Naslovna | Arhiva | Pretraga | Redakcija | O Bosnjaci.Net | Kontakt | Bosniaks.Net | ||||
|
Kolumne
GAVRILO PRINCIP - JEDAN VIJEK ILI STOLJEĆE POSLIJE
Ubicu i teroristu, atentatora, u to vrijeme neizlječivo oboljelog plućnog bolesnika (u narodu su takvog bolesnika nazivali „tuberan“), rođenog u nekakvom selu Obljaj negdje kod Bosanskog Grahova, imena Gavrilo Princip, nakon zločina koji počini u Sarajevu 1914. godine ubivši ni krive ni dužne austrougarskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda i njegovu trudnu suprugu Sofiju, (koja se nalazila u sedmom mjesecu trudnoće) majku troje djece, nama Bošnjacima kroz obavezan historijski nastavni plan i program serviraše kao heroja. Taj događaj koji je bio povod, a i jedan od većih razloga početka Prvog svjetskog rata, planetarne katastrofe čovječanstva u kojoj je poginulo dvadeset miliona ljudi, bi okarakterisan kao vrhunac patriotizma! Za interes proširenja Srbije i belaja kojima je ona od postanka kao država sklona jer samo tako i funkcioniše, Dragutin Dimitrijević „Apis“ šef njene tajne policije angažova, od tada smrtonosne bolesti, tuberkoloze, oboljele Nedeljka Čabrinović i pomenutog Gavrila, doslovno gladne, polumrtve jadnike, da izvrše ovaj zločin. O teškom zdravstvenom stanju u kom su se nalazili najbolje svjedoči njihov izgled na iz tog vremena dostupnim fotografijama. Za uzvrat im obeća da ih Srbija, nakon uspješno izvedenog atentata, neće zaboraviti i da će finansijski zbrinuti i njihove porodice. Princip je uz oca i majku imao devetero braće i sestara i iza sebe potucanje po Tuzli, Sarajevu i Beogradu. Majstori, nosioci crnog pojasa u laži, biografi iz Beograda, rekoše da je pohađao gimnaziju koju je u svakom gradu napuštao jer ga nastavnici obavezno „nisu voleli“. Znao je savršeno dobro da pred sobom, kao i drugi mu „saborac“ ima još nekoliko godine preostalog života, i to teško bolesnog i doslovno gladnog beskućnika. Poslije preseljenja u srbijansku prijestonicu otac mu je prestao slati pare, sigurno shvativši da od sinovljevog školovanja nema ništa. Sačuvana su pisma u kojima njega i najstarijeg brata Gavrilo uzalud moli da nastave slati novac koji mu je prijeko potreban. Čabrinović bačenom bombom ranjava dvadesetak ljudi u masi za svečani doček okupljenih građana Sarajeva, navodno ispija otrov cijanid i skače u desetak centimetara duboko korito Miljacke, gdje se kao htio utopiti. Gavrilo pištoljem, smrtonosnim hicima ispaljenim iz blizine, pogađa u autu spuštenog krova Ferdinanda u vrat, a Sofiju u stomak (obdukcijom je utvrđeno da je jednim hicem ubijena trudnica i dijete u njenoj utrobi)... I on po srpskim biografima ispija cijanid, ali ni kod njega ne bi smrtonosne posljedice dejstva otrova. Dvije su mogućnosti u pitanju. Ili je cijanid beogradski policijski šef „Apis“ kupio „tenderom“ na nekoj rasprodaji pa mu je istekao rok trajanja ili i ovdje opet neko, po starom srpskom običaju, laže. Iz ruku s razlogom pobješnjelog naroda, koji ga nakon zločina uhvati i htjede linčovati, jedva ga iščupaše i spasiše policajci. Nepobitan svjedok istinitosti tog događaja je fotografija, za koju se prije tvrdilo da je snimak hapšenja teroriste, izložene u prostoriji muzeja na kojoj je jasno vidljiva ta, za atentatora, ponižavajuća scena. Da ne bi teroristička organizacija formirana u Beogradu, imena Mlada Bosna, (produženi ogranak srbijanskog policijskog tima naziva Ujedinjenje ili smrt čija je zadatak bio destabilizacija stanja u okruženju zemlje, a prije svega „rad“ na aneksiji Bosne) bila nacionalno samo srpska, pored navedene dvojice i imena preostalih članova: Trifko Grabež, Danilo Ilić, Vaso Čubrilović, Cvjetko Popović, Miško Jovanović i Veljko Čubrilović dodadoše i ime Muhamed Mehmedbašić. Stvarno je interesantno da je samo on „uspeo“ vozom pobjeći u Beograd, a da su svi ostali pohapšeni jer su Gavrilo i Nedeljko odmah po privođenju „junački ekpresno“ odali sva njima poznata imena članova „udruge“. (Može bit' da je samo Mehmedbašić, kao stanovnik ovog grada, znao gdje se u Sarajevu nalazi željeznička stanica). Njegovo ime je po svemu sudeći odigralo ulogu ikebane u ravnomjernijem raspoređivanju povijesnog tereta nacionalne zastupljenosti u zlu. Nije u udžbenicima pisalo ništa o tome da je austrougarski prestolonasljednik Franc Ferdinand bio veliki protivnik rata i srčani zagovornik blage politike prema Bosni. Ni njegova velika ljubav prema češkoj ljepotici, grofici Sofiji Hošek nije pominjana. Zato što njeno porijeklo nije bilo dovoljno aristokratsko budući vladar tada najjače imperije se u ime svoje djece, kod sklapanja braka, morao pismeno odreći njihovog prava na carski prijesto. Svoje četvrto dijete koje je bilo na putu kroz zakašnjelu trudnoću voljene supruge (46 godina života) nije dočekao, ali je u smrtnom hropcu, grozno krvareći iz vratne arterije uspio, vidjevši da je i ona ranjena, samo reći: „Sofija, draga Sofija. Nemoj da mi umreš. Živi za našu djecu.“ Sahranjeni su skupa u porodičnom dvorcu Artstetten. U ovu tužnu priču treba ugraditi i podatak da su njihova dva sina kraj Drugog svjetskog rata dočekala kao logoraši njemačkih koncentracionih logora, a kćerka iz Češke protjerana zbog braka sa tamošnjim Nijemcem.
U momentu izvršenja atentata Princip je bio stariji maloljetnik, nije imao 21 godinu, pa bi osuđen na 20 godina zatvora, maksimalnu kaznu za tu starosnu dob počinioca zločina po austrougarskom i u tom slučaju ispoštovanom zakonu. Doslovno je smiješno čitati kako srpski biografi, po običaju, pokušavaju napraviti mit o Gavrilu Principu. Doktoru imena Martin Papenhajm (?!) pripisuju zadnji razgovor, odnosno posljednji ubični intervju u zatvoru Terezin, Češka, 1916. godine. - „Čuo sam tragičnu vijest da Srbija više ne postoji“ rekao je Gavrilo P. doktoru na koga je ostavio utisak „fanatika i karakternog čoveka“! Vijesti o golgoti srpskog naroda na njega su porazno djelovale. Ponavljao je nekoliko puta da je sve bilo uzalud. (Totalna okupacija Srbije je značila da neće biti dogovorenog novca za njegove u Grahovu). I u zatvoru je pokušao da se ubije, ali je bio „isuviše slab“! Spominjao je kako su ga u Prokuplju 1912. godine odbili primiti u četnike jer su našli da je i tada opet bio „slab“ (kao plućni bolesnik normalno da nije bio sposoban za vojsku) i to mu je jako teško palo. Tu ranu na duši nikada nije „preboleo.“ Rekao je i da su za njega školske stvari bile prozaične i bezvrijedne. Za vrijeme školovanja je čitao nacionalističke, anarhističke i socijalističke spise! Uživio se u rusku revoluciju i stalno sanjao da se 'rve sa policijom. „Bio sam u prvom redu učenika i profesori su se prema meni 'rđavo ponašali“, reče. (Pitam se što nije prešao u drugi red, možda bi mu tamo bilo bolje?) Imao je namjeru svojevremeno da ubije austrijskog guvernera Bosne, generala Oskara Paćoreka, ali ni to nije uspio jer ga je osujetio odlazak u bolnicu. (Stiče se utisak kao da je njemu ispjevana ona u Srbiji jako popularna pjesma „Baš mi se ne da“). Nije želio da bude heroj, samo je htio da umre za svoju ideju? Reče i da je sam organizovao atentat? Nabacane nebuloze iz ovog razgovora bi trebale izazvati kod čitaoca najmanje osjećaj sažaljenje prema ubici, jer treba ga razumiti. On je to učinio samo zato što je u pitanju bila odbrana srpskog interesa u Bosni. Iz tog razloga su, opet po starom srpskom običaju nosanja zemnih ostataka pokojnika, a u cilju pravljenja novog mita, prenesene i njegove kosti 1920. godine, (umro 1918. u zatvorskoj bolnici u Češkoj) u Sarajevo na groblje Svetog Arhanđela naselja Koševo. Tek 1939. godine (između dva svjetska rata okupatorska srpska vlast nije izgradila, osim tog objekta, ama baš ništa u Sarajevu) izidana je Kapela Vidovdanskih heroja gdje su preneseni i ostaci u međuvremenu preminulih saučesnika u zločinu. Iznad ulaza je ispisan, a čiji bi drugi nego Njegošev, stih koji glasi: “Blago onom ko dovjeka živi, imao se zašto i roditi“. To je taj srpsko-crnogorski način ulaska u nezaborav, ubijanjem, a po mogućnosti još bolje klanjem svih onih koji su im dostupni, a imaju pri sebi različita vjerska ubjeđenja u odnosu na Svetosavlje nebeskog naroda. U znak „zahvalnosti“ što prigrahovljanski seljačić unesreći čitav dunjaluk, oni nepromišljeni stanovnici Sarajeva i danas često za most imena Latinska ćuprija ili skraćeno Latiniju znaju reći Principov. Na takav način treba uskoro očekivati i preimenovanje mosta Mehmed paše Sokolovića u Višegradu. Krajnje je vrijeme da se restaurira i na betonsku klupu, koja simbolizuje sjedište automobila, na početku Latinije mosta, vrati spomenik nesretno nastradalog bračnog para, Franca i Sofije, kojeg je nekadašnja velikosrpska vlast Sarajeva bacila u podrum muzeja. Sama manifestacija obilježavanja tog tragičnog događaja tako bi jako mnogo dobila na originalnosti. Za ubicu su i dvije stope u asfaltu previše. Interesantno je na kraju reći da je u istoj ćeliji zatvora Terezin, prije G. Principa, robijao jedan od vođa krvavo ugušenog otpora Bošnjaka austrougarskoj okupaciji Bosne 1878. godine, hafiz hadži Lojo. Po slomu neviđenog herojstva u neravnopravnoj borbi i kasnijem pogromu sarajevskih gazija, kao i njihovih žena i djece, komšije pravoslavci izađoše iz podruma, gdje su se krili, da proslave oslobođenje od „Turaka“. Prva u Sarajevu povodom tog događaja dodvoraški zazvoniše zvona Grčke (pravoslavne) crkve. Pukovnik Georg Frehier v. Holtc zapisa u svoj dnevnik da mu je bilo jako dojmljivo gledati pravoslavno stanovništvo naselja Latinluk kako se grli sa austrijskim vojnicima i flašama rakije u rukama nazdravljaju jedni drugima dok zvona njihove crkve ne prestaju zvoniti. Nije bilo vlasti na ovim prostorima Balkana kojoj Srbi nisu podilazili, podanički je vjerno služili i na taj način, ostvarivali za sebe ogromne kolektivne interese i lične dobiti, a na kraju prvom povoljnom prilikom podmuklo vlastodršcima obavezno zabijali nož u leđa. Srpski, hajdučko-četnički „pošteno“, zar ne! Gavrilo Princip je samo jedan od instrumenata upotrijebljen od strane te fašističke političke filosofije, ali nakon sto godina od sarajevskog zločina, kroz vrijeme genocida u BiH, razotkrivene i ogoljene do srži pred očima svjetske javnosti. Neprisustvovanje političkih predstavnika Srba, bilo iz Beograda ili Banja Luke, manifestaciji Sto godina sarajevskog atentata samo bi potvrdilo nespremnost da se nakon suočavanja sa istinom krene putem ozdravljenja vlastitog naroda koji je teško obolio od mitovima inficirane prošlosti. Obilježavanje ovog svjetski značajnog datuma će biti lakmus papir za razotkrivanje daljneg ponašanja prosrpske politika na Balkanu i pravca njenog djelovanja, prije svega u odnosu na Bosnu i Bošnjake. Ovo naprijed rečeno treba uvažiti, ali samo uz jednu napomenu. Uvijek treba računati i na opciju srpske laži, pomenute na početku! |