Danas, 16.05.2013. godine, u selu Lozna kod Bijelog Polja, klanjana je dženaza rahmetli Iljazu Ličini, koji je sa još 18 putnika 1993. godine otet iz voza u Štrpcima. Njegovi posmrtni ostaci su dan ranije dopremljeni iz Bosne i Hercegovine, nakon što je DNK analizom potvrđen identitet žrtve. Avlije njegove porodične kuće i susjednih kuća vrvjele su danas od mnoštva ljudi koji su došli izraziti hatar i saosjećanje sa epilogom ove stravične tragedije.

Dženazi je prisustvovalo više od 50 imama, profesora medrese i vjerskih službenika iz skoro svakog grada u Crnoj Gori.

Prije samog namaza, prisutnima se obratio brat rahmetli Iljaza, Ragip ef. Ličina.
On je između ostalog, zahvalivši se svim dobrim ljudima koji su sa porodicom saosjećali svih ovih godina tuge i očaja, rekao: “Dvadeset godina, dva mjeseca i dvadeset dana, trebalo je da prođe, da Zemlja progovori i otkrije istinu. Moj brat je 23. februara 1993. krenuo iz Beograda da obiđe svoju rodbinu, krenuo je vozom smrti, vozom koji se zvao Lovćen. Neljudi su ga spriječili da dođe svojoj kući, svojoj porodici. On i njegovi drugovi, koji su ubijeni i u Drinu bačeni, biće vječno među ljudima živi. Iako je dug period putovanja, punih dvadeset godina, danas je uspio da stigne na rukama svoje braće, prijatelja, komšija i dobronamjernih ljudi. Molim dragog Boga da se ovoviše nikada nikome ne desi, i da u istoriji ne bude mjesta za pisanje ovakvih događaja.”

Nakon toga, reis Rifat ef. Fejzić je predvodio dženazu namaz, a potom se prisutnima obratio, podsjećajući da merhumu kojem je klanjana dženaza, pripada nagrada šehida. On je naglasio sledeće:
„Ovaj šehid je svjedok da je njegova krivica jedino bila u tome što pripada vjeri drugačijoj od vjere onih koji su ga izveli iz voza. Nije se borio za ideale nekih velikih država, niti za promjenu teritorija, on se jedino borio da svojoj porodici donese halal zarađenu nafaku, ali mu ni to nije bilo dozvoljeno. Mi praštamo i mnogo smo praštali, ali nekad čekamo da se neko sjeti te naše dobrote, mada neko neće da se sjeti.”

Reis Fejzić je nakon toga pozvao nadležne u opštini Bijelo Polje da konačno donesu odluku o postavljanju spomen-obilježja ovim žrtvama, ističući: “Danas je u Bijelom Polju veoma lako napraviti spomen obelježje, nakon stradanja ljudi u vozu, i mi to poštujemo. U Bijelom Polju je vrlo lako napraviti spomenik stradalim stranim učenicima koji su nesrećno izgubili svoje živote i mi to poštujemo. Ali, zašto Bijelo Polje nema snage da ove čestite ljude, koje je neko ubio, a oni su građani Bijelog Polja, da stavi neku ploču, da to bude učiteljica i pouka mlađim generacijama. Imamo razloga da sumnjamo da se to neće uraditi. Želimo da poručimo opštini da slijedi primjer opštine u Srbiji, Prijepolja; koje je imalo snage za takav čin“, rekao je reis Fejzić.

Nakon reisovog obraćanja, muk i tišinu rodnom selu Iljaza Ličine donijele su vječne kur’anske riječi, koje je proučio a zatim citirao njihovo značenje direktor medrese “Mehmed Fatih”, Rahman ef. Kačar.

“A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan. Pa uđi među robove moje, i uđi u Džennet moj.”

Nepregledna rijeka ljudi je tabut Iljaza Ličine pratila do mezarja, gdje su njegovi posmrtni ostaci našli poslednji dunjalučki smiraj.

Među otetim i likvidiranim putnicima bilo je 18 Bošnjaka sa teritorije Crne Gore i Srbije i jedan Hrvat.
Osamnaest godina kasnije, u jezeru Perućac, među 162 žrtve, u masovnim grobnicama pronađeni su ostaci dvojice otetih putnika iz Štrbaca – Rasima Ćorića iz Prijepolja i Jusufa Rastodera iz Berana. Ranije su pronađeni ostaci Halila Zupčevića.
Pored njih, iz voza 671, 27. februara 1993. godine odvedeni su Esad Kapetanović, Ilijaz Ličina, Fehim Bakija, Šećo Softić, Rifet Husović, šesnaestogodišnji Senad Đečević, Ismet Babačić, Adem Alomerović, Muhedin Hanić, Safet Preljević, Džafer Topuzović, Fikret Memetović, Favzija Zeković, Nijazim Kajević, Zvezdan Zuličić i Toma Buzo, piše Pobjeda.