Kada nekome promovišete knjigu ili kada vam neko promoviše knjigu obično se ovi drugi pitaju: Koje i kakve su to interesne grupacije na sceni? Svjedočim da sam se sa Nedžadom Latićem večaras prvi put rukovao. Naši putevi po kojima smo hodili u proteklih pola i kusur stoljeća bili su uglavnom različiti. Tako, dok sam ja posjećivao grob Henrika Ibsena u Oslu u Norveškoj, Nedžad je učio fatihu na mezaru Lava Tolstoja negdje u Jasnoj Poljani u kavkaskim stepama. Dok je Nedžad pisao nepoznate činjenice o Tolstoju u Avazu, ja sam prevodio Ibsenovu Noru sa norveškog na bosanski. Na norveškom se inače „o“ izgovara kao „u“. Tako da planetarno poznato Ibsenovo djelo nije Nora nego Nura. A Nura je staro norveško-tatarsko-arapsko ime još iz vremena kada su sjeverne dijelove Norveške naseljavali Tatari sufije Nakšibendije. A to je bilo davno prije dolaska Osmanlija na Evropu.
Ni na Ibsenovom ni na Tolstojevom grobu nema hrišćanskih obilježja.
Ovo sa promocijom je počelo tako da sam u prvom momentu razumio da se radi o nekoj knjizi Džemala Latića. Džemala i Nedžada mnogi ne razlikuju. To ne razlikovanje je počelo još 1983. Džemal je već bio u zatvoru, a Nedžada je Abdulah Sidran sreo na Saračima, zagrlio ga govoreći mu: „Moj Džemo, moj Džemo.“

***
Međutim, iako su braća njih dvojica imaju više razlika nego sličnosti. Džemal je stariji. On je pjesnik, a to je dar i moć koja se skupo i pošteno plaća. „Biti pjesnik, to je strašni sud nad samim sobom,“ kaže Henrik Ibsen.
Nedžad je pisac, publicista, novinar, urednik, hroničar jednog vremena, Bašeskija našeg doba. Nedžad sam za sebe kaže: „Više sam izvikani musliman nego što stvarno jesam. Više griješnik nego svetac. I pun sam mahana i poroka.“
I Džemaludin i Nedžad su nježni u izražavanju, ali samo u boji glasa. I njihove ideje su romantičarsko-sufijsko-gandijevske, ali su riječi britke, a poruke oštroumne i dalekosežne. Džemal i Nedžad jesu rođena braća, ali svaki od njih ipak ide svojom stazom.
I najveće zadovoljstvo duše leži u usamljenom posmatranju svijeta i svakojakih promjena. Ništa se pod nebom ne dešava dvaput. Svaka samoća je drugčija i druga! U samoći Latićâ, posebno kada bježe u tišinu njihovog dženeta u Pridvorcima, ima neke tuge i neke sjete koje objedinjavaju bratsko djelovanje u njihovoj različitosti.

***
„Sandžačko stoljeće – od muftije Mehmeda Šemsikadića do muftije Muamera Zukorlića“ je knjiga koja govori o bratskom djelovanju Bošnjaka. Njihovim sličnostima i različitostima.
Međusobnom nerazumijevanju, neuvažavanju, nepoštivanju, destruktivnim političkim razlikama, ličnim sujetama. „Kadaif politici“ Turske prema Bosne. Snishodljivosti Bošnjaka i bošnjačke politike prema političkim protivnicima, a isključivosti i distanciranju od njihovih dojučerašnjih političkih istomišljenika. O bošnjačkim prvacima koji pojma nemaju o stanju svog naroda. Kolektivnoj tragediji koja se priziva nerazumljivom pasivnošću ili destruktivnom aktivnošću izraženom u sloganu „protiv“, a ne „za“. Čudnom bošnjačkom usudu u kojem se Bošnjaci jedan prema drugom određuju unaprijed negativno, podcjenjivački, ogovarački, sa neopravdanim strahom da će onaj drugi možda uspjeti u svojim dobrim nakanama. O nedostatku političke kulture kod Bošnjaka. O Bošnjacima šćućurenim i sjehuđenim poput pokislih golubova. I Sarajevu koje se evo već stoljećima ponaša kao naivno i beznadežno janje uvijek nespremno za vlastitu odbranu.
Pa čemu se onda imamo nadati?
Bošnjačka javnost ni ne zna, na primjer, kakvi su planovi srpske politike prema Bošnjacima. A kad je to znala!? Pita se Latić, upozoravajući da je jedan od sljedećih njenih poteza formiranje Islamske zajednice RS. Momentalno nema dovoljno kadrova. Međutim, oni se školuju na novoosnovanom Fakultetu islamskih nauka u Beogradu, kojeg finansira srbijanska vlada. Bošnjaci uopšte ne prate šta se dešava sa Islamskom zajednicom u Srbiji. Tačka.
Latić kaže da jedan od razloga što je nacionalna politika Bošnjaka na ovom nivou na kojem jest, a može se ocijeniti u najmanju ruku poltronskom, leži u tome što svoju bližu i dalju povijest ne iščitavamo dovoljno seriozno i ne branimo beskompromisno svoje, prije svega nacionalne interese i principe. Osim što su aktuelni lideri takvom politikom nanijeli već nenadoknadivu štetu, koju će ispaštati generacije Bošnjaka stasale nakon rata, ovakvom politikom se širi lažni optimizam kojim se odlaže vrijeme suočavanja sa posljedicama poltronske politike. (Str. 73)
Ovdje bi mogli stati. Ovo je dovoljno, možda i previše?

***
Deset poglavlja, pogovor, i osamdesetšest priča na 230 stranica tehnički je urađeno na papiru koji ne daje težinu knjizi nego je čini lakšom. Ne samo za držanje i nošenje nego i za čitanje. Stil kojim Latić ispisuje svih 86 priča je pitak, zavodljiv, i ne dopušta pravljenje pauze prilikom čitanja. Evo samo nekih naslova: „Zemunica na Balkanu“; Šta će dvoglavi orao na Medresi; Jesenje putovanje zelenom transverzalom; Čujete li vi Sarajlije; Gdje su naše Đurumlije; Čaj u Lađaru; Vlasi ucjenjuju Srbe; Morali smo se ranije sresti; Narod Babuna, itd.
Gotovo u svima ovim pričama Nedžad se kao iz živog blata vadi i bježi od trivijalnih dunjalučkih poslova dajući prednost prirodi. Zna Latić dobro da su priroda i planine u njima Kur'an koji šuti. A da je Kur'an priroda koja govori.
On, kako kaže, „sluša huk Bihora i Peštara. Brodi Pešterom uzduž i poprijeko, jednako po snježnim smetovima, kao i jesenjim mrazovima i proljetnim kišama. Taj Pešter djeluje opčinjavajuće. To je tepeluk i tjeme namrgođenih balkanskih planina. To je gumno i testija Balkana. A Novi Pazar. Novi Pazar, to je srce Sandžaka,“ a Sandžaklije su ljepša polovina bošnjačkog milleta. (str.133)
Na tim svojim putovanjima Latić nije prtljag kojeg prebacuju sa destinacije na destinaciju. On razgrgrće debele bijele snjegove i visoke nanose na Pešteru. Jutarnjim duplim čajem i kahvom razgaljuje dušu u novopazarskoj župi. Penje se na visove Šar planine i Gore. Kliže se po debelom ledu ulicama Rožaja. Imami, ezani i sedždu čini u starim, oronulim i zaboravljenim džamijama, razasutim duž zelene transverzale. Od Romanije pa do Šar Planine i Prokletija.
Latić u Sandžačkom stoljeću, piše o Sandžaku ljepše, pažljivije, detaljnije, srčanije, nego mnoge domicilne Sandžaklije.
Paradoks je, kaže Latić, „da međunarodna zajednica priznaje i legitimira pravo na postojanje jednoj genocidnoj tvorevini Republici Srpskoj, dok derogira najsvjetlije antifašističke tekovine Sandžaka.“ E, moj Nedžade, pomislio sam, ta ista međunarodna zajednica derogirala je i Republiku Bosnu i Hercegovinu politički utemeljenu na ZAVNOBIH-u i AVNOJ-u. Dakle derogirala je antifašizam i narodnooslobodilačku borbu i na 49% njene teritorije utemeljila joj RS kao genocidnu tvorevinu velikosrpskog nacizma.
Na svijet je počela padati sjena sumraka. Nedžade Latiću!
Sve to kao da se vrti u začaranum krugu „turske magije“ koji Latića dovodi do turbeta sultana Murata na Kosovu polju i Gazimestana, tom srpskim mitom obavijenom mjestu kojeg Latić opisuje ovako: „Strnika i bale slame od pokošene pšenice čija se zlatasta boja presijevala i caklila na suncu, još više podstiču osjećaj vreline i žege. Takav je sav pejzaž Gazimestana.
Niko nikad ne bi rekao da su sa tih tri-četiri brdašsceta potekle najveće oluje koje će stoljećima dizati kovitlace balkanske povijesti.“ (str. 164)

Ne tako davno: Latić i muftija Zukorlić

U hronici jednog vremena, kako Latić naziva svoje pisanje, on nam sa Kosova donosi i novu, nama nepoznatu, knjigu o Boju na Kosovu u kojoj je citirana dova sultana Murata: „Gospodaru moj, toliko puta si mi uslišio dovu, i nisi se oglušio. Molim te da mi i ovu uslišiš. Daj kišu i otkloni pomrčinu i prašinu. Obasjaj svijet da neprijateljskoj vojsci gledamo u lice dok budemo boj bili. O, Bože, zemlja i roblje tebi pripadaju. Kome hoćeš Ti ih daješ. Ja sam jedan Tvoj ništavni rob. Ti znaš moje misli i moje tajne.
Nije mi do zemlje i imetka. Nisam došao ovamo radi robova i robinja, nego iskreno i uistinu radi Tvoje volje. O Gospodaru, žrtvuj mene umjesto ovih pravovjernih i ne dopusti da ovi pravovjerni padnu u ruke neprijateljske i da budu pobijeđeni i uništeni. Učini da oni pobijede, a ja na žrtvu prinosim svoju dušu.“
Sandžačko stoljeće – od muftije Šemsikadića do muftije Zukorlića, autora Nedžad Latića, nije knjiga o sultanu Muratu, nego je knjiga koja govori o bošnjačkom ne uspijevanju spoznavanja samih sebe. Tu je cijela galerija nedovoljno poznatih i nedovoljno razumljenih historijskih likova poput Ali paše Gusinjskog, muftije Mehmeda Šemsikadića, Jusufa Mehonjića, Aćif efendije Hadžiahmetovića, Hasana Zvizdića, Rifata Burdževića Trše, muftije Zukorlića, pa sve do dvojice staraca sa Peštera, Ejupa Ličine iz Korita, i Abasa Dacića, iz Cetanovića.
Latić ne pripada ni jednoj političkoj opciji. On, kao i Tolstoj, istinu voli više nego sve na svijetu: „Gledajte na mene kao na sljedbenika Muhammeda i biće sve u redu,“ kaže Tolstoj. Latićeva politička opcija je pravda, i demokratska Bosna i Sandžak sa slobodnim Bošnjacima u njima. On prihvata politički pluralizam, demokratiju, ali su mu istina i pravda najdraži. Međutim, pravda je očigledno daleko.
Ne samo zbog vanjskih udara nego, prije svega, zbog nonšalantne, neodgovorne i neuspješne bošnjačke politike i u najmanju ruku, neodgovornih bošnjačkih političara za koje Latić gotovo da nema jedne jedine lijepe riječi. Latić se ne libi govoriti o svim očiglednim propustima bošnjačkih političara - imenom i prezimenom, a njihova djelovanja i njihove posljedice on naziva pravim imenom.
Svu dramu bošnjačke politike Latić vidi u problemu da niko ne shvata Kur'ansku preporuku iz priče o Musau, kad je zamolio Allaha da mu dâ brata Haruna, za savjetnika.(str.132)

***
Istina, Latić podržava muftiju Zukorlića. On je u njegovom izbornom štabu. Nema ništa protiv osnivanja BANU. Time Latić, po mom sudu, zagovara tezu da ovo i buduće vrijeme, treba živjeti kao „radikalnu reformu“, koju zagovara Tarik Ramadan, gdje, između ostalog, treba učenjake Konteksta priznati za ullemu.
A ullemu priznati za učenjake Konteksta. To je status koji se prostire izvan sfere znanja o Prirodi i kontekstu čovjeka i društva. Tim svojim angažmanom, o kojem on piše, u više poglavlja i u više priča, Latić kao da nas upozorava da prihvatimo činjenicu da postoje ne samo učenjaci specijalizirani za Tekstove, nego i učenjaci Konteksta.
Jednostavnije rečeno. Latić nam ovim svojim najnovijim djelom nudi jedinstvo vjere i nauke onako kako je o njemu govorio i pisao Mustafa Busuladžić tridesetih godina prošlog stoljeća. To je srednji put u kojem Bošnjaci treba da budu „miroljubivi, društveni, korisni, uslužni, odgojeni, obrazovani, pravedni. Bez ikakvih hipoteka. Bez srama. Jer nismo ni bolji ni gori od bilo koga. Ali smo autentični i takvi treba da ostanemo. Onda neće biti bitno šta naši neprijatelji misle, pričaju i žele, već šta nam mogu.“
Tako sam barem ja to razumio.
Kao što sam razumio i glavnu poruku Latićeve hronike jednog vremena koja se iščitava između redova, a koja bi mogla glasiti: Neophodno nam je unutarbošnjačko preispitivanje. Bošnjaci moraju posebno dati odgovore na pitanje zašto u prethodnih stotinu godina i iz „vječno ponavljanja istog“ nisu izvučene skoro nikakve pouke! Zašto Tekstom nisu djelovali na Kontekst i da Kontekst (stvarni život) popravljaju, a ne da se neodstaci Konteksta i nepravda prihvataju kao stvar sudbine, kao usud?
„Trebaju nam muslihuni – ugledni, pravedni, pošteni, i iznad svega u narodu omiljeni ljudi, koji izmiruju zavađene pojedince i presuđuju u sporovima između porodica i plemena. To je nasušna potreba“, kaže Latić. (str. 134)
Naglašavajući jedinstvo Prirode i Knjige Latić po tom uzoru priziva jedinstvo Bošnjaka. Ali ne kao slijepo slijeđenje nego kao bratsko djelovanje u konstruktivnoj različitosti. Međutim, „bošnjačkog jedinstva ni na vidiku!“

***
Kada Latić kaže: „U pozadini naših kahvi stvari su na političkoj sceni išle svojim nužnim tokom i ja sam ih vrlo pomno pratio i pisao o njima.,“ učinilo mi se kao da čujem Mula Mustafu Bašeskiju koji izgovara njegovu poznatu rečenicu: „Čije ćemo ime sutra uz kahvu i duhan spominjati?“
Sve o čemu Latić piše u Sandžačkom stoljeću – od muftije Šemsikadića do muftije Zukorlića je samo treptaj oka u Božijim očima - Prije spominjanja i našeg imena uz kahvu i duhan. Na nama je da, između tih treptaja oka, radimo kako najbolje znamo i umijemo, i činimo dobra djela kako bi nam i život i smrt imali smisla. Vjera je lijepa i svaki čovjek koji vjeruje treba tražiti smisao života u tome da voli ljudi.
A Nedžadu Latiću barem niko ne može prigovoriti da ne voli ljude. Nedžada možete ne voljeti, ne podržavati, ne cijeniti. Ali morate uvažavati i cijeniti ono što, i kako, on govori.
Nedžad govori iz srca, bez ikakvih kalkulacija o činjenicama sa dalekosežnim posljedicama.
Nedžad je kao dobri. Svojim prisustvom i svojim djelom i svojom šutnjom upozorava nas da zastanemo... Da se upitamo...

Hvala mu.
Hvala i vama na pažnji i vremenu koje ste odvojili.

Autor: Dr. Rasim Muratović