mašinku i pištolj, uzjahao konja i među prvima stigao na Kacuber. Sjutra dan, naoružani Albanci su bez razmišljanja pritekli rožajskim borcima u pomoć. 1979. god. zabilježio sam priču Mujević Arslana koji se prisjećao tih teških kacuberskih dana kada je mula Jakup-efendija pristigle Albance i Rožajce, organizovao u vodove i čete, imenovao njihove starješine i kratko rekao. „Ovo što nas je danas zadesilo, je Allahovom voljom, da bi otkrio naše iskušenje, jesmoli pravi vjernici, jesmoli potpuno spremni otići sa ovog varljivog svijeta. Mi smo iznad neprijatelja, ne gubite hrabrost, ne mrazite se, u ime Allaha okrenite glave ka ljutim dušmanima, Allah će vaš trud nagraditi, pobjeda je osigurana onima koji su Allaha svjesni i mi ćemo pobijediti ako smo pravi vjernici“. Pošto su se borci dobro ukopali i utvrdili na jednoj uzvišici zvanoj Kacuber sa koje smo imali idealan pregled na prostor ispred sebe, združene bošnjačko-albanske snage čekale su crnogorske četnike. Do borbe sa četnicima je došlo sljedećeg dana. Uz Allahovu pomoć i svih sposobnih za odbranu iz rožajskog kraja i albanske braće sa Kosova pobijedili smo četnike i spriječili prelaz četnicima na Kacuber i Turjak. (prema riječima Jašarage Kardovića, Jusa Nirkovića, Elmazage Kurtagića, Hamida Nokića, Cana Kurpejovića, Geca Dedeića, Hivza Bećiragića i Halka Lubodera koji su bili učesnici ovih događaja).

- Prema kazivanju još jednog učesnika ove bitke, Idrizage Husića, borba se ovako odvijala: "Četnici su se približavali jašući na konjima uz pjesmu i sa razvijenim bajracima, a mi smo ih čekali sa punim puškama. Kad su se dovoljno približili zapucali smo po njima tako da su padali i kotrljali se niza stranu ko trupci. Odmah su se dali u povlačenje i kad su se malo sabrali krenuli su organizovani napad, ali mi smo ih dočekali sa još žešćom vatrom. Napadali su danima tako da smo se na pojedinim mjestima borili prsa u prsa, ali odbranu nisu probili. Pokušali su se poslužiti i lukavstvom. Znali su da je Ramazan i da su Bošnjaci vjernici, pa su, kad je došlo vrijeme za džuma namaz mislili da će svi otići da klanjaju i da ih u tom trenutku treba napasti i pobiti! Međutim, mula Jakup-efendija je i takvu situaciju predvidio pa je izdvojio krupnog Sadriju Rožajca koji je imao jak i prodoran glas i rekao mu da kad dođe podne da zauči ezan, a da će ostali čekati u zaklonima. U trenutku kad se čuo ezan četnici su se trkom približili, a mi smo ih pustili da priđu sasvim blizu i onda otvorili žestoku paljbu po njima. Zatim smo prešli u kontranapad i protjerali smo ih do Dapsića gde smo držali linije odbrane sve do kraja rata".

Da bi naoružao svoju vojsku mula Jakup-efendija je išao i u Tiranu, kod Džafera Deve i od njega tražio pomoć u oružju koje je kasnije i dobio. Početkom septembra 1943. godine Italija je kapitulirala, a njeni vojnici iz Rožaja i Tutina pokušavaju da se probiju do Berana i priključe se matičnoj diviziji "Vene-cija". Glavna kolona je išla preko planine Turjak, i nju su mula Jakup-efendini borci zajedno sa seljanima zaustavili i razoružali. Ovaj događaj se desio 10. septembra 1943. godine. Tom prilikom je zaplijenjeno dosta oružja i dva kamiona koje je jedan Pazarac doterao do Rožaja.

Idriz-aga Husić je govorio i o velikom gestu koji je mula Jakup-efendija pokazao i prema jednoj Crnogorki iz Dapsića i njenom sinu jedihniku sa tri druga koji su bili u četnicima. Naime, jednog dana je u Rožaje došla jedna starica i tražila je da razgovara sa mula Jakup-efendijom. Molila je mula Jakup-efendiju da poštedi četvoricu četnika, među kojim je bio i njen sin jedihnik, koji su se krili u jednoj pećini mjesecima i bili su na izmaku snage, iscrpljeni nijesu mogli više da izdrže. Tražila je da im pokloni život. Jakup je tada dao starici Besu da ih njegovi vojnici neće dirati i da mogu da idu kući i kud god žele! Tako je i bilo, četnici su izašli iz pećine a među njima je bio i jedan koji je bio prije rata učitelj u Biševu i Rožajama. Ovaj ljudski gest, čak i prema neprijatelju, je, nakon rata, spasio glavu mula Jakupovom najstarijem sinu Sulju kojeg su partizani odmah po oslobođenju htjeli da ubiju. Ta ista starica iz Dapsića je, kad je čula da je mula Jakupov sin u zatvoru, otišla kod upravnika zatvora i ispričala kako je Suljov otac spasio njena sina jedihnika sa još tri druga, noseći pogaču i izmećaj Sulju. Nakon njene intervencije Suljo je bio odmah oslobođen.

- Važne odluke za vrijeme raznih prevrata, donosile su se i u kući (kuli) Smail-age Kardovića. Povodom hapšenja više desetina Bogajaca od strane albanske vojske, koji su se obratili mula Jakup-efendiji Kardoviću u vezi ovih hapšenja. Pošto je saslušao sve o čemu se radi mula Jakup-efendija zaključio je da su ljudi nedužni i zatražio je da ih oslobode rekavši: “Voda ide kamenje ostaje“, misleći da rat neće trajati vječno, da i sjutra treba zajedno živjeti, jer bi to bila velika mrlja za Rožajsku sredinu, ubiti nedužne ljude. Nekoliko ljudi se protivilo toj odluci ali je on ljutito rekao albanskom vođi, ako jednom od ovih ljudi fali jedna dlaka sa glave ja ću ga lično mojim rukama zadaviti. (po priči Kardović Murata i Magdelinić Milonje).

- Mula-Jakup-efendija nekoliko puta je spasio poznatog komunističkog aktivistu, narodnog heroja Hivziju Ćatovića od vješanja. Žandarmerija je sprovela (Hivziju) na Zeleni gdje su bila vješala s namjerom da ga objese jer je komunista. Hivzijina majka dotrčala je kod mula Jakup-efendije. “Ne daj mula Jakup-aga odvedoše mi Hivziju da ga objese”, mila Jakup-efendija bi brzo na bijelog konja otišao na Zeleni, pitao žandare šta radite sa tim djetetom. Žandari su mu rekli samo da kaže da nije komunista i mi ćemo ga pustiti, Hivzija bi odgovorio “Ja sam komunista i svaka mi je dlaka komunistička“ Na to bi mula Jakup-efendija ne silazeći sa konja, uzeo Hivziju pod pazuho stavio ga ispred sebe na konja, povukao bi ga za uho i rekao “ Hajde kući šta ti znaš šta su komunisti”. Žandari bi na to odgovorili “Da nam zna komanda za ovo nas bi objesili umjesto njega”. (Po priči Rešada-Cuca Kardovića, prof).

Treba napomenuti da je rahmetli mula Jakup-efendija imao zaštitnički stav prema lokalnim komunistima Novog Pazara. Tako je u periodu kada se organizovala velika hajka protiv komunista u novopa-zarskom kraju, Haso Rožajac sa svojom grupom komunista našao je utočište upravo kod mula Jakupa-efendije koji ih je smjestio u svojoj kući u Vučoj gdje ih je krio i hranio šest mjeseci. Nakon rata ovaj njegov gest niko od tih komunista nije pomenuo. Pazarci su na čelu sa dr Sulejmanom Ugljaninom 11. maja 1991. godine javno rehabilitovali Aćifa - efendiju, a 2. juna 2013. godine na međunarodnom naučnom skupu, održanom u Rožajama pri organizaciji Bošnjačke kulturne zajednice i sandžačkog Muftijstva, došlo je do zaključka da treba početi sa procesom rehabilitacije i za mula Jakupa – efendiju Kardovića.

Iako je mula Jakup-efendija imao izuzetno korektan odnos prema Srbima spašavajući 420 lokalnih srba u Novom Pazaru, kao i nekoliko puta je spasio poznate rožajske i novopa-zarske komunističke aktiviste, spasio je i pomogao mladim Crnogorcima iz Bogaja i Dapsićkog jedihnika sa još tri druga, i još mnoga dobra je uradio, ni to ga nije spasilo od partizanske osvetničke ruke. Bojali su se veličine njegovog autoriteta koji je uživao u narodu.

Nakon doživljenog poraza na planini Turjak u avgustu 1943. godine crnogorski četnici nisu više nikada krenuli na Rožaje. Međutim, nova snaga koja se pojavila, partizanski pokret u koji je ušao i veliki broj sandžačkih Bošnjaka, nadajući se da će dobiti autonomiju koju su im komunisti obećali, uradili su ono što nije uspjelo četnicima. Uspjeli su da razbiju sandžačku Muslimansku miliciju i njene vođe pobiju. Tako Dušan Lutovac piše da su "komunisti-partizani imali poseban zadatak da pronađu i likvidiraju mula Jakupa-efendiju Kardovića ...

U okolini Rožaja bilo je i nekoliko balističkih grupa, koje su se krile oko planina Hajle, Kule, Bandžova, vrela Ibra i drugdje. Za mula Jakup-efendiju je dobijeno obavještenje da se krije u svojoj kući u Rožajama. Interesantno je napomenuti kako su komunisti opisali mula Jakupovu smrt a kako su je Rožajci upamtili. Dušan Lutovac piše ovako: "Namjera je bila da se mula Jakup uhvati živ i preda nadležnim vlastima radi suđenja. Pošto je noć bila mračna, a uhvaćeni nije bio vezan, u trenutku se trgnuo i pokušao da bježi. Borci su brzo reagovali i ubili ga".

Međutim, stari Rožajci kojih još ima među živima, kao i mula Jakupova familija i bratstvenici iznose potpuno drugačiju verziju. Oni tvrde da je početkom 1945. godine jedna grupa partizana među kojima su bili i neki rožajski komunisti pošla u pravcu mula Jakupove kuće s namjerom da ga uhapsi. Rožajci su prije nego što će doći partizani molili mula Jakupa da napusti Rožaje jer će ga komunisti ubiti. Međutim, on to nije učinio. I kao što reče Dušan Lutovac stari, ali još uvijek dobrodržeći mula Jakup-efendija je "ostao da se krije u svojoj kući (?)".

Mula Jakup-efendijina kuća je bila današnja kuća Agović Rustema u ul. “Mustafe Pećanina“. Kada su ga izvodili iz kuće pored njega su bili još supruga i dvije maloljetne kćerke. Partizani su mu rekli da moraju da ga privedu i da treba da mu se sudi jer je navodno kriv zbog ubistva braće Hamzagića u Tutinu, ali njemu je bilo jasno o čemu se radi. Mula-Jakup-efendija se okrenuo, izvadio je svoj zlatni džepni sahat i dao ga supruzi Rukiji i halalio se sa porodicom.

Mula Jakup (Ahmetov) Kardović sa suprugom Rukijom i djecom

Partizani su bili zaprepašćeni njegovom pojavom i jedan od njih je prokomentarisao: "Zar je moguće da je ovaj starac pravio takva čuda"? Na putu od njegove kuće prema zgradi nove vlasti, na samoj raskrsnici kod glavnog Ibarskog mosta, na lijevoj obali Ibra, jedan od partizana mu je iz automata mučki pucao u leđa i ubio ga. Partizani su ga optužili za ono što su učinili sredinom 1944. godine braća Drešević u Tutinu kada su likvidirali braću Hamzagić, jer je on tada kao predsjednik ove opštine, navodno odobrio njihovu likvidaciju. Nakon ubistva mula Jakup-efendije Kardovića, Džeko Hodžić je dao izjavu poslije dolaska iz Plava u Rožaje. “Da sam 15 minuta ranije došao u Rožaje ne bi mula Jakup-efendija Kardović bio strijeljan samo bi mu se pravedno sudilo”.

Ubistvo mula Jakup-efendije Kardovića 1945. godine bilo je presudno za sve tadašnje hodže u našem kraju da se povuku i posvete svom poslu. U tom periodu veći dio bratstva Kardovića se odselio za Tutin, Novi Pazar, Skoplje i Tursku.

Dženaza rahmetli mula-Jakup-efendije klanjala se ispred Kučanske džamije u velikom broju, bili su ljudi iz Rožaja i okoline, Bihora, Tutina i Peći. Mezar mula Jakup-efendije je u Kučanskom groblju.



- Korektan odnos za vrijeme ratnih prevrata, njegova veličina i autoritet koji je uživao kod naroda nijesu bili dovoljni već je tadašnja vlast naredila da se sprovede. Čuvši da je zarobljen mula Jakup-efendija, Srbi iz okoline Pazara i Raške su se organizovali i krenuli da protestuju zahtjevajući njegovo oslobađanje. Došavši do sela Godova gdje su saznali da je mula Jakup-efendija strijeljan vratili su se nezadovoljni svojim kućama. Ovu priču potvrdio je i Kardović Meho, unuk mula Jakupa-efendije.
- Putujući iz Raške prema Novom Pazaru, pored puta stajao je jedan čovjek, pošto je bila kišovita noć, uzeo sam ga u auto, bilo je to 1976. godine. U mom autu su se tada nalazili rukovodioci folklora na čelu sa Ibišom Kujevićem iz Rožaja i Tomo Kijevčanin, direktor Doma kulture Novi Pazar. Tomo je u šali rekao pokislom starom srpskom seljaku sa šajkačom: “Bolje bi bilo da si išao pješke nego da te vozi Turčin”. Pokisli seljak mu odgovari: “Ne znam ko je ali je dobar čovjek a zahvaljujući jednom Turčinu naše selo je ostalo netaknuto tokom pazarske bitke, ali on je Rožajac nije Pazarac pa ga vi ne poznajete”. Kada su mu rekli da u autu ima i Rožajaca on im je rekao da je to Odža mula Jakup-efendija Kardović. Oni su ga pitali kako vas je on spasio, a on im je ispričao: “Poslije novopa-zarske bitke kada je mula Jakup-efendija krenuo u napad, protjerao je četnike sve do Kraljeva a naše selo bilo je na udar. Kada je ušao u selo vidio je da se u selu nalazi nejač (djeca, žene i starci) dok je omladina otišla u četnike i partizane, komandovao je svojoj vojsci zbor i za nas neočekivano otišao iz sela mirno sa svojim borcima koji nam nisu ni riječ rekli. Mi smo očekivali odmazdu da će nas pobiti, popljačkati i popaliti a to je mogao da uradi samo da je htio, jer nas nije imao ko braniti sve do Kraljeva. Disciplinovanije vojske nijesam vidjeo, zato smo mi zahvalni i organizovali smo protest za njegovo oslobađanje ali nismo stigli i žao nam je što mu se nije sudilo jer sigurno bi bio oslobođen. “Kad je bio za naš narod tako dobar, kakav je bio tek za svoj narod”. (Po priči Ibiša Kujevića).

Mula Jakup-efendija, čestit i uman čovjek, muslihun, duhovni vođa, zaslužan borac, revolucionar i graditelj. Njegovo ime i zasluge poznate su širom Sandžaka, sjeverne regije Crne Gore i Kosova a najviše će ga po djelima i zaslugama, pamtiti ratne i poslijeratne generacije, njegovi drugovi-saborci i građani Rožaja, Berana, Tutina, Novog Pazara i Sjenice - mjesta u kojima je najviše ispoljio svoje umne i stvaralačke kvalitete i sposobnosti. Mula Jakup-efendija poznat je kao ensarija, čovjek poznat po gostoprimstvu, po svojoj spremnosti da pruži zaštitu i utočište svakome ko je u nevolji, bez obzira na vjeru, rasu, bogatstvo, obrazovanje i porijeklo. Ostavio je vječiti trag u Rožajama i okolini u kojoj je živio. Allah ga je obdario najljepšim vrlinama koje krase izuzetno nadarene ljude vjerom, mudrošću, karakterom, pameću i hrabrošću, osjećajem borbe da brani sebe i drugoga, da pripada bošnjačko-muslimanskoj zajednici i da se bori za nju. Bio je nadprirodno nadaren pismenošću i vizionarstvom gazija i šehid, primjer za sva buduća pokoljenja Rožaja i šire. Mula Jakup-efendine hudbe bile su veoma aktuelne i savremene. U svojim hudbama mula Jakup-efendija je bio direktan, konkretan, jasan i uživljen u govoru, obuhvatao je tadašnje probleme u svojoj sredini i okolini, za ono što bi moglo biti pozitivno i ono što bi moglo biti negativno, tako da su džematlijama služile kao velika škola i pomoć u odgoju sebe i svoje porodice u duhu islama i Časne Knjige, Kur ana što znači u duhu dobra, zdravlja, birićeta, tolerancije, sabura, radosti, sloge, ljubavi, suživota i slobode.

- Važna odluka za vrijeme odbrane rožajskog kraja, spašavanja od pokolja, paljenja i protiv svih napada na islamski živalj i drugih, donešena je ispred Kučanske džamije gdje je mula Jakup-efendija radio kao matičar i vjeroučitelj, u neposrednoj blizini Barmahalske česme, gde je sa svojim džematom donio presudnu odluku o spašavanju vatana muslimanskog življa našeg kraja i okoline, o kome se i danas priča a i napisano je mnogo u knjizi porijeklo bratstva Kardovića život i tradicija autora Fadila M. Kardovića. Ova česma zaslužuje danas kada su se stvorili uslovi od rožajskih i sandžačkih Bošnjaka da na adaptiranom zidu Barmahalske česme podignu spomen ploču rožajskim gazijama i šehidima na čelu sa Mula Jakup-efendijom Kardovićem gdje im je i klanjano dženaze. O mula Jakup-efendiji i njegovim podvizima su pjevali poznati bošnjački-sandžački epski guslari Međedović Avdo, Kurtagić Murat-aga Gazija, Ćorović Ašir-beg, Fetić Osman-aga, Agić Besim i Ledinić Hajruš.

IME ZA PAMĆENJE

Vakat kule voljom dograđuje, Vakat gradi vakat obaljuje, Dobri gradi, loši razvaljuje, Nesreći se i jadu raduje, Svi narodi koji se izrode, Međusobno stalno borbu vode, Vaktom čuda i probleme rodi, Dođe vakat svoje oči vadi, Bog ga pusti da vidi šta hoće, Al ne da mu dugo koliko hoće, Teško onom ko prvi napada, On napada i prvi propada, Teško onom ko se lažom brani, Koji djecu sa haramom hrani, Sad da počnem malo o megdanu, Ko ga sticao vaktom i zemanom, Kad su bila ta teška vremena, Teška su se nosila bremena, Sa početkom četrdeset prve , Kad se vjere međusobno krve, To bi sebet Mihailović Draže, Sa Nedićem cio Balkan traže, Tako misle zli nacionaliste, Sa Balkana Islam da očiste, Tako misle ta dva đenerala, Velika Srbina da bi se prozvala, Da ostvare te programe stare, Sa Balkanom da zagospodare, Sa Balkana Islam da prognaju, Drugoj vjeri živjeti tu ne daju, Da prognaju s njega Islam zvjerski, Da tu živi sal narod nebeski, Ko će pobjeć to mu je najbolje, Ko ostane taj da se pokolje, Kada Hitler JUGU okupira, To Srbima po želji pasira, To im tako po želji ispada, Sa Balkanom tada da zavlada, Da uz Njemce koriste priliku, Da osnuju Srbiju veliku, S tom se nadom Srbi pripremaju, Da će lako Islam da prognaju, Da isele listom Muslimane, Kao ptice sa zelene grane, Poče Draže da zlikovce bira, I brigade četničke formira, Pa on bira zloglasne vojvode, Da mu borbu s Bošnjacima vode, Oficire izabra bez duše, Sa terorom islam da uguše, S Bošnjacima hoće i Albance, Bez razlike sal Muhamedance, Draže Pavlu hitno naređuje, Da brigadu četničku osnuje, Da skupi mlade Vasojevce, Okorele po duši Draževce, Da mu bude ta brigada jaka, Da se s njome maši pro Sandžaka, Zadatak mu najstroži izdaje, Da pregazi najprvo Rožaje, Da pregazi Bihor do Rožaja, Da se slisti s tog terena raja, Pa odatle do Novog Pazara, Da ga s krvljom i vatrom pohara, Da Dražine planove obavi, Crnu Goru i Srbiju sastavi, Da poravna Pešter do Golije, Ko da tuda postojao nije, Da očisti Pešterske ravnice, Od Tutina do grada Sjenice, Sve pod kamu zvjerski da pobije, Kao što su to radili prije, Cio Bihor i grad Prijepolje, Sve sa kamom živo da pokolje, To se Pavlu iz duše dopada, Skupi vojsku i Bihor napada, On mišljaše kroz Bihor da prođe, Do svog cilja Pazaru da dođe, Uze Pavle Bihor na ovarak, Pa u Bihor poturi ugarak, Žestoko su na Bihor napali, Poče Bihor da iz reda pali, Na grehotu bezdušnik ne pazi, Đe prolazi s čizmom u krv gazi, Viđ’ namjere Đurišića Pavla, Đe prolazi tragove ostavlja, Ljude bije, kolje hadžemije, I ostavlja ljute tragedije, Pa on radi ono sve najgore, Kako niko zamislit ne more, Kolje bije živote odvaja, Luda zvjerka ta bez osjećaja, Tako zvjerstvo radi s komšijama, Koja nema milosti ni srama, Ova zvjerka što je pobešnjela, Kolje bije i pali im sela, Ova zvijer što insafa nema, Isti zločin Rožaju priprema, Đe je Pavle s vojskom udario, Vječiti je zločin ostavio, Zato Bihor ni nado se nije, Da će tako raditi komšije, Kad viđoše Bihorski sinovi, Da se dižu u Bihor dimovi, Ko se tako tom masakru nada, Da od krvi načini se vada, On sa Dražom te planove sklopi, Sa ovom vodom Sandžak da natopi, S tom namjerom kreće, On polazi ali dugo neće, Ovaj Bihor krilo je Sandžaka, I vazda je imao junaka, Digoše se Bihorske gazije, Da zastave ljudske krvopije, Sa oružjem skočiše gazije, Darovito sretoše komšije, Što je Bihor komšije imao, Crni đavo takve ih nemao, Na oholost pušku udariše, Taj mu zločin dobro naplatiše, Pa se njima dobro osvetiše, Te Korita napuniše njima, Dvije godine što se puškaraše, Dan i noć Bihor napadaše, Na tvrdo je Pavle pogodio, I mnogo je glava zijanio, Tu je mnogo otpalo dušmana, Od gazije Rastoder Osmana, Pa se Pavlu ta sila rasula, Od Osmana i Agović Đula, U pomoć im Sijarić Ćazim dolazi, Neda Pavlu Bihor da pregazi, I dobiše Ćorovića Ašira, Te prognaše Pavla Đurišića, Dvije godine prođe ratnih dana, No se Pavle spremi iz Berana, To je avgust bješe četres treće, Sprema vojsku na Rožaje kreće, Tu se sila i vojska sastaje, Sa tom silom misli za Rožaje, Velika vojska a naoružao se bolje, Pohod prave Bogu se ne mole, Misle da će ovaj boj dobiti, Od Boga će mnogo izgubiti, Veliku vojsku pro Lima provode, Al’ im Osman prataše pohode, Taj zločinac komandu izdaje, Sa namjerom kreće za Rožaje, Krenu Pavle da Rožaje pali, Za to Osman hitno haber šalje, Džuma bješe i Post Ramazana, Stiže hitni haber od Osmana, Šalje knjigu rožajskom džematu, Tačnu vijest dobro upoznatu, Spremi knjigu dok su na okupu, A na ruke Kardović Jakupu, Odmah s knjge pečat odlomiše, I čitaju šta im Osman piše, Oj Jakupe rožajska gazijo, Evo sam ti haber učinio, Peti avgust četrdeset treće, Major Pavle na Rožaje kreće, Iznenada hoće da prevare, Treba da se Rožaje napadne, Živa glava da vi ne ostane, Razumješe rožajske gazije, Da dolaze ljudske krvopije, U knjigu mu Osman poručuje, Ništa drugo da ne očekuje, Na Kacuber odmah da ispaneš, Na beljegu dušmanu da staneš, No Jakupe sokole i zmaju, Tu presudi čije je Rožaje, Po pričama Nikole Pašića, Da je Balkan Karađorđevića, To sad traže naše krvopije, Da im damo sandžačke tapije, No uhvati Kacuber što prije, Da ne traže na silu tapije, Pa pozovi Mujka Mukovića, Da čekate Pavla Đurišića, Tu odbranu ako ne želite, Moraćete odmah da selite, Čuo jesam četnici pjevaju, Sandžaku smo već došli pri kraju, Očigledno u toj pjesmi vele, Da moraju Bošnjaci da sele, Neka traže djedovine stare, Pro Stambola i preko Ankare, Evo vojske četnički majore, Za tobom je pola zemlje naše, Zahtijeva cijela dolina naša, Svaki Bošnjak da odselit mora, No požuri dokle nije kasno, Poslije će te pregaziti lasno, Pred Džematom Jakup se izjasni, Šta im piše ovaj čovjek časni, Džematu je vijest do znanja dao, Pred džematom knjigu pročitao, Kad vidoše šta ta knjiga piše, Svi se svome jadu zabaviše, Ka Bihoru glave okrenuše, Te o tome Besim besjedaše, Sabah rudi Rožaje se budi, Ibar hladnom vodom ga omiva, Mula Jakup junak od megdana, Na obali on abdest uzima, Kad je Sabah rani preklanjao, Pred Kučanskom džamijom je stao, Pa viknuo iz grla bijela, Da ga čuje čaršija cijela, Zeman dođe edžel se primako, A dunjaluk ostaviće svako, Ko ne brani svoga sibijana, Neće imat dina nit imana, Krenule su te četničke horde, A pod vođstvom nekog Rada Korde, Nedajte se braćo Muslimani, Ova zemlja mora da se brani, Ode Turska i njene Jazije, Al ostaše sandžačke Gazije, Što ne vide u Stambol Sultana, A kamoli domaća dušmana, Koji hoće da pljačka i pali, Sa svih strana na Sandžak navali, Dižite se vi braćo Bošnjaci, Samo hrabro rožajski junaci, Ko vjeruje dina i imana, Nema smrti bez suđena dana, Mula-Jakup skoči brzinama, Pred Džematom skoči na nogama, Pa kad viknu Jakup efendija, Od šideta odjeknu džamija, Oj narode rožajske nahije, Jel’ vam milo da vas dušman bije, Zamislite jel vam braćo bolje, Da ve dušman, zlostavlja i kolje, Ako ste protiv našega dušmana, No ustajte braćo na noge, Nema braćo više da sjedimo, No hitajte vatan da branimo, Sad skočite svima po čaršiju, Neka odmah dođu pred džamiju, Da se ovdje bratski pogodimo, Da Kacuber noćas prihvatimo, Džematlije hitro poskakaše, Te čaršiju odmah dovikaše, Pokupiše rožajske građane, I svikaše sa sela seljane, Skupiše se junačke vrline, Ko ne žali za din da pogine, Skupiše se bijela četa bješe, Od Rožaja sa krajine naše, Skupiše se sa sela seljaci, A na čelo najbolji junaci, Skupila se rožajska krajina, Pored vjere lijepoga dina, Svi junaci došli što valjaju, Da dušmanu Rožaje ne daju, U stroj se ređaju Bošnjaci, Brat do brata na čelo junaci, Sa planine prolaze oblaci, Pridolaze sa sela barjaci, Skupila se vojska silovita, Ne obična nego darovita, Skupiše se borci odabrani, Ta se vojska zove Domobrani, Skupili se birani gazije, U čaršiji kod Kučanske džamije, Vojska slazi vrijeme prolazi, Došo’ vakat vojska da polazi, Četobaše hesap učiniše, Po tefteru vojsku izbrojiše, Po tefteru baš dobro ispade, Dvije stotke prešlo pro hiljade, Vojska kreće ko kićeni svati, Došo’ narod vojsku da isprati, Majke, sestre, očevi i braća, Svaki svoga na taj front ispraća, Sad čekanja, ošturiše više, Mula-Jakup sitne knjige piše, On napisa knjige šarovite, Te junake zove glasovite, Četobaše zove sa Sandžaka, I junake sa kuće i odžaka, Pa rasturi knjige od Sjenice, Od Sjenice pa sve do Drenice, Od Petnjice pa do Mitrovice, Od Gusinja do grada Tutina, Knjige rasu ne zna se ni kuda, Sve on zove uticajne ljude, Od Jakupa knjige potekoše, Svim knjigama nađe knjigonoše, Evo vakat bješe Ikindija, Vojsku krenu Jakup-Efendija, Vojsku krenu Allaha spomenu, Za njime je Mujko Mukovića, Desno krilo Jakup Kardovića, Mahnuše se bajraci, Na front kreću rožajski junaci, Vihore se bajraci, Zapjevaše rožajski Bošnjaci, Zapjevaše pjesme zanimljive, To junaci kuraže strašljive, Mi Bošnjaci borci okoreli, Zaista smo odbranu poželjeli, Mi smo radni boju i megdanu, Na beljegu da stanemo dušmanu, Dok Jakupa i Mujka imamo, Za života Kacuber ne damo, Mi moramo biti izdržljivi, Da Kacuber ne pustimo živi, Oj Jakupe junače od soja, U ime Boga pobjeda je tvoja, Dok sa ovom pjesmom završiše, Grad Rožaje zečki preturiše, Preturiše zelene Begluke, Mašiše se Đuranovića Luke, Bože dragi vojske i ljepote, Pred vojskom su čela patriote, Đuranovića Luke pregazili, Vučki se šume dohvatili, Pustoj šumi prolaze hudure, Tijesne klance duboke klisure, Sva se vojska uz planinu prima, Nekakvijem kozjim putevima, Pustoj šumi nigdje kraja nema, Dan prolazi mrkla noć se sprema, Bog im dragi bio od pomoći, Te stigoše prije mrkle noći, Na Kacuber Rožajci stigoše, Zauzeše čvrste položaje, Mula-Jakup planove donosi, Kako bolje zauzeti polje, Ta posija neka bude tvrda, Strogo tvrda zauzmite brda, Vi čuvajte ove položaje, Ovo čuva sela i Rožaje, Tu naredbu Rožajci dobiše, Na pusiju vučki se spremiše, Na pusiju ređa ih ko svate, I daje im stručne nasihate, Kako treba vatan da se brani, Da se strogo čekaju dušmani, Ovdje braćo poginut je bolje, Nego gledat da ti roblje kolje, šta će radit četnici sa njima, To morate gledat sa očima, Bolje vam je ovdje poginuti, No dušmanu našem posrnuti, Bolje da se ovdje podikati, Nek se dušman u jazbinu vrati, Pa nek tamo dan i noć pije, Neka pati boljku od trpije, Kad ti dođe do varoši male, Sve će živo vatrom da popale, I ne čekaj pred kućom dušmane, Da vi kolje roblje ko Kurbane, Evo ovdje pričekajte vraga, Ne dajte mu da priđe do praga, Sad ustante, pored vjere dina, Da sretnemo dinskog dušmanina, Pored vjere dina i imana, I poradi ljutog sibijana, Dadite mu udarac oštrije, Dok te dušman pregazio nije, Ne dajte im da preskoče kotu, Jer taj katilj ne zna za grehotu, To su ljudi strašni siledžije, Krv islamsku ka zvijer je pije, Ti što nose te čičkave brade, Što namisle hoće da urade, Taj nevjernik što se k nama sprema, Taj milosti ni insafa nema, Nema gore na svijetu muke, No kad vjernik pane u ćafirske ruke, Nedajte se četničkome sinu, Da nas kolju ko po Kolašinu, No sad draga braćo Iftarite, Na Kacuber kote uhvatite, Poznaju me vođe i Imami, Ne bojte se nismo braćo sami, Dobićemo pomoć od Pazara, Iz Kosmeta od braće Šiptara, Doći će nam braća od Pešteri, Ljute guje goropadne zvjeri, Doći će nam pešterski vodiči, Dvije guje braća Dreševići, Draga braćo zadatak je nama, Da zovemo braću na mukama, Da čekamo pjane zijanćere, Da branimo vjeru od nevjere, Ako katilj pregazi Rožaje, Ni Pazar mu sporan ne ostaje, Obojiće pešterske ravnice, Sve će sravnjat do grada Sjenice, To će pod nož biti sve gotovo, Pa će zlikovac preći na Kosovo, Ako ovdje katilja pustite, Sa našom se vjerom halalite, ako pustite dinskoga dušmana, Biće korov našeg sibijana, Ko im bude želja ostvarena, Biće od nas krvi do koljena, Krv će naša ulicom da lije, S glavama će kititi avlije, Priča Jakup sve istinu pravu, Sve su tako radili u Plavu, U Sjenici katiljski su klali, I žive ih kao jagnjad drali, Ubeđuje sa svakoje strane, Da se bolje od katilja brane, I Jašar-aga im daje nasihate, Ozbiljnije da odbranu shvate, On ispriča šta je bilo prije, Za onaj dvoboj Vojvode Jokse, On sa više hiljadu džandara, Ja sa malo trideset domobrana, Svi smo bili tvrdi Muslimani,

Bog pomaže kad se vatan brani, Na Rujišta borbu otvorismo, Za tri sata taj megdan dobismo, Nagovori brastvenike i seljane moje, Rasturi mu vojsku u Osoje, Rasturi mu stručne policajce, Naoružane stručne specijalce, Kad ve tvrde valjane opaze, Tijem sentom neće da dolaze, Bolje vam se neće isplatiti, No za ovo glavu ostaviti, Jedno ćete vatan zaštititi, Drugo ćete postati šehidi, Na hazuret braćo Muslimani, Da se vjera i vatan odbrani, Ne bojte se onog što napada, Ko napada najbrže propada, Sa dovama držite pusije, Doći će pomoć drugog sahibije, Ko na raju nedužnu nasrće, Glavački se u propast prevrće, To im reče kod Jakupa ode, Instrukcije da borbene vode, Sad da vidiš borbenike naše, Svak za sebe po rov iskopaše, Noć cijelu drže te pusije, Zorom ranom stižu Sandžaklije, Pristupiše braća iz Bihora, Od Vrbice do Savina Bora, Da ne ređam sva bihorska sela, Bošnjačka je raja zaposjela, Zaposjeli čvrste položaje, Jer tu brane Sandžak i Rožaje, Protiv cijele bore se mafije, Za Din časni glave da ostave, Da se bore protiv Pavla Čpaje, Koji misli da sravna Rožaje, Ne sprema se Rožaju za bolje, Već da pali i raju da kolje, Al nam eto braće iz Pešteri, Da čekaju ove ljudske zvjeri, Eto nama braće iz Pazara, Uhvatiše buse po homaru, sa Kosova evo nam Šiptara, Pohvataše kote i homare, Ti četnici da su kao pčele, Tu zasjedu ne bi proletjele, Tu se ne bi ni protnuli mravi, A nekmoli prljavi dušmani, Ti dušmani da ko vrane lete, Mogu prići al’ se vratit neće, Namjera je četnika bahata, Da rožajska neće vidjet vrata, Neće želju ostvarit bez muke, Od svoj vrat će okrvarit ruke, Sad će dobit ono sve što traže, Tu im neće moći pomoć Draže, Tanka zora još vidjela nema, Dušmanin se na Rožaje sprema, Na pohodu instrukcije daje, Sa svih strana da skole Rožaje, Ne prolaze kuda Ibar teče, Svud okolo da im se presječe, Upadnite Rožaju u zoru, Koljte, derte, ko vuci po toru, Uhvatite vrata i prozore, Da vi živo šta uteć ne more, Da se ljudi o vratima kuju, Da se cure i bule siluju, Kao prvo nek to tako bude, Nek Rožajci očigledno vide, Kada bude sve to pobijeno, Noste veliko blago nemjereno, Rožaje se zvalo Trgovište, Sad nek bude krvavo poprište, Hajte braćo sada da idemo, Da se Turske krvi napijemo, Da se ovdje s pićem počastimo, U Rožaje da se omrsimo, Đe stajahu bijaše livada, Ta livada Tmušiću pripada, Livada se zove oštra Jela, Tu je horda dušmanska posjela, Velika sila Rožaju se sprema, Baš joj broja i hesapa nema, Da Rožaje s masakrom napane, Baš da živa duša ne ostane, To gledaju s kote Muslimani, Đe su k nama krenuli dušmani, Tad Mumini dovu učiniše, Pa se dragom Bogu zamoliše, Mula-Jakup diže ruke k nebu, Te se dragom zamolio Rabu, Dragi Bože ti učini čare, Ne dopusti šta misle dušmani, Dragi Bože silu im uguši, Da ne dospu s tim u duši, Ti pomogni tvojoj čistoj vjeri, Da pod kamu ne dospijemo nevjeri, Sve te horde na noge ustale, Da planinu Kacuber prevale, Mašili se brda goletije, Al’ ih gore čekaju Gazije, I ne znaju ko ih gore čeka, Smrt ih brza čeka isprijeka, Oni misle planina je sama, Da tu živa nema insana, Oni misle rahatom s lakše, Svalit Sandžak i stići do Raške, Idu naprijed mnogo se ohole, Zločin misle Bogu se ne mole, Idu gore neće dugo biti, Vrat i silu Bog će im slomiti, Gore ima turskih oficira, Borben otpor stručno da planira, Međ toliko stručnih oficira, To sve Jakup sa Jašar-agom planira, Viđ’ Jakupa frontu gospodara, Pa svom društvu riječ progovara, “Vidite li potočiju dolinu, Pro potoka šumu rastovinu, Na brzinu kratke riječi reče, Nu hazurte tu da se presječe, Još to nama uhvatiti fali, Da se ne bi šume dokopali, Ko se cijele te šume dohvate, S njima nema rata ni debate, No sad treba da osokolimo, Sa svih strana da ih opkolimo, Ko se guste šume dokopaju, Ovdje nama opstati ne daju, Pa odredi grupu iz Rožaja, Drugu grupu s biševskoga kraja, Da se spuste sa kote visoke, Da uhvate duboke potoke, Čim Bošnjaci naredbu dobiše, Hitro brzo sve to učiniše, I sam sađe sa kote visoke, Da uhvati zaklone, klisure duboke, Da se četnik ni jedan ne vrati, Zlu namjeru skupo da je plati, Mjesto hodže ostaše Gazije, Što se ratnog plana razumije, Ostavio Mujka Mukovića, Da on čeka vojsku Đurišića, I naredi ovim ko ostaje, Ove kote čuvaju Rožaje, Taj svoj predlog družini predoči, Te im reče i na noge skoči, Stade Jakup ispred te družine, Niz planinske spusti se prline, Sa četom se spusti ko na krila, Do hrastovih spustio se žila, Cijela četa Jakup u sredinu, Uhvatiše vučju zasjedu, Grudobrane dobro iskopaše, Za megdana baš se pripremiše, Baš su ovo dobro pohvatali, Da se ne bi šume dokopali, Da na golješ tjeraju dušmane, Da po šumi dugo ne rovare, Pošto dobro zaklon pohvataše, Od Tmušića vojska izbijaše, A brigada druga izletjela, Od Petnjika i Dapsića sela, Velika sila bješe izletjela, S kokardom se pritisnula Jela, Nije Jela biljka što je sade, Oštra Jela zovu se livade, Sve se horde za hordom pridaje, Suočila sila za Rožaje, Uz Kacuber ta vojska odmiče, A i sukob naglo se primiče, Dokle vojska pogore izađe, Hodža Jakup još poniže sađe, Da sa boka toj vojsci uhvati, Bez udarca da se ta ne vrati, Sad će biti danca od udarca, Tu imaše poštenija ljudi, Što ne misle nikom da naude, Bez volje su djeca zahajiljena, Da poginu mlada i zalena, Bog ubio koji ovo traže, Da je za ove ni po jada moga, No nevini žalost je do Boga, Mula-Jakup Gazija iz Vuče, Ne ukori ni oca ni djeda, Njegov djed je spasio Banjaluku, I junaštvo predao Jakupu, Kuražiše društvo na dušmana, Juriš braćo na ljudskoga zvijera, Jer se brani sibijan i vjera, Da skolite dinskoga dušmana, Pored vjere dina i imana, Pa i pored našeg sibijana, Ne bojite se dinskoga dušmana, Nit’ se bojte po tijelu rana, Nema smrti bez suđena dana, Junak nosi po tijelu rane, Da mu ponos za uvijek ostane, Junak, kamen i drvo krvavi, Sal junačko dijelo da ostvari, Samo naprijed sokolovi naši, Musliman se Edželja ne plaši, Ko pogine il dopane rane, Dragi Allah s njegove je strane, Bez sudbine nema ni Edželja, Bez Rahmeta nema ni Dženeta, Ne dajte dušmanu šta hoće, Nek zapamte od sad patriote, Musliman se sa tuđim ne hrani, Nego samo on svoj vatan brani, Nek’ se dušman do vijeka kaje, Skupo plati pohod za Rožaje, Slobodu su iskovali slavnu, Junački su megdan zadobili, Ranjen dušman rane bolovaše, Ranjen dušman za Jakupa kaže, Da mu sila Božja pomaže, Za Džihad je obdaren Uleme, Sa njim bitke i megdana nema, Sporo duša dušmanu ispada, Jer je mnogo počinio jada, Teško duši na mukama daje, On to plaća pohod za Rožaje, Sve od muke dušman prižmuruje, Mula-Jakup im se strašan prikazuje, To se strašno prikazuje vlahu, Da on jaše konja ko aždahu, Vilica mi jedna na ledinu, A druga mu nebu u visinu, Slučajeva takvih je imalo, Zdravima se tako priviđalo, Ti koji su ovo uočili, Množina su pamet poštetili, Nijesu se na front održali, Sa oružjem kud ko razbježali, Ovaj privid Jakup Kardovića, To se čudo i dan danas priča, Ne hvale ga kao nekog kmeta, No pravoga hodžu Ćirameta, Dušmanina kojeg Jakup sreće, Tijem poslom više doći neće, Taj Kardović Jakup iz Rožaja, To je biće krilatoga zmaja, Brani cio Sandžak od dušmana, S kraj Bihora do na kraj Pazara, Budno čuva pešterske ravnice, Od Tutina do grada Sjenice, S kraj Bihora pa do grada Raške, dušmane je mudro povratio, Da umjesto svijest poboljšamo, Da komšije kao braću znamo, Mjesto toga mi se ubijamo, Ko će zalud glavu izgubiti, Šta će naše majke utješiti, Kad ostane majka bez evljada, Kojem dobru ima da se nada, On završi s pričom za dušmane, Pa on uze u zbor Muslimane, Amerika kada bi skočila, Front rožajski ne bi ga probila, Ove ljute guje iz Rožaja, Svijet ih ne bi mako s položaja, Bošnjaci se ne boje sem Boga, A kamoli dušmana nekoga, Pod ranama neće da posrnu, Nema sila da ga nazad vrnu, Sve napade s napadom razvija, Da postane Šehid il Gazija, Ne boji se Edžela il rane, Samo žuri Šehid da postane, Uče dove uče Ezane, Bog da spasi nas Muslimane, Dižu ruke to u pravcu neba, Traže pomoć od koga treba, Oni mole Boga Sahibiju, A dušmani običnu Mariju, Bošnjaci su vanredno stvorenje, Pamet im je samo za branjenje, Na oči su gromoviti ljudi, Spremni ljudi a oštrija ćudi, Suhujljivi oči im plave, Po prilici Gazije su pravi, Na te ljude Gazijska prilika, Čvorovi su tvrđi od čelika, To je hodža mula-Jakup s Vuče. Kad je Jakup dušmane odbio, I kad ih je dobro otobio, Vratiše se od boja Bošnjaci, Znak slobode viju se bajraci, Dobar megdan ovde zadobiše, I dušmane dobro otobiše, Proći će veliko vrijeme u zemanu, Neće više dirat Muslimane. Pramen vakta dobri naletio, I Sandžaku slobodu donio, Svodi Jakup vojsku u Rožaje, Cio Sandžak slobodan postaje, Slazi vojska sretno niz planinu, Niz planinu slazi u ravninu, Na čelu je Jakup Kardovića, A za njim je Mujko Mukovića, Pametna su obadva jarana, Pameti im nema na insana, Do sada su bili Sandžaklije, A od sada rožajske Gazije, Mudre glave a ponos Rožaja, Koje cijeni gospoda i raja, Vodi vojsku Jakup – efendija, Brigada je za njim Sandžaklija, Jakup jaše vilovita ata, Kao vilu bijeloga đogata, Pripsanost je dična Efendina, Preko grudi mrka garabina, Na dva kuka, dva zelena vuka, To nijesu vuci niti zvjeri, No u srmu sjajni revolveri, Kakav hodža fini izgled ima, Da prekineš hodžu sa očima, Otac Ahmet sina je rodio, Cio Sandžak njime je začinio, Ko što Ahmet ima dobra sina, Takvog nema Sandžak ni Krajina, Krupna oka a čela široka, Glava mu je okrugloga lika, Oko oštro ko u gorskog vuka, Jedra glava a rumena lica, Rumen junak kao ružica , Širok junak bješe u ramena, Ko junaci u stara vremena, Oštro mu je oko kako da nije, Kad pogleda da te s njim probije, Jakup gleda tako po oštrije, Prilike su takve u Gazije, čvršći Jakup bješe od kamena, širok junak metar u ramena, Sve je čulo Ahmetova sina, Da tvrđega nema Turčina, Za to tvrdi Pazar i Rožaje, Sve poznaje al strah ne poznaje, Ima Ahmet sina jedihnika, Jednog sina al glasa velika, Sve ga čulo Sandžak i po Bosne, Za njegove ideje ponosne, A za njim je Mujko iz Biševa, Za života uz gusle se pjeva, Od Berana pa sve do Pazara, Car je bio svih pametara, On je ponos svih Muslimana, Pameti mu nema na insana, On položi rano za Gaziju, Kad na megdan pobjedi dušmana, A kakav je na očima mio, Ljepši cvijet nije procvatio, Divan Jakup rekoše ko vila, Blago majci koja ga rodila, Jeste Jakup vanredna mudrina, Rožajskom je kraju starješina, On je mudri otac sirotinje, Matičar je rožajske Opštine, Za njim ide vojska na Alaje, Vodi silnu vojsku za Rožaje, Vijaju se Alajli Bajraci, A pjevaju glasiti Bošnjaci, Ne bojte se roditelji mili, Dušmana smo našeg pobjedili, Mi nosimo Ordenje junačko, Sačuvasmo tapije sandžačke, Odliježu pjesme sokolove, A pucaju puške na grozdove, Sva ta sila sađe do Rožaja, Tu ih čeka sa radostom raja, Pred vojskom je raja dotrčala, Slobodu je željnu iščekala, Stade vojska a Jakup na čelo, Sve ih sreća radno i veselo, Stigo narod sa Krajine naše, Grli ljubi sve Buljugbaše, S Bošnjacima megdan se dobija, Na front nije nikog izgubio, Sve je zdravo i živo doveo, Narod ih je sav rožajski sreo, Trče ljudi, žene i djeca, skupa, Grle Mujka i mula-Jakupa, Grle ljube ova dva insana, što spasiše Sandžak od dušmana, Cio narod butul ovog skupa, Blagoslove Mujka i Jakupa, Blagosilja ko je na front bio, Bog ih dragi s dobrom nagradio, Čestite vas Allah učinio, Pa vam dao šta ko poželio, Učiniste mnogo za Rožaje, Do kijameta ponos vi ostaje, Dok je ljudi i dok je Rožaje, Ovaj ponos zauvjek ostaje, S Mujkom Jakup ponos im ostavlja, Istorija hvali sve što valja, U Rožaje junaštvo izvire, Dobro rade, dobro ne umire, Junaštvo im vazda izviralo, Do kijameta, to se spominjalo, Junaštvo im izviralo drugo, Ovo prvo da se priča dugo, šta ko radi tako i zaradi, Vjerni čvrstom dogovoru, Zajedničku bitku bili, Za humanu Crnu Goru, mula Jakup-efendija, i rožajci, slavu zaradiše, i Rožaje za amin vijek oslobodiše.