Kolumne
NAŠI RASHODŽE NEDŽAD LATIĆ I HADŽEM HAJDAREVIĆ
|
|
Autor: K. Mustafić
Objavljeno: 26. May 2013. 10:05:05
Pored ostalih Sarajevo ima i dvojicu rashodža Hadžema Hajdaraveća, povremenog pjesnika, i Nedžada Latića, povremenog publicistu. Oni su zajedno u jednom jarmu, jer jedan ne bi mogao voziti kola srama. Samo je rashodža Dželaluddin Ali-paša, vezir u Travniku, mogao sam ta kola voziti. On je mogao sam kolo voditi oko uglednih bošnjačkih glava. On je sam odlučivao koju bošnjačku glavu treba odrubiti. Jednu po jednu, od Muratbega, brata Husejn-kapetana Gradaščevića do Abdulvehaba Žepljaka Ilhamije. Pa sve dok se ne ugasi i posljednja žiga bošnjačkog nacionalnog ponosa. Ova dvojica, Nedžad i Hadžem, pojedinačno su nejaki, ali kad se udruže i još u pomoć pozovu Envera Kazaza i Emira Imamovića, ni Dželaluddin Ali-paša im nije ravan.
Za razliku od njih, rashodža Dželaluddin Ali-paša je imao običaj pozivati u Travnik bošnjačke glave prije nego ih posiječe. No, rashodža Nedžad Latić i jaran mu rashodža Hadžem Hajdarević nikoga ne zovu, niti razgovaraju. Oni sve znaju o svim glavama Bošnjaka, malim i velikim, i odmah kao iz topa pogađaju pravo u glavu kako se bošnjačka pogođena glava ne bi ponovo digla. Dželaluddin Ali-paša je imao sablju, pa je mogao odsjeći glavu Ilhamiji zbog njegove pjesme:
„Čudan zeman nastade,
sve zlikovac postade,
din-dušmanin ustade,
šta se hoće, zaboga?
Već takata nestade,
zlo nam svako postade,
dobrih ljudi nestade,
šta se hoće, zaboga?
Turčin nema amela
krivda pravdu zamela,
pa se pravda umela,
šta se hoće, zaboga?” ... .
Rashodže Hadžem i Nedžad nemaju sablju ali zato imaju zloglasnu Federalnu televiziju i kameleonski Dnevni avaz da, poput Dželaluddina Ali-paše, posijeku svaki pokušaj Ilhamijinog duha i Ilhamijine odvažnosti da se suprotstavi zulumu protiv Bosne i Bošnjaka. Tako je onomad rashodža Hadžem uzeo u svoje ruke Federalnu televiziju da kao sabljom odsječe reis-l-ulemu dr. Cerića zato što nije dozvolio da Kanton Sarajevo ukine vjeronauku. Rashodža Hadžem Hajdarević je kao sabljom Dželaluddina Ali-paše odsjekao pojavu Svjetskog bošnjačkog kongresa iako o tome ništa ne zna, ali zna koliko mu je palo u džep zbog toga.
Tako je i rashodža Nedžad Latić ovih dana uzeo u svoje ruke Dnevni avaz kao sablju kojom se siječe sve što Bošnjaci dobroga imaju. Rashodža Nedžad Latić, taj brižni bošnjački tribun, koji hoda od nemila do nedraga, veli voli harem džamije, jer u haremu je djetinjstvo proveo. Ali nešto ne voli da mu u životopisu piše da je završio Gazi Husrevbegovu medresu. To bi mu moglo pokvariti imidž u medijima. A njemu je jako stalo do dobrog imidža ne samo njegovog, već i reisa Cerića i muftije Zukurlića. Ustvari, to je pravi razlog što se rashodža Latić distancirao od Svjetskog bošnjačkog kongresa. Zato što reis Cerić i muftija Zukorlić imaju loš imidž u medijima. A on je nastojao da im taj imidž popravi, pa pošto nije išlo, on je odustao i udaljio se od njih da ne bi pokvario svoj tako uzgajani i čuvani imidž u medijima, naročito kod Envera Kazaza, koji ne voli da se jednom dobivene rashodže opet uhodže, jer to bi bila izdaja rashodžavanja, odnosno pljuvanja po bošnjačkim dušama i odsjecanja bošnjačkih glava, koje se odvaže da pravo i visoko gledaju.
Poput Dželaluddina Ali-paše u Travniku, koji nije mogao podnijeti Ilhamijinu pjesmu iako mu je priznao da je dobar čovjek, i rashodža Nedžada Latić ne može podnijeti klero-nacionalno vodstvo Svjetskog bošnjačkog kongresa, iako priznaje da reis Cerić ima međunarodnu reputaciju a muftija Zukorlić ima energiju i borbenost. Mislio je rashodža Nedžad da će „hodže“, muslimanski klerici, njega pitati o naciji, jer kao rashodža, on bi mogao znati bolje šta je za naciju Bošnjaka najbolje. Recimo, on zna da za bošnjačku naciju nije dobro da postoji BBI banka u Sarajevu, jer to kalja imidž Bošnjaka kod onih koji bi voljeli da ih vide kako prose na Baščaršiji. Rashodža Nedžad Latić ne zna tačno zašto mu smeta velelepna građevina saudijske firme al-Shiddija u Sarajevu, ali mu je rečeno da se plaća ako se protiv toga govori i piše. Naravno, lakše se dodvoravati vlasniku Dnevnog avaza, klevećući sve i svakoga ko nije u njihovom svijetu, nego pošteno raditi i zaraditi kruha za svoju djecu.
Nije rijetko da rashodža Nedžad Latić zaboravi po neki detalj kad govori i kad piše, pa mu se otme pokoja neistina. Ne radi on to namjerno, već po navici i prema želji njegovog mu nalogodavca. Naime, rashodža Nedžad Latić je zaboravio kazati u svom zadnjem intervjuu Dnevnom avazu da njega nije niko zvao ni u Novi Pazar, ni u “Panbošnjak“, ni u Svjetski bošnjački kongres. On se sam ponudio, bolje reći nametnuo po zadatku da bude što bliže do muftije Zukorlića kako bi ga pratio, bilježio i to poslije prodavao. Upravo ovako kao što sada radi. Prodaje muftijinu čast i ugled za sitne pare.
No, rashodža Nedžad Latić bi trebao znati da je njegovo distanciranje od SBK-a dočekano sa velikim olakšanjem. Mnogi će potvrditi da bi prisustvo rashodže Nedžada Latića na početku SBK-a odbilo mnoge ugledne Bošnjake da se učlane. Nadalje, njegova ostavka, bolje kazano, njegova smjena sa uredničke pozicije časopisa „Panbošnjak“ je veliki spas. Jer, taj časopis je već bio krenuo putem „Ljiljana“ u propast, zahvaljujući rashodži Latiću. Jer, svega što su se Latići i dosada dohvatili u ime Bošnjaka, sramno je završilo. Da se ne bi to isto dogodilo sa „Panbošnjakom“, rashodža Nedžad Latić je dobio otkaz i tako mu je omogućeno da priča i piše što mu je volja zasad u Dnevnom avazu, a kasnije možda i za nekog drugog, ovisno koliko mu se plati.
Dok bijaše urednik „Panbošnjaka“, rashodža Nedžad je, očito po zadatku, u svakom broju širio negativni imidže o bošnjuačkim nacionalnim institucijama, zamećući kavgu sa svima, koji bi mogli biti od koristi. Dakle, rashodža Nedžad Latić nije pripadao, niti sada pripada, ni panbošnjačkom pokretu, ni Svjetskom bošnjačkom kongresu. Rashodža Nedžad Latić pripada samo sebi i pomalo sarajevskoj kafani, gdje prodaje klevete na račun Bošnjaka za pokoji groš za lijek svojoj pakosti i rashodžinskoj frustraciji, poput njegovog mu živog druga rashodže Hadžema Hajdarevića i mrtvog mu uzora rashodže Dželaluddina Ali-paše.
Bosanska povijest se ponavlja, ali i duh Ilhamije se obnavlja unatoč svim rashodžama prošlim, sadašnjim i budućim.
Zato - neka nama rashodža Nedžada Latića i Hadžema Hajdarevića radi ibreta i pouke kakav ne treba biti.
Neka se rashodže ne sikiraju. U Bosni ima pravih hodža, pardon, po rashodži Latiću, „muslimanskih klerika“, koji se nikog ne boje osim dragog Allaha, poput velikog Ilhamije.
Za razliku od njih, rashodža Dželaluddin Ali-paša je imao običaj pozivati u Travnik bošnjačke glave prije nego ih posiječe. No, rashodža Nedžad Latić i jaran mu rashodža Hadžem Hajdarević nikoga ne zovu, niti razgovaraju. Oni sve znaju o svim glavama Bošnjaka, malim i velikim, i odmah kao iz topa pogađaju pravo u glavu kako se bošnjačka pogođena glava ne bi ponovo digla. Dželaluddin Ali-paša je imao sablju, pa je mogao odsjeći glavu Ilhamiji zbog njegove pjesme:
„Čudan zeman nastade,
sve zlikovac postade,
din-dušmanin ustade,
šta se hoće, zaboga?
Već takata nestade,
zlo nam svako postade,
dobrih ljudi nestade,
šta se hoće, zaboga?
Turčin nema amela
krivda pravdu zamela,
pa se pravda umela,
šta se hoće, zaboga?” ... .
Rashodže Hadžem i Nedžad nemaju sablju ali zato imaju zloglasnu Federalnu televiziju i kameleonski Dnevni avaz da, poput Dželaluddina Ali-paše, posijeku svaki pokušaj Ilhamijinog duha i Ilhamijine odvažnosti da se suprotstavi zulumu protiv Bosne i Bošnjaka. Tako je onomad rashodža Hadžem uzeo u svoje ruke Federalnu televiziju da kao sabljom odsječe reis-l-ulemu dr. Cerića zato što nije dozvolio da Kanton Sarajevo ukine vjeronauku. Rashodža Hadžem Hajdarević je kao sabljom Dželaluddina Ali-paše odsjekao pojavu Svjetskog bošnjačkog kongresa iako o tome ništa ne zna, ali zna koliko mu je palo u džep zbog toga.
Tako je i rashodža Nedžad Latić ovih dana uzeo u svoje ruke Dnevni avaz kao sablju kojom se siječe sve što Bošnjaci dobroga imaju. Rashodža Nedžad Latić, taj brižni bošnjački tribun, koji hoda od nemila do nedraga, veli voli harem džamije, jer u haremu je djetinjstvo proveo. Ali nešto ne voli da mu u životopisu piše da je završio Gazi Husrevbegovu medresu. To bi mu moglo pokvariti imidž u medijima. A njemu je jako stalo do dobrog imidža ne samo njegovog, već i reisa Cerića i muftije Zukurlića. Ustvari, to je pravi razlog što se rashodža Latić distancirao od Svjetskog bošnjačkog kongresa. Zato što reis Cerić i muftija Zukorlić imaju loš imidž u medijima. A on je nastojao da im taj imidž popravi, pa pošto nije išlo, on je odustao i udaljio se od njih da ne bi pokvario svoj tako uzgajani i čuvani imidž u medijima, naročito kod Envera Kazaza, koji ne voli da se jednom dobivene rashodže opet uhodže, jer to bi bila izdaja rashodžavanja, odnosno pljuvanja po bošnjačkim dušama i odsjecanja bošnjačkih glava, koje se odvaže da pravo i visoko gledaju.
Poput Dželaluddina Ali-paše u Travniku, koji nije mogao podnijeti Ilhamijinu pjesmu iako mu je priznao da je dobar čovjek, i rashodža Nedžada Latić ne može podnijeti klero-nacionalno vodstvo Svjetskog bošnjačkog kongresa, iako priznaje da reis Cerić ima međunarodnu reputaciju a muftija Zukorlić ima energiju i borbenost. Mislio je rashodža Nedžad da će „hodže“, muslimanski klerici, njega pitati o naciji, jer kao rashodža, on bi mogao znati bolje šta je za naciju Bošnjaka najbolje. Recimo, on zna da za bošnjačku naciju nije dobro da postoji BBI banka u Sarajevu, jer to kalja imidž Bošnjaka kod onih koji bi voljeli da ih vide kako prose na Baščaršiji. Rashodža Nedžad Latić ne zna tačno zašto mu smeta velelepna građevina saudijske firme al-Shiddija u Sarajevu, ali mu je rečeno da se plaća ako se protiv toga govori i piše. Naravno, lakše se dodvoravati vlasniku Dnevnog avaza, klevećući sve i svakoga ko nije u njihovom svijetu, nego pošteno raditi i zaraditi kruha za svoju djecu.
Nije rijetko da rashodža Nedžad Latić zaboravi po neki detalj kad govori i kad piše, pa mu se otme pokoja neistina. Ne radi on to namjerno, već po navici i prema želji njegovog mu nalogodavca. Naime, rashodža Nedžad Latić je zaboravio kazati u svom zadnjem intervjuu Dnevnom avazu da njega nije niko zvao ni u Novi Pazar, ni u “Panbošnjak“, ni u Svjetski bošnjački kongres. On se sam ponudio, bolje reći nametnuo po zadatku da bude što bliže do muftije Zukorlića kako bi ga pratio, bilježio i to poslije prodavao. Upravo ovako kao što sada radi. Prodaje muftijinu čast i ugled za sitne pare.
No, rashodža Nedžad Latić bi trebao znati da je njegovo distanciranje od SBK-a dočekano sa velikim olakšanjem. Mnogi će potvrditi da bi prisustvo rashodže Nedžada Latića na početku SBK-a odbilo mnoge ugledne Bošnjake da se učlane. Nadalje, njegova ostavka, bolje kazano, njegova smjena sa uredničke pozicije časopisa „Panbošnjak“ je veliki spas. Jer, taj časopis je već bio krenuo putem „Ljiljana“ u propast, zahvaljujući rashodži Latiću. Jer, svega što su se Latići i dosada dohvatili u ime Bošnjaka, sramno je završilo. Da se ne bi to isto dogodilo sa „Panbošnjakom“, rashodža Nedžad Latić je dobio otkaz i tako mu je omogućeno da priča i piše što mu je volja zasad u Dnevnom avazu, a kasnije možda i za nekog drugog, ovisno koliko mu se plati.
Dok bijaše urednik „Panbošnjaka“, rashodža Nedžad je, očito po zadatku, u svakom broju širio negativni imidže o bošnjuačkim nacionalnim institucijama, zamećući kavgu sa svima, koji bi mogli biti od koristi. Dakle, rashodža Nedžad Latić nije pripadao, niti sada pripada, ni panbošnjačkom pokretu, ni Svjetskom bošnjačkom kongresu. Rashodža Nedžad Latić pripada samo sebi i pomalo sarajevskoj kafani, gdje prodaje klevete na račun Bošnjaka za pokoji groš za lijek svojoj pakosti i rashodžinskoj frustraciji, poput njegovog mu živog druga rashodže Hadžema Hajdarevića i mrtvog mu uzora rashodže Dželaluddina Ali-paše.
Bosanska povijest se ponavlja, ali i duh Ilhamije se obnavlja unatoč svim rashodžama prošlim, sadašnjim i budućim.
Zato - neka nama rashodža Nedžada Latića i Hadžema Hajdarevića radi ibreta i pouke kakav ne treba biti.
Neka se rashodže ne sikiraju. U Bosni ima pravih hodža, pardon, po rashodži Latiću, „muslimanskih klerika“, koji se nikog ne boje osim dragog Allaha, poput velikog Ilhamije.
